WikiSysop: brisanje nepotrebnog teksta

2022-03-07T03:57:11Z

brisanje nepotrebnog teksta

←Starija inačica		Inačica od 7. ožujak 2022. u 03:57
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Henry Moseley'''-->~~{{Znanstvenik		{{Znanstvenik
	\| ime = Henry Moseley		\| ime = Henry Moseley
	\| slika = Henry Moseley (1887-1915).jpg		\| slika = Henry Moseley (1887-1915).jpg

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-11-05T19:39:56Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Znanstvenik
| ime = Henry Moseley
| slika = Henry Moseley (1887-1915).jpg
| slika_širina = 200px
| naslov =
| datum_rođenja = [[23. studenog]] [[1887.]]
| mjesto_rođenja = [[Weymouth]], [[Dorset]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo]]
| datum_smrti = [[10. kolovoza]] [[1915.]]
| mjesto_smrti = [[Galipolje]], [[Çanakkale]], [[Turska]]
| prebivalište =
| državljanstvo = [[Englezi|Englez]]
| narodnost =
| etnicitet =
| polje = [[Fizika]], [[kemija]]
| radna_institucija = Sveučilište u [[Manchester]]u
| alma_mater = [[Sveučilište u Oxfordu]] <br> Sveučilište u [[Manchester]]u
| doktorski_mentor =
| doktorski_studenti =
| poznat_po = [[Atomski broj]], <br> [[Moseleyjev zakon]]
| autor_kratica_bot =
| autor_kratica_zoo =
| nagrade = [[Matteuccijeva medalja]] (1919.)
| religija =
| fusnote =
}}

[[datoteka:Pokus s alfa-cesticama 1.jpg|mini|desno|300px|[[Pokus s alfa-česticama i zlatnim listićem]].]]

[[datoteka:Moseley step ladder.jpg|mini|desno|300px|Fotografsko snimanje svojstvenih rendgenskih [[Emisijski spektar|emisijskih spektara]] [[kemijski element|kemijskih elemenata]], od [[kalcij]]a do [[Bakar (element)|bakra]] i [[cink]]a (poznato kao ''Moseleyeve stepenice'').]]

'''Henry Moseley''' ([[Weymouth]], [[Dorset]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo|UK]] 23. studenog 1887. – [[Galipolje]], [[Turska]], 10. kolovoza 1915.), engleski [[fizičar]] . Studirao u [[Sveučilište u Oxfordu|Oxfordu]], a od 1910. radio u sveučilišnom laboratoriju u [[Manchester]]u, koji je vodio [[Ernest Rutherford|E. Rutherford]]. Pokusima je dokazao jednostavnu vezu između [[Emisijski spektar|emisijskoga rendgenskog spektra]] [[kemijski element|kemijskog elementa]] i njegova [[Atomski broj|atomskog (rednog) broja]]; što je redni atomski broj elementa veći, to su [[valna duljina|valne duljine]] pojedinih linija u njegovu [[Rendgenske zrake|rendgenskome spektru]] kraće ([[Moseleyjev zakon]], 1913.). <ref> '''Moseley, Henry''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42048] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2019.</ref>

== Povijest alfa-čestica ==
{{Glavni|Alfa-čestica}}

Početkom 20. stoljeća bilo je poznato 5 [[Radionuklid|radioaktivnih elemenata]]: [[uranij]], [[torij]], [[polonij]], [[aktinij]] i [[radij]]. Među njima najviše se upotrebljavao radij i to za liječenje [[Rak (bolest)|raka]]. Iz radija i njegovih kemijskih spojeva stalno se razvijao jedan [[plin]], koji je isto bio radioaktivan, a nazvan je radijeva [[emanacija]] ili [[radon]]. Osim radona nastajao je i [[helij]]. Iz toga se zaključilo da se radij, ali i svi ostali radioaktivni elementi, pretvaraju u druge elemente s manjom težinom i pri tom postupku zrače. Uočeno je također da je ta prirodna radioaktivnost svojstvena atomima s najvećim atomskim masama i da je to proces koji se dešava u unutrašnjosti atoma, znači ne ovisi o vanjskim utjecajima, kao što su [[tlak]], [[temperatura]] ili neka [[kemijska reakcija]].

Već 1900. bilo je poznato da jedan dio [[radioaktivnost|radioaktivnog]] zračenja može da skreće u [[magnetsko polje|magnetskom polju]]. [[Ernest Rutherford|E. Rutherford]] je na osnovu ispitivanja prolaza radioaktivnih zraka kroz tanke listiće [[aluminij]]a utvrdio da kod zračenja [[uranij]]evih spojeva postoje dvije vrste zraka. Onu vrstu zraka koje ne mogu da prođu kroz aluminijsku pločicu debljine 0,02 mm nazvao je alfa-česticama, a onu vrstu koja je prolazila i kroz deblje slojeve nazvao je [[beta-čestica|beta-česticama]]. Iste godine francuski znanstvenik [[Paul Villard|P. Villard]] je otkrio i treću vrstu radioaktivnog zračenja, za koju se utvrdilo da ima veliku prodornu moć i da ne skreće u magnetskom polju, a nazvane su [[gama-čestica]]ma. Na osnovu skretanja u magnetskom polju, utvrdeno je da alfa-čestice imaju pozitivni [[električni naboj]], a beta-čestice negativan [[električni naboj]].

1908. su E. Rutherford i [[Hans Geiger|H. Geiger]] mjerenjem utvrdili da alfa-čestice imaju dvostruki električni naboj, a da im je masa jednaka četverostrukoj masi atoma [[vodik]]a. Kada alfa-čestica privuče dva [[elektron]]a, ona prelazi u atom [[helij]]a. Iz toga je Rutherford zaključio da su alfa-čestice ustvari [[ion]]i helija ili samo [[atomska jezgra]] helija. Za beta-čestice se utvrdilo da se u magnetnom i električnom polju ponašaju isto kao i [[katodne zrake]] ili [[elektron]]i. To znači da su beta-čestice ustvari [[elektron]]i velikih [[brzina]], ali za razliku od elektrona u elektronskom omotaču atoma, nastaju iz [[atomska jezgra|atomske jezgre]].

=== Pokus s alfa-česticama i zlatnim listićem ===
{{Glavni|Pokus s alfa-česticama i zlatnim listićem}}

'''Pokus s alfa-česticama i zlatnim listićem''' je bio jedan od najznačajnih [[pokus]]a u [[nuklearna fizika|nuklearnoj fizici]], jer je to bio prvi dokaz da u [[atom]]u postoji [[atomska jezgra]]. Rutherford okuplja plodan tim istraživača, među kojima su [[Hans Geiger|H. Geiger]], Ernest Marsden, [[George Hevesy|G. Hevesy]], H. Moseley, a nekoliko je godina dio tima bio i [[Niels Bohr|N. Bohr]].

Ključni se pokus za to otkriće dogodio 1909. kada su znanstvenici vrlo tanku [[zlato|zlatnu]] foliju izložili djelovanju alfa-čestica. [[Thompsonov model atoma]] je predviđao će alfa-čestice proći kroz tanki metalni film i raspršiti se pod određenim malim kutovima. No, na veliko je iznenađenje istraživačkoga tima ustanovljeno raspršenje i pod velikim kutovima, a neke su se helijeve jezgre od metalne folije odbile potpuno unatrag. Rutherford je to usporedio s vjerojatnošću da list papira odbije [[top]]ovsku kuglu. Rezultat je pokusa vodio prema novom [[Rutherfordov model atoma|modelu atoma]], koji je Rutherford predložio 1911.: atom se sastoji od središnjega naboja okruženoga sferičnom raspodjelom naboja suprotnoga predznaka. U početku se pretpostavljalo da su i elektroni građevne čestice atomske jezgre, pa je u modelu za atom [[dušik]]a rednoga broja 7 bilo pretpostavljeno da u jezgri ima 21 česticu, i to 14 protona i 7 elektrona, a u elektronskom omotaču još 7 elektrona.

==Izvori==
{{izvori}}

{{GLAVNIRASPORED:Moseley, Henry}}
[[Kategorija:Engleski fizičari]]

Henry Moseley - Povijest promjena

WikiSysop: brisanje nepotrebnog teksta

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica