Bošnjakizacija - Povijest promjena

Suradnik10: inačica bez komesara

2025-07-01T22:52:32Z

inačica bez komesara

←Starija inačica		Inačica od 1. srpanj 2025. u 22:52
Redak 1:		Redak 1:
	'''Bošnjakizacija''' ili '''bošnjačenje''' je naziv za proces prevođenja južnoslavenskih muslimana sa područja Bosne, Hercegovine i susjednih [[država]] u posebnu bošnjačku naciju. Konvertiranje se neuspješno pokušava provesti i na muslimane čiji je jedan od roditelja južnoslavenski kršćanin, a drugi nejužnoslavenski musliman (Albanac, Turčin, Rom, Arapin i dr.).		'''Bošnjakizacija''' ili '''bošnjačenje''' je naziv za proces prevođenja južnoslavenskih muslimana sa područja Bosne, Hercegovine i susjednih [[država]] u posebnu bošnjačku naciju. Konvertiranje se neuspješno pokušava provesti i na muslimane čiji je jedan od roditelja južnoslavenski kršćanin, a drugi nejužnoslavenski musliman (Albanac, Turčin, Rom, Arapin i dr.).

	Ovaj proces začet je u Bosni i Hercegovini, prvo za vrijeme [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj\|austro-ugarske uprave]] (1878.-1918.), kad su osmišljeni prvi politički projekti stvaranja integralne "bosanske", a potom i posebne "bošnjačke" nacije. Integralni "bosanski" projekt pokazao se neostvarivim još za vrijeme austro-ugarske uprave, budući su i [[Hrvati u Bosni i Hercegovini\|bosanskohercegovački Hrvati]] i [[Srbi u Bosni i Hercegovini\|bosanskohercegovački Srbi]] odlučno se oduprijeli stvaranju integralne "bosanske" nacije i utapanje u tu umjetnu tvorevinu. Stoga je težište preneseno na poseban "bošnjački" projekt, koji je stekao nekakvo uporište kod dijela bosansko-hercegovačkog begovata. Ključnu ulogu u osmišljavanju i sprovođenju spomenutih projekata odigrao je austro-ugarski ministar [[Benjamin Kallay]], koji je od 1882. do 1903. godine bio nadležan za Bosnu i Hercegovinu. Kraljevina Jugoslavija prekinula je odmah ovaj austro-ugarski projekt pokusa s nacijom. Ni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije se davalo mjesta ideji bošnjačke nacije, nego su to smatrali samo regionalnom oznakom, što ona i jest. U drugoj Jugoslaviji bošnjačko ime nije promovirano, ali mu je dana podloga preko genocidnog istrebljivanja i kažnjavanja svih muslimana koji su se sasvim opravdano smatrali Hrvatima ili Srbima. Na životu u Jugoslaviji ostali su većinom nacionalno indiferentni Muslimani i oni koji su bili skloni k nekoj neodređenoj ili posebnoj naciji. Ta se skupina deklarirala kao Muslimani ili Jugoslaveni. Ideju bošnjačke nacije njegovali su samo neki emigrantski političari ([[Adil Zulfikarpašić]] i kasnije [[MBO\|Muslimanska bošnjačka organizacija]]). Bošnjački projekt ponovo je pokrenut u vrijeme [[raspad Jugoslavije\|raspada Jugoslavije]], kada su prvaci jugoslavenskih Muslimana odlučili preimenovati se u etničke Bošnjake, no tek nakon par godina, jer u Muslimana je novo ime isprve odiozno primano. Proces je naišao na otpor kod hercegovačkih Muslimana, no zbog rigidnosti čelnika poslušno su se priklonili odluci. Taj proces je prvobitno zahvatio Bosnu i Hercegovinu, a potom se proširio na sjeveroistočnu Crnu Goru i jugozapadnu Srbiju,<ref>(srp.) [http://www.napredniklub.org/savremeni-srpskohrvatski-odnosi/ Čedomir Antić: „Savremeni srpsko-hrvatski odnosi: Bošnjakizacija novopazarskih Muslimana podrazumeva prelazak na ijekavicu, dok je vlada Republike Srpske za vreme rata uvela ekavicu kao službeno narečje”]. napredniklub.org. Pristupljeno 16. prosinca 2015. </ref>, uključujući ~~[[Sandžak]]~~, kao i dijelove Kosova, te Hrvatske. Kao uporište za bošnjačku etnogenezu uzimaju se pseudoznanstvene teorije o neslavenskom podrijetlu i bogumilstvu, a kasnije islamizacija, kao konačan izraz bošnjačke posebnosti, čime je izvršena vjerska doktrinacija etnosa.		Ovaj proces začet je u Bosni i Hercegovini, prvo za vrijeme [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj\|austro-ugarske uprave]] (1878.-1918.), kad su osmišljeni prvi politički projekti stvaranja integralne "bosanske", a potom i posebne "bošnjačke" nacije. Integralni "bosanski" projekt pokazao se neostvarivim još za vrijeme austro-ugarske uprave, budući su i [[Hrvati u Bosni i Hercegovini\|bosanskohercegovački Hrvati]] i [[Srbi u Bosni i Hercegovini\|bosanskohercegovački Srbi]] odlučno se oduprijeli stvaranju integralne "bosanske" nacije i utapanje u tu umjetnu tvorevinu. Stoga je težište preneseno na poseban "bošnjački" projekt, koji je stekao nekakvo uporište kod dijela bosansko-hercegovačkog begovata. Ključnu ulogu u osmišljavanju i sprovođenju spomenutih projekata odigrao je austro-ugarski ministar [[Benjamin Kallay]], koji je od 1882. do 1903. godine bio nadležan za Bosnu i Hercegovinu. Kraljevina Jugoslavija prekinula je odmah ovaj austro-ugarski projekt pokusa s nacijom. Ni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije se davalo mjesta ideji bošnjačke nacije, nego su to smatrali samo regionalnom oznakom, što ona i jest. U drugoj Jugoslaviji bošnjačko ime nije promovirano, ali mu je dana podloga preko genocidnog istrebljivanja i kažnjavanja svih muslimana koji su se sasvim opravdano smatrali Hrvatima ili Srbima. Na životu u Jugoslaviji ostali su većinom nacionalno indiferentni Muslimani i oni koji su bili skloni k nekoj neodređenoj ili posebnoj naciji. Ta se skupina deklarirala kao Muslimani ili Jugoslaveni. Ideju bošnjačke nacije njegovali su samo neki emigrantski političari ([[Adil Zulfikarpašić]] i kasnije [[MBO\|Muslimanska bošnjačka organizacija]]). Bošnjački projekt ponovo je pokrenut u vrijeme [[raspad Jugoslavije\|raspada Jugoslavije]], kada su prvaci jugoslavenskih Muslimana odlučili preimenovati se u etničke Bošnjake, no tek nakon par godina, jer u Muslimana je novo ime isprve odiozno primano. Proces je naišao na otpor kod hercegovačkih Muslimana, no zbog rigidnosti čelnika poslušno su se priklonili odluci. Taj proces je prvobitno zahvatio Bosnu i Hercegovinu, a potom se proširio na sjeveroistočnu Crnu Goru i jugozapadnu Srbiju,<ref>(srp.) [http://www.napredniklub.org/savremeni-srpskohrvatski-odnosi/ Čedomir Antić: „Savremeni srpsko-hrvatski odnosi: Bošnjakizacija novopazarskih Muslimana podrazumeva prelazak na ijekavicu, dok je vlada Republike Srpske za vreme rata uvela ekavicu kao službeno narečje”]. napredniklub.org. Pristupljeno 16. prosinca 2015. </ref>, uključujući Rašku oblast, kao i dijelove Kosova i Metohije te Hrvatske. Kao uporište za bošnjačku etnogenezu uzimaju se pseudoznanstvene teorije o neslavenskom podrijetlu i bogumilstvu, a kasnije islamizacija, kao konačan izraz bošnjačke posebnosti, čime je izvršena vjerska doktrinacija etnosa.

	== Literatura ==		== Literatura ==

WikiSysop: bnz

2022-04-30T08:49:27Z

bnz

←Starija inačica		Inačica od 30. travanj 2022. u 08:49
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Bošnjakizacija'''-->~~'''Bošnjakizacija''' ili '''bošnjačenje''' je naziv za proces prevođenja južnoslavenskih muslimana sa područja Bosne, Hercegovine i susjednih [[država]] u posebnu bošnjačku naciju. Konvertiranje se neuspješno pokušava provesti i na muslimane čiji je jedan od roditelja južnoslavenski kršćanin, a drugi nejužnoslavenski musliman (Albanac, Turčin, Rom, Arapin i dr.).		'''Bošnjakizacija''' ili '''bošnjačenje''' je naziv za proces prevođenja južnoslavenskih muslimana sa područja Bosne, Hercegovine i susjednih [[država]] u posebnu bošnjačku naciju. Konvertiranje se neuspješno pokušava provesti i na muslimane čiji je jedan od roditelja južnoslavenski kršćanin, a drugi nejužnoslavenski musliman (Albanac, Turčin, Rom, Arapin i dr.).

	Ovaj proces začet je u Bosni i Hercegovini, prvo za vrijeme [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj\|austro-ugarske uprave]] (1878.-1918.), kad su osmišljeni prvi politički projekti stvaranja integralne "bosanske", a potom i posebne "bošnjačke" nacije. Integralni "bosanski" projekt pokazao se neostvarivim još za vrijeme austro-ugarske uprave, budući su i [[Hrvati u Bosni i Hercegovini\|bosanskohercegovački Hrvati]] i [[Srbi u Bosni i Hercegovini\|bosanskohercegovački Srbi]] odlučno se oduprijeli stvaranju integralne "bosanske" nacije i utapanje u tu umjetnu tvorevinu. Stoga je težište preneseno na poseban "bošnjački" projekt, koji je stekao nekakvo uporište kod dijela bosansko-hercegovačkog begovata. Ključnu ulogu u osmišljavanju i sprovođenju spomenutih projekata odigrao je austro-ugarski ministar [[Benjamin Kallay]], koji je od 1882. do 1903. godine bio nadležan za Bosnu i Hercegovinu. Kraljevina Jugoslavija prekinula je odmah ovaj austro-ugarski projekt pokusa s nacijom. Ni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije se davalo mjesta ideji bošnjačke nacije, nego su to smatrali samo regionalnom oznakom, što ona i jest. U drugoj Jugoslaviji bošnjačko ime nije promovirano, ali mu je dana podloga preko genocidnog istrebljivanja i kažnjavanja svih muslimana koji su se sasvim opravdano smatrali Hrvatima ili Srbima. Na životu u Jugoslaviji ostali su većinom nacionalno indiferentni Muslimani i oni koji su bili skloni k nekoj neodređenoj ili posebnoj naciji. Ta se skupina deklarirala kao Muslimani ili Jugoslaveni. Ideju bošnjačke nacije njegovali su samo neki emigrantski političari ([[Adil Zulfikarpašić]] i kasnije [[MBO\|Muslimanska bošnjačka organizacija]]). Bošnjački projekt ponovo je pokrenut u vrijeme [[raspad Jugoslavije\|raspada Jugoslavije]], kada su prvaci jugoslavenskih Muslimana odlučili preimenovati se u etničke Bošnjake, no tek nakon par godina, jer u Muslimana je novo ime isprve odiozno primano. Proces je naišao na otpor kod hercegovačkih Muslimana, no zbog rigidnosti čelnika poslušno su se priklonili odluci. Taj proces je prvobitno zahvatio Bosnu i Hercegovinu, a potom se proširio na sjeveroistočnu Crnu Goru i jugozapadnu Srbiju,<ref>(srp.) [http://www.napredniklub.org/savremeni-srpskohrvatski-odnosi/ Čedomir Antić: „Savremeni srpsko-hrvatski odnosi: Bošnjakizacija novopazarskih Muslimana podrazumeva prelazak na ijekavicu, dok je vlada Republike Srpske za vreme rata uvela ekavicu kao službeno narečje”]. napredniklub.org. Pristupljeno 16. prosinca 2015. </ref>, uključujući [[Sandžak]], kao i dijelove Kosova, te Hrvatske. Kao uporište za bošnjačku etnogenezu uzimaju se pseudoznanstvene teorije o neslavenskom podrijetlu i bogumilstvu, a kasnije islamizacija, kao konačan izraz bošnjačke posebnosti, čime je izvršena vjerska doktrinacija etnosa.		Ovaj proces začet je u Bosni i Hercegovini, prvo za vrijeme [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj\|austro-ugarske uprave]] (1878.-1918.), kad su osmišljeni prvi politički projekti stvaranja integralne "bosanske", a potom i posebne "bošnjačke" nacije. Integralni "bosanski" projekt pokazao se neostvarivim još za vrijeme austro-ugarske uprave, budući su i [[Hrvati u Bosni i Hercegovini\|bosanskohercegovački Hrvati]] i [[Srbi u Bosni i Hercegovini\|bosanskohercegovački Srbi]] odlučno se oduprijeli stvaranju integralne "bosanske" nacije i utapanje u tu umjetnu tvorevinu. Stoga je težište preneseno na poseban "bošnjački" projekt, koji je stekao nekakvo uporište kod dijela bosansko-hercegovačkog begovata. Ključnu ulogu u osmišljavanju i sprovođenju spomenutih projekata odigrao je austro-ugarski ministar [[Benjamin Kallay]], koji je od 1882. do 1903. godine bio nadležan za Bosnu i Hercegovinu. Kraljevina Jugoslavija prekinula je odmah ovaj austro-ugarski projekt pokusa s nacijom. Ni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije se davalo mjesta ideji bošnjačke nacije, nego su to smatrali samo regionalnom oznakom, što ona i jest. U drugoj Jugoslaviji bošnjačko ime nije promovirano, ali mu je dana podloga preko genocidnog istrebljivanja i kažnjavanja svih muslimana koji su se sasvim opravdano smatrali Hrvatima ili Srbima. Na životu u Jugoslaviji ostali su većinom nacionalno indiferentni Muslimani i oni koji su bili skloni k nekoj neodređenoj ili posebnoj naciji. Ta se skupina deklarirala kao Muslimani ili Jugoslaveni. Ideju bošnjačke nacije njegovali su samo neki emigrantski političari ([[Adil Zulfikarpašić]] i kasnije [[MBO\|Muslimanska bošnjačka organizacija]]). Bošnjački projekt ponovo je pokrenut u vrijeme [[raspad Jugoslavije\|raspada Jugoslavije]], kada su prvaci jugoslavenskih Muslimana odlučili preimenovati se u etničke Bošnjake, no tek nakon par godina, jer u Muslimana je novo ime isprve odiozno primano. Proces je naišao na otpor kod hercegovačkih Muslimana, no zbog rigidnosti čelnika poslušno su se priklonili odluci. Taj proces je prvobitno zahvatio Bosnu i Hercegovinu, a potom se proširio na sjeveroistočnu Crnu Goru i jugozapadnu Srbiju,<ref>(srp.) [http://www.napredniklub.org/savremeni-srpskohrvatski-odnosi/ Čedomir Antić: „Savremeni srpsko-hrvatski odnosi: Bošnjakizacija novopazarskih Muslimana podrazumeva prelazak na ijekavicu, dok je vlada Republike Srpske za vreme rata uvela ekavicu kao službeno narečje”]. napredniklub.org. Pristupljeno 16. prosinca 2015. </ref>, uključujući [[Sandžak]], kao i dijelove Kosova, te Hrvatske. Kao uporište za bošnjačku etnogenezu uzimaju se pseudoznanstvene teorije o neslavenskom podrijetlu i bogumilstvu, a kasnije islamizacija, kao konačan izraz bošnjačke posebnosti, čime je izvršena vjerska doktrinacija etnosa.

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-10-27T01:11:42Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

'''Bošnjakizacija''' ili '''bošnjačenje''' je naziv za proces prevođenja južnoslavenskih muslimana sa područja Bosne, Hercegovine i susjednih [[država]] u posebnu bošnjačku naciju. Konvertiranje se neuspješno pokušava provesti i na muslimane čiji je jedan od roditelja južnoslavenski kršćanin, a drugi nejužnoslavenski musliman (Albanac, Turčin, Rom, Arapin i dr.).

Ovaj proces začet je u Bosni i Hercegovini, prvo za vrijeme [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|austro-ugarske uprave]] (1878.-1918.), kad su osmišljeni prvi politički projekti stvaranja integralne "bosanske", a potom i posebne "bošnjačke" nacije. Integralni "bosanski" projekt pokazao se neostvarivim još za vrijeme austro-ugarske uprave, budući su i [[Hrvati u Bosni i Hercegovini|bosanskohercegovački Hrvati]] i [[Srbi u Bosni i Hercegovini|bosanskohercegovački Srbi]] odlučno se oduprijeli stvaranju integralne "bosanske" nacije i utapanje u tu umjetnu tvorevinu. Stoga je težište preneseno na poseban "bošnjački" projekt, koji je stekao nekakvo uporište kod dijela bosansko-hercegovačkog begovata. Ključnu ulogu u osmišljavanju i sprovođenju spomenutih projekata odigrao je austro-ugarski ministar [[Benjamin Kallay]], koji je od 1882. do 1903. godine bio nadležan za Bosnu i Hercegovinu. Kraljevina Jugoslavija prekinula je odmah ovaj austro-ugarski projekt pokusa s nacijom. Ni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije se davalo mjesta ideji bošnjačke nacije, nego su to smatrali samo regionalnom oznakom, što ona i jest. U drugoj Jugoslaviji bošnjačko ime nije promovirano, ali mu je dana podloga preko genocidnog istrebljivanja i kažnjavanja svih muslimana koji su se sasvim opravdano smatrali Hrvatima ili Srbima. Na životu u Jugoslaviji ostali su većinom nacionalno indiferentni Muslimani i oni koji su bili skloni k nekoj neodređenoj ili posebnoj naciji. Ta se skupina deklarirala kao Muslimani ili Jugoslaveni. Ideju bošnjačke nacije njegovali su samo neki emigrantski političari ([[Adil Zulfikarpašić]] i kasnije [[MBO|Muslimanska bošnjačka organizacija]]). Bošnjački projekt ponovo je pokrenut u vrijeme [[raspad Jugoslavije|raspada Jugoslavije]], kada su prvaci jugoslavenskih Muslimana odlučili preimenovati se u etničke Bošnjake, no tek nakon par godina, jer u Muslimana je novo ime isprve odiozno primano. Proces je naišao na otpor kod hercegovačkih Muslimana, no zbog rigidnosti čelnika poslušno su se priklonili odluci. Taj proces je prvobitno zahvatio Bosnu i Hercegovinu, a potom se proširio na sjeveroistočnu Crnu Goru i jugozapadnu Srbiju,<ref>(srp.) [http://www.napredniklub.org/savremeni-srpskohrvatski-odnosi/ Čedomir Antić: „Savremeni srpsko-hrvatski odnosi: Bošnjakizacija novopazarskih Muslimana podrazumeva prelazak na ijekavicu, dok je vlada Republike Srpske za vreme rata uvela ekavicu kao službeno narečje”]. napredniklub.org. Pristupljeno 16. prosinca 2015. </ref>, uključujući [[Sandžak]], kao i dijelove Kosova, te Hrvatske. Kao uporište za bošnjačku etnogenezu uzimaju se pseudoznanstvene teorije o neslavenskom podrijetlu i bogumilstvu, a kasnije islamizacija, kao konačan izraz bošnjačke posebnosti, čime je izvršena vjerska doktrinacija etnosa.

== Literatura ==
* Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), Sarajevo 1987.

[[Kategorija:Povijest Bosne i Hercegovine]]
[[Kategorija:Povijest Srbije]]
[[Kategorija:Povijest Crne Gore]]
[[Kategorija:Povijest Kosova]]
[[Kategorija:Hrvatska povijest]]