Vidi kôd stranice Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj

Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj''' dogodila se nakon [[raspad Jugoslavije|raspada Jugoslavije]] i osamostaljenjem [[Hrvatska|Hrvatske]]. Dogodio se prijelaz iz [[Plansko gospodarstvo|planskoga gospodarstva]] u [[tržišno gospodarstvo]], tj. iz [[Socijalizam|socijalizma]] u [[parlamentarna demokracija|parlamentarnu demokraciju]] za vrijeme [[Domovinski rat|Domovinskog rata]].

Odigrala se [[tranzicija]] iz centralnoplanskoga socijalističkoga gospodarstva na tržišno, stavljanje socijalističkih poduzeća na ravnopravni teren s novim [[Tržište|tržišnim]] konkurentima te pokušaj, da se uz pomoć znanja i modernizacije premosti civilizacijski jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja u relativnom kratkom vremenskom roku od jednog do nekoliko desetljeća. Obilježja pretvorbe i privatizacije bila su: drastičan [[deindustrijalizacija|pad industrijske proizvodnje]], gubitak tržišta, sporo osvajanje novih tržišta i uključivanje u svjetske tokove robe i [[usluga]], nagli porast [[nezaposlenost]]i i osiromašenje većine [[stanovništvo|stanovništva]], prespora afirmacija policentričnoga prostornoga razvoja i dr.

== Gospodarstvo prije raspada Jugoslavije ==
[[Jugoslavija]] je tijekom 1960 - ih i 1970 - ih ostvarivala značajan gospodarski rast, kao i rast ugleda u regiji i svijetu. Oko [[1960.]] godine , godišnji bruto domaći proizvod ([[BDP]]) u prosjeku je rastao oko 6 posto, [[zdravstvo]] je bilo besplatno, [[pismenost]] je iznosila 91 posto, a [[životni vijek]] bio je 72 godine.<ref>World Bank, World Development Report 1991, Statistical Annex, Tables 1 and 2, 1991.</ref>

Zapadne trgovinske barijere dramatično smanjuju [[gospodarski rast]] Jugoslavije. Zbog toga je Jugoslavija sklopila brojne nepovoljne aranžmane s [[MMF|Međunarodnim monetarnim fondom (MMF)]] i dobila [[kredit]]e, koje nije mogla vraćati pa je upala u velike [[dug]]ove. Kao uvjet za dobivanje kredita, MMF je zahtijevao "liberalizaciju tržišta" Jugoslavije. Do [[1981.]], Jugoslavija je imala 19,9 milijardi dolara [[vanjski dug|vanjskog duga]]. Međutim, pravi problem Jugoslavije bila je [[nezaposlenost]], koja je iznosila milijun nezaposlenih do 1980. Realna [[plaća]] u Jugoslaviji pala je za 25% u razdoblju 1979. - 1985.<ref>Richard C. Frucht. Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. ABC-CLIO, 2005. (pg. 574)</ref> 

Postepeno su se uveli novi propisi, kako bi se stanje popravilo, ali Vlada se uglavnom pokušavala boriti protiv krize tiskanjem [[Novac|novca]], što je samo dodatno potaknulo inflaciju. U nekim velikim industrijskim tvrtkama došlo je do velikih [[stečaj]]eva, što je samo pojačalo percepciju javnosti, da je gospodarstvo u dubokoj krizi. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja u borbi protiv inflacije s raznim programima, Vlada [[Branko Mikulić|Branka Mikulića]] zamijenjena je novom vladom u ožujku 1989., na čelu s Antom Markovićem, pragmatičnim reformatorom. On je godinu dana uvodio nove poslovne zakone, kojima je tiho rušio udruženi rad i uvodio privatno vlasništvo nad tvrtkama.

Godine 1989., prije pada [[Berlinski zid|Berlinskog zida]], jugoslavenski savezni premijer [[Ante Marković]] otišao je u [[Washington]] sastati se s američkim predsjednikom [[George H. W. Bush |Georgeom Bushem Starijim]], kako bi dogovorili novi financijski paket pomoći. U zamjenu za pomoć, Jugoslavija je pristala provesti još ekonomskih reformi, što je uključivalo novu devalviranu valutu, zamrzavanje plaća, oštre rezove u [[državna potrošnja|državnoj potrošnji]] i [[privatizacija|privatizaciju]] društvenoga vlasništva, radničkih samoupravnih poduzeća.<ref>Sean Gervasi, 'Germany, the US, and the Yugorlav Crisis,' Covert Action, n. 43, Winter 1992-93, p 42</ref> To je dijelom utišalo spektakularno pražnjenje bankarskog sustava, uzrokovano rastućom inflacijom, pri čemu su milijunima ljudi oprošteni dugovi. Otplata duga za [[stan]]ove u privatnom vlasništvu, koji su masovno sagrađeni tijekom prosperitetnih 1970.-ih, postala je smiješno mala i kao rezultat toga, [[banke]] su pretrpjele ogromne gubitke. 

U 1990.-im, [[MMF]] je kontrolirao jugoslavensku središnju banku. MMF-ova politika dodatno je onesposobila zemlju, da financira svoje ekonomske i socijalne programe. Državni prihodi, koji su inače išli republikama i pokrajinama sada su zbog vanjskog duga išli prema [[Pariški klub|Pariškom]] i [[Londonski klub|Londonskom klubu]] (organizacije pod nadzorom MMF-a). Republike bivše Jugoslavije bile su prepuštene same sebi. Od 1989. do rujna 1990., više od tisuću tvrtki otišlo je u stečaj. Do 1990. godišnja stopa rasta [[BDP]]-a pala je na -7,5 posto. Godine [[1991.]], BDP se smanjio za dodatnih -15 posto, dok se [[industrija|industrijska]] proizvodnja smanjila za 21 posto.<ref>Judit Kiss, 3Debt Management in Eastern Europe, Eastern European Economics, May June 1894, p 59</ref>

Reforme, koje je zahtijevao MMF išle su protiv društvenoga vlasništva i [[Radničko samoupravljanje|radničkoga samoupravljanja]]. Cilj reforme bio je privatizirati jugoslavensku ekonomiju i demontirati javni sektor. Jugoslavija je grcala u dugovima i nije odbijala njihove zahtjeve. U dvije godine, više od polovice banaka u zemlji je nestalo, a zamijenile su ih novonastale nezavisne profitno orijentirane institucije. MMF-ov paket ubrzao je pad većeg dijela dobro razvijene [[teška industrija|teške industrije]]. Više od pola milijuna radnika nisu dobili redovne plaće krajem [[1990.]] Oko 600,000 radnika izgubili su svoja radna mjesta do rujna 1990., ali to je bio samo početak. Prema podacima [[Svjetska banka|Svjetske banke]], još 2435 industrijskih poduzeća, uključujući i neka od najvećih u zemlji, bila su predviđena za likvidaciju. Njihovih 1,3 milijuna radnika, što je polovina od preostale industrijske radne snage, smatrani su "suvišnim". Dolaskom [[1991.]], plaće su bile u slobodnom padu, socijalni su programi propali, a stopa nezaposlenosti dramatično je porasla. [[London]]ski magazin [[Financial Times]] napisao je o tome: "Demontaža industrijske ekonomije oduzimala je dah u svojoj veličini i brutalnosti. Njezin društveni i politički utjecaj nije lako kvantificirati, a bio je ogroman."<ref>Jurek Martin, 'The road to be trodden to Kosovo," Financial Times, Mar 13, 1991.</ref>

Daljnje produbljivanje ekonomske krize i rast socijalnih tenzija imali su ključan utjecaj na pogoršanje sigurnosno-političke situacije. Ekonomski kolaps dodatno je potaknuo osamostaljenje republika bivše Jugoslavije, što je produbilo gospodarsku krizu. Suradnja među republikama gotovo je prestala, prestalo je postojati jugoslavensko [[tržište]] te su sukobi prerasli u [[Domovinski rat]] i u [[Rat u BiH]] te na drugim bojištima na području bivše Jugoslavije. Ratovi su djelomično prikrili uzroke ekonomske katastrofe. Gospodarstvo se raspadalo i prije rata, a rat je to dodatno produbio.<ref>Dimitrue Boarov, 3A Brief Review of Anti-Inflation Programs: the Curse of the Dead Programs, Vreme News Digest Agency, Apr. 13, 1992.</ref>

== Početak pretvorbe i privatizacije ==
Do [[1990.]] godine, gotovo sve tvrtke u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] bile su u društvenom vlasništvu, a kao glavni ciljevi poslovanja nisu bili proklamirani [[profit]] i bogaćenje, već poboljšanje standarda zaposlenih. Proces pretvorbe i privatizacije počeo je u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća Zakonom o privatizaciji banaka.<ref>http://www.zarez.hr/clanci/privatizacija-u-hrvatskoj-jucer-danas-sutra Preuzeto 13. svibnja 2013.</ref> Raspadom Jugoslavije došlo je do privatizacije dijela društvene imovine. Dio društvene imovine postala je državna [[imovina]], jer se smatrala posebno bitnom i uspostavljena su hrvatska državna poduzeća ([[Hrvatska pošta]], [[Hrvatske šume]], [[Hrvatska elektroprivreda]], [[Hrvatske željeznice]] i dr.) Ostali dio društvene imovine postepeno je privatiziran. Proglašen je Hrvatski fond za razvoj, kojeg je naslijedio Hrvatski fond za privatizaciju, koji je postojao do [[2011.]], kada je osnovana Agencija za upravljanje državnom imovinom. 

Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju donio je Zastupnički dom [[Hrvatski sabor|Sabora Republike Hrvatske]] na sjednici [[27. studenoga]] [[1992.]] Fond je obavljao: pretvorbu društvenih poduzeća u državna, [[privatizacija|privatizaciju]] - prodaju [[dionica]], udjela, stvari i prava i prijenos dionica bez naplate kada je to određeno [[zakon]]om; upravljanje pravnim osobama u kojima državne institucije imaju dionice i udjele, te druge poslove utvrđene zakonom i Statutom Fonda, upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske kad je to određeno zakonom ili odlukom Vlade upravljanje pravnim osobama u kojima Fond ima dionice i udjele, te druge poslove utvrđene zakonom i Statutom Fonda.<ref>http://www.poslovniforum.hr/about/fond_za_privatizaciju.asp Preuzeto 13. svibnja 2013.</ref> [[Ivan Penić (ministar)|Ivan Penić]] bio je na čelu Fonda za privatizaciju od [[1. travnja]] [[1993.]] godine i ostao do [[7. lipnja]] [[1995.]], kada ga je naslijedio [[Milan Kovač]]. Ivan Penić je bio prvi ministar privatizacije i upravljanja imovinom od [[27. siječnja]] [[1995.]] do [[16. prosinca]] [[1996.]] Naslijedio ga je Milan Kovač od [[16. prosinca]] [[1996.]] do [[1. travnja]] [[1999.]] Nakon toga više nije postojalo Ministarstvo privatizacije i upravljanja imovinom.

== Gubitak monetarnog suvereniteta ==
Počevši od [[1994.]], monetarni suverenitet [[HNB|Hrvatske narodne banke]] je dio po dio, predavan u ruke [[Europska centralna banka|Europske centralne banke]]. Gubitkom monetarnog suvereniteta, promijenjena je i [[monetarna politika]], umjesto da sama stvara novac, [[Hrvatska]] se mora neprestano zaduživati u inozemstvu, a [[dug]] teško može vratiti. Rezultat svega toga, kao i bankarskih pljački (kroz pretvorbu banaka), [[vanjski dug]] stalno raste.<ref>http://metro-portal.hr/medjunarodni-prosvjed-protiv-diktature-bankstera-politicara-i-korporacija/78417 Preuzeto 31. svibnja 2013.</ref> 

== Preostalo državno vlasništvo ==
U hrvatskom državnom vlasništvu su prema podacima iz [[2011.]]: 2.031,465 [[hektar]]a [[šuma]] i šumskog zemljišta, 550,466 hektara poljoprivrednog zemljišta, 42.265,808 četvornih metara građevinskog zemljišta i 10.458,709 četvornih metara [[građevina]] s pripadajućim zemljištem. U [[nekretnine]] spada i 56 trgovačkih društava u većinskom državnom vlasništvu, 30 poduzeća u kojima [[Hrvatska]] ima od 25 do 50 posto [[vlasništvo|vlasništva]] te 346 tvrtki u kojima ima do 25 posto vlasništva. Tu je i [[imovina]] 15 javnih poduzeća od strateške važnosti.<ref>http://www.index.hr/vijesti/clanak/hrvatski-fond-za-privatizaciju-otisao-u-povijest-dobili-smo-audio/545191.aspx Preuzeto 13. svibnja 2013.</ref>


== Literatura ==
* Ivica Radoš: Hrvatske kontroverze, Zagreb, 2014., str. 11-78

== Pogledaj također ==
*[[Gospodarstvo Hrvatske]]
*[[Miroslav Kutle]]
*[[Ivan Penić (ministar)|Ivan Penić]]
*[[Domovinski rat]]
== Izvori ==
{{izvori}}


{{Hrvatska}}

[[Kategorija:Gospodarstvo Hrvatske]]
[[Kategorija:Politika Hrvatske]]