WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-19T06:23:58Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[datoteka:The Earth seen from Apollo 17.jpg|mini|300px|desno|Geofizika je [[Prirodne znanosti|prirodna znanost]] koja proučava [[fizika|fizikalna svojstva]] [[Zemlja|Zemlje]] i procese na njoj.]]

[[datoteka:Geoid 1.png|mini|desno|300px|Slika pokazuje odstupanje [[geoid]]a, u [[metar|metrima]] (na osnovi EGM96 gravitacijskog modela i WGS84 referentnog elipsoida).<ref>podaci iz http://earth-info.nga.mil/GandG/wgs84/gravitymod/wgs84_180/wgs84_180.html</ref>]]

[[datoteka:Southern ocean gravity hg.png|mini|desno|300px|Gravitacijske anomalije koje se vide u [[Južni ocean|Južnom oceanu]] prikazane u pojačanim bojama. Amplitude idu između -30 m[[Gal]] (magenta) do +30 mGal (crveno).]]

[[datoteka:Seismogram.gif|mini|desno|300px|[[Seizmogram]] snima 3 vrste [[potresni val|potresnih valova]]: crvena linija pokazuje P-valove koji su najbrži; zelena linija pokazuje S-valove koji su sporiji 1,7 puta; dugi valovi ili L-valovi su najsporiji a djelovanje im je slabo.]]

[[datoteka:Augustine Volcano Jan 12 2006.jpg|mini|desno|300px|[[Vulkan]] [[Augustine]], [[Aljaska]], [[SAD]].]]

[[datoteka:Kru%C5%BEenje_vode-hidrolo%C5%A1ki_ciklus.png|mini|desno|300px|Slika objašnjava osnovne procese kruženja vode u [[Zemlja|zemljinom]] [[Hidrološki ciklus|hidrološkom sustavu]].]]

[[datoteka:geomagnetisme.svg|mini|desno|300px|[[Zemljino magnetsko polje]].]]

[[datoteka:Slice earth.svg|mini|desno|300px|Shematski prikaz unutrašnjosti Zemlje. 1. kontinentalna kora - 2. oceanska kora - 3. gornji sloj - 4. donji sloj - 5. vanjska jezgra - 6. unutarnja jezgra - A: [[Mohorovičićev diskontinuitet]] - B: [[Gutenbergov diskontinuitet]] - C: [[Lehmannov diskontinuitet]].]]

[[datoteka:Plates tect2 hr.svg|mini|desno|300px|Najvažnije Zemljine litosferne ploče ([[tektonika ploča]]).]]

[[datoteka:Tidalwaves1.gif|mini|desno|300px|Prikaz [[Morske mijene|morskih mijena]] s obzirom na položaj [[Sunce|Sunca]] i [[Mjesec]]a.]]

[[datoteka:Magnetic meridian phi 30 lam -133.16 1000x1000.png|mini|desno|300px|Primjer razlike između jednog zemljopisnog (ravna iscrtkana linija) i magnetskog [[meridijan]]a.]]

'''Geofizika''' je [[Prirodne znanosti|prirodna znanost]] koja proučava [[fizika|fizikalna svojstva]] [[Zemlja|Zemlje]] i procese na njoj, a katkad i na drugim [[planet]]ima. Obuhvaća niz disciplina, koje se mogu svrstati prema tome bave li se čvrstom Zemljom, [[voda]]ma ili [[zrak]]om koji ju okružuje. Prva skupina geofizičkih disciplina usmjerena je na istraživanje [[Gravitacija|polja sile teže]] i oblika Zemlje ([[gravimetrija]]), [[Zemljino magnetsko polje|magnetskoga polja Zemlje]] ([[magnetizam]] Zemlje), [[potres]]a i strukture Zemljine unutrašnjosti ([[seizmologija]]) te [[vulkan]]skih erupcija ([[vulkanologija]]). Predmet su proučavanja druge skupine geofizičkih disciplina tekuće vode na tlu i podzemne vode ([[hidrologija]]), jezera ([[limnologija]]), mora i oceani ([[oceanografija]]) te [[Ledenjak|ledenjaci]] i ledene kape ([[glaciologija]]). Treća se skupina geofizičkih disciplina bavi kratkoročnim vremenskim promjenama u nižim slojevima [[atmosfera|atmosfere]] ([[meteorologija]]), dugoročnim karakteristikama vremenskih prilika u blizini Zemljine površine ([[klimatologija]]) te procesima u višim slojevima atmosfere ([[aeronomija]]).

Pojedine geofizičke discipline bliske su nekim drugim [[znanost]]ima. Tako je na primjer gravimetrija srodna [[geodezija|geodeziji]], seizmologija ima niz dodirnih točaka s [[geologija|geologijom]], fizička je oceanografija povezana s kemijskom i biološkom oceanografijom, a klimatologija je često predmet interesa [[zemljopis]]a. Tradicionalno se smatra da je geofizika jedna grana primijenjene fizike, to jest da [[fizičar]]i otkrivaju opće zakonitosti, koje potom geofizičari primjenjuju u istraživanju Zemlje. Takav je odnos doveden u pitanje početkom 1960-ih kada je meteorolog [[Edward Norton Lorenz]] utemeljio teoriju [[deterministički kaos|determinističkoga kaosa]], koja je desetak godina poslije postala predmetom interesa fizičara. <ref> '''geofizika''', [http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=21682] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.</ref>

== Objašnjenje ==
Geofizika je skup metoda mjerenja fizikalnih čimbenika ili parametara radi određivanja globalnih svojstava planeta [[Zemlja|Zemlje]] (mjerenja promjena [[Zemljino magnetsko polje|Zemljinog magnetskog]] i [[Elektromagnetsko zračenje|elektromagnetskog polja]], registracija i analiza [[Seizmički val|potresnih valova]], mjerenje [[Gravitacijsko polje|gravitacijskog polj]]a Zemlje radi određivanja Zemljinog [[geoid]]a, mjerenja telurskih struja i slično). Za razliku od opće ili ''znanstvene'' geofizike predmet primijenjene geofizike je istraživanje geološko-strukturnog sastava podzemlja. Njezine metode se, kao i metode opće geofizike, svode na mjerenja fizikalnih parametara, uključujući i mjerenja promjena umjetno izazvanih fizikalnih pojava pod utjecajem geološke građe podzemlja, te se, sukladno tome, razlikuju pasivne i aktivne geofizičke metode. U prve spadaju [[gravimetrija]] i [[magnetometar|magnetometrija]], čiji je predmet istraživanje lokalnih promjena [[sila teže|sile teže]], odnosno prirodnog [[magnetno polje|magnetskog polja]], uzrokovanih strukturno-litološkim promjenama unutar podzemlja. Za razliku od njih, aktivne metode, seizmičke i geoelektrične, proučavaju promjene umjetno izazvanih fizikalnih pojava pod utjecajem geološke građe podzemlja. U oba slučaja odstupanja od takozvanih ''normalnih'' vrijednosti, ili anomalije, uzrokuju lokalne promjene u geološkoj građi, koje mogu upućivati na postojanje ležišta [[Mineralne sirovine|mineralnih sirovina]].

Sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća naftne tvrtke nisu smatrale nužnom primjenu geoloških znanosti u traganju za [[ugljikovodici]]ma sve dok se geofizičke metode nisu pokazale uspješnim u otkriću novih ležišta [[nafta|nafte]]. Istraživači su se pritom služili vrlo primitivnom opremom za otkriće anomalnih promjena sile teže, magnetskog polja, [[električni otpor|električnog otpora]] i vremena putovanja zvučnih valova u lociranju poglavito strukturnih zamki. [[Torzijska vaga]], koju je konstruirao von Eoetvoes u [[Mađarska|Mađarskoj]], u to je doba bila jedan od najranije upotrebljavanih mjernih instrumenata u istraživanju solnih doma duž obale [[Meksički zaljev|Meksičkog zaljeva]]. Prvo takvo ležište otkriveno je [[1924.]] Osim torzione vage, bilo je od 1930. godine u uporabi i [[njihalo]], čije su se [[oscilacije]] mijenjale pod utjecajem promjena sile teže, odnosno [[gustoća|gustoće]] stijena. Kasnije je oba spomenuta instrumenta kompletno zamijenio [[gravimetrija|gravimetar]], koji mjeri promjene sile teže s pomoću mase ovješene na elastično pero. Prvi je gravimetar konstruiran već [[1899.]], da bi se počeo rabiti tek tridesetih godina prošlog stoljeća. Danas se taj instrument uspješno rabi za mjerenja na moru i iz [[zrakoplov]]a. Dvadesetih godina prošlog stoljeća počela su se obavljati i magnetometrijska mjerenja primjenom magnetskih vaga i snimanja iz [[zrak]]a radi određivanja magnetičnih [[magma]]tskih i [[Metamorfne stijene|metamorfnih stijena]], te time i eliminiranja neperspektivnih područja za dalja istraživanja [[Ugljikovodici|ugljikovodika]].

Primijenjene se geofizičke metode s uspjehom primjenjuju u istraživanju ležišta [[nafta|nafte]] i [[plin]]a, kako u određivanju strukturne građe, tako i u određivanju [[Litoralna geografija|litološkog]] sastava podzemlja. Magnetometrijske i gravimetrijske metode omogućuju lociranje regionalnih strukturnih tijela i taložnih bazena te određivanje dubine temeljnog gorja na osnovi mjerenja promjena Zemljinog magnetskog ili gravitacijskog polja. Primjena geoelektričnih metoda omogućuje izradu krivulja promjene [[električni otpor|električnog otpora]] po dubini te, na temelju njihova izgleda, određivanje dubine zalijeganja i debljine slojeva različitog litološkog sastava. Radi pronalaženja solnih doma, odnosno ležišta ugljikovodika unutar strukturnih zamki, usko vezanih s njihovim stvaranjem, tijekom rane faze primjene seizmičkih metoda upotrebljavane su [[Refrakcija|refrakcijske]] metode, koje se i danas rabe u kartiranju slojeva velike brzine, kao i u određivanju regionalnih gradijenata brzine širenja seizmičkih valova. Refrakcijska metoda, ili takozvana metoda plitke refrakcije, ima posebnu primjenjuju u istraživanju površinskog sloja male brzine.

Metode primijenjene seizmike svode se na emitiranje kratkotrajnog [[impuls sile|impulsa sile]] u podzemlje i analizu promjena izvornog [[val]]a pod utjecajem razlika u elastičnim svojstvima pojedinih slojeva na njegovom putu kroz podzemlje. Proteklo vrijeme od iniciranja do registracije [[seizmički val|potresnog vala]] omogućuje određivanje [[dubina]] do pojedinih slojnih granica i objašnjenje strukturnih odnosa. Zahvaljujući činjenici da odziv podzemlja na širenje potresnih valova ovisi o [[gustoća|gustoći]] i [[elastičnost|elastičnim]] svojstvima [[stijena]], na temelju promjena potresnih valova nakon prolaska podzemljem moguće je zaključivati o [[poroznost]]i, propusnosti, kompakciji i drugim fizikalnim svojstvima stijena, a pri povoljnim uvjetima i izravno odrediti pojave ugljikovodika. Praktična primjena seizmičkih metoda u istraživanju ugljikovodika skuplja je od ostalih geofizičkih metoda, ali omogućuje izradu mnogo točnijeg i detaljnijeg modela podzemne geološko-strukturne građe. Dobra prodornost i krajnja dubina istraživanja preko 10 [[kilometar]]a i razlikovanje podzemnih tijela najmanje veličine od nekoliko desetaka metara, uz veoma male troškove u usporedbi s izradom [[bušotina]], učinila je seizmičke metode nezamjenljivim u procesu istraživanja ležišta nafte i plina.

== Povijest ==
Kako se mnoge pojave i procesi kojima se bave geofizičari mogu opažati, podatci o njima prikupljene su i objašnjavane od davnina. Tako su [[Aristotel]] i [[Strabon]] smatrali da su [[vulkan]]ske erupcije i potresi povezani s vrućim podzemnim vjetrovima, koji povremeno izbijaju na površinu. Kineski matematičar, astronom i geograf [[Zhang Heng]] (78. – 139.) izumio je prvi [[Seizmograf|seizmoskop]]. Koncept [[Hidrološki ciklus|hidrološkoga ciklusa]], prema kojem se voda isparava iz mora, kondenzira u atmosferi, pada na Zemlju u obliku oborine i naposljetku rijekama otječe u more, spominje se u kineskom tekstu iz 3. stoljeća pr. Kr. Od davnina se očitavao [[vodostaj]]a [[Nil]]a s [[vodokaz]]a, a [[Eratosten]] iz Kirene je poplave Nila povezao s jakim oborinama opaženima uzvodno. [[Posejdonije]] iz Apameje je plimu i oseku ([[morske mijene]]) povezao s [[Mjesečeve mijene|Mjesečevim mijenama]].

Počevši s razdobljem [[renesansa|renesanse]], znanstvena istraživanja koja se danas uvrštavaju u geofiziku dobila su nov zamah. Širio se običaj grafičkoga prikazivanja prikupljenih podataka: tako je, primjerice, [[Athanasius Kircher]] (1664.) objavio prvu kartu globalnih [[Morska struja|oceanskih struja]] na osnovi podataka prikupljenih tijekom istraživačkih putovanja. Novost u to doba bila je spoznaja o važnosti što je moguće točnijih mjerenja. Počeli su se intenzivno koristiti neki otprije poznati instrumenti (na primjer [[kompas]]), a razvio se i niz novih: [[termometar]] ([[Galileo Galilei]], početkom 17. stoljeća), [[anemometar]] ([[Santorio Santorio]], 1625.), [[barometar]] ([[Evangelista Torricelli]], 1643.), njihalo kao uređaj za mjerenje ubrzanja sile teže ([[Christiaan Huygens]], 1673.), [[higrometar]] ([[Johann Heinrich Lambert]], 1774.), [[mareograf]] odnosno [[limnigraf]], strujomjer, valomjer, [[seizmograf]] ([[John Milne]], 1892.). Podatci prikupljeni mjerenjima unosili su se u [[zemljopisne karte]] i prikazivali s pomoću [[Izolinije|izolinija]], krivulja koje spajaju točke s jednakom vrijednošću mjerene veličine. Čini se da je prva bila karta [[Izogone|izogona]], koju je 1701. načinio [[Edmond Halley]]; slijedila je karta [[izoterma]], što ju je 1817. objavio [[Alexander von Humboldt]], a zatim i mnoge druge.

Teorijsko istraživanje fizikalnih pojava i procesa na Zemlji razvija se nakon što je [[Isaac Newton]] (1687.) postavio temelje za proučavanje polja sile teže, oblika Zemlje i morskih mijena. Slijedili su ga [[Ruđer Bošković]] (1741.) proračunavao je oblik Zemlje, [[Leonhard Euler]] (1755.) formulirao je jednadžbe gibanja i kontinuiteta koje, uz neke nadopune, čine i danas osnovu za modeliranje Zemljine hidrosfere i atmosfere, [[Charles Augustin Coulomb]] (1785.) utro je put matematičkom modeliranju električnog i magnetskoga polja, pa i onoga Zemljina, [[Gabriel Lamé]] (1852.) dao je pak izraze na koje se oslanja modeliranje gibanja u unutrašnjosti Zemlje.

Najprije se smatralo da Zemlja ima oblik rotacijskog elipsoida, da bi se potom došlo do preciznijeg opisa – plohe koja obavija površinu mirnog mora i nastavlja se ispod kontinenata; takva je ploha nazvana [[geoid]] ([[Johann Benedikt Listing]], 1873.). [[Henry Gellibrand]] (1635.) utvrdio je da je [[Zemljino magnetsko polje|magnetsko polje Zemlje]] podložno sporim promjenama, takozvanim sekularnim varijacijama, a [[Carl Friedrich Gauss]] je oko 200 godina nakon toga pokazao da to [[magnetsko polje]] – pa zato i njegove promjene – moraju biti unutarnjeg podrijetla. U drugoj polovici 18. stoljeća francuski hidrolog Pierre Perrault i [[Edme Mariotte]] proveli su hidrološka istraživanja u bazenu rijeke [[Seine]], kojima su pokazali da je godišnji iznos mjesne oborine dovoljan da bi se objasnio godišnji protok rijeke; time su opovrgnuli tvrdnje, česte u ono doba, da riječna voda potječe iz podzemnih tokova. Istražujući struje u [[Bospor]]u i reproducirajući ih laboratorijskim modelom [[Luigi Ferdinando Marsigli]] (1681.) je spoznao da teža (gušća) voda tone i podvlači se pod lakšu (manje gustu) vodu, koja se uzdiže. Dinamičku teoriju morskih mijena, koja je i danas osnova za istraživanje te pojave formulirao je [[Pierre Simon de Laplace]] (1775.), [[Edmond Halley]] (1686.) opisao je sustav pasatnih vjetrova, a [[George Hadley]] (1735.) dao je njihovo objašnjenje. Njemački znanstvenik [[Heinrich Wilhelm Dove]] (1828.) pisao je o tropskim olujama kao putujućim poremećajima s vjetrom koji kruži u protusatnom smjeru na sjevernoj polutki, a u satnom smjeru na južnoj polutki. [[Benjamin Franklin]] (1751.) dokazao je postojanje električnoga naboja u olujnim oblacima.

Sve do druge polovice 19. stoljeća istraživanja fizikalnih pojava i procesa na Zemlji bila su rijetka. Poticaj razvoju suvremene [[meteorologija|meteorologije]] dala je havarija francuskih i britanskih brodova ispred [[Krim]]skog poluotoka 1854. kada je prepoznato da se nesreća mogla izbjeći pravodobnim obavještavanjem o približavanju oluje. To je dovelo do uspostave nacionalne meteorološke službe u Francuskoj 1856. te, do objavljivanja prvih suvremenih [[Sinoptička meteorologija|sinoptičkih karata]] 1863. Postavljanje telegrafskih kabela na oceansko dno potaknulo je niz oceanografskih istraživanja, koja su kulminirala plovidbom oko svijeta britanske korvete ''Challenger'' (1872. – 1876.). To krstarenje, kao i potonje analize i objavljivanje prikupljenih podataka, obilježavaju početak suvremenoga razvoja [[oceanografija|oceanografije]]. Približno u to doba i [[seizmologija]] je izrasla u zasebnu disciplinu. [[John Milne]] osnovao je u Japanu (1880.) prvo seizmološko društvo na svijetu i potaknuo izgradnju mreža seizmografskih postaja. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća stvara se niz nacionalnih geofizičkih institucija, a geofizičke discipline uvode se u sveučilišne nastavne programe, utemeljuju se različite međunarodne organizacije. Danas je krovna geofizička organizacija ''International Union of Geodesy and Geophysics'', osnovana 1919., kojoj je [[Hrvatska]] pristupila 1992. Značajne su međunarodne organizacije, u koje se geofizičari učlanjuju pojedinačno, i ''European Geophysical Society'' te ''American Geophysical Union''. Najznačajniji međunarodni geofizički časopis je ''Journal of Geophysical Research'', kojega sekcije pokrivaju različita područja: prostor oko Zemlje, čvrstu Zemlju, oceane, atmosferu te druge planete.

Razvoj [[elektronika|elektronike]] omogućio je da se mnogi mehanički instrumenti unaprijede te da prikupljeni podatci postanu dostupni istraživačima čim su izvršena mjerenja. Izumom radiosonde 1930-ih ostvaren je preduvjet za rutinska mjerenja u višim slojevima atmosfere, koja su potom nadopunjena mjerenjima sa zrakoplova, raketa i satelita ([[daljinska istraživanja]]). Počevši s 1950-ima, [[umjetni satelit|satelit]]ska su mjerenja promijenila eksperimentalna istraživanja i u drugim geofizičkim disciplinama: omogućila su određivanje oblika geoida, određivanje pomaka tla koji prethode pojavi potresa, geomagnetska mjerenja na velikoj udaljenosti od Zemljine površine, sinoptička mjerenja temperature jezera, mora i oceana kao i utvrđivanje dimenzija ledenih pokrova.

U 20. stoljeću se i teorijski rad u području geofizike promijenio. Razvoj računala omogućio je numeričko rješavanje parcijalnih [[Diferencijalne jednadžbe|diferencijalnih jednadžbi]] koje opisuju pojedine dijelove Zemljina sustava. Posljedično, moglo se napustiti ograničavajuće pretpostavke, koje su bile nužne pri analitičkom rješavanju, i tako se približiti realističnim simulacijama pojava i procesa na Zemlji.

Seizmološki radovi pokazali su strukturu Zemljine unutrašnjosti, posebno postojanje kore, plašta i jezgre. [[Andrija Mohorovičić]] je 1910. pronašao plohu diskontinuiteta što odjeljuje koru od plašta. [[Seizmologija]] je, zajedno s vulkanologijom, geomagnetizmom i gravimetrijom, osigurala podatke koji su korišteni pri oblikovanju teorije [[Tektonika ploča|tektonike ploča]] sredinom 1960-ih. Približno u isto vrijeme započelo se s predviđanjem vulkanskih erupcija na osnovi praćenja seizmičke aktivnosti koja im prethodi. U okviru fizičke oceanografije veliku su pozornost privukle oceanske struje, pa je tako [[Henry Melson Stommel]] 1948. objasnio podrijetlo Golfske struje.

=== Geofizika u Hrvatskoj ===
U [[Hrvatska|Hrvatskoj]] se neke discipline (vulkanologija, glaciologija) nisu njegovale, a nekima (gravimetrija, hidrologija, limnologija) nisu se bavili geofizičari već znanstvenici srodnih struka, odnosno pojedinci zainteresirani za neki problem. Tako je na primjer u 16. i 17. stoljeću nekoliko hrvatskih autora ([[Federik Grisogono]]; [[Nikola Sagroević]]; [[Frane Petrić]]; [[Markantun de Dominis]]) objavilo rasprave o problemu plime i oseke. Geofizički zavod u Zagrebu osnovan je 1861. kao Meteorološki opservatorij Kraljevske velike realke, postupno je proširio svoju djelatnost i osamostalio se 1897. pod nazivom Kraljevski zemaljski zavod za meteorologiju i geodinamiku. Godine 1921. preimenovan je u Geofizički zavod, a 30 godina poslije priključen je [[Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu|Prirodoslovno-matematičkomu fakultetu Sveučilišta u Zagrebu]]. U početku je bio posvećen znanstvenom i stručnom radu, poslije se angažirao i u organizaciji dodiplomskog, poslijediplomskog i doktorskog studija geofizike. Seizmološka služba u [[Zagreb]]u utemeljena je 1985., [[Institut za oceanografiju i ribarstvo]] u [[Split]]u (1930.), [[Hrvatski hidrografski institut]] u Splitu nasljednik je institucije koja potječe iz 1922., Zavod za istraživanje mora [[Institut Ruđer Bošković|Instituta Ruđer Bošković]] u [[Rovinj]]u i Zagrebu nadovezuje se na instituciju uspostavljenu 1891. te [[Državni hidrometeorološki zavod]] u Zagrebu (1947). Znanstveni rezultati polučeni tijekom 140 godina sustavnih geofizičkih istraživanja u Hrvatskoj objavljivani su u međunarodnim i domaćim časopisima (danas su to: ''Geofizika'', ''Geodetski list'', ''Geološki vjesnik'', ''Acta Adriatica'', ''Pomorski zbornik'', ''Hrvatski meteorološki časopis'', ''Geografski glasnik'').

Geomagnetska su mjerenja organizirana u Hrvatskoj u nekoliko navrata. Adam Kugler je 1915. i 1916. obavio geomagnetska premjeravanje na 80 mjesta (između pravaca Koprivnica–Zagreb i Vukovar–Županja). Podatke tog i drugih mjerenja Josip Mokrović reducirao je na geomagnetsku epohu 1927.5 i prikazao grafički. Godine 1949. zagrebački su geofizičari (Josip Goldberg; Josip Baturić; Josip Mokrović; Marijan Kasumović) mjerili [[Magnetska deklinacija|magnetsku deklinaciju]] na 62 točke duž istočne jadranske obale.

Na razvoj seizmologije u nas utjecali su jaki [[potres]]i. Tako je [[potres u Zagrebu 1880.]] potaknuo organiziranje Odbora za opažanje potresnih pojava pri JAZU (danas [[HAZU]]). Kada je brigu o istraživanju potresa preuzeo prethodnik današnjega Geofizičkog zavoda u Zagrebu, odnosno njegov ravnatelj [[Andrija Mohorovičić]], počelo se s mikroseizmičkim istraživanjima. Godine 1906. osnovana je seizmografska postaja u Zagrebu. Mohorovičić je postavio temelje zagrebačkoj seizmološkoj školi u okviru koje se nastavilo s istraživanjem Zemljine unutrašnjosti ([[Stjepan Mohorovičić]]), izvedene su lokalne zagrebačke [[hodokrona|hodokrone]] (J. Mokrović) i razvijen je grafički postupak za lociranje dalekih potresa (Andro Gilić). Novijim istraživanjima obuhvaćena je razdioba ekstremnih vrijednosti parametara potresa ([[Berislav Makjanić]]), veza tektonskih pomaka i seizmičnosti, građa Zemljine kore u Hrvatskoj, kvantitativni odnos gibanja tla i magnitude potresa, ocjena seizmičke ugroženosti i opasnosti na teritoriju Hrvatske i tako dalje.

Sustavan razvoj fizičke oceanografije u Hrvatskoj počinje s prvim oceanografskim ekspedicijama što su ih suradnici [[Sveučilište u Zagrebu|Sveučilišta u Zagrebu]] proveli 1913. i 1914. brodom ''Vila Velebita''. Nakon Drugog svjetskog rata uspostavljena je mreža [[mareograf]]skih postaja (danas tu mrežu čine postaje u Rovinju, Bakru, Zadru, Splitu, Sućuraju i Dubrovniku), započela su obalna mjerenja temperature mora, organizirana krstarenja istraživačkim brodovima, inicirana mjerenja na strujomjernim i valomjernim stanicama (od 1974. tiska se godišnjak ''Tablice morskih mijena – Jadransko more – istočna obala''), a započelo se i s korištenjem satelitskih snimaka. Analizom dobivenih podataka i razvojem odgovarajućih matematičkih modela unaprijeđeno je poznavanje [[Jadransko more|Jadrana]].

Razvoj [[meteorologija|meteorologije]] u Hrvatskoj izravno je povezan s razvojem mreže meteoroloških postaja. U razvoju primijenjene geofizike znatnu je ulogu odigralo poduzeće [[Geofizika d.d.|''Geofizika'' iz Zagreba]] (utemeljeno 1951.).

== Izvori ==
{{izvori}}

[[Kategorija:Geofizika| ]]
[[Kategorija:Fizika]]

Geofizika - Povijest promjena

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica