WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-05T04:02:23Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

'''''Jarula''''' je pripovjedno djelo u [[stih]]u [[Juraj Baraković|Jurja Barakovića]] na temu [[Biblija|biblijske]] [[povijest]]i, sastavljeno od oko 4000 stihova različitih [[metrika|metričkih]] i strofičkih oblika. Djelo je objavljeno u [[Venecija|Veneciji]] [[1618.]], a poslije autorove [[smrt]]i još pet puta u istom gradu ([[1636.]], [[1656.]], [[1701.]], [[1702.]] i [[1720.]]) te posljednji put [[1889.]] u XVII. knjizi [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Akademijine]] edicije "[[Stari pisci hrvatski]]".

== Sadržaj ==

Sadržaj Barakovićeve ''Jarule'' (''[[wikt:jarula|jarula]]'' = "vrtna gredica", "lijeha") može se svesti na [[Biblija|biblijske]] priče iz različitih dijelova Svetoga pisma, [[Stari zavjet|Staroga]] i [[Novi zavjet|Novoga zavjeta]], koje je autor prema vlastitom kriteriju odlučio uvrstiti u svoje djelo. Puni je naslov: ''JARULA urešena cvitjem od šest vikof svita složena u slovinski jazik po Jurju Barakoviću Zadraninu a poklonjena prisvitlomu i pripoštovanu gospodinu Nikoli Dražiću pridostinomu biskupu od Osora''.

Baraković na početak stavlja proslov, ''Pisnik onima koji šte'', u kojemu se obraća čitateljima moleći ih za razumijevanje tijekom čitanja zbog silnoga truda koji je uložio pišući djelo. Obraćanje čitatelju proteže se do 62. stiha nakon kojega slijedi "priča" ''Jarule'', odnosno stvaranje svijeta u sedam dana. Pjesnik naglašava jedinstvo četiriju elemenata: [[vatra|vatre]], [[voda|vode]], [[zrak]]a i [[zemlja|zemlje]]. Priča o stvaranju u skladu je s biblijskim opisom – po volji ''privičnjega''. Prvoga dana stvaranja odijeljena je tmina od svjetlosti te tako nastaju dan i noć, drugoga dana nastaje [[nebo]] s [[anđeo|anđeoskim]] korom, a trećega su odijeljene vode od zemlje na kojoj nastaje različito zelenilo. Četvrtoga dana stvoreni su [[Sunce]], [[Mjesec]] i [[zvijezde]], a petoga je dana [[Bog]] stvorio [[ribe]] i [[ptice]]. Zaključuje se da su time svi elementi razdvojeni i svaki ima svoje mjesto u slici novostvorenoga svijeta: zrak u sredini (pod nebom), vatra gore visoko, zemlja dolje nisko, a voda na njoj. Šestoga dana Bog stvara ostale [[životinje]] te naposljetku [[čovjek]]a na svoju sliku: od svakog elementa uzima dio i stvara [[Adam]]a. Potom stvara i [[žena|ženu]] iz Adamova rebra. [[Eva|Ime ženino]] pjesnik ovdje ne spominje. No, naglašava se poznato upozorenje prvim ljudima da iz [[raj]]skoga vrta smiju jesti sve osim sa Stabla spoznaje dobra i zla. Sedmoga je dana Bog počinuo od rada. Na kraju uvodnog dijela spjeva najavljuje se prvi [[grijeh]].

'''''Cvitje prvoga vika''''' počinje upozorenjem čovjeku na njegovu prolaznost i sklonost grijehu te na neizbježnost smrti. Kao primjer grešnosti navodi se Adam te se opisuje kako je prvi grijeh počinjen i što se nakon toga dogodilo. Dakle, priča polazi od grijeha prvih ljudi, njihova pokajanja i izgona iz raja. U zemaljskom blagostanju od Adama potječu razumni i lijepi ljudi. Međutim, [[Kajin]] uzrokuje nesklad jer ubija brata [[Abel]]a. Pjesnik u tom činu vidi uzrok patnje ljudi i Božje kazne te slijedi njegov komentar u propovjednom tonu sve do sadašnjosti. U daljnjem je tijeku priče najavljen jedan od ključnih događaja za ljudski rod – [[veliki potop]]. Izabrani starac[[ Noa]] gradi korablju i plovi po potopnim vodama. Spasila se samo njegova obitelj i [[životinje]] u korablji. Od Noe se razvija cijeli ljudski rod. Priča se opet vraća temi [[moral]]a u 378. stihu i ističe se da je takva osuda došla zbog grijeha. U moralizatorskom je govoru izraženo jasno mišljenje da je žena izvor prvog grijeha i kasnijeg zla koje je snašlo svijet. Pjesnik je u završnim stihovima apostrofira kao onu koja je kriva za sve patnje ljudskoga roda.

Drugo pjevanje, '''''Cvitje drugoga vika''''', govori o poslijepotopnom razdoblju. U tome razdoblju nastaju [[grad]]ovi i [[država|države]], ali opet se pojavljuje grijeh, prije svega lakomost koja uzrokuje različite [[rat]]ove i mržnju. Noin unuk [[Nembrot]] uređuje svoju državu te odlučuje sagraditi toranj kojim želi pobjeći u nebesa, bojeći se ponovnog potopa. Bog se rasrdio i učinio da graditelji govore različitim [[jezik|jezicima]]. Zbog jezičnih nesporazuma prestaje gradnja [[Babilonska kula|Kule babilonske]] te narodi koji su gradili toranj odlaze i naseljavaju druge krajeve. Priča dalje teče prema kralju Beli, vladaru [[Sirija|Sirije]], koji osniva grad [[Niniva|Ninivu]] u kojoj počinje [[idolopoklonstvo]]. Pojavljuje se i puteni grijeh te Bog kažnjava grešne narode: [[Sodoma i Gomora]] bivaju razorene, jedino je spašen starac [[Lot]] sa svojim kćerima. To se sve odvija u [[Abraham]]ovo vrijeme, Baraković od 270. stiha govori o njemu i njegovoj ženi Šari ([[Sara|Sari]]). Tu je ubačena priča o ovome paru: kralj Gerare zatoči Saru, a Abrahama se prikaže kao bojažljiva čovjeka, koji svoju ženu, u strahu od kralja, predstavi kao sestru. Sve se, međutim, dobro završi i Abraham dobije od kralja natrag svoju ženu koja mu rodi sina Ižaka ([[Izak]]a), ali nakon što je dobio sina [[Jišmael|Ismaela]] sa sluškinjom [[Agara|Agarom]]. Ismael kao sin neslobodne žene nema pravo na očevinu, a sin Izak kao sin slobodne žene ima to pravo.

Treće pjevanje, '''''Cvitje tretoga vika''''', govori o vremenu koje je u svjetlosti, blagoslovljeno, upravo zbog Abrahamove kreposti. Slijedi priča o Abrahamovu žrtvovanju Izaka, njegovoj vjernosti Bogu. Dalje se Barakovićeva priča kreće preko Izakova potomstva – [[Ezav]]a i [[Jakov (praotac)|Jakova]], do [[Mojsije|Mojsija]] koji je izbavio [[izrael]]ski narod iz [[Drevni Egipat|egipatskoga]] ropstva i poveo ga u 40-godišnje lutanje pustinjom do [[Kanaan|Obećane zemlje]]. Prije dolaska na cilj, bitna je epizoda s Božjim gnjevom u kojoj Mojsije igra važnu ulogu. On je ovdje prikazan kao razborit čovjek koji Bogu savjetuje kako da postupa s Izraelcima koji su potaknuli Njegov gnjev. Mojsije, po poznatoj biblijskoj priči, prima od Boga [[deset zapovijedi]] koje Baraković donosi u zadnjih 40 stihova trećeg pjevanja.

Četvrto pjevanje, '''''Cvitje četvrtoga vika''''', donosi priču o [[David]]u i [[Golijat]]u koja se u nekim dijelovima razlikuje od biblijske. Baraković u isticanju Davidove hrabrosti navodi da se David obratio [[Filistejci]]ma i izazvao ih na borbu. Ne izostaje priča o Davidovu kraljevanju i o grijehu sa ženom [[Urija|Urijinom]], kojega je poslao u boj kako bi mogao nesmetano doći do njegove žene. Dalje priča kreće prema [[Salomon]]u (kod Barakovića ''Salumun'') kojega je krasila neizreciva mudrost. U ovom je pjevanju i epizoda o proroku [[Daniel (prorok)|Daniel]]u koji je prikazan kao oličenje pravednosti, vjernosti i nepokolebljivosti u vjeri u Boga.

'''''Cvitje petoga vika''''', peto pjevanje, počinje pričom o Olofernu ([[Holoferno|Holofernu]]) i udovici [[Judita|Juditi]]. Holoferno je sa svojom vojskom opsjedao grad [[Betulija|Betuliju]], dok udovica Judita, pobožna žena iz Betulije, nije odlučila stati na kraj tiraninu. Odlučno je otišla u babilonski tabor – Holoferno ju je zapazio i zaželio da mu bude žena. Istoga dana pripremio je večeru s njom nakon koje je zaspao, a Judita je hrabro uzela [[mač]] i odsjekla mu glavu. Odmah se vratila u Betuliju, a na gradske su zidine postavili Holofernovu glavu. Uplašena [[babilon]]ska vojska bježi te je Betulija opet slobodna. Uz gnomičke iskaze, priča kreće prema [[Darije I.|Dariju]] koji je milostivi kralj, a imao je slugu [[Zorobabel]]a koji ga je molio za milost prema [[Židovi]]ma. Slijedi molitva [[svetac]]a upućena Bogu da pošalje ''zraku koju narod čeka''. Baraković kaže da su toliko molili da je milost morala s vremenom doći, a ostvarit će se rođenjem Božjeg sina. Ovo pjevanje završava ''Anđeoskim pozdravljenjem'' i pohvalom [[sveta Marija|Mariji]] i [[žena]]ma općenito.

'''''Cvitje šestoga vika''''' donosi priču o ''cvitu koji zniče z Davidove hiže'' – dakle, riječ je o rođenju [[Isus]]ovu u [[Betlehem]]u. Uz različite epizode iz Isusova života, tu su i krštenje u [[Jordan]]u te detaljan opis suđenja Isusu u kojemu pjesnik mnogo pažnje poklanja [[Pilat]]u, kojemu se i izravno obraća u 373. stihu. Nakon Isusove muke, smrti i [[uskrsnuće|uskrsnuća]], dolazi [[Duh Sveti]] te uslijedi opis djelovanja prve [[Crkva|Crkve]]. Tako spominje prvomučenika [[Sveti Stjepan Prvomučenik|Stipana]], za njim [[Jakov (praotac)|Jakova]] te [[sveti Petar|Petra]] kao prvoga [[papa|papu]]. Također ističe i progone [[kršćanstvo|kršćana]] u [[Rimsko Carstvo|Rimskome Carstvu]]. Mnogo pažnje posvetio je Petru pa priča o njegovom bijegu iz [[Rim]]a i susretu s Isusom (''Quo vadis, Domine?''). Uz Petra se pojavljuje i [[sveti Pavao|Pavao]]. Spominje pjesnik i rimskoga [[car]]a [[Neron]]a te različite nevolje kroz koje su morali prolaziti prvi kršćani. U završnom dijelu apostrofiraju se grešnici te slijedi vrlo dugačak ulomak s persuazivnom funkcijom o [[sedam smrtnih grijeha]] te o pet [[osjetila]] kroz koje ulazi grijeh i vodi čovjeka u vječne muke. Poslije molitve Bogu za pomoć u dolasku na nebo, traži se i zagovor svetaca. Pjevanje se privodi kraju molitvom koja završava riječju ''Amen''.

Na samome kraju postoji još jedan dio pod nazivom ''Duša skrušena''. To je zapravo svojevrsna završna [[molitva]] u kojoj se autor obraća [[sveti Franjo|svetome Franji]] i povjerava mu brigu o svojoj [[duša|duši]] te ukratko prikazuje njegov svetački put.

== Biblijski intertekst ==

Barakovićevo se djelo na različite načine odnosi prema [[Biblija|biblijskome]] predlošku.

=== Sadržajno podudaranje dvaju djela ===

U ''Jaruli'' se slijedi biblijski predložak u većini sadržaja. Prije svega riječ je o [[Stari zavjet|starozavjetnim]] temama (stvaranje svijeta, prvi ljudi, [[Kajin]] i [[Abel]], [[grijeh|grijesi]], [[veliki potop]], [[Noa|Noina]] arka, uništenje [[Sodoma i Gomora|Sodome i Gomore]], [[Babilonska kula]], [[Abraham]], [[Mojsije]], [[David]], [[Salomon]], [[Daniel (prorok)|Daniel]], [[Suzana]], [[Judita]]) te o [[Novi zavjet|novozavjetnim]] ([[Isus]], [[sveta Marija|Marija]] i [[Josip]], [[Poncije Pilat]], [[apostoli|učenici]], [[Isus]]ovo krštenje, suđenje i muka).

Kao primjer sadržajnoga podudaranja može se navesti treće pjevanje koje se otvara Abrahamovim žrtvovanjem sina [[Izak]]a. U postupku Izakova spašavanja i žrtvovanja [[ovan|ovna]] umjesto njega jasno uviđamo pjesnikovo slavljenje [[Bog|Božje]] milosti i dobrote. Spominje ukratko Izakove sinove, [[Ezav]]a i [[Jakov (praotac)|Jakova]] te njihovu majku [[Rebeka|Rebeku]]. Međutim, središnja ličnost ovoga pjevanja svakako je [[Mojsije]]. On ostavlja [[Aron]]a da privremeno vlada narodom dok odlazi na goru gdje mu Bog daje [[deset zapovijedi]]. I ovoga puta upozorava na negativne posljedice [[idolopoklonstvo|idolopoklonstva]]. Također ističe Božju moć kada je pomogao [[izrael]]skome narodu pri prijelazu [[Crveno more|Crvenoga mora]]: ''"Mojižes kako ban svoj narod obrani, / Faraun li užgan da veže i rani / sa svimi pogani rad krvi ku popi, / na ravnoj poljani more ga poklopi, / Egipci potopi, ki na zlo pristaše, / kakono i snopi po moru ostaše."'' (''Jarula'', III, s. 197-202). Biblijski izvor glasi ovako: ''"Mosije pruži ruku nad more, i u cik zore more se vrati u svoje korito. Kako su Egipćani, bježeći, jurili prema moru, Jahve ih strmoglavi usred voda. Tako vode, slijevajući se natrag, potope kola, konjanike, i svu vojsku faraonovu koja bijaše pošla u potjeru za Izraelcima u more. I ne ostade od njih ni jedan jedini."'' ([[Knjiga izlaska|Izl]] 14, 27-28).

=== Sadržajno odstupanje Jarule od biblijskoga predloška ===

Posebno je zanimljiva [[mizoginija|mizogina]] tematika u završnim stihovima prvoga pjevanja gdje se krivica za prvi grijeh svaljuje na ženu. U [[Biblija|Bibliji]], međutim, odgovornost snosi [[zmija]], a [[Adam|muškarac]] i [[Eva|žena]] podjednako su kažnjeni: ''"Nato Jahve, Bog, reče zmiji: Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu. A ženi reče: Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodarit nad tobom. A čovjeku reče: Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!"'' ([[Knjiga Postanka|Post]] 3, 14-17).

U Barakovićevu pripovijedanje katkad se miješa vremenski redoslijed: u dijelu o Zorobabelu u šestome pjevanju prvo se govori da je o proglašeni upravitelj [[Judeja|Judeje]], a naknadno se govori o proglašenju (usp. ''Jarula'', V, s. 154-157 i s. 273-275). Isusovo se krštenje dva puta opisuje, kao da je riječ o dvama različitim događajima (usp. ''Jarula'', VI, s. 141-150 i s. 175-188). Nadalje, putovanje [[Sveta tri kralja|trojice mudraca]] koji su se išli pokloniti novorođenome [[Isus]]u (''Jarula'', VI, s. 67-90) opisuje se bez spomena susreta s kraljem [[Herod]]om i njegova nagovaranja da mu jave gdje se nalazi Isusovo prebivalište (usp. [[Evanđelje po Mateju|Mt]] 2, 7-12). Odudaranje je prisutno i u dijelu ''Jarule'' o Isusovu suđenju. (usp Mt 27, 23-24 i ''Jarula'', VI, s. 351-359). U Matejevu evanđelju scena Isusova suđenja ima sljedeće dijelove: 1. Isusovo uhićenje, 2. Petrovo zatajivanje, 3. Isus odveden pred Pilata koji ga ispituje, 4. Poncijeva žena je govorila o svome snu i molila muža da se mani toga pravednika, 5. svjetina je tražila da se povodom [[Pasha|Pashe]] pusti [[Baraba]], 6. Poncije je oprao ruke. U Barakovića se priča odvijala nešto sažetije: 1. Isusa su uhitili i odveli pred Pilata (nema Petrova zatajivanja), 2. Poncije je oprao ruke, 3. Velik je dio posvećen molbi Poncijeve žene da se Isusa ne osudi, 4. Pilat je osudio Isusa.

Pripovjedač u ''Jaruli'' ima moralno-didaktičnu ulogu. Međutim, mogu se uočiti i naznake duhovitosti, pogotovo u prvom pjevanju gdje se govori o Bogu, stvoritelju svijeta, koji je sedmi dan počinuo: ''"Ne recimo: trudan biše, / i prem ako mnogo stvori, / zač se nigdar ne umori, / neg stvorenju već ne htiše."'' (predgovor, s. 155-158)

== Poetičke osobitosti ==

''Jarula'' se [[žanr]]ovski određuje kao stihovana kronika [[Biblija|biblijske]] [[povijest]]i. Kompozicijski gledano, ''Jarula'' se sastoji od šest pjevanja koja Baraković naziva ''cvitjem'' te uvodne pjesme koju Baraković posvećuje ''onim koji šte'', odnosno svojem čitatelju. Nadalje, svako se pjevanje, pa i uvodno, dijeli na dva dijela: prvi dio stihičkom kompozicijom nalikuje [[ep]]skoj formi, dok drugi dio teksta, napisan u strofama, nosi [[lirika|lirska]] obilježja. To prepletanje lirskog i epskog karakteristika je Barakovićeva stila. Premda zbog samog žanra i tematike nije toliko istaknut kao u ''[[Vila Slovinka|Vili Slovinki]]'', Barakovićev stil mogao bi se sagledati upravo u njegovu poigravanju različitim rodovima, ali i u poigravanju metrom. U uvodnoj pjesmi Baraković rabi [[jedanaesterac (stih)|jedanaesterac]] raspoređen u deset strofa, dok se drugi dio uvodne pjesme sastoji od dvadeset i pet strofa sastavljenih od [[osmerac (stih)|osmeraca]] raspoređenih u [[katren]]e. Pripovjedni dijelovi pjevanjâ, od prvog do posljednjega, ispisani su dvostruko rimovanim [[dvanaesterac (stih)|dvanaestercima]] [[čakavsko narječje|čakavskog]] tipa ([[rima]] s kraja prva dva stiha nastavlja se još i na kraj sljedećih dvaju polustihova), dok je lirski dio pjevanja ispisan osmercima. Baraković upotrebljava i [[opkoračenje]] što je zanimljivo i za vrijeme u kojem piše, ali i za žanr. Poigravanje metrom nije bilo toliko karakteristično za njegove prethodnike te je njegovo djelo još dojmljivije upravo zbog te igre.

Baraković "upozorava" svoje čitatelje kako njegovo djelo ne obiluje stilskim figurama (''prem ako ni u ovih knjigah mudrosti, neg složene prez kriposna uresa'', s. 9-10), no Jarula ipak sadrži i povelik broj pjesničkih figura. Pjesničko umijeće uspoređuje se sa sposobnosti [[pauk]]a (''pomislite i naravske oprave / na priliku male zviri pauka / komu narav sama sobom odluči / prez nauka čudno dilo nauči'', s. 21-24). [[Metafora|Metaforičkim]] izrazom naglašava kako za ljepotu i vrijednost napisanog nije potrebno bogatstvo i mnogo novca (''mnokrat cvitak po naravi iznika’ / lipi bude iz planine i skrače / neg usajen od mudroga človika /na prozori pribogate polače'', s. 25-28) nego mašta, sloboda i trud (''i ptičica koja sama pribiva / prez nauka posrid luga zelena / po naravi tač prilipo pridiva, / budući van svoga jata lučena'', s 33-36; ''mnokrat pastir, ki za stadom postupa / al’ pod jelom, al’ pod gustom planikom, /gdi ga liti od sunašca zastupa, / pisam složi sam srebarskim jezikom'', s. 41-44). U Barakovićevu su stilskom repertoaru i [[figure (jezik)|figure]] nabrajanja, [[poredba|poredbe]] (''lipih žen kako vil'', s. 149), [[retoričko pitanje|retorička pitanja]] (''kad brata ubije človik prez razbora / čemu se nadije sa neba od zgora?'', s. 227-228), [[anafora|anafore]] (''niki se nadiju uteći na goru, / gdi se orli viju, kasni na pokoru, / niki na javoru visokomu viče, / a niki na boru vrsi mu dotiče'', s. 267-270), [[apostrofa|apostrofe]] (''ki kraluješ na nebesi, / milosrdan znam da jesi, / pravednikom tvojim oče'', s. 287-289), [[metonimija|metonimije]], [[epitet]]i koji su postali "ustaljenima" i tradicionalnima u autorovu razdoblju (''strašna zvir, krvnik oholi, mlad pastir, pošten dar, mudar človik, kripostan duh, sudac himbeni, pravedan pastir, tempal prisveti, vesele mudrosti'') i dr.

Baraković ne rabi široki spektar stilskih figura nego rabi one koje dobro poznaje i koje su tradicionalno često korištene.

== Bibliografija ==

* Baraković, Juraj. ''Jarula''. U: ''Djela Jurja Barakovića'', prir. P. Budmani i M. Valjavec. Zagreb, 1889, str. 247-342. [Stari pisci hrvatski, knj. XVII]

[[Kategorija:Hrvatska epika]]

Jarula - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica