WikiSysop: brisanje nepotrebnih znakova

2022-03-13T13:35:22Z

brisanje nepotrebnih znakova

←Starija inačica		Inačica od 13. ožujak 2022. u 13:35
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Damir Karakaš'''-->~~[[File:Damir Karakaš.jpg\|thumb\|Damir Karakaš]]		[[File:Damir Karakaš.jpg\|thumb\|Damir Karakaš]]
	'''Damir Karakaš''' ([[Plašćica]] kraj [[Brinje\|Brinja]], [[21. studenog]] [[1967.]]) [[Hrvatska\|hrvatski]] je književnik. Studirao je agronomiju, pravo i novinarstvo u Zagrebu. Radio je kao novinar crne kronike splitskoga dopisništva ''Večernjega lista'' i izvještavao s ratišta u Hrvatskoj i BiH. Od 2001. do 2007. živio u Francuskoj gdje je bio ulični svirač, bavio se performansom i izlagao konceptualne radove, što je opisao u romanu ''Kako sam ušao u Europu'' (2004). Knjigama novela ''Kino Lika'' (2001), koja je 2008. ekranizirana (redatelj Dalibor Matanić), i ''Eskimi'' (2007) etablirao se kao jedan od važnijih hrvatskih prozaika s početka XXI. st. Njegova prozna djela među rijetkima su u suvremenoj hrvatskoj književnosti koja tematiziraju Liku i rabe lički govor, a obilježavaju ih autobiografsko iskustvo te tematski sraz ruralnoga podrijetla i dolaska u gradsku sredinu (Zagreb, Pariz), što u ranijem opusu, kojemu pripadaju i romani ''Sjajno mjesto za nesreću'' (2009), o životu emigranata u Parizu, te ''Blue Moon'' (2014), o pripadniku zagrebačke supkulture u osvit rata, pronalazi prikladan odraz u stilskoj ogoljenosti, novinski šturom i skoro scenaristički preciznom izrazu, često s crnohumornim i naturalističkim elementima. Noviji kratki romani ''Sjećanje šume'' (2016) i ''Proslava'' (2019) razvijaju autobiografski temelj i zavičajnu tematiku u lirski pregnantne, fragmentarno strukturirane priče o odrastanju te obiteljskim odnosima i iskustvima na pozadini ličke i hrvatske kolektivne povijesti, a donijeli su mu više književnih nagrada i velik odjek u kritike i publike. Izvedene su mu i dvije drame, ''Skoro nikad ne zaključavamo'' (2009) te ''Snajper'' (2013), a romani ''Sjajno mjesto za nesreću'', ''Blue Moon i Sjećanje šume'' adaptirani su za kazalište. Prozna djela prevođena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, njemački, slovenski i talijanski. Ostala djela: ''Bosanci su dobri ljudi'' (putopisi, 1999), ''Kombëtari: domoljub'' (roman, 2000), ''Pukovnik Beethoven'' (novele, 2012). <ref>{{Citiranje weba\|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=70956\|title=Karakaš, Damir\|author=Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje\|date=\|work=enciklopedija.hr\|language=hrvatski\|publisher=Leksikografski zavod Miroslav Krleža\|accessdate=28. 11. 2020.}}</ref>		'''Damir Karakaš''' ([[Plašćica]] kraj [[Brinje\|Brinja]], [[21. studenog]] [[1967.]]) [[Hrvatska\|hrvatski]] je književnik. Studirao je agronomiju, pravo i novinarstvo u Zagrebu. Radio je kao novinar crne kronike splitskoga dopisništva ''Večernjega lista'' i izvještavao s ratišta u Hrvatskoj i BiH. Od 2001. do 2007. živio u Francuskoj gdje je bio ulični svirač, bavio se performansom i izlagao konceptualne radove, što je opisao u romanu ''Kako sam ušao u Europu'' (2004). Knjigama novela ''Kino Lika'' (2001), koja je 2008. ekranizirana (redatelj Dalibor Matanić), i ''Eskimi'' (2007) etablirao se kao jedan od važnijih hrvatskih prozaika s početka XXI. st. Njegova prozna djela među rijetkima su u suvremenoj hrvatskoj književnosti koja tematiziraju Liku i rabe lički govor, a obilježavaju ih autobiografsko iskustvo te tematski sraz ruralnoga podrijetla i dolaska u gradsku sredinu (Zagreb, Pariz), što u ranijem opusu, kojemu pripadaju i romani ''Sjajno mjesto za nesreću'' (2009), o životu emigranata u Parizu, te ''Blue Moon'' (2014), o pripadniku zagrebačke supkulture u osvit rata, pronalazi prikladan odraz u stilskoj ogoljenosti, novinski šturom i skoro scenaristički preciznom izrazu, često s crnohumornim i naturalističkim elementima. Noviji kratki romani ''Sjećanje šume'' (2016) i ''Proslava'' (2019) razvijaju autobiografski temelj i zavičajnu tematiku u lirski pregnantne, fragmentarno strukturirane priče o odrastanju te obiteljskim odnosima i iskustvima na pozadini ličke i hrvatske kolektivne povijesti, a donijeli su mu više književnih nagrada i velik odjek u kritike i publike. Izvedene su mu i dvije drame, ''Skoro nikad ne zaključavamo'' (2009) te ''Snajper'' (2013), a romani ''Sjajno mjesto za nesreću'', ''Blue Moon i Sjećanje šume'' adaptirani su za kazalište. Prozna djela prevođena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, njemački, slovenski i talijanski. Ostala djela: ''Bosanci su dobri ljudi'' (putopisi, 1999), ''Kombëtari: domoljub'' (roman, 2000), ''Pukovnik Beethoven'' (novele, 2012). <ref>{{Citiranje weba\|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=70956\|title=Karakaš, Damir\|author=Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje\|date=\|work=enciklopedija.hr\|language=hrvatski\|publisher=Leksikografski zavod Miroslav Krleža\|accessdate=28. 11. 2020.}}</ref>

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-29T06:13:30Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

[[File:Damir Karakaš.jpg|thumb|Damir Karakaš]]
'''Damir Karakaš''' ([[Plašćica]] kraj [[Brinje|Brinja]], [[21. studenog]] [[1967.]]) [[Hrvatska|hrvatski]] je književnik. Studirao je agronomiju, pravo i novinarstvo u Zagrebu. Radio je kao novinar crne kronike splitskoga dopisništva ''Večernjega lista'' i izvještavao s ratišta u Hrvatskoj i BiH. Od 2001. do 2007. živio u Francuskoj gdje je bio ulični svirač, bavio se performansom i izlagao konceptualne radove, što je opisao u romanu ''Kako sam ušao u Europu'' (2004). Knjigama novela ''Kino Lika'' (2001), koja je 2008. ekranizirana (redatelj Dalibor Matanić), i ''Eskimi'' (2007) etablirao se kao jedan od važnijih hrvatskih prozaika s početka XXI. st. Njegova prozna djela među rijetkima su u suvremenoj hrvatskoj književnosti koja tematiziraju Liku i rabe lički govor, a obilježavaju ih autobiografsko iskustvo te tematski sraz ruralnoga podrijetla i dolaska u gradsku sredinu (Zagreb, Pariz), što u ranijem opusu, kojemu pripadaju i romani ''Sjajno mjesto za nesreću'' (2009), o životu emigranata u Parizu, te ''Blue Moon'' (2014), o pripadniku zagrebačke supkulture u osvit rata, pronalazi prikladan odraz u stilskoj ogoljenosti, novinski šturom i skoro scenaristički preciznom izrazu, često s crnohumornim i naturalističkim elementima. Noviji kratki romani ''Sjećanje šume'' (2016) i ''Proslava'' (2019) razvijaju autobiografski temelj i zavičajnu tematiku u lirski pregnantne, fragmentarno strukturirane priče o odrastanju te obiteljskim odnosima i iskustvima na pozadini ličke i hrvatske kolektivne povijesti, a donijeli su mu više književnih nagrada i velik odjek u kritike i publike. Izvedene su mu i dvije drame, ''Skoro nikad ne zaključavamo'' (2009) te ''Snajper'' (2013), a romani ''Sjajno mjesto za nesreću'', ''Blue Moon i Sjećanje šume'' adaptirani su za kazalište. Prozna djela prevođena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, njemački, slovenski i talijanski. Ostala djela: ''Bosanci su dobri ljudi'' (putopisi, 1999), ''Kombëtari: domoljub'' (roman, 2000), ''Pukovnik Beethoven'' (novele, 2012). <ref>{{Citiranje weba|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=70956|title=Karakaš, Damir|author=Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje|date=|work=enciklopedija.hr|language=hrvatski|publisher=Leksikografski zavod Miroslav Krleža|accessdate=28. 11. 2020.}}</ref>

{{GLAVNIRASPORED:Karakaš, Damir}}
[[Kategorija:Hrvatski književnici]]
[[Kategorija:Životopisi, Lika]]

Damir Karakaš - Povijest promjena

WikiSysop: brisanje nepotrebnih znakova

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica