Vidi kôd stranice Stefan Uroš IV. Dušan

<!--'''Stefan Uroš IV. Dušan'''-->{{preusmjerava|Dušan Silni|paravojnu formaciju|[[Dušan Silni (paravojna formacija)]]}}
{{Infookvir monarh
| ime            = Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić
| slika          = [[Datoteka:Car_Dušan,_Manastir_Lesnovo,_XIV_vek,_Makedonija.jpg|190px]]
| opis           = Srpski car i kralj Dušan
| titula         = [[Kralj]] i [[Car]] [[Srbi|Srba]]
| vladavina      = [[1331.]] — [[1346.]] kralj <br /> [[1346.]] — [[1355.]] car
| prethodnik     = [[Stefan Uroš III.|Stefan Dečanski]]
| nasljednik     = [[Stefan Uroš V.|Uroš Nejaki]]
| supruga        = [[Jelena Bugarska]]
| djeca          = [[Stefan Uroš V.|Uroš]]
| puno ime       = Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić
| dinastija      = [[Nemanjići]]
| otac           = [[Stefan Uroš III.|Stefan Dečanski]]
| majka          = [[Teodora Smilec|Teodora]]
| datum rođenja  = [[1308.]]
| mjesto rođenja = 
| datum smrti    = [[20. prosinca]] [[1355.]]
| mjesto smrti   =  
| vjera          = [[pravoslavlje]]
}}
'''Stefan Uroš IV. Dušan Nemanjić''' ([[1308.]] - [[20. prosinca]] [[1355.]]), u narodnoj tradiciji znan kao '''Dušan Silni''', bio je srpski kralj od [[1331.]] godine<ref>[http://proleksis.lzmk.hr/18858/ proleksis.lzmk.hr], ''Svrgnuo oca i okrunio se na saboru u Svrčinu na Kosovu (1331).'', pristupljeno 25. studenoga 2015.</ref> i car [[Srbi|Srba]] i [[Grci|Grka]] od [[1346.]] godine pa do svoje smrti. On je jedan od nekoliko pripadnika dinastije [[Nemanjići|Nemanjića]] koga [[SPC]] nije proglasila svecem.

== Djetinjstvo ==

Dušanov otac je bio raški kralj [[Stefan Uroš III.]], poznatiji pod nadimkom Dečanski, a majka mu je bila [[bugarska]] princeza [[Teodora Smilec]]. Obiteljska veza s Bugarskom je dodatno ojačana pošto mu je baka (majka Uroša III.) također bila bugarska princeza.

Djetinjstvo budućeg cara je bilo veoma burno, tako da nitko nije znao da li će ikada postati kralj. Podjela srpske države je trajala od [[1282.]] do smrti kralja [[Stefan Dragutin|Stefana Dragutina]] [[1314.]], kada počinje rat dvije srpske države, koji će trajati deset godina. Pobjednik u ratu će biti tek Dušanov otac Stefan Uroš Dečanski, koji je [[1321.]] naslijedio krunu nakon što je [[1314.]] zajedno s Dušanom bio prognan u [[Carigrad]]. Odlučujući trenutak za kasniji razvoj Dušanove države postaje [[bitka na Velbuždu]] između srpskih i bugarskih snaga. Potpuna pobjeda snaga Dušanovog oca je označila slom Bugarske, koja će životariti još pola stoljeća do [[Osmansko Carstvo|turske]] aneksije.

==Kralj==

Samo 45 dana nakon pobjede Stefana Uroša III. Dečanskog nad Bugarima, Dušan je izveo [[puč]], okrunio se za kralja Srbije i zatočio svog oca. Postoji u srpskoj narodnoj kulturi legenda da je kralj Stefan (kojega, inače, Srpska pravoslavna crkva štuje kao sveca) pred smrt prokleo potomstvo svojega sina i narod koji ga slijedi; zbog toga da je Srbija izgubila svoje narodne vladare i stoljećima robovala Turcima.

Kako bi učvrstio svoju vlast i strateški zaštitio pozadinu, on se, kao i otac i djed, ženi bugarskom princezom Jelenom [[1332.]], a dvije godine potom objavljuje rat [[Bizant]]u. Financijsku pomoć za taj rat Dušan dobiva od [[Dubrovačka Republika|Dubrovnika]], koji već ranije javno izjavljuje želju da kupi grad [[Ston]]. Ta prodaja je bila izvršena [[1333.]], kada Dubrovnik kupuje od Srbije ovaj grad i cijeli poluotok [[Pelješac]]. Dogovorom je Srpsko kraljevstvo dobilo 8.000 perpera.<ref>[http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/3_7.html "Vladimir Ćorović: Istorija srpskog naroda"] {{srp icon}}</ref>

Prva faza rata s Bizantom bila je uspješna, s osvajanjem velikog dijela [[Makedonija|Makedonije]], ali pod pritiskom bizantskog cara [[Andronik III. Paleolog|Andronika III.]] dio teritorija je vraćen, kako bi bio zaključen mir. Taj mir će trajati do Andronikove smrti, kada u Bizantu dolazi do anarhije i građanskog rata. Koristeći novonastalu situaciju u Bizantu, Dušan podupire najprije jednu, a potom drugu stranu te osvaja cijelu bizantsku sjevernu Grčku i [[Albanija|Albaniju]], s izuzetkom [[Solun]]a, što je dovršeno do [[1348.]] godine. 

==Car==
{{glavni|Srpsko Carstvo}}
Koristeći činjenicu da je osvojio veći dio Bizantskog carstva, Dušan se odlučio okruniti za cara. U dogovoru sa srpskom i bugarskom crkvenom hijerarhijom priznaje srpskom arhiepiskopu (nadbiskupu) čast [[patrijarh]]a, te zauzvat dana [[16. travnja]] [[1346.]] novoproglašeni srpski patrijarh [[Joanikije II.]] i bugarski patrijarh Simeon, uz sasluženje svih igumana manastira sa [[Sveta Gora|Svete Gore]], u Skoplju krune Dušana za [[Car Srba i Grka|cara Srba i Grka]]. U diplomatskoj prepisci papa, pak, titulira Dušana "kraljem" -, tj. ne priznaje mu naslov imperatora, međutim, tu titulu mu priznaje bizantski car Jovan V., bugarski car Jovan Akeksandar, te Sveta Gora, Bosna, Dubrovnik, Venecija itd. S [[1348.]] godinom, kada srpska vojska osvaja bizantsku [[Tesalija|Tesaliju]] i [[Epir]], dolazi do vrhunca osvajanja. Napad na [[Bosna|Bosnu]] [[1350.]] godine izveden je da bi se povratila Humska zemlja (Zahumlje) koju je bosanski ban zauzeo od Srbije dok je Dušan ratovao na jugu i taj pohod se završava vojnim pobjedama Srbije. Car Dušan je sa vojskom došao sve do [[Krka|Krke]] kako bi pomogao svojoj sestri [[Jelena Nemanjić Šubić|Jeleni Šubić]] (supruzi hrvatskog velikaša [[Mladen III. Šubić Bribirski|Mladena III. Šubića Bribirskog]]) u obrani njezinih posjeda posle muževljeve smrti. U [[Šibenik]]u su caru spremali svečani doček i darove, ali je zbog napada bizantskog cara [[Ivan VI. Kantakuzen|Ivana VI. Kantakuzena]] na jugu zemlje car Dušan morao se vratiti nazad. U povratku je s najvećim carskim počastima i oduševljenjem dočekan u Dubrovniku, gdje je ostao nekoliko dana, a carica Jelena je ostala u gostima još nekoliko mjeseci, dok se Dušan s vojskom vratio na jug, gdje je povratio teritorije koje je Kantakuzen u međuvremenu osvojio. Do konačnog kraja osvajanja dolazi nakon sukoba srpskih snaga i Turaka [[Bitka kod Didimotike|kod Didimotike]] [[1352.]] godine.

Gotovo odmah nakon krunidbe Dušan je počeo raditi na novom Zakoniku, kojim bi se uredili odnosi između crkve i države, odnosi između seljaka i [[Feudalizam|feudalaca]], kao i ovih potonjih s carem. Po tom Zakoniku središnja vlast u državi je pripadala caru, koji je vladao uz pomoć državnog savjeta. U Zakoniku je također napisano da je Srbija centralizirana država, sa zakonskim ovlastima u rukama cara.<ref>[http://www.dusanov-zakonik.co.yu/indexe.html "Dušanov zakonik - Dushan's Code"] {{eng icon}}</ref> Dušanov Zakonik je jedan od najstarijih i najvažnijih pravnih akata u Južnih Slavena.

Taj stožer gradnje centralizirane pravne države će na kraju oslabiti zbog smrti cara Dušana, samo godinu dana nakon objave drugog dijela Zakonika.

Smrt cara Dušana [[20. prosinca]] [[1355.]] godine dovodi postupno do raspada njegovog carstva, pošto se velikaši polako osamostaljuju od njegovog sina cara [[Stefan Uroš V.|Uroša V.]] Dušan je pokopan u [[prizren]]skom manastiru Svetih Arhangela, a njegovi ostatci će mnogo stoljeća kasnije biti premješteni u [[beograd]]sku crkvu [[Sveti Marko|Svetog Marka]], gdje se i danas nalaze.

== Izvori ==
{{izvori}}

==Vanjske poveznice==
* [http://istorijska-biblioteka.wikidot.com/art:stefan-dusan Stefan Dušan na ''Istorijskoj biblioteci'']

{{GLAVNIRASPORED:Dušan, Stefan Uroš IV.}}
[[Kategorija:Nemanjići]]
[[Kategorija:Dinastija Smilec]]
[[Kategorija:Srednjovjekovna Srbija]]
[[Kategorija:Sto najznamenitijih Srba po SANU]]