Fran Lhotka - Povijest promjena

Suradnik10 u (test) 05:28, 8. studeni 2025.

2025-11-08T05:28:24Z

←Starija inačica		Inačica od 8. studeni 2025. u 05:28
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Fran Lhotka'''-->~~{{~~Skladatelj~~		{{infookvir skladatelj
	\|ime=Fran Lhotka		\|ime=Fran Lhotka
	\|opis_slike=		\|opis_slike=
Redak 18:		Redak 18:

	== Životopis ==		== Životopis ==
	Fran Lhotka je od 1899. studirao na [[Konzervatorij]]u u [[Prag]]u kompoziciju i [[Rog (glazbalo)\|rog]] kod [[Karel Stecker\|Karela Steckera]], [[Josef Klička\|Josefa Kličke]] i [[Antonín Dvořák\|Antonína Dvořáka]]; diplomirao je 1905. Godine 1908. djelovao je kao [[nastavnik]] u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu ([[Dnjipro (grad)\|Dnjipru]]) Godine 1909. dolazi u Zagreb gdje biva angažiran kao kornist i [[korepetitor]] opernog ansambla [[HNK u Zagrebu\|Hrvatskoga narodnog kazališta]]. Od 1910. bio je nastavnik u školi [[HGZ\|Hrvatskoga glazbenog zavoda]], od 1922. do 1962. [[profesor]] na [[Muzička akademija u Zagrebu\|Muzičkoj akademiji]] (od 1941. do 1945. umirovljen) te njezin [[rektor]] (od 1923. do 1940. i 1948. do 1952.). Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, od 1913. do 1921. Hrvatskim pjevačkim društvom »Lisinski« te od 1923. do 1929. Društvenim orkestrom HGZ-a. Skladati je počeo nadovezujući se na tradiciju čeških romantičara; dolaskom u [[RH\|Hrvatsku]] priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije skladateljske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana je očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s [[Ples\|plesnom ritmikom i pokretima]]. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom ''Zlatokosi kraljević'' (tekst [[Milan Ogrizović]]), 1918. [[opera]] ''Minka'', a 1920. opera ''More'', »glazbena vizija« na [[libreto]] [[Milutin Cihlar Nehajev\|Milutina Cihlara Nehajeva]] i stihove [[Vladimir Nazor\|Vladimira Nazora]], u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. Godine 1935., surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima [[Pia Mlakar\|Pijom]] i [[Pino Mlakar\|Pinom Mlakarom]], glazbu kraćega [[balet]]a ''Đavo i njegov šegrt'' (praizvedba 1931. u zagrebačkom HNK, libreto [[Zlatko Grgošević]]) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet ''[[Đavo u selu]]'' (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njemu je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje: majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom [[orkestracija\|orkestracijom]] u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, ''Đavo u selu'' stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu ''[[Ero s onoga svijeta]]'' [[Jakov Gotovac\|Jakova Gotovca]] najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u [[Hrvatska glazba\|hrvatskoj glazbi]]. U orkestralnim i komornim skladbama Lhotka se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima [[tonalitet]]nosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborske skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je glazbu za [[igrani film\|igrane filmove]] ''Živjet će ovaj narod'' (N. Popović, 1947.), ''Major Bauk'' (Popović, 1951.) i ''[[Svoga tela gospodar (1957.)\|Svoga tela gospodar]]'' ([[Fedor Hanžeković\|F. Hanžeković]], 1957.) te dokumentarne ''Cement'' (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947.), ''Na novom putu'' ([[Krešo Golik\|K. Golik]], 1948.), ''Jugoslavenski Jadran'' (M. Katić, 1950.) i (Dubrovnik, Katić, 1952.). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (od 1922. do 1941.) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« ([[Slavko Zlatić\|S. Zlatić]]), a kao [[zborovođa]] uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika "Dirigiranje" (Zagreb 1931., 1981.) i "Osnovi homofonog sloga", 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948., više izd. do 1986.). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima "Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja" (1943.), "Zbirka muških zborova" (1952.), "Zborovi" (1956.), "Album zborova" (1957.) i "Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića", 4 (1985.) te snimljena na kasete ''Lijepa naša'' (Orfej, 1990.) i ''Pizzicato'' (Zg Zoe Music, 1997.), [[Jugoton]]ove [[LP]] [[gramofonska ploča\|ploče]] ''Antologija hrvatske glazbe'', 5 (1973.), ''Đavo u selu'' (1983.) i ''Marijana Radev'' (1991.), [[CD]] ''Hrvatska komorna glazba 20. st.'', Zagrebački puhački trio (oba [[Croatia Records]], 1992.), ''Antologija hrvatske glazbe za rog'' ([[Hrvatsko društvo skladatelja]] i [[Muzički biennale Zagreb]], 1997.) i ''Minijature za rog'' ([[Cantus Records\|Cantus]], 2010.). U fonoteci [[Hrvatski radio\|Hrvatskoga radija]] sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u časopisima ''Muzika'' (1928.), ''[[Jutarnji list (Zagreb, 1912.)\|Jutarnji list]]'' (1932.), ''Muzički glasnik'' (1932.), ''Kulisa'' (1937.), ''[[Novo doba (Split)\|Novo doba]]'' (1938.) i ''Novosti'' (1938.). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture 20. stoljeća. Veći dio njegove ostavštine pohranjen je u [[NSK\|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici]] i [[HDA\|Hrvatskom državnom arhivu]] u Zagrebu.		Fran Lhotka je od 1899. studirao na [[Konzervatorij]]u u [[Prag]]u kompoziciju i [[Rog (glazbalo)\|rog]] kod [[Karel Stecker\|Karela Steckera]], [[Josef Klička\|Josefa Kličke]] i [[Antonín Dvořák\|Antonína Dvořáka]]; diplomirao je 1905. Godine 1908. djelovao je kao [[nastavnik]] u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu ([[Dnjipro (grad)\|Dnjipru]]) Godine 1909. dolazi u Zagreb gdje biva angažiran kao kornist i [[korepetitor]] opernog ansambla [[HNK u Zagrebu\|Hrvatskoga narodnog kazališta]]. Od 1910. bio je nastavnik u školi [[HGZ\|Hrvatskoga glazbenog zavoda]], od 1922. do 1962. [[profesor]] na [[Muzička akademija u Zagrebu\|Muzičkoj akademiji]] (od 1941. do 1945. umirovljen) te njezin [[rektor]] (od 1923. do 1940. i 1948. do 1952.). Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, od 1913. do 1921. Hrvatskim pjevačkim društvom »Lisinski« te od 1923. do 1929. Društvenim orkestrom HGZ-a. Skladati je počeo nadovezujući se na tradiciju čeških romantičara; dolaskom u [[RH\|Hrvatsku]] priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije skladateljske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana je očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s [[Ples\|plesnom ritmikom i pokretima]]. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom ''Zlatokosi kraljević'' (tekst [[Milan Ogrizović]]), 1918. [[opera]] ''Minka'', a 1920. opera ''More'', »glazbena vizija« na [[libreto]] [[Milutin Cihlar Nehajev\|Milutina Cihlara Nehajeva]] i stihove [[Vladimir Nazor\|Vladimira Nazora]], u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. Godine 1935., surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima [[Pia Mlakar\|Pijom]] i [[Pino Mlakar\|Pinom Mlakarom]], glazbu kraćega [[balet]]a ''Đavo i njegov šegrt'' (praizvedba 1931. u zagrebačkom HNK, libreto [[Zlatko Grgošević]]) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet ''[[Đavo u selu]]'' (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njemu je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje: majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom [[orkestracija\|orkestracijom]] u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, ''Đavo u selu'' stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu ''[[Ero s onoga svijeta]]'' [[Jakov Gotovac\|Jakova Gotovca]] najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u [[Hrvatska glazba\|hrvatskoj glazbi]]. U orkestralnim i komornim skladbama Lhotka se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima [[tonalitet]]nosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborske skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je glazbu za [[igrani film\|igrane filmove]] ''Živjet će ovaj narod'' (N. Popović, 1947.), ''Major Bauk'' (Popović, 1951.) i ''[[Svoga tela gospodar (1957.)\|Svoga tela gospodar]]'' ([[Fedor Hanžeković\|F. Hanžeković]], 1957.) te dokumentarne ''Cement'' (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947.), ''Na novom putu'' ([[Krešo Golik\|K. Golik]], 1948.), ''Jugoslavenski Jadran'' (M. Katić, 1950.) i (Dubrovnik, Katić, 1952.). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (od 1922. do 1941.) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« ([[Slavko Zlatić\|S. Zlatić]]), a kao [[zborovođa]] uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika "Dirigiranje" (Zagreb 1931., 1981.) i "Osnovi homofonog sloga", 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948., više izd. do 1986.). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima "Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja" (1943.), "Zbirka muških zborova" (1952.), "Zborovi" (1956.), "Album zborova" (1957.) i "Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića", 4 (1985.) te snimljena na kasete ''Lijepa naša'' (Orfej, 1990.) i ''Pizzicato'' (Zg Zoe Music, 1997.), [[Jugoton]]ove [[LP]] [[gramofonska ploča\|ploče]] ''Antologija hrvatske glazbe'', 5 (1973.), ''Đavo u selu'' (1983.) i ''Marijana Radev'' (1991.), [[CD]] ''Hrvatska komorna glazba 20. st.'', [[Zagrebački puhački trio]] (oba [[Croatia Records]], 1992.), ''Antologija hrvatske glazbe za rog'' ([[Hrvatsko društvo skladatelja]] i [[Muzički biennale Zagreb]], 1997.) i ''Minijature za rog'' ([[Cantus Records\|Cantus]], 2010.). U fonoteci [[Hrvatski radio\|Hrvatskoga radija]] sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u časopisima ''Muzika'' (1928.), ''[[Jutarnji list (Zagreb, 1912.)\|Jutarnji list]]'' (1932.), ''Muzički glasnik'' (1932.), ''Kulisa'' (1937.), ''[[Novo doba (Split)\|Novo doba]]'' (1938.) i ''Novosti'' (1938.). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture 20. stoljeća. Veći dio njegove ostavštine pohranjen je u [[NSK\|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici]] i [[HDA\|Hrvatskom državnom arhivu]] u Zagrebu.

	Zaslugom [[Vlatka Banek\|Vlatke Banek]] 1987. je u zagrebačkom naselju [[Prečko\|Prečkom]] postavljeno poprsje u njegovoj ulici.<ref name="hcdzg">[http://www.hcdzg.hr/default.asp?page=zan54.htm Hrvatsko-češko društvo Zagreb] Hrvatsko-češko društvo prisjetilo se Božidara Grubišića i Miroslava Jileka (pristupljeno 26. listopada 2016.)</ref>		Zaslugom [[Vlatka Banek\|Vlatke Banek]] 1987. je u zagrebačkom naselju [[Prečko\|Prečkom]] postavljeno poprsje u njegovoj ulici.<ref name="hcdzg">[http://www.hcdzg.hr/default.asp?page=zan54.htm Hrvatsko-češko društvo Zagreb] Hrvatsko-češko društvo prisjetilo se Božidara Grubišića i Miroslava Jileka (pristupljeno 26. listopada 2016.)</ref>
Redak 35:		Redak 35:

	{{GLAVNIRASPORED:Lhotka, Fran}}		{{GLAVNIRASPORED:Lhotka, Fran}}
			[[Kategorija: Životopisi, Zagreb]]
	[[Kategorija: Hrvatski skladatelji]]		[[Kategorija: Hrvatski skladatelji]]
	[[Kategorija: Hrvatski dirigenti]]		[[Kategorija: Hrvatski dirigenti]]
	[[Kategorija:Česi u Hrvatskoj]]		[[Kategorija: Česi u Hrvatskoj]]
	[[Kategorija: Klasični skladatelji 20. stoljeća]]		[[Kategorija: Klasični skladatelji 20. stoljeća]]

