Grgur XIII. - Povijest promjena

Suradnik10: Zamjena teksta - '{{(.)ommons(.*)}}' u ''

2026-03-10T05:37:01Z

Zamjena teksta - '{{(.)ommons(.*)}}' u ''

←Starija inačica		Inačica od 10. ožujak 2026. u 05:37
Redak 42:		Redak 42:

	==Vanjske poveznice==		==Vanjske poveznice==
	~~{{commons\|Gregorius XIII\|Pope Gregory XIII}}~~
	*[https://web.archive.org/web/20040423111816/http://papal-library.saint-mike.org/GregoryXIII/Biography.html "Papinska knjižnica":] Grgur XIII.		*[https://web.archive.org/web/20040423111816/http://papal-library.saint-mike.org/GregoryXIII/Biography.html "Papinska knjižnica":] Grgur XIII.
	*[http://www.saintpetersbasilica.org/Monuments/GregoryXIII/GregoryXIII.htm Spomenik Grguru XIII.]		*[http://www.saintpetersbasilica.org/Monuments/GregoryXIII/GregoryXIII.htm Spomenik Grguru XIII.]

WikiSysop: file->datoteka

2022-04-28T11:03:28Z

file->datoteka

←Starija inačica		Inačica od 28. travanj 2022. u 11:03
Redak 28:		Redak 28:

	== Pontifikat ==		== Pontifikat ==
	[[~~File~~:Gregorio XIII in Basilica di San Pietro.JPG\|mini\|270px\|left\|Grobnica pape Grgura XIII.]]		[[Datoteka:Gregorio XIII in Basilica di San Pietro.JPG\|mini\|270px\|left\|Grobnica pape Grgura XIII.]]
	Od trenutka kada je postao papa, Grgur XIII. slijedio je stope svog svetog prethodnika i bio je temeljito prožet sviješću o velikoj odgovornosti povezanoj s njegovim uzvišenim položajem. Na svom prvom konzistoriju naredio je da se javno pročita Ustav Pija V., koji je zabranjivao otuđenje crkvene imovine, i obvezao se da će izvršiti dekrete Tridentskog koncila. Smjesta je imenovao odbor kardinala, s uputama da se otkriju i ukinu sve crkvene zlouporabe; zaključio da kardinali koji su bili na čelu biskupija nisu izuzeti od tridentskog dekreta o biskupskom prebivalištu; odredio je odbor kardinala za popunjavanje Indeksa zabranjenih knjiga i odredio jedan dan u tjednu za javnu audijenciju tijekom koje su svi imali pristup njemu. Posebnu pozornost pridavao je imenovanju kardinala. Tijekom njegova pontifikata imenovana su trideset i četiri kardinala, a prilikom njihova imenovanja uvijek je imao na umu dobrobit Crkve. Nije ga se moglo optužiti za nepotizam. Dvojicu svojih nećaka, Filippa Buoncompagnija i Filippa Vastavillanija, imenovao je kardinalima jer ih je smatrao dostojnima te časti. Svoga sina Giacoma, imenovao je upraviteljem [[Anđeoska tvrđava\|Anđeoske tvrđave]], ali odbio mu je dodijeliti veće dostojanstvo. Poput svog prethodnika i Grgur XIII. nije štedio sredstva za daljnju borbu protiv [[Osmansko carstvo\|Osmanskog carstva]]. S tom svrhom poslao je posebne legate u Španjolsku, Francusku, Njemačku, Poljsku i druge zemlje, ali nesloga kršćanskih knezova, mir koji su [[Mletačka Republika\|Mlečani]] sklopili s Turcima i ugovor koji je Španjolska sklopila sa Sultanom nije postigla željene rezultate. Da bi ublažio širenje [[Protestantizam\|protestantizma]], koji je već cijele narode otrgnuo iz okrilja Crkve, Grgur XIII. je posvetio veću brigu za obuku kandidata za svećenički poziv u katoličkoj filozofiji i teologiji. Osnovao je brojne učilišta i sjemeništa u Rimu i drugim prikladnim mjestima i većinu ih stavio pod vodstvo isusovaca. Grgur XIII. osnovao je više rimskih učilišta: grčki kolegij [[13. siječnja]] 1577; kolegij za neofite, tj. obraćene Židove i nevjernike, [[1577.]] .; engleski kolegij [[1. svibnja]] [[1579.]] .; Maronitsko učilište [[27. lipnja]] [[1584.]] godine. Za međunarodno isusovačko učilište (Collegium Romanum) sagradio je 1582. veliko zdanje poznato kao Collegio Romano ([[Papinsko sveučilište Gregoriana]]). Papini napori da za engleske katolike osigura vjersku slobodu bili su bezuspješni. Neki povjesničari žestoko su napadali Grgura XIII. da je bio odgovoran za stravični pokolj hugenota na [[Bartolomejska noć\|Dan Svetog Bartolomeja]] 1572. godine, potkrepljujući to misom zahvalnicom "Te Deum" koju je održao u Rimu, kao i drugim proslavama. U obranu Grgura XIII. navodi se da je on doista sudjelovao u rimskim svečanostima, ali da nije bio upoznat s okolnostima pariških strahota te je, poput ostalih europskih vladara, bio obaviješten da su Hugenoti otkriveni u uroti za ubojstvo kralja i cijele kraljevske obitelji , i na taj su način kažnjeni zbog njihovih izdajničkih nacrta. No čak i ako je Grgur XIII. bio svjestan svih okolnosti pokolja (što nikada nije dokazano), mora se imati na umu da se nije radovao krvoproliću, već suzbijanju političke i vjerske pobune. Suvremenici pape Grgura XIII. svjedočili su o Papinoj šokiranosti kada je doznao o detaljima pariškog pokolja. Nijedan drugi čin Grgura XIII. nije za njega stekao trajniju slavu od njegove reforme [[Julijanski kalendar\|julijanskog kalendara]] koja je dovršena i uvedena u većinu katoličkih zemalja 1578. godine. Danas poznat kao [[Gregorijanski kalendar]] stupio je na snagu [[4. listopada]], nakon kojeg je nastupio 15. listopad [[1578.]] godine. Već je spomenuto da je Grgur XIII. trošio velike svote za podizanje učilišta i sjemeništa. Nijedan mu se trošak nije činio previsok, ukoliko je utrošen za dobrobit katoličke vjere. Tijekom svog pontifikata potrošio je dva milijuna škuda za obrazovanje siromašnih kandidata za svećeništvo. Godine [[1580.]] započeo je gradnju [[Kvirinalska palača\|Kvirinalske palače]], koju će dovršiti njegov nasljednik. Na taj način potrošene su velike količine novca, što je znatno osiromašilo papinsku blagajnu. Onim plemićima koji nisu plaćali feudalni porez u papinsku blagajnu oduzimao je imanja i palače, što je izazvalo strah kod mnogih plemića. Rezultat je bio da je aristokracija mrzila Papu, te su na isto poticali i seljake. Uslijedilo je razdoblje krvoprolića, razbojništva i bezakonja, koja Grgur XIII. nije mogao spriječiti. Dana [[5. travnja]] 1585. Papa je dobio groznicu i nije se osjećao dobro. Nakon dva dana činilo se da se oporavio i tijekom cijelog 8. i 9. travnja obavljao je sve poslove, iako se vidjelo da se nije sasvim dobro. Slijedećeg dana, 10. travnja više nije mogao ustati iz kreveta. Imao je groznicu i slab puls. Umro je istoga dana, primivši Posljednju pomast u 84. godini života. Sahranjen je četiri dana kasnije u [[Bazilika sv. Petra\|bazilici sv. Petra]]. Najstarija papinska [[tijara]] koja još uvijek postoji, datira iz vremena vladavine Grgura XIII. Ostale nisu sačuvane uslijed stoljetnih pljački i pustošenja Rima.		Od trenutka kada je postao papa, Grgur XIII. slijedio je stope svog svetog prethodnika i bio je temeljito prožet sviješću o velikoj odgovornosti povezanoj s njegovim uzvišenim položajem. Na svom prvom konzistoriju naredio je da se javno pročita Ustav Pija V., koji je zabranjivao otuđenje crkvene imovine, i obvezao se da će izvršiti dekrete Tridentskog koncila. Smjesta je imenovao odbor kardinala, s uputama da se otkriju i ukinu sve crkvene zlouporabe; zaključio da kardinali koji su bili na čelu biskupija nisu izuzeti od tridentskog dekreta o biskupskom prebivalištu; odredio je odbor kardinala za popunjavanje Indeksa zabranjenih knjiga i odredio jedan dan u tjednu za javnu audijenciju tijekom koje su svi imali pristup njemu. Posebnu pozornost pridavao je imenovanju kardinala. Tijekom njegova pontifikata imenovana su trideset i četiri kardinala, a prilikom njihova imenovanja uvijek je imao na umu dobrobit Crkve. Nije ga se moglo optužiti za nepotizam. Dvojicu svojih nećaka, Filippa Buoncompagnija i Filippa Vastavillanija, imenovao je kardinalima jer ih je smatrao dostojnima te časti. Svoga sina Giacoma, imenovao je upraviteljem [[Anđeoska tvrđava\|Anđeoske tvrđave]], ali odbio mu je dodijeliti veće dostojanstvo. Poput svog prethodnika i Grgur XIII. nije štedio sredstva za daljnju borbu protiv [[Osmansko carstvo\|Osmanskog carstva]]. S tom svrhom poslao je posebne legate u Španjolsku, Francusku, Njemačku, Poljsku i druge zemlje, ali nesloga kršćanskih knezova, mir koji su [[Mletačka Republika\|Mlečani]] sklopili s Turcima i ugovor koji je Španjolska sklopila sa Sultanom nije postigla željene rezultate. Da bi ublažio širenje [[Protestantizam\|protestantizma]], koji je već cijele narode otrgnuo iz okrilja Crkve, Grgur XIII. je posvetio veću brigu za obuku kandidata za svećenički poziv u katoličkoj filozofiji i teologiji. Osnovao je brojne učilišta i sjemeništa u Rimu i drugim prikladnim mjestima i većinu ih stavio pod vodstvo isusovaca. Grgur XIII. osnovao je više rimskih učilišta: grčki kolegij [[13. siječnja]] 1577; kolegij za neofite, tj. obraćene Židove i nevjernike, [[1577.]] .; engleski kolegij [[1. svibnja]] [[1579.]] .; Maronitsko učilište [[27. lipnja]] [[1584.]] godine. Za međunarodno isusovačko učilište (Collegium Romanum) sagradio je 1582. veliko zdanje poznato kao Collegio Romano ([[Papinsko sveučilište Gregoriana]]). Papini napori da za engleske katolike osigura vjersku slobodu bili su bezuspješni. Neki povjesničari žestoko su napadali Grgura XIII. da je bio odgovoran za stravični pokolj hugenota na [[Bartolomejska noć\|Dan Svetog Bartolomeja]] 1572. godine, potkrepljujući to misom zahvalnicom "Te Deum" koju je održao u Rimu, kao i drugim proslavama. U obranu Grgura XIII. navodi se da je on doista sudjelovao u rimskim svečanostima, ali da nije bio upoznat s okolnostima pariških strahota te je, poput ostalih europskih vladara, bio obaviješten da su Hugenoti otkriveni u uroti za ubojstvo kralja i cijele kraljevske obitelji , i na taj su način kažnjeni zbog njihovih izdajničkih nacrta. No čak i ako je Grgur XIII. bio svjestan svih okolnosti pokolja (što nikada nije dokazano), mora se imati na umu da se nije radovao krvoproliću, već suzbijanju političke i vjerske pobune. Suvremenici pape Grgura XIII. svjedočili su o Papinoj šokiranosti kada je doznao o detaljima pariškog pokolja. Nijedan drugi čin Grgura XIII. nije za njega stekao trajniju slavu od njegove reforme [[Julijanski kalendar\|julijanskog kalendara]] koja je dovršena i uvedena u većinu katoličkih zemalja 1578. godine. Danas poznat kao [[Gregorijanski kalendar]] stupio je na snagu [[4. listopada]], nakon kojeg je nastupio 15. listopad [[1578.]] godine. Već je spomenuto da je Grgur XIII. trošio velike svote za podizanje učilišta i sjemeništa. Nijedan mu se trošak nije činio previsok, ukoliko je utrošen za dobrobit katoličke vjere. Tijekom svog pontifikata potrošio je dva milijuna škuda za obrazovanje siromašnih kandidata za svećeništvo. Godine [[1580.]] započeo je gradnju [[Kvirinalska palača\|Kvirinalske palače]], koju će dovršiti njegov nasljednik. Na taj način potrošene su velike količine novca, što je znatno osiromašilo papinsku blagajnu. Onim plemićima koji nisu plaćali feudalni porez u papinsku blagajnu oduzimao je imanja i palače, što je izazvalo strah kod mnogih plemića. Rezultat je bio da je aristokracija mrzila Papu, te su na isto poticali i seljake. Uslijedilo je razdoblje krvoprolića, razbojništva i bezakonja, koja Grgur XIII. nije mogao spriječiti. Dana [[5. travnja]] 1585. Papa je dobio groznicu i nije se osjećao dobro. Nakon dva dana činilo se da se oporavio i tijekom cijelog 8. i 9. travnja obavljao je sve poslove, iako se vidjelo da se nije sasvim dobro. Slijedećeg dana, 10. travnja više nije mogao ustati iz kreveta. Imao je groznicu i slab puls. Umro je istoga dana, primivši Posljednju pomast u 84. godini života. Sahranjen je četiri dana kasnije u [[Bazilika sv. Petra\|bazilici sv. Petra]]. Najstarija papinska [[tijara]] koja još uvijek postoji, datira iz vremena vladavine Grgura XIII. Ostale nisu sačuvane uslijed stoljetnih pljački i pustošenja Rima.

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-01T00:09:19Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Infookvir papa |
| hrvatsko_ime = Grgur XIII.
| latinsko_ime = Gregorius PP. XIII.
| pravo_ime = Ugo Boncompagni
| grb = [[Datoteka:C o a Gregorio XIII.svg|130px]]
| slika = Pope Gregory XIII portrait.jpg
| slika_širina = 250px
| papa_od = [[14. svibnja]] [[1572.]]
| papa_do = [[10. travnja]] [[1585.]]
| prethodnik = [[Pio V.]]<br>([[1566.]] – [[1572.]])
| nasljednik = [[Siksto V.]]<br>([[1585.]] – [[1590.]])
| datum_rođenja = [[7. siječnja]] [[1502.]]
| mjesto_rođenja = [[Bologna]], [[Italija]]
| datum_smrti = [[10. travnja]] [[1585.]]
| mjesto_smrti = [[Rim]]
| imenjaci = Grgur

|}}
'''Grgur XIII.''', [[latinski|lat.]] ''Gregorius PP. XIII.'' ([[Bologna]], [[1. siječnja]] [[1502.]] – [[Rim]], [[10. travnja]] [[1585.]]), rođen kao '''Ugo Boncompagni''', 226. poglavar [[Katolička Crkva|Katoličke Crkve]], papa od [[14. svibnja]] [[1572.]] do smrti [[1585.]] godine.

== Raniji život ==

Ugo Boncopagni rodio se u Bologni, 7. siječnja 1502 . godine, kao peti sin od oca Cristofora Boncopagnija, bolonjskog patricija i bogatog trgovca, i majke Angele Marescalchi. Studirao je pravo na Sveučilištu u Bologni, na kojem je [[1530.]] diplomirao i doktorirao kanonsko i građansko pravo. Kasnije je na istom sveučilištu predavao pravo, a među svojim je učenicima imao poznate buduće kardinale, Alessandra Farnesea ml. (1520.-1589.), Cristofora Madruzzija (1512.-1578.), Truchsessa von Waldburga (1514.-1573.), [[Karlo Boromejski|Carla Borromea]] (1538.-1584.) i Stanislausa Hosiusa (1504.-1579.). Imao je burnu mladost. Još u Bologni rodio mu se izvanbračni sin Giacomo, što nije krio, a s takvim životom je nastavio i nakon što se zaredio. Godine [[1539.]] došao je u Rim na zahtjev kardinala Parizzija, a papa [[Pavao III.]] (1534.1549.) imenovao ga je abbreviatore del Parco Maggiore (u srednjem vijeku „javni bilježnik“). Isti ga je papa [[1545.]] poslao na [[Tridentski sabor|Tridentski koncil]] kao jednog od svojih pravnika. Po povratku u Rim obnašao je razne dužnosti u rimskoj kuriji pod vodstvom pape [[Julije III.|Julija III.]] ([[1550.]] – [[1555.]]), koji ga je 1555. godine imenovao pro-legatom za provinciju [[Campagna]] i [[Marittima]]. Pod papom [[Pavao IV.|Pavlom IV.]] (1555.-[[1559.]]) pratio je kardinala Alfonsa Caraffu u papinskoj misiji [[Filip II., španjolski kralj|Filipu II.]] ([[1556.]] – [[1598.]]) Habsburškom u [[Flandrija|Flandriji]]. Po povratku u Rim [[20. srpnja]] [[1558.]] godine Pavao IV. imenuje ga biskupom u Viestiju. Do tog trenutka Boncampagni nije bio svećenik, pa je zaređen prije biskupskog posvećenja. Godine 1559. novoizabrani papa [[Pio IV.]] (1559.-[[1565.]]) poslao ga je kao svog povjerljivog zamjenika na Tridentski koncil, gdje je ostao sve do njegova zaključenja [[1563.]] godine. Ubrzo nakon povratka u Rim, isti taj papa imenovao ga je kardinalom [[12. ožujka]] 1563. godine. Slijedeće godine Papa ga šalje kao legata u [[Španjolska|Španjolsku]] kako bi istražio slučaj nadbiskupa Bartoloméa Carranze ([[1503.]] – [[1576.]]) iz [[Toledo|Toleda]], koga je inkvizicija osumnjičila za herezu i zatvorila. Dok je bio u Španjolskoj imenovan je tajnikom papinskih bula, a nakon izbora pape [[Pio V.|Pija V.]], 7. siječnja [[1566.]], vratio se u Rim kako bi preuzeo novu dužnost.

== Izbor za papu ==

Nakon smrti Pija V. [[1. svibnja]] 1572. godine, okupila su se 53 od 66 kardinala. Konklava je započela [[12. svibnja]] da bi završila već slijedeći dan, što je svrstava u jednu od najkraćih konklava u povijesti. U šesnaestom stoljeću samo je još jedna konklava imala isto trajanje: ona koja je dovela do izbora [[Julije II.|Julija II.]] ([[31. listopada]] - [[1. studenoga]] 1503.). Za papu je izabran kardinal Boncompagni, koji si je odabrao ime Grgur XIII. Prilikom izbora za papinsko prijestolje Grgur XIII. već je napunio sedamdesetu godinu, ali je i dalje bio vitalan i pun energije. Njegov izbor rimljani su dočekali s radošću, kao i europski vladari. Car [[Maksimilijan II., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijan II.]], francuski kralj [[Karlo IX., kralj Francuske|Karlo IX.]], španjolski kralj Filip II., portugalski kralj [[Sebastijan, kralj Portugala|Sebastijan]], predstavnici [[Kraljevina Ugarska|Ugarske]], [[Poljska|Poljske]], Talijana i drugi knezovi poslali su svoje predstavnike u Rim kako bi iskazali poslušnost novoizabranom papi.

== Pontifikat ==
[[File:Gregorio XIII in Basilica di San Pietro.JPG|mini|270px|left|Grobnica pape Grgura XIII.]]
Od trenutka kada je postao papa, Grgur XIII. slijedio je stope svog svetog prethodnika i bio je temeljito prožet sviješću o velikoj odgovornosti povezanoj s njegovim uzvišenim položajem. Na svom prvom konzistoriju naredio je da se javno pročita Ustav Pija V., koji je zabranjivao otuđenje crkvene imovine, i obvezao se da će izvršiti dekrete Tridentskog koncila. Smjesta je imenovao odbor kardinala, s uputama da se otkriju i ukinu sve crkvene zlouporabe; zaključio da kardinali koji su bili na čelu biskupija nisu izuzeti od tridentskog dekreta o biskupskom prebivalištu; odredio je odbor kardinala za popunjavanje Indeksa zabranjenih knjiga i odredio jedan dan u tjednu za javnu audijenciju tijekom koje su svi imali pristup njemu. Posebnu pozornost pridavao je imenovanju kardinala. Tijekom njegova pontifikata imenovana su trideset i četiri kardinala, a prilikom njihova imenovanja uvijek je imao na umu dobrobit Crkve. Nije ga se moglo optužiti za nepotizam. Dvojicu svojih nećaka, Filippa Buoncompagnija i Filippa Vastavillanija, imenovao je kardinalima jer ih je smatrao dostojnima te časti. Svoga sina Giacoma, imenovao je upraviteljem [[Anđeoska tvrđava|Anđeoske tvrđave]], ali odbio mu je dodijeliti veće dostojanstvo. Poput svog prethodnika i Grgur XIII. nije štedio sredstva za daljnju borbu protiv [[Osmansko carstvo|Osmanskog carstva]]. S tom svrhom poslao je posebne legate u Španjolsku, Francusku, Njemačku, Poljsku i druge zemlje, ali nesloga kršćanskih knezova, mir koji su [[Mletačka Republika|Mlečani]] sklopili s Turcima i ugovor koji je Španjolska sklopila sa Sultanom nije postigla željene rezultate. Da bi ublažio širenje [[Protestantizam|protestantizma]], koji je već cijele narode otrgnuo iz okrilja Crkve, Grgur XIII. je posvetio veću brigu za obuku kandidata za svećenički poziv u katoličkoj filozofiji i teologiji. Osnovao je brojne učilišta i sjemeništa u Rimu i drugim prikladnim mjestima i većinu ih stavio pod vodstvo isusovaca. Grgur XIII. osnovao je više rimskih učilišta: grčki kolegij [[13. siječnja]] 1577; kolegij za neofite, tj. obraćene Židove i nevjernike, [[1577.]] .; engleski kolegij [[1. svibnja]] [[1579.]] .; Maronitsko učilište [[27. lipnja]] [[1584.]] godine. Za međunarodno isusovačko učilište (Collegium Romanum) sagradio je 1582. veliko zdanje poznato kao Collegio Romano ([[Papinsko sveučilište Gregoriana]]). Papini napori da za engleske katolike osigura vjersku slobodu bili su bezuspješni. Neki povjesničari žestoko su napadali Grgura XIII. da je bio odgovoran za stravični pokolj hugenota na [[Bartolomejska noć|Dan Svetog Bartolomeja]] 1572. godine, potkrepljujući to misom zahvalnicom "Te Deum" koju je održao u Rimu, kao i drugim proslavama. U obranu Grgura XIII. navodi se da je on doista sudjelovao u rimskim svečanostima, ali da nije bio upoznat s okolnostima pariških strahota te je, poput ostalih europskih vladara, bio obaviješten da su Hugenoti otkriveni u uroti za ubojstvo kralja i cijele kraljevske obitelji , i na taj su način kažnjeni zbog njihovih izdajničkih nacrta. No čak i ako je Grgur XIII. bio svjestan svih okolnosti pokolja (što nikada nije dokazano), mora se imati na umu da se nije radovao krvoproliću, već suzbijanju političke i vjerske pobune. Suvremenici pape Grgura XIII. svjedočili su o Papinoj šokiranosti kada je doznao o detaljima pariškog pokolja. Nijedan drugi čin Grgura XIII. nije za njega stekao trajniju slavu od njegove reforme [[Julijanski kalendar|julijanskog kalendara]] koja je dovršena i uvedena u većinu katoličkih zemalja 1578. godine. Danas poznat kao [[Gregorijanski kalendar]] stupio je na snagu [[4. listopada]], nakon kojeg je nastupio 15. listopad [[1578.]] godine. Već je spomenuto da je Grgur XIII. trošio velike svote za podizanje učilišta i sjemeništa. Nijedan mu se trošak nije činio previsok, ukoliko je utrošen za dobrobit katoličke vjere. Tijekom svog pontifikata potrošio je dva milijuna škuda za obrazovanje siromašnih kandidata za svećeništvo. Godine [[1580.]] započeo je gradnju [[Kvirinalska palača|Kvirinalske palače]], koju će dovršiti njegov nasljednik. Na taj način potrošene su velike količine novca, što je znatno osiromašilo papinsku blagajnu. Onim plemićima koji nisu plaćali feudalni porez u papinsku blagajnu oduzimao je imanja i palače, što je izazvalo strah kod mnogih plemića. Rezultat je bio da je aristokracija mrzila Papu, te su na isto poticali i seljake. Uslijedilo je razdoblje krvoprolića, razbojništva i bezakonja, koja Grgur XIII. nije mogao spriječiti. Dana [[5. travnja]] 1585. Papa je dobio groznicu i nije se osjećao dobro. Nakon dva dana činilo se da se oporavio i tijekom cijelog 8. i 9. travnja obavljao je sve poslove, iako se vidjelo da se nije sasvim dobro. Slijedećeg dana, 10. travnja više nije mogao ustati iz kreveta. Imao je groznicu i slab puls. Umro je istoga dana, primivši Posljednju pomast u 84. godini života. Sahranjen je četiri dana kasnije u [[Bazilika sv. Petra|bazilici sv. Petra]]. Najstarija papinska [[tijara]] koja još uvijek postoji, datira iz vremena vladavine Grgura XIII. Ostale nisu sačuvane uslijed stoljetnih pljački i pustošenja Rima.

== Izvori ==

* Jacques Mercier, ''Povijest Vatikana (Vingt siècles d'histoire du Vatican)'', Barbat, Zagreb 2001.,
* Marijo Milić, ''Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II.'', Laus, Split 2000.,
* Eric Russell Chamberlin, ''The bad popes'', Dorset Press, 1969.,
* Enciklopedija opća i nacionalna, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d. Zagreb,
* Cardinals of the Holy Roman Church , [http://www2.fiu.edu/~mirandas/cardinals.htm],
* The Catholic Encyclopedia, [http://www.newadvent.org/cathen/],
* Enciclopedia dei Santi, [http://www.santiebeati.it/].

==Vanjske poveznice==
{{commons|Gregorius XIII|Pope Gregory XIII}}
*[https://web.archive.org/web/20040423111816/http://papal-library.saint-mike.org/GregoryXIII/Biography.html "Papinska knjižnica":] Grgur XIII.
*[http://www.saintpetersbasilica.org/Monuments/GregoryXIII/GregoryXIII.htm Spomenik Grguru XIII.]
{{pape}}
{{Mrva-biog-pape}}

{{GLAVNIRASPORED:Grgur, 13}}
[[Kategorija: Pape]]