Benito Mussolini - Povijest promjena

Suradnik10: Zamjena teksta - '{{(.)ommonscat(.*)}}' u ''

2026-03-08T17:59:16Z

Zamjena teksta - '{{(.)ommonscat(.*)}}' u ''

←Starija inačica		Inačica od 8. ožujak 2026. u 17:59
Redak 99:		Redak 99:

	==Izvori==		==Izvori==
	~~{{commonscat}}~~
	{{izvori}}		{{izvori}}

Suradnik10: Zamjena teksta - '[[Autonomna pokrajina Bocen' u '[[Bozen (autonomna pokrajina)'

2025-05-22T03:40:21Z

Zamjena teksta - '[[Autonomna pokrajina Bocen' u '[[Bozen (autonomna pokrajina)'

←Starija inačica		Inačica od 22. svibanj 2025. u 03:40
Redak 81:		Redak 81:
	Mussolini se nastojanjem da ostvari [[Totalitarizam\|totalitarnu]] kontrolu nad srcem i dušom nacije, osobito nad djecom i mladima, zamjerio i Katoličkoj Crkvi, te papa [[Pio XI.]] piše 1931. godine antifašističku encikliku [[Non abbiamo bisogno\|''Non abbiamo bisogno'']].		Mussolini se nastojanjem da ostvari [[Totalitarizam\|totalitarnu]] kontrolu nad srcem i dušom nacije, osobito nad djecom i mladima, zamjerio i Katoličkoj Crkvi, te papa [[Pio XI.]] piše 1931. godine antifašističku encikliku [[Non abbiamo bisogno\|''Non abbiamo bisogno'']].

	U vanjskoj politici je Mussolini - nekadašnji pacifist - bio agresivni imperijalist; rani primjer toga je bombardiranje i okupacija [[Krf]]a već [[1923.]]<ref>{{Citiranje weba\|url=https://books.google.hr/books?id=PNHxISN-dmQC&pg=PA24&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false\|title=Italian Foreign Policy in the Interwar Period: 1918-1940\|author=Burgwyn, James\|date=1997.\|work=\|language=engleski\|publisher=Greenwood Publishing Group\|accessdate=29. prosinca 2017.}}</ref> godine. Uskoro nakon toga uspio je upostaviti protalijanski režim u [[Albanija\|Albaniji]] i ponovo osvojiti [[Libija\|Libiju]]. Njegov je san bio od [[Sredozemlje\|Sredozemlja]] učiniti ''mare nostrum'' (naše more - kao u [[Antički Rim\|rimsko doba]]). Godine [[1935.]] na konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti anti[[hitler]]ovsku frontu u cilju obrane nezavisnosti [[Austrija\|Austrije]]; spram [[Nacizam\|nacizma]] je u početku bio sumnjičav, kritizrao je njegov radikalni [[rasizam]] i prijeteću ratobornost (imajući osobito u vidu da je Italija nakon I. svjetskog rata [[Aneksija\|anektirala]] znatno područje [[~~Autonomna~~ pokrajina ~~Bocen~~\|Južnog Tirola]], naseljeno uglavnom etničkim Nijemcima).		U vanjskoj politici je Mussolini - nekadašnji pacifist - bio agresivni imperijalist; rani primjer toga je bombardiranje i okupacija [[Krf]]a već [[1923.]]<ref>{{Citiranje weba\|url=https://books.google.hr/books?id=PNHxISN-dmQC&pg=PA24&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false\|title=Italian Foreign Policy in the Interwar Period: 1918-1940\|author=Burgwyn, James\|date=1997.\|work=\|language=engleski\|publisher=Greenwood Publishing Group\|accessdate=29. prosinca 2017.}}</ref> godine. Uskoro nakon toga uspio je upostaviti protalijanski režim u [[Albanija\|Albaniji]] i ponovo osvojiti [[Libija\|Libiju]]. Njegov je san bio od [[Sredozemlje\|Sredozemlja]] učiniti ''mare nostrum'' (naše more - kao u [[Antički Rim\|rimsko doba]]). Godine [[1935.]] na konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti anti[[hitler]]ovsku frontu u cilju obrane nezavisnosti [[Austrija\|Austrije]]; spram [[Nacizam\|nacizma]] je u početku bio sumnjičav, kritizrao je njegov radikalni [[rasizam]] i prijeteću ratobornost (imajući osobito u vidu da je Italija nakon I. svjetskog rata [[Aneksija\|anektirala]] znatno područje [[Bozen (autonomna pokrajina)\|Južnog Tirola]], naseljeno uglavnom etničkim Nijemcima).

	U periodu od 1935. do 1936. Italija je ratovala protiv Abesinije ([[Etiopija]]), nastojeći osvojiti tu neovisnu državu, što je bilo u suprotnosti s načelima [[Liga naroda\|Lige naroda]] te je Mussolini bio prisiljen potražiti saveznika u [[Treći Reich\|nacističkoj Njemačkoj]] koja je [[1933.]] istupila iz Lige. Njegova intervencija (1936.-1939.) u [[Španjolski građanski rat\|Španjolskom građanskom ratu]] na strani generala [[Francisco Franco\|Franca]] zapriječila je bilo kakvu nadu u pomirenje s [[Francuska\|Francuskom]] i [[UK\|Velikom Britanijom]]. Kao rezultat toga morao je [[1938.]] prihvatiti njemačku aneksiju [[Austrija\|Austrije]] i komadanje [[Čehoslovačka\|Čehoslovačke]] 1939. godine. Na [[Münchenski sporazum\|Münchenskoj konferenciji]] u rujnu 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Europi; taj događaj je smatrao svojim velikim diplomatskim uspjehom. Također je težio priključiti dio [[Hrvatska\|hrvatske]] obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s [[Hitler]]om u svibnju 1939. godine. Iako je u početku svoje karijere Hitler bio fasciniran Mussolinijem i iskazivao mu poštovanje, sada je Mussolini kao podčinjeni partner slijedio naciste u vanjskim poslovima i provedbi rasne politike koja je vodila progonu [[Židovi\|Židova]] i stvaranju aparthejda u Talijanskom carstvu.		U periodu od 1935. do 1936. Italija je ratovala protiv Abesinije ([[Etiopija]]), nastojeći osvojiti tu neovisnu državu, što je bilo u suprotnosti s načelima [[Liga naroda\|Lige naroda]] te je Mussolini bio prisiljen potražiti saveznika u [[Treći Reich\|nacističkoj Njemačkoj]] koja je [[1933.]] istupila iz Lige. Njegova intervencija (1936.-1939.) u [[Španjolski građanski rat\|Španjolskom građanskom ratu]] na strani generala [[Francisco Franco\|Franca]] zapriječila je bilo kakvu nadu u pomirenje s [[Francuska\|Francuskom]] i [[UK\|Velikom Britanijom]]. Kao rezultat toga morao je [[1938.]] prihvatiti njemačku aneksiju [[Austrija\|Austrije]] i komadanje [[Čehoslovačka\|Čehoslovačke]] 1939. godine. Na [[Münchenski sporazum\|Münchenskoj konferenciji]] u rujnu 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Europi; taj događaj je smatrao svojim velikim diplomatskim uspjehom. Također je težio priključiti dio [[Hrvatska\|hrvatske]] obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s [[Hitler]]om u svibnju 1939. godine. Iako je u početku svoje karijere Hitler bio fasciniran Mussolinijem i iskazivao mu poštovanje, sada je Mussolini kao podčinjeni partner slijedio naciste u vanjskim poslovima i provedbi rasne politike koja je vodila progonu [[Židovi\|Židova]] i stvaranju aparthejda u Talijanskom carstvu.

WikiSysop: Zamjena teksta - '' u ''

2024-12-13T13:43:33Z

Zamjena teksta - '' u ''

←Starija inačica		Inačica od 13. prosinac 2024. u 13:43
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Benito Mussolini'''-->~~{{Infookvir političar		{{Infookvir političar
	\|ime= Benito Mussolini		\|ime= Benito Mussolini
	\|datum rođenja=[[29. srpnja]] [[1883.]]		\|datum rođenja=[[29. srpnja]] [[1883.]]

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-12-21T06:05:49Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Infookvir političar
|ime= Benito Mussolini
|datum rođenja=[[29. srpnja]] [[1883.]]
|mjesto rođenja=[[Predappio]], [[Italija]]
|datum smrti= [[28. travnja]] [[1945.]]
|mjesto smrti=[[Giulino di Mezzegra]], [[Italija]]
|malaslika=
|opis male slike=
|slika= Mussolini mezzobusto.jpg
|veličina=
|opis slike=
|podpredsjednik=
|podpremijer=
|zamjenik=
|stranka= [[Nacionalna fašistička stranka]]
|potpis=
|supruga= [[Rachele Mussolini]]
|položaj=[[Dodatak:Popis predsjednika vlade Italije|Predsjednik Vlade Italije]]
|čin2= [[Talijanska Socijalna Republika|Vođa Talijanske Socijalne Republike]]
|zanimanje= novinar
|fusnote=
|nasljednik= [[Pietro Badoglio]]
|prethodnik= [[Luigi Facta]]
|nasljednik2= ''nitko''
|prethodnik2= ''nitko''
|predsjednik=
|mandat_start=[[31. listopada]] [[1922.]]
|mandat_kraj=[[25. srpnja]] [[1943.]]
|mandat_start2=[[23. rujna]] [[1943.]]
|mandat_kraj2=[[26. travnja]] [[1945.]]
}}
'''Benito Amilcare Andrea Mussolini''' (Predappio, [[29. srpnja]] [[1883.]] – Giulino di Mezzegra, [[28. travnja]] [[1945.]]), [[Talijani|talijanski]] novinar, političar, državnik, [[Fašizam|fašistički]] vođa (''Duce'') i diktator od [[1925.]] do [[1943.]] godine.

Kao marksist od rane mladosti, postao je ubrzo nakon završetka gimnazije novinar u socijalističkim glasilima. Političku karijeru je započeo kao [[Socijalizam|socijalist]] postavši jedan od istaknutih vođa talijanske [[ljevica|ljevice]]: 1912. godine postaje urednikom službenog glasila Talijanske socijalističke partije ''Avanti!'' Pokazao se sposobnim u kratko vrijeme podignuti tiražu tog tjednika s 20.000 na 100.000 primjeraka. U vrijeme [[1. svjetski rat|1. svjetskog rata]] se sve više razilazi sa stranačkim kolegama zbog svojeg zagovaranja talijanskog ulaska u rat na strani [[Antanta|Antante]].

Godine [[1919.]] s istomišljenicima osniva [[Nacionalna fašistička stranka|Nacionalnu fašističku stranku (PNF)]], koja se brzo razvija i sve više zadobiva desničarski karater, pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Nakon osvajanja lokalne vlasti u mnogim dijelovima države i pohoda na [[Rim]] [[1922.]] godine postaje premijer, a raznim represivnim i autoritarnim mjerama do [[1925.]] i talijanski diktator. Tijekom tridesetih vodi agresivnu vanjsku politiku i približava se [[Hitler]]u i [[Treći Reich|nacističkoj Njemačkoj]] s kojom [[1940.]] ulazi u [[2. svjetski rat|rat]] protiv zapadnih saveznika. Nakon niza neuspjeha u ratu i američke invazije na Italiju, [[1943.]] je smijenjen s položaja i pritvoren, no brzo ga oslobađaju Nijemci i postavljaju za diktatora marionetske ''[[Talijanska Socijalna Republika|Talijanske Socijalne Republike]]'' kojom vlada do kraja rata kada ga partizani zarobljavaju i strijeljaju.

==Životopis==

===Mladost i rana karijera===
Benito Mussolini je rođen 29. srpnja [[1883.]] godine u okolici sela Predappio nedaleko mjesta [[Forlì]] u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini [[Romagna]] (tada, jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka Rosa Malteni bila je u okolici ugledna učiteljica. Njegov otac Alessandro bio je kovač i predani [[Socijalizam|socijalist]] (u to doba nije još bilo distinkcije između "socijalista" i "komunista"). Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), nijedno od te djece nije dugo živjelo.

Benito se školovao u [[Katolicizam|katoličkoj]] školi gdje je zbog svojeg nižeg socijalnog porijekla doživljavao omalovažavanje od strane učitelja i kolega. Kao desetogodišnjak je u svađi s drugim učenikom potegnuo nož i zabio mu ga u ruku zbog čega je kažnjen i izbačen iz škole pa je obrazovanje nastavio u državnoj školi. Bio je dobar učenik, a najbolje je ocjene imao iz [[Pedagogija|pedagogije]], [[Talijanski jezik|jezika]] i [[književnost]]i; volio je [[Poezija|poeziju]] i sam je pokušavao pisati, jako se zanimao za [[Glazba|glazbu]], a isticao se i kao govornik na priredbama premda je inače bio prilično šutljiv. Kolege ga pamte kao ambicioznog odlikaša, uglavnom u crnoj odjeći i s medaljonom sa slikom [[Karl Marx|Karla Marxa]] u džepu.<ref>Richard Bosworth, Mussolini, Hodder Arnold, London 2003., str. 53. </ref> U zadnjoj godini školovanja bio je učenik-asistent profesoru iz [[povijest]]i, pa je nakon mature [[1901.]] odlučio zaposliti se kao [[profesor]], iako je prije toga neuspješno pokušao dobiti mjesto u lokalnoj upravi gdje je odbijen zbog neiskustva. Mjesto učitelja pronašao je u jednoj maloj školi, no tamo se nije dugo zadržao jer su njegove metode predavanja i "nekonvencionalan" privatni život (Mussolini je volio "ganjati" žene i pijančevati) neprikladan za odgojitelja djece izazvali kritike zajednice.

U ljeto [[1902.]], kao devetnaestogodišnjak, emigrirao je u [[Švicarska|Švicarsku]] (puno mladih Talijana u to doba je emigriralo iz gospodarskih razloga). Mussolini je tamo brzo pronašao zaposlenje u socijalističkim novinama ''L'Avvenire del Lavoratore'' (hrv. ''Radnička budućnost'') gdje je u prvom članku žestoko osuđivao postupke [[Turci|Turaka]] prema [[Armenci]]ma.<ref>Richard Bosworth, Mussolini, Hodder Arnold, London 2003., str. 59.</ref> Povremeno bi ostao bez novca pa je prihvaćao razne slabo plaćene poslove. Bio je predan socijalist i revolucionar; svoje stavove je zastupao vrlo agresivno i osuđivao je umjerene struje unutar pokreta. Policija ga je nekoliko puta privodila zbog ispada. Pitanje kojemu je pristupao najžešće bila je [[Crkva]] koju je napadao kao sebičnu i korumpiranu; kasnije će napisati žestoko antiklerikalni roman ''Kardinalova ljubavnica'' u kojemu je prikazuje kao mjesto raskalašenosti, licemjerja i zločina. Prema nekim izvorima, Mussolini je za boravka u Švicarskoj slušao predavanja [[Vilfredo Pareto|Vilfreda Pareta]] koji je tada radio kao profesor u Lausanni, no za to nema dokaza; upoznao se, međutim, sa [[Sindikalizam|sindikalizmom]] i idejama [[Georges Sorel|Georgesa Sorela]], a površno i s djelima drugih [[Filozofija|filozofa]]. Nastojao se isticati u intelektualnim krugovima.

[[1904.]] napustio je Švicarsku i vratio se kući gdje se prijavio da odsluži vojni rok (već je bio osuđen u odsutnosti zbog izbjegavanja vojne službe, ali tada je dana amnestija svima koji se prijave). Iste godine umrla mu je i majka, što ga je teško pogodilo. Vojsku je odslužio krajem 1906., a sljedeće godine položio je dodatni ispit iz [[Francuski jezik|francuskog]] te je nakratko radio kao profesor jezika. Ponovo se počeo baviti radom za razne novine i časopise o kulturi za koje je uglavnom pisao o poeziji. Povodom 25. obljetnice [[Karl Marx|Marxove]] smrti objavio je detaljan osvrt na njegovo djelo; također je napisao i članak u obranu [[Nietzsche]]a nazivajući njegovu filozofiju ''himnom životu''.

Godine [[1909.]] otišao je u austrijski [[Trento]] gdje je dobio posao u talijanskim socijalističkim novinama; osim toga, davao je i privatne poduke iz francuskog te pisao kratke priče. U problematičnom višeetničkom gradu, Mussolini je bio vrlo kritičan spram [[Nijemci|njemačkih]] socijalista koje je smatrao [[Nacionalizam|nacionalistički]] orijentiranima zbog njihovih nesuglasica s Talijanima. Neki tvrde da je i sam Mussolini tada postao nacionalist, ali unatoč retorici kojom se povremeno koristio, i dalje je ostao vjeran [[Internacionalizam|internacionalizm]]<nowiki/>u. U svojim člancima iz tog doba, uz (mladog) [[Karl Marx|Marxa]], hvali [[Geores Sorel|Georesa Sorel]]<nowiki/>a i [[Charles Darwin|Charlesa Darwina]] kao najznačajnije mislioce.<ref>Richard Bosworth, Mussolini, Hodder Arnold, London 2003., str. 71.</ref> U ljeto [[1909.]] vlasti su ga prognale iz [[Austrija|Austrije]] zbog "subverzivnih djelatnosti"; kao izlika policiji je poslužila lažna optužba za sudjelovanje u krađi. Vratio se očevoj kući i bio nezaposlen; jedno vrijeme je razmišljao o odlasku u Ameriku, no umjesto toga postao je tajnik lokalnog ogranka Socijalističke partije i uređivao njihove novine.

Godine [[1910.]] oženio se s [[Rachele Guidi]] s kojom je ranije te godine počeo živjeti, a koja mu je tada rodila kćer Eddu. Već prije toga imao je brojne ljubavnice (pretpostavlja se i izvanbračne djece). Rachele, koja je u doba udaje imala 19 godina, upoznao je još dok je bila učenica njegove majke; bila je iz siromašne obitelji i slabog obrazovanja, a muža je još dugo oslovljavala s ''Vi''. Iako je on i kasnije imao ljubavnice, vodio je normalan obiteljski život s Rachele koje mu je rodila još četvero djece.

=== Socijalni uspon ===
Kada je [[1911.]] [[Italija]] objavila rat [[Turska|Turskoj]] bio je zatvoren zbog [[Pacifizam|pacifističke]] propagande. U to doba se hvalio da je antipatriot. Već u srpnju [[1912.]] izabran je za direktora Socijalističke stranke, a u prosincu preuzima uredničko mjesto partijskog glasila ''Avanti!''. Ubrzo jedan od najutjecajnijih vođa talijanskog socijalizma.

Početkom [[1. svjetski rat|I. svjetskog rata]] Mussolini je bio protiv ulaska [[Italija|Italije]] u oružani sukob, ali se protivio i politici Centralnih sila te osudio ultimatume Srbiji i Belgiji. Brzo nakon početka rata mijenja stavove i zalaže se za ulazak u sukob na strani [[Antanta|Antante]]. Musolini je pisao kako vjeruje da bi talijanskim socijalistima također koristila zapadnjačka pobjeda nad reakcionarnim [[Centralne sile|Centralnim silama]]. Stavove je objavljivao u stranačkim dnevnim novinama ''Avanti!'' pa je uskoro došao u sukob s drugim socijalističkim vođama. Iako su oni bili spremni izgladiti nesuglasice, Mussolini je dao ostavku i obratio im se riječima: "Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste vi imali hrabrost da idete do kraja i, to znači, izazovete [[Revolucija|ustanak]]. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta."

Nakon što u listopadu 1914. god. prestaje uređivati ''Avanti!'', u studenom iste godine počinje izdavati dnevni list ''Popolo d'Italia'', kojega financiraju francuski socijalisti (sredstvima dobivenim od francuske države, koja želi da Italija stupi u rat na njezinoj strani), te talijanski, francuski i ruski industrijalci zainteresirani za ulazak Italije u rat - ukupno je Mussolini za pokretanje novog časopisa prikupio oko pola milijuna lira (što bi predstavljao ekvivalent oko 3 milijuna eura, u današnjem novcu): ratno huškanje i jest glavna tema rada novog časopisa. Istodobno jedna manja grupa intervencionistički raspoloženih socijalista i sindikalista osniva grupu ''Fasci d'azione rivoluzionaria internazionalista'' kojoj se priključuje i Mussolini zajedno s nekoliko svojih sljedbenika. Sam se polako udaljava od marksizma i postaje fasciniran ratom i ratobornošću, ali ni tada nije bio nacionalist niti zagovarao ekspanzionističku politiku.

U svibnju 1915. godine se dobrovoljno prijavljuje u vojsku, te je 31. kolovoza te godine pozvan u vojnu službu. Mussolini je 13. rujna upućen na ratište, kao obični vojnik 11. [[Bersaljeri|bersaljerske]] [[Pukovnija|pukovnije.]] Njegove novine (Mussolini im je bio vlasnik) ''Popolo d'Italia'' od prosinca 1915. do veljače 1917. godine objavljuju Mussolinijev ratni dnevnik, u kojemu se prikazuje dostojna vojna služba jednog domoljubivog intelektualca u najnižem vojničkom činu. U ožujku 1916. godine postaje [[kaplar]], u kojem činu ostaje do veljače 1917. godine, kada je teško ranjen uslijed eksplozije bombe koju su se vojnici pripremali lansirati iz njegovog rova.<ref>{{Citiranje weba|url=https://it.wikisource.org/wiki/Indice:Mussolini_-_Il_mio_diario_di_guerra,_1923.djvu|title=Il mio diario di guerra|author=Benito Mussolini|date=1923.|work=https://it.wikisource.org/wiki/Pagina_principale|language=talijanski|publisher=IMPERIA, CASA EDITRICE DEL PARTITO NAZIONALE FASCISTA, MILANO|accessdate=29. prosinca 2017.}}</ref> Nakon oporavka je otpušten iz vojske, te od 1916. godine opet uređuje ''Il Popolo d'Italia.'' Rusku revoluciju je isprva pozdravio, ali izražava razočaranje kada je [[Lenjin]] potpisao [[mir u Brest-Litovsku]], čime je Rusija prestala ratovati protiv talijanskih neprijatelja Njemačke i Austro-Ugarske; prema Lenjinu je tijekom daljnje karijere imao ambivalentan odnos. Prema podatcima koji proizlaze iz u najnovije vrijeme otvorenih arhiva britanskih tajnih službi iz doba I. svjetskog rata, Mussolini je nakon povratka iz vojske primao prilično velike novce od britanske vojne obavještajne službe [[MI5]], kako bi nastavio s pro-ratnim i probritantskim pisanjem časopisa ''Il Popolo d'Italia''; obećao se zauzeti protiv bilo kojih radničkih nemira i štrajkova.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.dailymail.co.uk/news/article-1220263/MI5-paid-Benito-Mussolini--6-000-week-peddle-British-propaganda.html#ixzz52fA7L8dh
Follow us: @MailOnline on Twitter {{!}} DailyMail on Facebook|title=MI5 paid Benito Mussolini ‘£6,000 a week’ during World War I to peddle British propaganda|author=Kate Loveys|date=14. listopad 2009.|work=|language=|publisher=MailOnline|accessdate=29. prosinca 2017.}}</ref>

Nakon rata našao se u nepovoljnom položaju jer je izgubio sav utjecaj koji je nekada imao u Socijalističkoj stranci; u to doba se jako kolebao oko svojih političkih stavova i davao izjave kao što su: "Ostavite slobodan put za elementarne snage indvidue jer izvan individue ne postoji druga ljudska realnost. Zbog čega [[Max Stirner|Stirner]] (njemački filozof koji je zagovarao svojevrsni individualistički anarhizam) ne bi ponovno postao aktualan?",<ref>Opera Omnia di Benito Mussolini, tom 15. str. 194.</ref> "Dolje s državom u svim njenim vidovima i otjelotvorenjima. S državom od jučer, danas, sutra. S građanskom državom i sa socijalističkom. Nama, na smrt osuđenim pristalicama individualizma, preostaje samo današnji mrak i sumorna sutrašnjica, samo apsurdna, ali ipak utješna religija anarhije."<ref>Opera Omnia di Benito Mussolini, tom 14. str 398.</ref> Bio je fasciniran politikom koju je [[Gabriele D'Annunzio]] vodio u [[Rijeka|Rijeci]], a podupro je i potpisivanje [[Rapallski ugovor|Rapallskog ugovora]] s Jugoslavijom (kojim su znatno umanjene ekspanzionističke želje talijanskih nacionalista).

