Bitka kod Mohača 1687. - Povijest promjena

Suradnik10: Zamjena teksta - '{{de icon}}' u '{{nje oznaka}}'

2025-05-28T23:16:36Z

Zamjena teksta - '{{de icon}}' u '{{nje oznaka}}'

←Starija inačica		Inačica od 28. svibanj 2025. u 23:16
Redak 27:		Redak 27:

	== Prethodni događaji ==		== Prethodni događaji ==
	[[Veliki turski rat]] je započelo [[Osmansko Carstvo]] [[Opsada Beča 1683.\|bečkom opsadom]] [[1683.]] Prijelomnica ratne inicijative je bila [[bitka kod Kahlenberg]]a [[12. rujna]] [[1683.]] Od rujna 1683. je inicijativa prešla na carske snage. U godinama što su uslijedile su vojske predvođene Karlom Lotarinškim osvojile mnoge tvrđave koje su držali Turci: Ostrogon, Vacija, Pešta. Nakon što su carske snage uspješno [[Opsada Budima 1684.-1686.\|opsjedale Budim]], 1686. su ga i oslobodile. Krajem 1686. su Turci pokušavali doći do nekakvog primirja, no Habsburzi su sada vidjeli prigodu osloboditi cijelu Ugarsku te su odbili sve te mirovne ponude <ref>{{~~de icon~~}} Paul Wentzcke, ''Feldherr des Kaisers - Leben und Taten Herzog Karl V. von Lothringen (Captain of the Emperor: Life and deeds of Charles V Duke of Lorraine)'', Leipzig 1943, str. 278.</ref>.		[[Veliki turski rat]] je započelo [[Osmansko Carstvo]] [[Opsada Beča 1683.\|bečkom opsadom]] [[1683.]] Prijelomnica ratne inicijative je bila [[bitka kod Kahlenberg]]a [[12. rujna]] [[1683.]] Od rujna 1683. je inicijativa prešla na carske snage. U godinama što su uslijedile su vojske predvođene Karlom Lotarinškim osvojile mnoge tvrđave koje su držali Turci: Ostrogon, Vacija, Pešta. Nakon što su carske snage uspješno [[Opsada Budima 1684.-1686.\|opsjedale Budim]], 1686. su ga i oslobodile. Krajem 1686. su Turci pokušavali doći do nekakvog primirja, no Habsburzi su sada vidjeli prigodu osloboditi cijelu Ugarsku te su odbili sve te mirovne ponude <ref>{{nje oznaka}} Paul Wentzcke, ''Feldherr des Kaisers - Leben und Taten Herzog Karl V. von Lothringen (Captain of the Emperor: Life and deeds of Charles V Duke of Lorraine)'', Leipzig 1943, str. 278.</ref>.

	U Beču su travnja 1687. odlučili poduzeti daljnje vojne akcije. Glavni dio vojske (oko 40 tisuća vojnika) pod zapovjedništvom vojvode Karla Lotarinškog se kretalo duž [[Dunav]]a prema [[Osijek]]u, gradu na Dravi, dok su se druge postrojbe (oko 20.000 ljudi) pod zapovjedništvom elektora Maksimilijana Emanuela Bavarskog kretale duž [[Tisa\|Tise]] prema [[Szolnok]]u i prema [[Petrovaradin]]u. Sredinom srpnja su se te dvije vojske spojile na Dunavu. Suprotno njima, turska vojska (oko 60 tisuća ljudi) pod zapovjedništvom velikog vezira [[Sari Sulejman-paša\|Sari Sulejman-paše]] je mirovala kod Osijeka u uređenom taboru pred glavnim prijelazom preko Drave (8 km dugi drveni [[Sulejmanov most]]). Krajem srpnja dio Carske vojske pod zapovjedništvom vojvode Karla prešao je Dravu kod Valpova gdje je postavljen bojni raspored radi izazivanja turskog napada. Unatoč tome, turske vojska ostala je pasivna, zadovoljavajući se topničkim napadima na zaklone, mostove i riječnu obalu<!-- ref se poziva na http://de.wikipedia.org/wiki/Schlacht_bei_Mohács_(1687)]??? -->.		U Beču su travnja 1687. odlučili poduzeti daljnje vojne akcije. Glavni dio vojske (oko 40 tisuća vojnika) pod zapovjedništvom vojvode Karla Lotarinškog se kretalo duž [[Dunav]]a prema [[Osijek]]u, gradu na Dravi, dok su se druge postrojbe (oko 20.000 ljudi) pod zapovjedništvom elektora Maksimilijana Emanuela Bavarskog kretale duž [[Tisa\|Tise]] prema [[Szolnok]]u i prema [[Petrovaradin]]u. Sredinom srpnja su se te dvije vojske spojile na Dunavu. Suprotno njima, turska vojska (oko 60 tisuća ljudi) pod zapovjedništvom velikog vezira [[Sari Sulejman-paša\|Sari Sulejman-paše]] je mirovala kod Osijeka u uređenom taboru pred glavnim prijelazom preko Drave (8 km dugi drveni [[Sulejmanov most]]). Krajem srpnja dio Carske vojske pod zapovjedništvom vojvode Karla prešao je Dravu kod Valpova gdje je postavljen bojni raspored radi izazivanja turskog napada. Unatoč tome, turske vojska ostala je pasivna, zadovoljavajući se topničkim napadima na zaklone, mostove i riječnu obalu<!-- ref se poziva na http://de.wikipedia.org/wiki/Schlacht_bei_Mohács_(1687)]??? -->.
Redak 46:		Redak 46:
	Raspad turske vojske je omogućio carskim habsburškim snagama osvojiti velika područja. Oslobodili su [[Osijek]], [[Petrovaradin]], [[Srijemski Karlovci\|Srijemske Karlovce]], [[Ilok]], [[Valpovo]], [[Požega\|Požegu]], [[Palotu]] i [[Eger]]. Veći dio današnje [[Slavonija\|Slavonije]] i [[Erdelj]]a je došao pod carsku vlast. [[9. prosinca]] [[1687.]] je uspostavljen [[požun]]ski Sabor, a nadvojvoda Josip je okrunjen za prvog nasljednog kralja Ugarske, a potomci habsbruških careva za izabrane ugarske kraljeve. Tursko Carstvo je bilo paralizirano godinu dana, a Habsburgovci su uspjeli osloboditi Beograd i prodrijeti duboko na [[Balkan]].		Raspad turske vojske je omogućio carskim habsburškim snagama osvojiti velika područja. Oslobodili su [[Osijek]], [[Petrovaradin]], [[Srijemski Karlovci\|Srijemske Karlovce]], [[Ilok]], [[Valpovo]], [[Požega\|Požegu]], [[Palotu]] i [[Eger]]. Veći dio današnje [[Slavonija\|Slavonije]] i [[Erdelj]]a je došao pod carsku vlast. [[9. prosinca]] [[1687.]] je uspostavljen [[požun]]ski Sabor, a nadvojvoda Josip je okrunjen za prvog nasljednog kralja Ugarske, a potomci habsbruških careva za izabrane ugarske kraljeve. Tursko Carstvo je bilo paralizirano godinu dana, a Habsburgovci su uspjeli osloboditi Beograd i prodrijeti duboko na [[Balkan]].

	Osim toga, Ugarska se odrekla svog prava otpora i protuslovljenja kralju (''jus resistendi/jus contradicendi'') <ref>{{~~de icon~~}} [[Thomas Winkelbauer]]: ''Ständefreiheit und Fürstenmacht - Länder und Untertanen des Hauses Habsburg im konfessionellen Zeitalter'', Bd.1, Wien 2004 (= Herwig Wolfram (Hrsg.): ''Österreichische Geschichte 1522 - 1699'')</ref>. Spor koji je trajao od smrti kralja [[Ludovik II.\|Ludovika II.]] [[1526.]] između Habsburgovaca, Turaka, ugarskog plemstva i sedmogradskih knezova oko [[Kruna sv. Stjepana\|krune sv. Stjepana]] je završio u korist Habsburgovaca. Nakon formalne izjave je [[25. siječnja]] [[1688.]] Kraljevina Ugarska postala habsburškom nasljednom državom. Muslimansko stanovništvo je izbjeglo iz oslobođenih dijelova Ugarske, Slavonije i Erdelja, dijelom zbog okrutnosti kršćanskih osvajača, djelimice zbog muslimanskog vjerskog zakona koji je predviđao iseljavanje u slučaju zauzimanja zemlje od nemuslimana <ref>Josef Matuz, ''Das Osmanische Reich. Grundlinien seiner Geschichte'', 5. Auflage, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 2008, str. 186</ref>.		Osim toga, Ugarska se odrekla svog prava otpora i protuslovljenja kralju (''jus resistendi/jus contradicendi'') <ref>{{nje oznaka}} [[Thomas Winkelbauer]]: ''Ständefreiheit und Fürstenmacht - Länder und Untertanen des Hauses Habsburg im konfessionellen Zeitalter'', Bd.1, Wien 2004 (= Herwig Wolfram (Hrsg.): ''Österreichische Geschichte 1522 - 1699'')</ref>. Spor koji je trajao od smrti kralja [[Ludovik II.\|Ludovika II.]] [[1526.]] između Habsburgovaca, Turaka, ugarskog plemstva i sedmogradskih knezova oko [[Kruna sv. Stjepana\|krune sv. Stjepana]] je završio u korist Habsburgovaca. Nakon formalne izjave je [[25. siječnja]] [[1688.]] Kraljevina Ugarska postala habsburškom nasljednom državom. Muslimansko stanovništvo je izbjeglo iz oslobođenih dijelova Ugarske, Slavonije i Erdelja, dijelom zbog okrutnosti kršćanskih osvajača, djelimice zbog muslimanskog vjerskog zakona koji je predviđao iseljavanje u slučaju zauzimanja zemlje od nemuslimana <ref>Josef Matuz, ''Das Osmanische Reich. Grundlinien seiner Geschichte'', 5. Auflage, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 2008, str. 186</ref>.

	Da bi se izbrisalo sjećanje na poraz čeških i ugarskih kršćana protiv Turaka iz 1526., odlučilo se da se ova bitka također nazove bitkom kod Mohača, iako je mjesto prijašnje [[mohačka bitka\|mohačke bitke]] bilo udaljeno nekoliko kilometara <ref>Max von Turek: s.v. ''Mohács'', in: Bernhard von Poten: ''Handbuch der gesamten Militärwissenschaften'', Leipzig 1879, str. 37</ref>.		Da bi se izbrisalo sjećanje na poraz čeških i ugarskih kršćana protiv Turaka iz 1526., odlučilo se da se ova bitka također nazove bitkom kod Mohača, iako je mjesto prijašnje [[mohačka bitka\|mohačke bitke]] bilo udaljeno nekoliko kilometara <ref>Max von Turek: s.v. ''Mohács'', in: Bernhard von Poten: ''Handbuch der gesamten Militärwissenschaften'', Leipzig 1879, str. 37</ref>.

WikiSysop: bnz

2022-04-28T14:24:34Z

bnz

←Starija inačica		Inačica od 28. travanj 2022. u 14:24
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Bitka kod Mohača 1687.'''-->~~{{Bitka \|		{{Bitka \|
	naziv = Druga mohačka bitka <br> Haršanjska bitka \|		naziv = Druga mohačka bitka <br> Haršanjska bitka \|
	sukob = Veliki turski rat \|		sukob = Veliki turski rat \|

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-09-19T05:29:53Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Bitka |
naziv = Druga mohačka bitka Haršanjska bitka |
sukob = Veliki turski rat |
slika = [[datoteka:BattleMohacs.jpg|200px]] |
opis slike = Šematski prikaz iz 1732. godine. |
vrijeme = [[12. kolovoza]] [[1687.]] |
mjesto = brdo [[Haršanj]], 12 km od [[Mohač]]a, [[Ugarska]] |
ishod = Pobjeda [[Sveta liga|Svete lige]] |
strana1 = [[Habsburška Monarhija]], [[Bavarska]], [[Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo]] |
strana2 = [[Tursko Carstvo]] |
zapovjednik1 = vojvoda [[Karlo V., vojvoda od Lotaringije|Karlov V. Lotarinški]] elektor [[Maksimilijan II. Emanuel Bavarski]] markgrof [[Ludovik Vilim I. Bavarski]] [[Eugen Savojski]] |
zapovjednik2 = [[veliki vezir]] [[Sari Sulejman-paša]] |
postrojbe1 = oko 60.000 Austrijanaca, Mađara, Hrvata i Bavaraca|
postrojbe2 = oko 40.000 Mameluka, 40.000 balkanskih Slavena, 800 turskih vojnika |
gubitci1 = 15.-18.000 ranjenih i mrtvih po nekim izvorima, samo 600 poginulih <ref name="Wentzcke 1943, p.286">Wentzcke (1943.), str. 286</ref> |
gubitci2 = oko 40.000 ranjenih i mrtvih po nekim izvorima, 10.000 poginulih <ref name="Wentzcke 1943, p.286"/> |
}}

'''Druga mohačka bitka''' ili '''Haršanjska bitka''' ([[mađarski jezik|mađarski:]] ''nagyharsányi csata, Szársomlyó hegyi csata, második mohácsi csata, villányi csata''; [[turski jezik|turski:]] ''İkinci Mohaç Muharebesi'', nje. ''Schlacht bei Mohács, Schlacht am Berg Harsány ''<ref>Dupuy, Ernest R. and Trevor N. Dupuy, ''The Harper Encyclopedia of Military History'', 4th Ed., (HarperCollins Publishers, 1993), p,638 {{ISBN|978-0-06-270056-8}}.</ref><ref>Laffin, John, ''Brassey's Dictionary of Battles'', (Barnes & Noble Inc., 1998), p.193. {{ISBN|978-0-7607-0767-8}})</ref>) bitka je koja se [[12. kolovoza]] [[1687.]] godine odigrala na [[Szársomlyó|Szársomlyu]] odnosno na obroncima [[Viljanska planina|Viljanske planine]] (brda Haršanja) između snaga [[Sveta liga|Svete lige]] i [[Osmansko carstvo|Osmanskog carstva]].

Austrijske, bavarske, ugarske i hrvatske postrojbe su izvojevale pobjedu nad turskim postrojbama. Bitka je iz propagandnih razloga imenovana kao druga mohačka bitka, da bi se podiglo moral kršćanskim zemljama, jer je pobjedom u ovoj bitci kršćanska vojska uzvratila Turskom Carstvu za poraz u prvoj mohačkoj bitci, koja se odvila [[1526.]], 40-ak km dalje.

== Tijek događaja ==
Carski vojskovođe su nastojali uvući velikog vezira u bitku. Prvo su prešli Dravu, a onda su izveli povlačenje prema Mohaču. Veliki vezir je sa svog kampa mogao promatrati mjesto [[mohačka bitka|mohačke bitke]] iz [[1526.]] Utaborio se kod [[Branjin Vrh|Branjina Vrha]] uz rječicu [[Karašica|Karašicu]]. Karlo Lotarinški se kretao pravcem [[Mohač]]-[[Šikloš]] preko brda Szársomlya, gdje su se dvije vojske srazile.

Sukob kršćanskih i turskih snaga je završio porazom Turskog Carstva. Osam tisuća turskih vojnika je palo u bitci, mnogo ih se bježući utopilo u Karašici i Dravi. Potpuno iskorištavanje učinka pobjede (povratak Beograda pod kršćansku vlast) nije uspjelo zbog nesloge među vođama kršćanske vojske. Pobjeda je postigla važan psihološki učinak: koliko je kršćanski poraz u prvoj mohačkoj bitci 1526. značio ugarski poraz (Turci su nazivali "polje sreće"), toliko je turski poraz u drugoj mohačkoj bitci bio ozbiljnim udarom na moral turskih snaga. Mnogi povjesničari iz tog razloga smatraju ovo ime boljim. U boju se istaknuo kao vješti progonitelj turskih snaga mladi Eugen Savojski.

== Prethodni događaji ==
[[Veliki turski rat]] je započelo [[Osmansko Carstvo]] [[Opsada Beča 1683.|bečkom opsadom]] [[1683.]] Prijelomnica ratne inicijative je bila [[bitka kod Kahlenberg]]a [[12. rujna]] [[1683.]] Od rujna 1683. je inicijativa prešla na carske snage. U godinama što su uslijedile su vojske predvođene Karlom Lotarinškim osvojile mnoge tvrđave koje su držali Turci: Ostrogon, Vacija, Pešta. Nakon što su carske snage uspješno [[Opsada Budima 1684.-1686.|opsjedale Budim]], 1686. su ga i oslobodile. Krajem 1686. su Turci pokušavali doći do nekakvog primirja, no Habsburzi su sada vidjeli prigodu osloboditi cijelu Ugarsku te su odbili sve te mirovne ponude <ref>{{de icon}} Paul Wentzcke, ''Feldherr des Kaisers - Leben und Taten Herzog Karl V. von Lothringen (Captain of the Emperor: Life and deeds of Charles V Duke of Lorraine)'', Leipzig 1943, str. 278.</ref>.

U Beču su travnja 1687. odlučili poduzeti daljnje vojne akcije. Glavni dio vojske (oko 40 tisuća vojnika) pod zapovjedništvom vojvode Karla Lotarinškog se kretalo duž [[Dunav]]a prema [[Osijek]]u, gradu na Dravi, dok su se druge postrojbe (oko 20.000 ljudi) pod zapovjedništvom elektora Maksimilijana Emanuela Bavarskog kretale duž [[Tisa|Tise]] prema [[Szolnok]]u i prema [[Petrovaradin]]u. Sredinom srpnja su se te dvije vojske spojile na Dunavu. Suprotno njima, turska vojska (oko 60 tisuća ljudi) pod zapovjedništvom velikog vezira [[Sari Sulejman-paša|Sari Sulejman-paše]] je mirovala kod Osijeka u uređenom taboru pred glavnim prijelazom preko Drave (8 km dugi drveni [[Sulejmanov most]]). Krajem srpnja dio Carske vojske pod zapovjedništvom vojvode Karla prešao je Dravu kod Valpova gdje je postavljen bojni raspored radi izazivanja turskog napada. Unatoč tome, turske vojska ostala je pasivna, zadovoljavajući se topničkim napadima na zaklone, mostove i riječnu obalu.

Zbog terenskih uvjeta vojvoda Karlo Lotarinški nije mogao jasno osmatrati utvrđeni turski tabor da bi mogao zapovjediti napad na nj. Stoga je odlučio čekati nekoliko dana dok se vidljivost na mostobranu ne poboljša. Zbog ovog su ga kritizirali njegovi podzapovjednici i car Leopold I., a njegovo oklijevanje za napad je vođa neprijateljskih snaga, veliki vezir shvatio kao da je to znak da je habsburškim postrojbama nizak moral. Vještim manevrima početkom kolovoza je prisilio habsburšku vojsku neka se pomakne uz Dunav prema Mohaču, prema utvrđenim turskim položajima. Tursko Carstvo je također sagradilo utvrđene položaje kod [[Darda|Darde]] i to tako vješto skriveno u gustom grmlju da ih habsburška vojska nije mogla vidjeti. Zbog ovog razloga vojvoda Karlo Lotarinški nije posumnjao da se Turci nalaze u blizini.

== Bitka ==

Ujutro 12. kolovoza je lotarinški vojvoda odlučio pomaknuti postrojbe prema [[Šikloš]]u, jer su položaji na tvrđoj podlozi bili povoljniji za bitku. Postrojbe na habsburškom desnom krilu su se počele kretati prema zapadu kroz gusto šumovito područje. Sari Sulejman-paša je procijenio da je to bila prigoda na koju je čekao. Zapovijedio je napad cijele svoje vojske na carevo lijevo krilo, kojim je zapovijedao bavarski elektor, a još uvijek se nalazilo na svom starom položaju, a prema habsburškim planovima za bitku se već trebalo pokrenuti prema zapadu. Tursko [[konjaništvo]] od 8 tisuća [[spahija]] je pokušalo okružiti habsburško krilo sa lijeve strane. Zapovjednik krila, bavarski elektor je odmah poslao kurira glavnom zapovjedniku, lotarinškom vojvodi, obavijestivši ga da njegovom krilu prijeti okruženje i napad. Odmah se izdalo i proslijedilo zapovijedi te se odmah zauzelo položaje da bi se oduprijelo napadu nadmoćnijih turskih snaga, kojih je bilo dva puta više nego branitelja. Carsko [[pješaštvo]] je držalo svoje položaje, a general [[Piccolomini]] je sa dijelom svojih konjaničkih regimenta uspješno izvršio protunapad i zaustavio napad turskog konjaništva.

Turskog velikog vezira je iznenadio ovakvi neočekivano žestoki neprijateljski otpor te je naredio prekinuti napad. Tursko [[topništvo]] je nastavilo gađati habsburške položaje. S druge strane, turske pješačkim i konjaničkim postrojbama se zapovijedilo ostati na svojim položajima, a pješaštvu i to da prijeđu u obranu iza [[fortifikacija|utvrđenih objekata]]. Ovo je dalo dovoljno vremena desnom krilu habsburške vojske da se vrati na svoje početne položaje. Habsburški zapovjednik, lotarinški vojvoda je u početku mislio da bi njegove snage trebale braniti svoje položaje, što bi vodilo do relativnog primirja. No, da bi se dobilo inicijativu, Markgrof [[Ludvig Badenski]] ga je uvjerio neka naredi protunapad velikih razmjera. Carske vojske su se za ovaj protunapad prerasporedile do 3 sata popodne. U isto vrijeme je Sari Sulejman-paša odlučio opet napasti. Opet su spahije uz potporu [[janjičari|janjičarskog]] pješaštva napale otvoreno pokušavajući okružiti habsburške postrojbe. Markgrof Badenski se uspješno oduprio napadu pomoću svojih pješačkih snaga i onda je prešao u napad na Turke, koji još nisu bili dovršili svoje obrambene položaje. Na čelu carskih snaga koje su vršile ovaj probojni dio napada na turske fortifikacije su bile postrojbe pod zapovjedništvom generala Rabutina i [[Eugen Savojski|Eugena Savojskog]]. Tursko konjaništvo ih nije moglo okružiti zbog terena koji je bio nepovoljan za njihove konje te su konjanici morali sjahati. Turski napad, a zatim i turska obrana je kolabirala što je dovelo do [[povlačenje|povlačenja]] turske vojske koja je sasvim razbijena bježala sa bojišta. Bitka se pretvorila u teški poraz turskih snaga.

Samo je lijevo krilo carske vojske osjetilo bitku u potpunosti, zbog guste šume koja se nalazila ispred desnog krila habsburške vojske i koja ga je omela u napadu. Unatoč tome, desno krilo je poduzelo manevar prema desno da bi prisililo turske postrojbe na prebacivanje i povlačenje, no carski redovi su se zagubili u šumi. Gubitci carske vojske su prema nekim izvorima bili vrlo mali, samo 600 poginulih.<ref name="Wentzcke 1943, p.286"/> Turske postrojbe su pretrpile velike gubitke, a neki izvori procjenjuju da su imali 10.000 poginulih uz izgubljeno svo topništvo (oko 66 topova) i većinu [[logistika|logističke]] opreme. Zaplijenjen je veličanstveni vezirov zapovjednički šator i 160 turskih zastava. Izvješća govore da je vrijednost plijena kojeg se predalo bavarskom elektoru je prelazila 2 milijuna [[dukat]]a.<ref name="Wentzcke 1943, p.286"/>

== Posljedice ==
Tursko Carstvo je palo u duboku krizu nakon bitke. Nastala je pobuna u vojsci, posebno među janjičarima. Zapovjednik Sari Sulejman-paša se pobojao da bi ga mogle ubiti njegove vlastite postrojbe te je pobjegao sa zapovjednog mjesta, prvo u [[Beograd]] i potom u [[Carigrad]]. Kad su vijesti o porazu i pobuni stigle u Carigrad početkom rujna, [[Abaza Sivajus-paša]] je postavljen za zapovjednika i malo zatim za velikog vezira. Dok je preuzeo zapovjedništvo, turska se vojska rasula i turske domaće snage (janjičari i spahije) su se počele vraćati prema Carigradu, a pri tome su ih vodili niži časnici. Čak se i namjesnik velikog vezira prepao i sakrivao. Sari Sulejman-pašu se smaknulo. [[Sultan]] [[Mehmed IV.]] je postavio za zapovjednika carigradskog tjesnaca [[Fazil Mustafa-paša Ćuprilić|Fazila Mustafu-pašu Ćuprilića]] za namjesnika velikog vezira u Carigradu. Savjetovao se sa postojećim vojskovođama i inim turskim državnicima. Nakon toga se je [[8. studenog]] [[1687.]] odlučilo detronirati sultana Mehmeda IV. i postaviti [[Sulejman II.|Sulejmana II.]] za novog sultana <ref>Lord Kinross, ''The Ottoman Centuries'' New York: Morrow Quill Paperbacks 1977 p. 350-351 {{ISBN|068808936}}</ref>.

Raspad turske vojske je omogućio carskim habsburškim snagama osvojiti velika područja. Oslobodili su [[Osijek]], [[Petrovaradin]], [[Srijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]], [[Ilok]], [[Valpovo]], [[Požega|Požegu]], [[Palotu]] i [[Eger]]. Veći dio današnje [[Slavonija|Slavonije]] i [[Erdelj]]a je došao pod carsku vlast. [[9. prosinca]] [[1687.]] je uspostavljen [[požun]]ski Sabor, a nadvojvoda Josip je okrunjen za prvog nasljednog kralja Ugarske, a potomci habsbruških careva za izabrane ugarske kraljeve. Tursko Carstvo je bilo paralizirano godinu dana, a Habsburgovci su uspjeli osloboditi Beograd i prodrijeti duboko na [[Balkan]].

Osim toga, Ugarska se odrekla svog prava otpora i protuslovljenja kralju (''jus resistendi/jus contradicendi'') <ref>{{de icon}} [[Thomas Winkelbauer]]: ''Ständefreiheit und Fürstenmacht - Länder und Untertanen des Hauses Habsburg im konfessionellen Zeitalter'', Bd.1, Wien 2004 (= Herwig Wolfram (Hrsg.): ''Österreichische Geschichte 1522 - 1699'')</ref>. Spor koji je trajao od smrti kralja [[Ludovik II.|Ludovika II.]] [[1526.]] između Habsburgovaca, Turaka, ugarskog plemstva i sedmogradskih knezova oko [[Kruna sv. Stjepana|krune sv. Stjepana]] je završio u korist Habsburgovaca. Nakon formalne izjave je [[25. siječnja]] [[1688.]] Kraljevina Ugarska postala habsburškom nasljednom državom. Muslimansko stanovništvo je izbjeglo iz oslobođenih dijelova Ugarske, Slavonije i Erdelja, dijelom zbog okrutnosti kršćanskih osvajača, djelimice zbog muslimanskog vjerskog zakona koji je predviđao iseljavanje u slučaju zauzimanja zemlje od nemuslimana <ref>Josef Matuz, ''Das Osmanische Reich. Grundlinien seiner Geschichte'', 5. Auflage, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 2008, str. 186</ref>.

Da bi se izbrisalo sjećanje na poraz čeških i ugarskih kršćana protiv Turaka iz 1526., odlučilo se da se ova bitka također nazove bitkom kod Mohača, iako je mjesto prijašnje [[mohačka bitka|mohačke bitke]] bilo udaljeno nekoliko kilometara <ref>Max von Turek: s.v. ''Mohács'', in: Bernhard von Poten: ''Handbuch der gesamten Militärwissenschaften'', Leipzig 1879, str. 37</ref>.

== Izvori ==
{{izvori}}

== Literatura ==
* dr. László Szita: A SZÁRSOMLYÓ-HEGYI CSATA (1687) (magyar nyelven), 1987. augusztus 12. (Hozzáférés: 2009. július 23.)
* Vít Vlnas: Princ Evžen Savojský. Život a sláva barokního válečníka, Ladislav Horáček - Paseka a Národní galerie v Praze 2001, str. 84., {{ISBN|80-7185-380-1}}
* Dupuy, Ernest R. and Trevor N. Dupuy, ''The Harper Encyclopedia of Military History'', 4th Ed., HarperCollins Publishers, 1993, {{ISBN|978-0-06-270056-8}}.
* Laffin, John, ''Brassey's Dictionary of Battles'', Barnes & Noble Inc., 1998 {{ISBN|978-0-7607-0767-8}}.
* Lord Kinross, ''The Ottoman Centuries'' New York: Morrow Quill Paperbacks 1977 p. 350-351 {{ISBN|068808936}}
* Bernhard von Poten (Hrsg.): Handwörterbuch der gesamten Militärwissenschaften. Band 7, Velhagen & Klasing, Bielefeld, Leipzig, 1879.
* Karl Staudinger: Geschichte des kurbayerischen Heeres unter Kurfürst Max II Emanuel 1680-1726. Band 2, Lindauer, München, 1904.
* Paul Wentzcke: Feldherr des Kaisers. Leben und Taten Herzog Karl V. von Lothringen. Koehler & Amelang, Leipzig, 1943.

{{Bitke u Velikom turskom ratu}}

[[Kategorija:Hrvatske novovjekovne bitke|Mohač]]
[[Kategorija:Austrijske bitke|Mohač]]
[[Kategorija:Njemačke bitke|Mohač]]
[[Kategorija:Mađarske bitke|Mohač]]
[[Kategorija:Osmanske bitke|Mohač]]
[[Kategorija:Bavarska]]
[[Kategorija:Novovjekovne bitke|Mohač]]
[[Kategorija:Hrvatsko-turski ratovi (nakon 1527.)]]
[[Kategorija:Vojna povijest 17. stoljeća|Mohač]]
[[Kategorija:Habsburško-turski ratovi]]