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-07-14T03:08:47Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Skladatelj
|ime=Fran Lhotka
|opis_slike=
|puno_ime=František Lhotka
|slika=Fran Lhotka.jpg
|datum_rođenja=[[25. prosinca]] [[1883.]]
|mjesto_rođenja=[[Mlada Vožice]], [[Češka]]
|datum_smrti=[[26. siječnja]] [[1962.]]
|mjesto_smrti=[[Zagreb]], [[Hrvatska]]
|djela=''[[Minka i more]]''<br>''[[Đavo u selu]]''<br>''[[Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi]]''
|period=
|utjecaj=
|suradnici=
|nagrade=
|}}
[[Datoteka:Fran Lhotka Mirogoj srpanj 2007.jpg|mini|260px|Detalj s nadgrobne ploče Frana Lhotke na [[Mirogoj]]u]]
'''Fran Lhotka''' ([[Mladá Vožice]], [[25. prosinca]] [[1883.]] – [[Zagreb]], [[26. siječnja]] [[1962.]]), [[hrvat]]ski [[skladatelj]] i [[dirigent]] i [[glazba|glazbeni]] [[pedagog]] [[Česi u Hrvatskoj|češkog]] podrijetla. Kao nastavnik [[Harmonija (glazba)|harmonije]] odgojio je gotovo sve hrvatske suvremene skladatelje. Skladao je orkestralna, scenska, komorna i klavirska djela, [[filmska glazba|glazbu za filmove]] te zborove i pjesme. [[Skladba|Skladbe]] su mu formalno jednostavno i pregledno građene, ritamski bogate i pune velikih zvučnih kontrasta. [[Melodija|Melodika]] mu se oslanja na [[hrvat]]ski [[folklor]], koji je motivski spretno razrađen. Po njemu nazvana i Glazbena škola u [[Sisak|Sisku]] njemu u čast nosi njegovo ime. Hrvatski skladatelj [[Ivo Lhotka-Kalinski]] je sin, a violončelist [[Bojan Lhotka]] unuk Frana Lhotke.

== Životopis ==
Fran Lhotka je od 1899. studirao na [[Konzervatorij]]u u [[Prag]]u kompoziciju i [[Rog (glazbalo)|rog]] kod [[Karel Stecker|Karela Steckera]], [[Josef Klička|Josefa Kličke]] i [[Antonín Dvořák|Antonína Dvořáka]]; diplomirao je 1905. Godine 1908. djelovao je kao [[nastavnik]] u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu ([[Dnjipro (grad)|Dnjipru]]) Godine 1909. dolazi u Zagreb gdje biva angažiran kao kornist i [[korepetitor]] opernog ansambla [[HNK u Zagrebu|Hrvatskoga narodnog kazališta]]. Od 1910. bio je nastavnik u školi [[HGZ|Hrvatskoga glazbenog zavoda]], od 1922. do 1962. [[profesor]] na [[Muzička akademija u Zagrebu|Muzičkoj akademiji]] (od 1941. do 1945. umirovljen) te njezin [[rektor]] (od 1923. do 1940. i 1948. do 1952.). Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, od 1913. do 1921. Hrvatskim pjevačkim društvom »Lisinski« te od 1923. do 1929. Društvenim orkestrom HGZ-a. Skladati je počeo nadovezujući se na tradiciju čeških romantičara; dolaskom u [[RH|Hrvatsku]] priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije skladateljske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana je očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s [[Ples|plesnom ritmikom i pokretima]]. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom ''Zlatokosi kraljević'' (tekst [[Milan Ogrizović]]), 1918. [[opera]] ''Minka'', a 1920. opera ''More'', »glazbena vizija« na [[libreto]] [[Milutin Cihlar Nehajev|Milutina Cihlara Nehajeva]] i stihove [[Vladimir Nazor|Vladimira Nazora]], u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. Godine 1935., surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima [[Pia Mlakar|Pijom]] i [[Pino Mlakar|Pinom Mlakarom]], glazbu kraćega [[balet]]a ''Đavo i njegov šegrt'' (praizvedba 1931. u zagrebačkom HNK, libreto [[Zlatko Grgošević]]) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet ''[[Đavo u selu]]'' (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njemu je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje: majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom [[orkestracija|orkestracijom]] u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, ''Đavo u selu'' stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu ''[[Ero s onoga svijeta]]'' [[Jakov Gotovac|Jakova Gotovca]] najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u [[Hrvatska glazba|hrvatskoj glazbi]]. U orkestralnim i komornim skladbama Lhotka se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima [[tonalitet]]nosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborske skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je glazbu za [[igrani film|igrane filmove]] ''Živjet će ovaj narod'' (N. Popović, 1947.), ''Major Bauk'' (Popović, 1951.) i ''[[Svoga tela gospodar (1957.)|Svoga tela gospodar]]'' ([[Fedor Hanžeković|F. Hanžeković]], 1957.) te dokumentarne ''Cement'' (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947.), ''Na novom putu'' ([[Krešo Golik|K. Golik]], 1948.), ''Jugoslavenski Jadran'' (M. Katić, 1950.) i (Dubrovnik, Katić, 1952.). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (od 1922. do 1941.) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« ([[Slavko Zlatić|S. Zlatić]]), a kao [[zborovođa]] uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika "Dirigiranje" (Zagreb 1931., 1981.) i "Osnovi homofonog sloga", 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948., više izd. do 1986.). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima "Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja" (1943.), "Zbirka muških zborova" (1952.), "Zborovi" (1956.), "Album zborova" (1957.) i "Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića", 4 (1985.) te snimljena na kasete ''Lijepa naša'' (Orfej, 1990.) i ''Pizzicato'' (Zg Zoe Music, 1997.), [[Jugoton]]ove [[LP]] [[gramofonska ploča|ploče]] ''Antologija hrvatske glazbe'', 5 (1973.), ''Đavo u selu'' (1983.) i ''Marijana Radev'' (1991.), [[CD]] ''Hrvatska komorna glazba 20. st.'', Zagrebački puhački trio (oba [[Croatia Records]], 1992.), ''Antologija hrvatske glazbe za rog'' ([[Hrvatsko društvo skladatelja]] i [[Muzički biennale Zagreb]], 1997.) i ''Minijature za rog'' ([[Cantus Records|Cantus]], 2010.). U fonoteci [[Hrvatski radio|Hrvatskoga radija]] sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u časopisima ''Muzika'' (1928.), ''[[Jutarnji list (Zagreb, 1912.)|Jutarnji list]]'' (1932.), ''Muzički glasnik'' (1932.), ''Kulisa'' (1937.), ''[[Novo doba (Split)|Novo doba]]'' (1938.) i ''Novosti'' (1938.). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture 20. stoljeća. Veći dio njegove ostavštine pohranjen je u [[NSK|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici]] i [[HDA|Hrvatskom državnom arhivu]] u Zagrebu.

Zaslugom [[Vlatka Banek|Vlatke Banek]] 1987. je u zagrebačkom naselju [[Prečko|Prečkom]] postavljeno poprsje u njegovoj ulici.<ref name="hcdzg">[http://www.hcdzg.hr/default.asp?page=zan54.htm Hrvatsko-češko društvo Zagreb] Hrvatsko-češko društvo prisjetilo se Božidara Grubišića i Miroslava Jileka (pristupljeno 26. listopada 2016.)</ref>

== Izvori ==
{{izvori}}
{{slobodna uporaba|1=http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11774|2=Hrvatskog biografskog leksikona|3=hbl.lzmk.hr/}}

== Vanjske poveznice ==
*[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36322 LZMK / Hrvatska enciklopedija: Lhotka, Fran] (životopis)
*[http://proleksis.lzmk.hr/34518/ LZMK / Proleksis enciklopedija: Lhotka, Fran] (životopis)
*[http://www.zamp.hr/baza-autora/autor/pregled/133001181 HDS ZAMP – Fran Lhotka] (popis djela)
*[http://www.discogs.com/artist/2219474-Fran-Lhotka Discogs.com – Fran Lhotka] (diskografija)
*[http://www.imdb.com/name/nm0508311/ IMDb.com – Fran Lhotka]

{{GLAVNIRASPORED:Lhotka, Fran}}
[[Kategorija: Hrvatski skladatelji]]
[[Kategorija: Hrvatski dirigenti]]
[[Kategorija:Česi u Hrvatskoj]]
[[Kategorija: Klasični skladatelji 20. stoljeća]]