===Razvoj fašizma===
[[Datoteka:Mussolini1.gif|okvir|lijevo|Mussolini drži govor]]
[[Fašizam]] je postao organizirani politički pokret u ožujku [[1919.]] kada je Mussolini s bivšim lijevim internacionalistima (v. gore, izvorni naziv “fascia”) i mladim ratnim veteranima osnovao ''Fasci Italiani di Combattimento''. Ciljevi su im bili: proglašenje [[Republika|republike]], ukidanje Senata, reforma [[parlament]]a, konfiskacija [[Crkva|crkvenih]] dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma. Pokret je dobio ime po snopu pruća sa sjekirom u sredini - fasces - starom rimskom simbolu discipline (u modernom talijanskom jeziku, riječ ''il fascio'' je zadržala značenje kakvo je imala i u rimsko doba: "snop"). ''Fasci di Combattimento'' su bili naoružani odredi koji su terorizirali donedavne Mussolinijeve socijalističke kolege dok se policija u te sukobe rijetko miješala; okršaji su bili vrlo nasilni i okrutni, a pojedine skupine naoružanih fašista su se otimale čak i kontroli nadređenih stranačkih dužnosnika. Mussolini je povodom težih incidenata pokušavao obuzdati nasilje, ali bez većeg uspjeha. Pokretu su pristupali brojni veterani, nacionalisti, antisocijalisti i antiliberali iako su fašisti u svojem prvom parlamentarnom pojavljivanju koalirali s liberalima, a Mussolini je pokušavao privući čak i socijaliste. Mussolini tada nije imao apsolutnu vlast nad strankom, a u stavovima se sve više razilazio s novim članovima; predvidjevši da će ga nezadovoljni ostali čelnici smijeniti, u ljeto [[1921.]] je dao ostavku. Budući da je njegov odlazak oslabio stranku iste godine su ga pozvali da se vrati, što je on prihvatio jer nije imao mogućnosti za uspješnu političku aktivnost u nekoj drugoj stranci. Iskazuje sve radikalnije političke stavove, kako situacija u Italiji postaje sve teža, te se otvara mogućnost da jedna radikalna desna politika bude prihvaćena kao rješenje za Italiju u kojoj bujaju organizacije [[Komunizam|komunističkih]] i [[Anarhizam|anarhističkih]] revolucionara.

Tijekom godina razvitka fašističkog pokreta posebnu je pažnju posvećivao pokrajinama oduzetima nakon I. svjetskog rata Austriji, gdje su fašisti bili značajno prisutni. U političkom govoru održanom u Puli 20. rujna 1920. godine poručuje: "Kada smo suočeni s inferiornom i barbarskom rasom kakva je slavenska ... ne treba slijediti politiku davanja slatkiša, nego batine. Granice Italije trebaju biti Brenner, Učka i Dinara: vjerujem da se tom cilju može žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana''”.'' <ref>{{Citiranje weba|url=http://www.articolozero.org/2010/02/il-giorno-del-ricordo-ricordiamo-tutto/|title=Il Giorno del Ricordo, ricordiamo tutto!|author=ARTICOLOZERO|date=8. veljače 2010.|work=|language=talijanski|publisher=ARTICOLOZERO|accessdate=29. prosinca 2017.}}</ref>

Nakon što na izborima u svibnju 1921. godine ''Fasci italiani di combattimento'' ("Talijanski borbeni odredi") ulaze u talijanski parlament (s jedva relevatnih 29.549 glasova, dobili su 2 od ukupnih 535 mjesta u parlamentu), oni u ozračju političke i socijalne nestabilnosti naglo jačaju te u listopadu iste godine na stranačkom kongresu održanom u [[Napulj]]u organiziraju pohod na [[Rim]] u kome je sudjelovalo 60.000 fašista. Iako je vojska lako mogla spriječiti njihov napuhani pokušaj državnog udara, kralj [[Viktor Emanuel III.]] odlučio je povjeriti Mussoliniju mandat (28. listopada 1922.) te je on postao premijer u vladi koja je uključivala nacionaliste, liberale i konzervativce. Socijalisti, koji su (bez drugih ljevičarskih stranaka) uživali potporu oko četvrtine elektorata, izvrgnuti su nasilju fašističkih ''skvadri;'' također i političari iz reda nacionalnih manjina s područja nedavno priključenih Italiji. Već se krajem studenog i početkom prosinca 1922. godine održavaju izbori na tim područjima oduzetima 1918. godine Austriji i u svim lokalnim sredinama koje je diljem Italije u rukama držala ljevica. Ojačani fašisti - sada pod imenom ''Partito Nazionale Fascista'' - osvajaju redom lokalnu vlast u tim područjima.

Uz početnu pomoć svojih liberalnih i demokršćanskih koalicijskih partnera, fašisti su uveli strogu cenzuru i izmijenili izborni zakon tako da su u periodu od 1925. do 1926. prisvojili svu moć i likvidirali druge političke stranke pretvarajući Italiju u totalitarnu policijsku državu na čelu s Mussolinijem. Za vrijeme fašističke diktature parlamentarni sistem je praktično ukinut, zakoni su ponovo pisani, svi učitelji u školama i na sveučilištima morali su se prisegnuti da će braniti režim, urednike novina imenovao je osobno Mussolini, a nitko tko nije imao pismeno odobrenje partije nije se mogao baviti novinarstvom. Gušeni su radnički štrajkovi i sve se više podilazilo interesima krupnih kapitalista i zemljoposjednika. Trgovačka društva su lišena bilo kakve neovisnosti i integrirana u ono što se nazivalo [[Korporativizam|korporativni]] sistem; namjera (nikada nije do kraja dovršena) je bila sve [[Talijani|Talijane]] učlaniti u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada. Principi [[Fašizam|fašističke]] doktrine objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Mussolini, a koji se 1932. pojavio u ''Enciclopedia Italiana''.

Koristeći apsolutnu kontrolu nad novinstvom, Mussolini je postupno gradio legendu o ''Duceu'' (Vođi), čovjeku koji je uvijek u pravu i koji može riješiti sve političke i ekonomske probleme. U različitim vremenskim razmacima osobno je preuzimao vođenje ministarstva unutarnjih poslova, vanjskih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i predsjednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke stranke i stranačke milicije. Na taj je način uspijevao zadržati moć u vlastitim rukama i spriječiti pojavljivanje suparnika; ipak smatra se da su neki od atentata koji su na njega pokušani bili djelo ekstremističkih nezadovoljnika unutar stranke.<ref>Gaetano Salvemini, Mussolini storico di se stesso - "Il Ponte", sv. V/1949/ str. 707.</ref>

Iako je bio [[Ateizam|ateist]], a u mladosti i vrlo žestoki [[Antiklerikalizam|antiklerikalac]], iz praktičnih razloga sve više se približavao [[Crkva|Crkvi]]: [[1929.]] potpisao je konkordat s [[Vatikan]]om, kojim je talijanska država napokon priznata od Katoličke Crkve. Također se ulagivao svojim financijerima prvo prebacujući brojne industrije iz javnog u privatno vlasništvo.

No, 1930. krenuo je u drugom smjeru stavljajući industriju pod rigidnu vladinu kontrolu. Velike količine novca trošio je na javne radove najavljujući razvoj Italije do razine na kojoj su tada bile zapadne zemlje. Međutim [[ekonomija]] je patila zbog težnje za autarkijom i stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije za koju Italija nije imala dovoljno sirovina - naposljetku se pokazalo da je cijena koštanja proizvoda talijanske teške industrije utemeljene na uvoznim sirovinama i ugljenu skuplja od uvoznih, pa su se i goleme investicije u tešku industriju pokazale nerentabilnim i zbog nedovoljne proizvodnje dodane vrijednosti usporile gospodarski rast. Slabi ekonomski rezultati i dominacija fašista (koji su mahom potjecali iz nižeg socijalnog sloja) u gospodarskom i socijalnom životu u najmanju su ruku izazivali podozrenje buržoazije u fašistički sustav i njegovu neumjerenu propagandu.

Mussolini se nastojanjem da ostvari [[Totalitarizam|totalitarnu]] kontrolu nad srcem i dušom nacije, osobito nad djecom i mladima, zamjerio i Katoličkoj Crkvi, te papa [[Pio XI.]] piše 1931. godine antifašističku encikliku [[Non abbiamo bisogno|''Non abbiamo bisogno'']].

U vanjskoj politici je Mussolini - nekadašnji pacifist - bio agresivni imperijalist; rani primjer toga je bombardiranje i okupacija [[Krf]]a već [[1923.]]<ref>{{Citiranje weba|url=https://books.google.hr/books?id=PNHxISN-dmQC&pg=PA24&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false|title=Italian Foreign Policy in the Interwar Period: 1918-1940|author=Burgwyn, James|date=1997.|work=|language=engleski|publisher=Greenwood Publishing Group|accessdate=29. prosinca 2017.}}</ref> godine. Uskoro nakon toga uspio je upostaviti protalijanski režim u [[Albanija|Albaniji]] i ponovo osvojiti [[Libija|Libiju]]. Njegov je san bio od [[Sredozemlje|Sredozemlja]] učiniti ''mare nostrum'' (naše more - kao u [[Antički Rim|rimsko doba]]). Godine [[1935.]] na konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti anti[[hitler]]ovsku frontu u cilju obrane nezavisnosti [[Austrija|Austrije]]; spram [[Nacizam|nacizma]] je u početku bio sumnjičav, kritizrao je njegov radikalni [[rasizam]] i prijeteću ratobornost (imajući osobito u vidu da je Italija nakon I. svjetskog rata [[Aneksija|anektirala]] znatno područje [[Autonomna pokrajina Bocen|Južnog Tirola]], naseljeno uglavnom etničkim Nijemcima).

U periodu od 1935. do 1936. Italija je ratovala protiv Abesinije ([[Etiopija]]), nastojeći osvojiti tu neovisnu državu, što je bilo u suprotnosti s načelima [[Liga naroda|Lige naroda]] te je Mussolini bio prisiljen potražiti saveznika u [[Treći Reich|nacističkoj Njemačkoj]] koja je [[1933.]] istupila iz Lige. Njegova intervencija (1936.-1939.) u [[Španjolski građanski rat|Španjolskom građanskom ratu]] na strani generala [[Francisco Franco|Franca]] zapriječila je bilo kakvu nadu u pomirenje s [[Francuska|Francuskom]] i [[UK|Velikom Britanijom]]. Kao rezultat toga morao je [[1938.]] prihvatiti njemačku aneksiju [[Austrija|Austrije]] i komadanje [[Čehoslovačka|Čehoslovačke]] 1939. godine. Na [[Münchenski sporazum|Münchenskoj konferenciji]] u rujnu 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Europi; taj događaj je smatrao svojim velikim diplomatskim uspjehom. Također je težio priključiti dio [[Hrvatska|hrvatske]] obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s [[Hitler]]om u svibnju 1939. godine. Iako je u početku svoje karijere Hitler bio fasciniran Mussolinijem i iskazivao mu poštovanje, sada je Mussolini kao podčinjeni partner slijedio naciste u vanjskim poslovima i provedbi rasne politike koja je vodila progonu [[Židovi|Židova]] i stvaranju aparthejda u Talijanskom carstvu.

===Drugi svjetski rat===
[[Datoteka:Benito Mussolini and Adolf Hitler.jpg|mini|Mussolini i Hitler u okupiranoj Jugoslaviji.]]
[[Datoteka:Mussolini&Hitler1.gif|okvir|lijevo|Hitler i Mussolini]]
Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat, njegove oružane snage posve su nepripremljene dočekale Hitlerovu invaziju [[Poljska|Poljske]] koja je vodila ka [[2. svjetski rat|2. svjetskom ratu]]. Tada je odlučio ostati nezaraćena strana dok ne bude siguran u pobjedu. Tek u vrijeme pada [[Francuska|Francuske]] u lipnju [[1940.]], nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko tjedana stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na [[Grčka|Grčku]] u listopadu iste godine svima je pokazala da nije uspio stvoriti učinkovit vojni stroj. Godine [[1941.]] napao je [[Kraljevina Jugoslavija|Jugoslaviju]] i na čelo novostvorene [[NDH]] postavio dugogodišnjeg saveznika [[Ante Pavelić|Antu Pavelića]] s ciljem da podredi Hrvatsku i pripoji cijelu njenu obalu Italiji. Nastavkom rata, učestali talijanski porazi na svim frontama i [[Saveznička invazija Sicilije]] 1943. godine, gdje je u nepunih 6 tjedana slomljen otpor talijanskih i njemačkih snaga, okrenuli su većinu Mussolinijevih kolega protiv njega. Događaji koji su vodili prema [[Kapitulacija Italije|kapitulaciji Italije]] prelomili su se na sastanku Velikog savjeta fašizma 25. srpnja [[1943.]], gdje su fašistički čelnici odlučili pozvati Kralja da preuzme vlast u zemlji - i time razvlastili svojeg vođu; kralj je odmah nakon tog sastanka dao uhititi Mussolinija. Utemeljena je nova vlada pod predsjedanjem [[Pietro Badoglio|maršala Badoglia]]. Italija će 8. rujna 1943. godine bezuvjetno predati Saveznicima, ali će uslijed njihovog oklijevanja praktično čitavu Italiju okupirati Nijemci. Mussolinija su iz zatočeništva u hotelu na planini Gran Sasso d'Italia, gdje su ga po Kraljevoj zapovijedi čuvali [[Karabinijeri|karabinjeri]],12. rujna 1943. oslobodili njemački padobranci predvođeni [[SS]] pukovnikom [[Otto Skorzeny|Ottom Skorzenyjem]].

Nijemci su ga prebacili u sjevernu Italiju. Tu ga je [[Hitler]] postavio za šefa marionetske države, [[Talijanska Socijalna Republika|Talijanske Socijalne Republike]] (''Repubblica di Saló''). U toj tvorevini, bez nade za opstanak i potpore talijanskog naroda, Mussolini se vratio svojim ranim fašističkim idejama bliskima socijalizmu: kapitaliste potpuno podređuje sindikatima, nacionalizira sva poduzeća s više od 100 radnika ili milijunskog kapitala, nastoji oslabiti vlastitu stranačku središnjicu stvaranjem vanjskih grupa kojima prenosi moć. Novu državu definirao je riječima: "Ovo će biti '''republika''' talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih '''četrdeset''' godina ispisani na zastavama '''socijalističkih''' pokreta."<ref>Ernst Nolte, Fašizam u svojoj epohi, str. 251.</ref> Također je dao ubiti neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa [[Galeazzo Ciano|Galeazza Ciana]]. Za prijašnje političke neuspjehe krivio je Kralja koji je svojim djelovanjem "iskvario fašizam i zaustavio revoluciju". U travnju [[1945.]], u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru Como 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri pokušaju bijega u Švicarsku. Jedan od partizana mu je prilikom uhićenja doviknuo: "Zašto si izdao socijalizam?".<ref>Ernst Nolte, Fašizam u svojoj epohi, str. 254.</ref> Strijeljan je po kratkom postupku; narednog dana Mussolinijevo tijelo, zajedno s tijelom njegove ljubavnice [[Clara Pettaci|Clare Pettaci]] i tijelima drugih poznatih fašista, obješeno je naglavačke u [[Milano|Milanu]]. Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachele s dvojicom sinova (Vittorio i Romano) i kćerkom (Edda), udovicom grofa Ciana. Treći sin, Bruno, poginuo je u 1941. godine u avionskoj nesreći.

Od njegovih unuka, [[Allesandra Mussolini]] se uključila u politiku, te je postala jedna od predvodnica radikalne desnice u Italiji. Danas (2017.) je zastupnica u [[Europski parlament|Europskom parlamentu]].

==Literatura==
*Denis Mack Smith - Mussolinijevo Rimsko Carstvo (Globus, Zagreb).
*Ernst Nolte - Fašizam u svojoj epohi (Nolit, Beograd)

==Izvori==
{{commonscat}}
{{izvori}}

{{Talijanski premijeri}}
{{GLAVNIRASPORED:Mussolini, Benito}}
[[Kategorija:Predsjednici Talijanske vlade]]
[[Kategorija:Talijanski iredentisti]]
[[Kategorija:Talijanski fašisti]]
[[Kategorija:Italija u Drugom svjetskom ratu]]
[[Kategorija:Fašisti i nacisti između dva svjetska rata]]
[[Kategorija:Fašisti i nacisti u Drugom svjetskom ratu]]