Vidi kôd stranice Sveto Rimsko Carstvo

<!--'''Sveto Rimsko Carstvo'''-->{{Okvir bivše zemlje svijeta
|ime=Sveto Rimsko Carstvo
|hr_ime=Sveto Rimsko Carstvo
|izvorno_ime=Sacrum Romanum Imperium {{lat oznaka}}<br />Heiliges Römisches Reich {{nje oznaka}}<br/>Heilige Roomse Rijk {{niz oznaka}}<br/>Hillig Röömsch Riek {{dnjem icon}}<br/>Svatá říše římská {{češ oznaka}}
|genitiv=Svetog Rimskog Carstva
|kontinent = Europa
|regija    = Srednja Europa
|država   = Njemačka
|era       = [[srednji vijek]]
|status    = carstvo
|vlada_tip = monarhija
|
|godina_start  = 962.
|godina_kraj    = 1806.
|
|događaj_start = [[Oton I. Veliki|Oton I.]] okrunjen
|datum_start  = [[2. veljače]] [[962.]]
|događaj_kraj   = Osnovana [[Rajnska Konfederacija]]
|datum_kraj    = [[12. srpnja]] [[1806.]]
|
|događaj1      = [[Konrad II., car Svetog Rimskog Carstva|Konrad II.]] okrunjen
|datum_događaj1 = [[1034.]]
|događaj3      = [[Augsburški  mir]]
|datum_događaj3 = [[25. rujna]] [[1555.]]
|događaj4      = [[Vestfalski mir]]
|datum_događaj4 = [[1648.]]
|
|p1          = Franačka
|flag_p1     = 
|s1          = Rajnska Konfederacija
|flag_s1     = Flag of France.svg
|s1 = [[Austrijsko Carstvo]]
|s2 = [[Prvo Francusko Carstvo]]
|s3 = [[Prusija]]
|s4 = [[Rajnska Konfederacija]]
|s5 = Stara Švicarska Konfederacija
|s6 = Sjedinjene Belgijske Države
|s7 = [[Nizozemska republika]]
|s8 = Lihtenštajn
|flag_s1 = Flag of the Habsburg Monarchy.svg
|flag_s2 = Flag of France.svg
|flag_s3 = Flag of Prussia (1892-1918).svg
|flag_s4 = <!-- Flag of the Confederation of the Rhine.svg -->
|flag_s5 = Coat of Arms of Switzerland.svg
|flag_s6 = Flag of the Brabantine Revolution.svg
|flag_s7 = Prinsenvlag.svg
|flag_s8 = Flag of Liechtenstein.svg
|
|zastava  = Banner of the Holy Roman Emperor (after 1400).svg
|zastava_i        = Zastava Njemačke
|zastava_tip    = Zastava Svetog Rimskog Carstva nakon 1400.
|
|grb   = Quaterionenadler David de Negker.jpg
|grb_i       = Grb
|grb_tip  = Grb Maksimilijana II.
|
|mapa    = Holyromanempire.png
|mapa_opis  = Sveto Rimsko Carstvo 1630.
|
|glavni_grad          = ''Nijedan''
|
|jezik = [[latinski]], [[njemački]], mnogi drugi
|vjera         = [[katolicizam]]
|
|vođa1      = [[Oton I. Veliki|Oton I.]] (prvi)
|vođa2      = [[Konrad II., car Svetog Rimskog Carstva|Konrad II.]]
|vođa3      = [[Fridrik I. Barbarossa]]
|vođa4      = [[Maksimilijan I., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijan I.]]
|vođa5      = [[Franjo I., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo I.]]
|vođa6      = [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo II.]] (zadnji)
|godina_vođa1 = [[962.]] &ndash; [[967.]]
|godina_vođa2 = [[1027.]] &ndash; [[1039.]]
|godina_vođa3 = [[1155.]] &ndash; [[1190.]]
|godina_vođa4 = [[1508.]] &ndash; [[1519.]]
|godina_vođa5 = [[1745.]] &ndash; [[1765.]]
|godina_vođa6 = [[1792.]] &ndash; [[1806.]]
|titula_vođa = [[Popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|Car]]
|
|legislatura  = [[Reichstag]]
}}

'''Sveto Rimsko Carstvo''' ([[njemački jezik|njem.]]:''Heiliges Römisches Reich'' , [[Latinski jezik|lat.]] ''Sacrum Romanum Imperium'') je zajednica teritorija u središnjoj [[Europa|Europi]] tijekom srednjeg vijeka i ranog novog vijeka kojom je vladao [[rimsko-njemački car]]. Prvi car je bio [[Oton I. Veliki|Oton I.]], okrunjen [[962.]] Posljednji [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo II.]] koji je abdicirao i razriješio Carstvo [[1806.]] tijekom [[Napoleon Bonaparte|Napoleonovih]] ratova.

Teritorij carstva se mijenjao tijekom vremena, na vrhuncu je uključivao Kraljevinu Njemačku, Kraljevinu Italiju i Kraljevinu Burgundiju; ta područja obuhvaćaju današnje Njemačku (osim južnog Schleswiga), Austriju (osim Gradišća), Lihtenštajn, Švicarsku, Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg, Češku, Sloveniju (osim Prekomurja), kao i znatne dijelove moderne Francuske (Artois, Alsace, Franche-Comte, Savoju i Lorenu), Italije (Lombardiju, Pijemont, Emilia-Romagna, Toskana i Južni Tirol) kao i Poljsku (Šleska i Pomeranija). Većim dijelom povijesti carstvo se sastojalo od stotina malih dijelova, kneževina, vojvodstava, grofovija, slobodnih carskih gradova i ostalih domena. Unatoč svome imenu većim dijelom svoje povijesti carstvo nije obuhvaćalo i grad [[Rim]].

=Naziv=

Termin sveto u nazivu srednjovjekovnog [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]] je u uporabi od 1157. godine i vladavine cara Fridrika I Barbarosse. Taj naziv je dodan kao izraz Barbarossine ambicije da dominira [[Italija|Italijom]] i Papinstvom, prije 1157. se zvalo jednostavno Rimsko Carstvo.
U ukazu skupštine u Kölnu iz 1512. godine ime je službeno promijenjeno u Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda ([[njemački jezik|njem.]]:''Heiliges Römisches Reich Deutscher Nation'', [[Latinski jezik|lat.]] ''Imperium Romanum Sacrum Nations Germanicæ''). 

Francuski pisac [[Voltaire]] je napomenuo sarkastično: "Ova nakupina koja se zvala i još samu sebe zove Sveto rimsko carstvo niti je sveto, niti rimsko a niti carstvo. 

==Karolinški prethodnici==
Sveto rimsko carstvo je kao svoga osnivača uzimalo [[Karlo Veliki|Karla Velikog]], kralja Franaka, koga je papa Lav III okrunio kao Cara Rimljana na Božić 800. godine. Tim krunjenjem je obnovljeno [[Zapadno rimsko carstvo]] pod žezlom kralja Franaka. Krunjenje Karla Velikog je ostala osnova Svetog rimskog carstva , bar u teoriji, sve do njegovog kraja 1806. godine.

Karolinška carska kruna je bila predmet rasprava između karolinških vladara Zapadne i Istočne Franačke, gdje je prvo zapadni kralj (Karlo Ćelavi) a nakon njega istočni (Karlo Debeli) nosio naslov Cara Rimljana. Ipak nakon smrti Karla Debelog 888. godine Karolinško carstvo se raspalo i nikada se poslije nije ujedinilo, a titulu Cara okrunjenog od strane Pape priznavali su samo u Italiji. Posljednji takav vladar je bio Berengar I koji je umro 924. godine.

==Razvijeni srednji vijek==

===Formiranje===

Oko 900. godine u Istočnoj [[Franačka|Franačkoj]] je došlo do jačanja autonomnih kneževina (Franconie, Bavarske, Švabije, Saske i Lotaringije). Nakon smrti karolinškog kralja Luja Djeteta koji je umro 911. godine bez potomaka, Istočna Franačka se nije okrenula vladaru Zapadne Franačke da preuzme krunu nego je izabrala jednog od svojih kneževa, Konrada od Franconije, kao "Rex Francorum Orientalum". Na svojoj samrtnoj postelji Konrad je krunu predao svom najvećem suparniku, Henriku Saskom, koji je izabran kraljem na skupštini u Fritzlaru 919. godine. Henrik je sklopio primirje s [[Mađari|Mađarima]] te ih 933. prvi put porazio u bitci kod Riade.

Henrik je umro 936. godine, ali njegovi potomci (Otonska dinastija) je nastavila vladati Istočnim kraljevstvom skoro cijelo stoljeće. Henrikov nasljednik Oton, je izabran kraljem u Aachenu 936. godine, i uspio je nadići seriju pobuna od strane svoga starijeg brata kao i od nekoliko kneževa. Nakon toga kraljevi su uspjeli da kontroliraju izbor kneževa te su često upošljavali biskupe za administratorske poslove.

Kraljevstvo nije imalo stalni glavni grad već su kraljevi putovali od rezidencije do rezidencije (zvane Kaiserpfalz) da obavljaju poslove. Ipak su pojedini kraljevi imali svoja omiljena mjesta, u Otonovu slučaju grad Magdeburg. Pozicija kralja je ostal izborna, ali su kraljevi još za svog života davali da se njihovi sinovi izaberu za budućeg kralja, omogućavajući da titula ostane u rukama obitelji. Ovaj običaj se promijenilo tek nakon izumiranja Salijske dinastije u 12. stoljeću.

Kralj Oton je 955. odnio odlučujuću pobjedu nad Mađarima u bitci kod Lechfelda, 951. godine priskače u pomoć Adelaidi udovici kralja Italije te porazivši njezine neprijatelje, ženi je i preuzima kontrolu i nad Italijom. Papa ga je okrunio carem 962. godine, te taj datum označava službeni početak Svetog rimskog carstva kao teritorija. Od tada poslovi Njemačkog kraljevstva su se stalno miješali s talijanskim i papinskim. Ottova krunidba carem je označavala njemačke kraljeve nasljednicima carstva Karla Velikog a samim time i Rimskog Carstva. 

Ali je obnova carstva također obnovila sukobe s carem [[Istočno rimsko carstvo|Istočnog rimskog carstva]] u [[Carigrad|Carigradu]], posebno nakon što se Otonov sin Oton II (967-983) nazvao se "imperator Romanorum". Ipak Oton se povezao s istokom putem braka kada je oženio [[Bizant|Bizantinsku]] princezu Theophanu. Njihov sin Oton III fokusirao je pažnju na Italiju i [[Rim]] te razgranao diplomaciju ali i umro mlad 1002. godine, naslijedio ga je njegov rođak Henrik II koji se fokusirao na Njemačku.

Nakon smrti Henrika II 1024. godine, Konrad II prvi car iz Salijske dinastije je izabran tek nakon rasprava između kneževa i plemstva, što je i dovelo do stvaranja kolegija kneževa izbornika.

===Sukob oko investiture===

Kraljevi su često zapošljavali [[biskup|biskupe]] u upravnim poslovima te veoma često određivali tko će biti imenovan za biskupe. Papinstvo je početkom Clunijske reforme upletanje careva u crkvena imenovanja sve više smatralo neprikladnim. Reformski usmjeren papa [[Grgur VII.]] bio je odlučan da prestane s takvom praksom, i time vodeći do sukoba oko investiture s kraljem [[Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva|Henrikom IV]] (1056-1106), koji je odbio papino miješanje u njegovo imenovanje crkvenih položaja te je uvjerio biskupe da izopće papu, koga je zvao krštenim imenom Hildebrand umjesto njegovim crkvenim imenom papa Grgur VII. Zauzvrat je papa izopćio kralja, proglasio ga zbačenim s prijestolja te razriješio date prisege prema Henriku. Kralj je ostao praktički bez ikakve političke potpore i bio je prisiljen na čuveno "hodočašće u Canossu" 1077. godine, i gdje je uspio da se povuče izopćenje ali uz cijenu poniženja. U međuvremenu njemački kneževi su izabrali drugog kralja, Rudolfa Švapskog, Henrik ga je uspio poraziti, ali se poslije suočio s još pobuna, ponovnim izopćenjem te čak i pobunom vlastitih sinova. Tek je njegov drugi sin Henrik V uspio postići dogovor s papom i biskupima 1122. godine u [[Wormski konkordat|Konkordatu iz Wörmsa]]. Politička moć carstva je ostala, ali sukob je otkrio granice moći vladara, posebno prema Crkvi, te ostavilo cara bez njegovog svetog statusa koji je prije imao. I papa i njemački kneževi su postali važni čimbenici u političkom sustavu Carstva.

===Dinastija Hohenstaufen===

Kada je izumrla Salijska dinastija smrću [[Henrik V., car Svetog Rimskog Carstva|Henrika V.]] [[1125.]] godine, kneževi su odbili da izaberu najbližeg rođaka već su izabrali Lotara, umjereno moćnog ali već starog kneza [[Saska|Saske]]. Kada je on umro [[1138.]] godine kneževi su ponovno, a da  bi smanjili moć cara, odbili izabrati Lotarovog zeta [[Henrik Ponosni|Henrika Ponosnog]] iz obitelji [[Welfi|Welf]], kojega je on odredio za nasljednika, već su se odlučili za [[Konrad III., rimsko-njemački kralj|Konrada III.]] iz dinastije [[Hohenstaufen]]. To je dovelo do sukoba između dviju dinastiju koji je trajao dulje od stoljeća. Konrad III. je oduzeo posjede obitelji Welf, ali nakon njegove smrti [[1152.]] godine njegov nećak [[Fridrik I. Barbarossa]] ga je naslijedio i sklopio mir s Welfovima, te svom rođaku [[Heinrich Lav|Henriku Lavu]] vratio oduzete posjede. 

Hohenstaufenski vladari su počeli dijeliti zemlju svojim neslobodnim slugama za vojne usluge, ta klasa se kasnije razvila u [[vitezovi|vitezove]], nadajući se da će bitipouzdaniji od kneževa. Vitezovi su kasnije postali jedni od temelja carske moći. Još jedan od važnih poteza je ustanovljavanje novog mira (Landfrieden) za cijelo carstvo, pokušaj da se zabrane ne samo privatni ratovi između kneževa već i da se carevi podanici podvrgnu legalnom sustavu sudstva i progona za kriminalne djelatnosti - prethodnik današnje vladavine prava. Također su se u ovom periodu počeli sustavno da podižu novi gradovi bilo od strane cara ili od lokalnih kneževa. Do razvoja gradova došlo je djelomično zbog porasta broja pučanstva, ali također i da se koncentrira ekonomska moć na strateškim lokacijama. Gradovi podignuti u 12. stoljeću kao na primjer [[Freiburg]], [[München]] su ekonomski model za mnoge gradove podignute u kasnijem periodu. 

Fridrik I, također zvan Fridrik Barbarossa, okrunjen je za cara [[1155.]] godine, naglašavao je da je carstvo Rimsko, prije svega zbog pokušaja da opravda carsku moć neovisnu od (sada ojačanog) pape. Na carskoj skupštini na polju pokraj Roncaglie [[1158.]] obnovio je carska prava po ugledu na [[Justinijan I. Veliki|Justinijanov]]  [[Corpus Iuris Civilis]]. Lista carskih prava obuhvaćala su javne ceste, carine, kovanje novca, skupljanje odšteta za kaznena djela i investiture. Ova prava su sada izravno vezana za rimsko pravo i time imala dalekosežan zakonski utjecaj. Fridrikova politika je bila uglavnom usmjerena prema Italiji i samim time se sukobljavala sa interesima bogatih slobodnih gradova na sjeveru, posebno [[Milano|Milana]]. Također se uvukao u sukob s papinstvom podupirujući kandidata koji je izabran od strane manjine a protiv Aleksandra III (1159-1181). Fridrik je podržavao protupape sve dok konačne se nije izmirio s Aleksandrom 1177. godine. U Njemačkoj je car više puta štitio Henrika Lava protiv pritužbi od drugih kneževa ili gradova (posebno u slučajevima Münchena i Lübecka). Henrikova podrška Fridrikovoj politici je bila lažna i u odlučujećem trenutku tijekom talijanskih ratova odbio pružiti vojnu pomoć Fridriku. Nakon svog povratku u Njemačku, ogorčeni Fridrik je otvorio postupak protiv kneza oduzevši mu sve teritorije.

Tijekom perioda na vlasti dinastije Hohenstaufen, njemački kneževi su podržavali uspješno, mirno naseljavanje istočnih zemaalja, do tada rijetko naseljenih zapadnim [[Slaveni|Slavenima]] ili potpuno nenaseljenima, njemačkih seljaka, trgovaca i zanatlija sa zapada carstva. Postupna [[germanizacija]] ovih zemalja je komleksan proces koji se ne smije miješati s nacionalizmom 19. stoljeća. Naseljavanjem istoka te ženidbenim vezama lokalnih vladara s njemačkim plemstvom carstvo je postepeno ukljućilo u svoj sastav Pomeraniju i Šlesku. Također 1226. godine vojvoda Konrad Mazovški pozvao je Teutonski viteški red u Prusku da pokrsti Pruse. Redovnička država Teutonskog reda i njegov kasniji njemački nasljednik nisu nikada bili dio Svetog rimskog carstva.

==Ustanove Carstva==
Od vremena kasnog srednjeg vijeka naovamo carstvo je obilježeno naporima održanja carstva sa težnjama teritorijalnih kneževa da preuzmu moć. U većoj mjeri nego u ostalim srednjovjekovnim kraljevstvima kao Francuskoj i Engleskoj carevi su bili u nemogućnosti da preuzmu kontrolu nad zemljama kojima su formalno vladali. U stvari da bi osigurali vlastitu poziciju carevi su bili prisiljeni da jamče sve više autonomije lokalnim vladarima, bilo svjetovnim bilo crkvenim kneževima. Ovaj proces počinje se razvijati od XI. stoljeća tijekom borbi za Investituru i manje više je zaključen Westfalskim mirom 1648. godine. Nekoliko careva je pokušalo preokrenuti polagano odumiranje svoga autoriteta ali su onemugućeni akcijama papinstva i kneževa carstva.

Car [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva|Karlo V.]] bio je posljednji car koji se krunio u Rimu.<ref name="Noël1998">{{Citiranje knjige   | first=Jean-François| last=Noël  | title=Sveto Rimsko Carstvo  | at=Predgovor hrvatskom izdanju   | pages=XII   | location=Zagreb  | publisher=BARBAT   | year=1998   | isbn=9531810230   | url=http://books.google.com/books?id=TNsaAAAAMAAJ&q=inauthor:%22Jean+Fran%C3%A7ois+No%C3%ABl%22&dq=inauthor:%22Jean+Fran%C3%A7ois+No%C3%ABl%22&hl=en&ei=rMtYTvDLIozDswaD4cWuCw&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=4&ved=0CD4Q6AEwAw  | ref=refNoel1998 }}</ref> Od tada se carevi krune u Njemačkoj. <ref name="Noël-59">Noël, str. 59</ref> Od Karla V.svaki car se obvezuj  povjeravati carske službe isključivo rođenim Nijemcima (''dann gebrohrnen Teuschen'' ) <ref name="Noël-59"/> , a suci vrhovnog suda također moraju biti njemačkog roda (''aus teutscher Nation gebohrn'' ) (ukaz iz 1555. ) <ref name="Noël-59"/> Iz toga je izveden zahtjev da svi dvorski savjetnici moraju biti rođeni na teritoriju Carstva i poznavati njemački jezik. <ref name="Noël-59"/>
===Kralj Rimljana===
Budući car je prvo trebao biti izabran za [[Rimsko-njemački kralj|kralja Rimljana]] (''Rex Romanorum'/römischer König''). Njemački kralj se od najstarijih vremena birao: u IX. stoljeću od pet najvažnijih plemena (Salijskih Franaka, Ripuarijskih Franaka, Sasa, Bavaraca i Švaba); kasnije od najvažnijih vojvoda i biskupa kraljevstva te na koncu od takozvanih ''Kurfürsten'' ( [[Izborni knezovi|izbornih knezova]]). Elektorski kolegij je službeno ustanovljen 1356. godine ukazom češkog kralja Karla IV., zvanim Zlatna bula. U početku kolegij je činilo sedam elektora: grof palatin od Rajne, kralj Češke, vojvoda Saske, markgrof Brandenburga i nadbiskupi Kölna, Mainza i Triera. Tijekom tridesetogodišnjeg rata i vojvodi Bavarske je jamčeno pravo da glasuje kao osmi elektor. Od kandidata za izbor se očekivalo da ponude koncesije u posjedima i novcu da bi osigurali glas na izborima.
Nakon izbora kralj rimljana je teoretski mogao da nosi titulu car tek nakon što bi bio okrunjen od pape. Međutim u mnogo slučajeva trebalo bi po nekoliko godina dok kralj ne svlada druge zadatke, često bi morao da riješi sukobe u buntovnoj sjevernoj Italiji ili pak svađe sa samim papom. Kasniji carevi su odustali od papinske krunidbe i nosili naziv izabrani-car (Emperor-Elect), posljednji car kojeg je okrunio papa bio je Karlo V. 1530. godine.
Da bi postao car kandidat mora biti muškarac dobrog karaktera, stariji od 18 godina, a djedovi i bake mu moraju biti plemenitog roda. Nijedan zakon ne zahtjeva da treba biti katolik ali se podrazumijevalo. Nije bilo nužno ni da bude Nijemac (npr. Alfonso X. Kastiljski nije bio) ali je trebao imati posjede u carstvu.
Niti u jednom periodu car nije mogao jednostavno izdavati ukaze i samostalno vladati carstvom, njegova moć i autoritet je bio ograničen raznim lokalnim vođama, poslije kraja XV. stoljeća ustanovljen je ''Reichstag'' kao zakonodavno tijelo carstva, koji je bio komplicirana skupština koja se sastajala neredovito na zahtjev cara u raznim mjestima. Tek nakon 1663. ''Reichstag'' postaje stalna skupština.

Tijekom gotovo tisućugodišnje povijesti Carstva dolazilo je do najrazličitijih promjena u unutarnjem uređenju. Ali primjetne su neke konstantne tendencije. Prije svega to je stalno opadanje utjecaja centralne, carske vlasti i gotovo neprestani unutarnji sukobi država i državica koje su činile ovo nekonzistentno, kvazi-jedinstveno Carstvo.

Ovdje će se analizirati institucije Carstva koje su trajale najduže i može se reći da su bile ustaljene. 
Prije svega to je institucija samog cara. Car je bio vrhovni vladar, nasljednik rimskih imperatora i uz papu glavara kada su njemačkog kralja (koji bi kasnije postajao Car) birala stara, najznačajnija plemenska vojvodstva, od 1356. ustalio se izbor preko posebnog elektorata. Taj elektorat činili su četiri njemačka velikaša - kralj Češke (Bohemije), markgrof od Brandenburga, grof Palatinata (Falačke) i grof Saske, kao i tri nadbiskupa - od Mainza, Triera i Kölna. Kasnije je dodan i peti svjetovni član, bavarski vojvoda. S obzirom da su oni suvereno odlučivali o izboru, kandidat za cara morao je utjecati na njih velikim nagradama i obećanjima zemljišnih posjeda. Sama titula cara ''Kaiser'' je bila izvedena od imena ''[[Caesar]]'' (Cezar ) čime se se željelo uspostaviti vezu sa Rimskim Carstvom <ref name="Noël1998-9">{{Citiranje knjige   | first=Jean-François| last=Noël  | title=Sveto Rimsko Carstvo  | at=Uvod  | pages=9   | location=Zagreb  | publisher=BARBAT   | year=1998   | isbn=9531810230   | url=http://books.google.com/books?id=TNsaAAAAMAAJ&q=inauthor:%22Jean+Fran%C3%A7ois+No%C3%ABl%22&dq=inauthor:%22Jean+Fran%C3%A7ois+No%C3%ABl%22&hl=en&ei=rMtYTvDLIozDswaD4cWuCw&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=4&ved=0CD4Q6AEwAw  | ref=refNoel1998 }}</ref> Svojom krunidbom u Rimu 800. [[Karlo Veliki]] je najavio obnovu Rimskog Carstva (''Renovatio Romani Imperii'' )<ref name="Noël1998-9"/> nekoliko mjeseci nmakon krunidbe Karlo je počeo za sebe koristiti titulu ''kralj Franaka... koji vlada Rimskim Carstvom'' <ref name="Noël1998-9"/> Postupak se ustalio kad se Luj II. (845. 875. ) proglasio za "cara Rimljana" <ref name="Noël1998-9"/>

I tu nije bio kraj mukama novog cara. Sve do 1508. godine krunjenje je obavljao rimski papa. Često bi potrajalo i nekoliko godina dok bi budući car uspio  srediti odnose u zemlji, odnose sa papom i konačno stići u Rim na krunjenje.

Sve je ovo rafinirano činjeno da bi se već od početka utjecalo da car ima daleko manji ugled i autoritet nego što bi carstvo ove veličine zahtijevalo.

Teritoriji koji su činili ovu zajednicu bili su različiti.
Carskim posjedom (članicom carstva) smatrao se svaki teritorij koja iznad sebe nije imao nikog drugog za seniora osim cara. 
Tako su tu spadali najrazličitiji teritoriji i političke tvorevine, od kraljevina ([[Češka (povijesna pokrajina)|Češka]]), vojvodstava i kneževina, pa do biskupskih teritorija i slobodnih gradova.

Broj članica carstva prelazio je i nekoliko stotina i varirao je kroz periode, već kako se razvijala politička i vojna situacija. 
Stoga nema govora o bilo kakvom čvrstom formalnom uređenju.

Na realno nepostojanje središnje vlasti ukazuje i to što ni u jednom trenutku postojanja carstva car nije mogao izdati pravni akt koji bi nesporno važio za čitav teritorij. U prvom razdoblju ovo je bilo ograničeno raznim poveljama pojedinim teritorijima, kao i praktičkom samostalnošću raznih kneževa. Kasnije je ovo pravo cara i formalno uskraćeno formiranjem Reichstaga krajem XV. stoljeća. U prvom razdoblju Reichstag kao zakonodavna skupština se sastajao neredovito, na različitim mjestima, na zahtjev cara. Od 1663. godine Reichstag postaje stalno tijelo.

===Zemlje Carstva===
{{povijest Njemačke}}
Teritorij da bi se smatrao zemljom, sukladno feudalnom pravu, iznad sebe nije smio imati nijedan autoritet osim samog cara ( tzv. [[Carska neposrednost]] ). U zemlje spadaju: 
¤ Teritoriji pod vlašću vojvode ili kneza, a u nekim slučajevima kralja. Vladari Svetog rimskog carstva, s izuzetkom kralja Češke (elektora) nisu smjeli nositi titulu kralja u okviru carstva, ali neki su imali kraljevstva izvan carstva, kao na primjer u slučaju kraljevstva Velike Britanije čiji vladar je također bio [[Izborni knezovi|knez-izbornik]] od Hanovera od 1714. do ukidanja carstva. 
Sam Reichhstag je bio institucija s ugrađenim vlastitim manama i imanentnom neučinkovitošću. 
Bio je sastavljen od tri doma: doma elektora, doma kneževa (svjetovnih i duhovnih) i doma slobodnih carskih gradova. 
Unutarnja struktura je bila zamršena, s mješavinom individualnih i kurijalnih glasačkih prava i odlikovala se vidljivom nejednakošću u predstavljanju konstituensa carstva. Kada se na to doda i praktička nedjelotvornost zakona koji bi nekako i bili doneseni, slika generalne neučinkovitosti središnje vlasti, kako izvršne tako i zakonodavne, postaje jasno vidljiva i nesumnjiva. Dva središnja carska suda su uživala određeni ugled u rješavanju neprestanih sporova članica.

Pokušaj striktnijeg formalnog uređenja napravljen je 1512. godine kada je organizirano 10 [[carski okruzi|carskih okruga]], u stvari 10 regionalnih grupa državica koje su imale zasebne skupštine.
Skupštine praktički nisu imale većeg utjecaja, a sama podjela je bila izvršena više u cilju boljeg organiziranja obrane i ravnomjernijeg oporezivanja.

Carstvo je propalo [[6. kolovoza]] [[1806.]] kada se pod pritiskom '''[[Napoleon Bonaparte|Napoleona I.]]''' '''[[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo II.]]''' odrekao carske krune.

==Suvremene države na teritoriju Carstva==
*{{ZD+X/N|NJE}}
*{{ZD+X/A|AUT}}
*{{ZD+X/Š|ŠVI}}
*{{ZD+X/N|NIZ}}
*{{ZD+X/B|BEL}}
*{{ZD+X/Č|ČEŠ}}
*{{ZD+X/L|LIH}}
*{{ZD+X/L|LUX}}
*{{ZD+X/S|SLO}}

Također, Carstvo je obuhvaćalo dijelove sljedećih država:

*{{ZD+X/I|ITA}}
*{{ZD+X/P|POLJ}}
*{{ZD+X/F|FRA}}
*{{ZD+X/H|HRV}}

==Vidi==
*[[Popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva]]
*[[Rimsko-njemački kralj]]
*[[Rimsko-njemački car]]
==Izvori==
{{Izvori}}

==Vanjske poveznice==

*http://velde.net/topics/national/hre.htm {{eng icon}}
*http://www.britannica.com/eb/article-9106284/Holy-Roman-Empire{{eng icon}}
*http://www.encyclopedia.com/doc/1E1-HolyRoma.html{{eng icon}}
*http://www.dasheiligereich.de/{{nje oznaka}}
*http://www.uni-muenster.de/FNZ-Online/recht/reich/unterpunkte/nation.htm{{nje oznaka}}


<!-- otvaram novu kategoriju jer vec imamo dovoljno vladara koji spadaju ovdje -->

[[Kategorija:Bivše države]]
[[Kategorija:Sveto Rimsko Carstvo| ]]
[[Kategorija:Povijest Nizozemske]]
[[Kategorija:Povijest Češke]]
[[Kategorija:Carstva]]