Vidi kôd stranice Povijest Italije

<!--'''Povijest Italije'''-->{{Povijest Italije}}
'''Povijest Italije''' je povijest naroda koji su naseljavali područja današnje [[Italija|Republike Italije]] i povijest naroda [[Talijani|Talijana]] od prapovijesti do danas.

==Prapovijest==

[[Datoteka:Scena_di_duello_R6_-_Foppe_-_Nadro_(Foto_Luca_Giarelli).jpg|mini|200px|<center>''Dvoboj'', crtež iz špilje Val Camonica, oko 8000. pr. Kr.<center>]]
Urezani crteži u špilji [[Valcamonica]] djelo su ''Camunni'' civilizacije od [[neolitik]]a do srednjeg vijeka.

[[Kultura Terramare]] ([[Brončano doba]] od 15. do [[8. stoljeće pr. Kr.]]) dobila je ime po crnoj boji zemlje (terremare) nasipa njihovih naseobina koje su služile za poljoprivredu lokalnih zemljoradnika.

[[Vilanovska kultura]] (8. - [[5. stoljeće pr. Kr.]]) je donijela obradu [[Željezo|željeza]] na Apeninski poluotok, a narodi ove kulture su prakticirali [[Kremacija|kremaciju]] i sahranjivanje pepela pokojnika u zemljanim urnama koje su imale karakterističan oblik dvostrukog stošca. 

Područje današnje Italije je od [[Željezno doba|željeznog doba]] bilo naseljeno [[Liguri|ligurskim]] i [[Iliri|ilirskim]] plemenima. [[Latini]] i drugi [[Italici]] naseljavaju se u središnjem dijelu [[Apeninski poluotok|Apeninskog poluotoka]] i [[Sicilija|Sicilije]] koncem 2. i početkom 1. tisućljeća prije Krista.

Prapovijesna nalazišta se mogu naći na više mjesta, posebno u regijama Lazio, [[Toskana]], [[Umbria]] i [[Basilicata]].

===Predrimski narodi===
[[Datoteka:Italie -800.png|mini|180px|'''Predrimski narodi u Italiji:'''{{Legenda|#FF80FF|Etruščani}} {{Legenda|#FFFF80|Grci}}{{Legenda|#808040|Veneti}} {{Legenda|#008000|Italici}}{{Legenda|#FF8040|Mesapi i Japigi}} {{Legenda|#C0B000|Rimljani}}{{Legenda|#00FF00|Umbri}} {{Legenda|#800800|Kelti}}]]
{{glavni|Predrimski narodi}}
Negdje u 8. stoljeću pr. Kr., između rijeke [[Arno]] i [[Tiber]] nastanili su se i [[Etruščani]], koji su se u [[7. stoljeće pr. Kr.|7. st. pr. Kr.]] proširili sve do rijeke [[Po]] i [[Korzika|Korzike]]. U tim krajevima bili su nastanjeni još mnogi narodi: u područjima oko današnje [[Venecija|Venecije]] živjeli [[Veneti]], a niže na poluotoku [[Mesapi]] (''Messapii'') i [[Japigi]] (''Iapyges'') u [[Apulija|Apuliji]]; na Siciliji su živjeli [[Siculi]], [[Sicani]] i [[Elimi]]; [[Sabinjani]] (''Sabini'') i [[Latini]] živjeli su u [[Lacij]]u zajedno sa [[Falisci]]ma, [[Ekvi]]ma (''Aequi''), [[Hernici]]ma i [[Ausoni]]ma; u Abruzzima bijahu [[Vestini]], [[Paeligni]] i [[Marsi]]; [[Frentani]], [[Picenti]] i [[Marrucini]] naseljavali su središnju obalu [[Jadran]]a. [[Samniti]] i [[Lucani]] življaše u Moliseu i Basilicati. 

Sva su ova plemena utjecala na stvaranje kasnijih Talijana. Jezgru nove nacije svakako su dali oni narodi i plemena po kojima su Talijani dobili ime, zvali su se [[Italici]] ili Itali. Italici nisu bili jedno pleme, bili su podijeljeni na 4 glavna plemena, to su: [[Latini]], [[Falisci]], [[Osci]] i [[Umbri]] ili Umbrijci. Oni su bili vrijedni ljudi koji su živjeli od poljodjelstva i uzgoja stoke. 

===Etruščani===
{{glavni|Etruščani}}
Ipak, od 1. tisućljeća, u središnjoj Italiji, vodeće mjesto ima kultura  [[Etruščani|Etruščana]]. Od 6. do [[2. stoljeće pr. Kr.|2. st. pr. Kr.]], južna Italija i Sicilija, posredstvom grčkih naseobina ([[Magna Graecia]], Velika Grčka), postaju razvijena žarišta grčke kulture. Istodobno traju stalni sukobi Etruščana i grčkih kolonija, postupno slabeći moć Etruščana u južnoj Italiji.

Širenjem moći [[Rim]]a (''Roma'') negdje od 5. stoljeća pr. Kr. italska plemena ušla su u sklop [[Rimska Republika|Rimske Republike]] i postali mu saveznici. Dobili su rimsko građansko pravo nakon savezničkog rata koji se vodio od [[90. pr. Kr.|90.]] do [[89. pr. Kr.]]

==Stari Rim==
[[Datoteka:Roman Republic Empire map.gif|mini|200px|lijevo|<center>'''Razvoj Rimske države'''<center>]]
{{glavni|Stari Rim}}
Sredinom [[5. stoljeće pr. Kr.|5. st. pr. Kr.]] u središnjoj Italiji nastaje nova država sa središtem u [[Rim]]u, koja će nakon dugotrajnih i teških ratova postupno ovladati cijelom Italijom. Rim je postao centar [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]], koje je do [[5. stoljeće|5. stoljeća]] vladalo najvećim dijelom Europe (od [[Hispanija|Hispanije]] i [[Velika Britanija (otok)|Britanije]] do [[Mezopotamija|Mezopotamije]], te od [[Sjeverno more|Sjevernog mora]] do [[Egipat|Egipta]] i [[Mauretanija|Mauretanije]]). Nakon podjele Rimskog Carstva ([[395.]]), [[Zapadno Rimsko Carstvo]] (od [[402.]] prijestolnica je [[Ravenna]]) slabi, dok [[476.]] nije palo u vojnom udaru zapovjednika germanskih plaćenićkih postrojbi [[Odoakar]]a, kojega je koncem 5. st. svrgnuo [[Ostrogoti|ostrogotski]] vladar [[Teodorik Veliki|Teodorik]].

==Barbarska Italija==
===Langobardska i Bizantska Italija===

[[Datoteka:Gothic Battle of Mons Lactarius on Vesuvius.jpg|mini|200px|<center>''Bitka Rimljana i Gota ispod Vezuva''<br>Alexander Zick (1845.-1907.)<center>]]
Sredinom [[6. stoljeće|6. st.]] Italijom je vladao [[Bizant]] ([[Justinijan I.]]), ali je [[568.]] veći dio Italije morao prepustiti [[Langobardi]]ma. Područje langobardskih stečevina raspalo se na više neovisnih kneževina ([[Benevento]], [[Furlanija]], [[Spoleto]]), dočim je Bizant zadržao vlast nad [[Ligurnija|Ligurnijom]], [[Ravenna|Ravenskim egzarhatom]], Rimskim dukatom, južnom Italijom i [[Sicilija|Sicilijom]]; od tada pa sve do ujedinjenja u 19. st. područja Apeninskog poluotoka ostat će podijeljeno na niz zasebnih državno-političkih jedinica. 

===Franačka i Arapska Italija===

God. [[756.]] [[Franačka država|franački]] kralj [[Pipin Mali]] daruje papi svoje talijanske stečevine, utemeljujući tako [[Papinska država|Papinsku državu]]. God. [[774.]] langobardsku prevlast u Italiji okončao je [[Karlo Veliki]] koji se [[800.]] god. u Rimu okrunio za cara [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]]. Do [[875.]] god. središnja i sjeverna Italija nalazile su se pod franačkom vlašću; izumiranjem italskih Karolinga za kraljevski naslov otimaju se moćne velikaške obitelji (kneževi od Spoleta i Furlanije), dočim su u južnoj Italiji prevlast stekli [[Arapi]].

==Srednjovjekovna Italija==

[[Datoteka:Castello Normanno.JPG|mini|lijevo|200px|<center>Normanski dvorac u Stilu, Sicilija<center>]]
Njemački kralj [[Oton I.]] zauzima sjevernu Italiju i [[962.]] god. kruni se carkom krunom u Rimu, čime Italija ulazi u interesno područje njemačkih vladara<ref>Krunidba Otona I. u Rimu bila je simbol njegovih težnji i orijentacije njegove politike prema jugu i Italiji.</ref>.

[[Datoteka:BattagliaLegnano.jpg|mini|200px|<center>''[[Bitka kod Legnana]] [[1176.]] god.''<br>Amos Cassioli (1832.-1891.)<center>]]
[[Datoteka:Francesco Hayez 023.jpg|mini|200px|<center>''[[Sicilijanska večernja]]''<br>[[Francesco Hayez]] ([[1846.]])<center>]]
U [[11. stoljeće|11. st.]] južnu Italiju zauzimaju [[Normani]] i ondje uspostavljaju snažnu državu. Koncem 11. st. u sjevernoj i središnjoj Italiji izbija sukob između cara [[Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva|Henrika IV.]] i pape [[Grgur VII.|Grgura VII.]] ([[borba za investituru]]) tijekom koje Normani podržavaju papu<ref>Papa Grgur VII. ekskomunicirao je cara Henrika IV. [[1076.]] godine.</ref>. Premda Grgur VII. nije ostvario svoje izravne ciljeve, pokretanje [[Prvi križarski rat|Prvog križarskog rata]] pape [[Urban II.|Urbana II.]] (1088.-1099.) dokazalo je uspješnost zahtjeva za papinskom vlašću<ref>[[Wormski konkordat]] [[1122.]] god. je okončao borbu za investituru.</ref>. Normanska Italija u prvoj polovici 12. st., za vladanja [[Roger II.|Rogera II.]], postiže svoj najveći uspon.

Godine [[1162.]] car [[Fridrik I. Barbarossa]] (Hohenstaufovac) razara [[Milano]], ali je nakon poraza kraj Legnana ([[1176.]]) prisiljen uzmaknuti pred savezom pape [[Aleksandar III., papa|Aleksandra III.]] i italskih gradova ([[Lombardska liga]]). God. [[1186.]] budući car, Fridrikov sin, [[Henrik VI.]] oženio se nasljednicom Normanskog kraljevstva Konstancom i na svom drugom pohodu u Italiju ([[1194.]]) okrunjen je i naslovom normanskog kralja. Rana smrt Henrika VI. [[1097.]] god. i građanski rat u Njemačkoj omogućili su papi [[Inocent III.|Inocentu III.]] privremenu nadmoć papinstva.

Spor oko papinske carske vlasti i bogatstvo općina sprečavali su ujedinjenje Italije. Nakon [[1250.]] god. vlast naroda ostvarivala se preko republičkih [[oligarhija]] ili despota (''Signori'') koji su često dolazili na vlast kao alternativa nasilju među frakcijama u javnoj upravi.

Jačanje carske vlasti pridonosi obnovi sukoba između pape i cara Fridrika II. Poput njegova prethodnika Aleksandra III., papa [[Inocent IV.]] (1243.-1254.) sklopio je savez s lombardskim gradovima i vladavina Hofenstaufovaca u Italiji je oborena. Ipak, [[Papinska država]] je uspjela smanjiti njemački utjecaj u Italiji tek kada je papa [[Klement IV.]] (1265.-1268.) pozvao [[Karlo I. Anžuvinac|Karla Anžuvinca]], brata francuskog kralja [[Luj IX.|Luja IX.]], da zbaci Nijemce iz Italije.

[[Sicilija]] je u drugoj polovici 13. st. pripala Anžuvincima, te zatim (nakon „[[Sicilijanska večernja|sicilijanske večernje]]“ [[1282.]] – [[1302.]]) [[Kraljevina Aragon|Aragoncima]] (koji su [[1323.]] god. stekli i [[Sardinija|Sardiniju]], a u 15. st. i [[Napulj]]).

U Papinskoj državi u [[14. stoljeće|14. st.]] za premoć se bore velikaške obitelji [[Orsini]] i [[Colonna]]. Sukobi pape sa sve više centraliziranijom francuskom monarhijom oko nametanja poreza svećenstvu i kraljevskog suvereniteta doveli su do otvorenog sukoba. Autoritet pape slabi, poglavito u doba tzv. "[[Avignonsko sužanjstvo|avignonskog sužanjstva]]" ([[1309.]] – [[1377.]]).

==Vrijeme talijanskih gradova==

[[Datoteka:Cappella dei magi, lorenzo il magnifico.jpg|mini|200px|<center>''[[Lorenzo de'Medici]] Veličanstveni''<br>Detalj slike "[[Poklonstvo kraljeva]]" ([[Benozzo Gozzoli]], 1459.-1461.)<center>]]
Područje Italije je početkom 14. st. bilo razdvojeno među suparničkim gradovima, koji su sami bili rastrgani izmađu frakcija [[Gvelfi|gvelfa]] i [[Gibelini|gibelina]] (velika uloga [[kondotjer]]a). Istodobno jača gospodarski i kulturni razvoj gradskih komuna (trgovina, obrti). Nepostojanje snažne središnje vlasti pridonosi prosperitetu talijanskih komuna koje postaju kulturnim žarištima Europe. Nakon [[srednji vijek|srednjeg vijeka]], Italija je bila glavno središte [[humanizam|humanizma]] i [[renesansa|renesanse]], koji su preporodili europsku [[filozofija|filozofiju]] i [[umjetnost]]. U unutarnjim sukobima stalne su borbe između pojedinih plemićkih obitelji koje nastoje samostalno vladati pojedinim gradovima: u [[Milano|Milanu]] dominiraju [[Visconti]] i [[Sforze]], u [[Firenca|Firenci]] obitelj [[Medici]], u [[Mantova|Mantovi]] [[Gonzage]], u [[Modena|Modeni]] i [[Ferara|Ferari]] [[Este]] i dr. 

Zaseban politički razvoj imali su obalni gradovi države, koji svoj gospodarski uspon temelje na razvijenom brodarstvu i trgovini ([[Republika Amalfi|Amalfi]] do 13. st., [[Republika Pisa|Pisa]] do [[1282.]] god., te [[Republika Genova|Genova]] i [[Mletačka Republika|Mleci]]). Dugotrajan sukob Genove i [[Mleci|Mletaka]] za prevlast nad pomorskom trgovinom okončan je koncem 14. st. u prilog [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]], koja kao gospodarica [[Jadran]]a prerasta u jednu od vodećih država europskog Zapada.

[[Datoteka:Italia 1494-it.svg|mini|200px|lijevo|<center>Italija [[1494.]] godine<center>]]
Među velikaškim obiteljima izdvajaju se i [[Savoja|savojski grofovi]], koji su oko polovice 11. st. stekli [[Pijemont]].

==Talijanski ratovi==

Napad francuskog kralja [[Karlo VIII., kralj Francuske|Karla VIII.]] na Italiju [[1494.]] god. potaknuo je šezdesetogodišnji rat [[Habsburgovci|Habsburgovaca]] i francuske dinastije [[Valois]] za kontrolu nad Italijom, koji je oslabio političku prevagu talijanskih gradova, baš kad je [[Osmansko Carstvo|osmanska]] navala na istočno [[Sredozemlje]] ugrožavala njihovu ekonomsku premoć. 

U ratu za napuljsku baštinu koncem [[15. stoljeće|15. st.]], nakon kratkotrajnog osvajanja [[Napulj]]a ([[1500.]]), istakla se [[Francuska]], ali je [[1506.]] god. bila prisiljena prepustiti ga [[Španjolska|Španjolskoj]]. Snažnije francusko uporište u Italiji ostaje samo [[Milano]]. Otpor francuskim presezanjima organizira [[1511.]] god. i papa [[Julije II.]] ([[Sveta liga]]).

[[Datoteka:Siege of Nice (1543).jpg|mini|200px|<center>Opsada [[Nica|Nice]] [[1543.]] god.<center>]]
[[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva|Karlo V.]] je izabran za cara [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]] [[1519.]] god. i proširio je habsburške posjede u [[Nizozemska|Nizozemskoj]], [[Češka|Češkoj]] i [[Mađarska|Ugarskoj]], a sam je osvojio Milano i [[Tunis]] [[1535.]] god. 

[[Francusko-španjolski rat]] za Italiju nastavlja se tijekom cijele prve polovice [[16. stoljeće|16. st.]]; Nakon četiri neuspješne vojne, [[Francuzi]] su mirom u [[Câteau-Camrésis]]u [[1559.]] god. izgubili sve svoje talijanske stečevine, a [[Španjolci]] se definitivno učvršćuju u [[Napulj]]u, [[Sicilija|Siciliji]], [[Sardinija|Sardiniji]] i Milanu sve do [[1713.]] god.

==Italija u 17. i 18. stoljeću==

Južna Italija i [[Sardinija]] bile su pod [[Španjolska|španjolskom]] vlašću, [[Papinska država]] dominirala je središnjom Italijom, dok je sjever, osim Venecije, još uvijek bio dio [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]]. Usto su postojale složene mreže carskih i papinskih posjeda te poluneovisnih područja: u 16. stoljeću oko 50-70 obitelji držalo je oko 250-300 carskih posjeda, a na 296 posjeda živjelo je oko 225.000 stanovnika. 

[[Datoteka:Carlo Coppola - Resa di Napoli a Don Giovanni d'Austria nel 1648.jpg|mini|200px|<center>P''redaja Napulja Don Giovanniju d'Austria [[1648.]] god.''<br>Carlo Coppola<center>]]
Premda se talijansko izaslanstvo posljednji put pojavilo u skupštini [[Gornji Rajnski Krug|Gornjeg Rajnskog Kruga]] [[1496.]] god., savojsko vojvodstvo  i njegovi vojvode zadržale su teoretsko pravo govora i glasovanja u skupštini sve do [[1806.]] godine. Mnoge važne talijanske obitelji, poput Doria i Spinola, bile su carski knezovi, a carski dvorski svajet je između [[1555.]] i [[1806.]] god. saslušao 1300 slučajeva vezanih uz Talijane (400 u 16. stoljeću, 490 u 17. stoljeću i 540 u 18. stoljeću). Sjeverna Italija je imala strateško značenje za Španjolsku za vrijeme [[Nizozemska pobuna|nizozemske pobune]] i [[Tridesetogodišnji rat|Tridesetogodišnjeg rata]] ([[1618.]] – [[1648.]]). [[Milano]] je bio sakupljalište za španjolske kopnene trupe koje su španjolskim putem preko Valtellina, Alsacea i Rajnske oblasti stizale do Nizozemske. Talijanska suradnja u borbi protiv nizozemskih pobunjenika dovela je do obnove francusko-španjolskog rata u Italiji. U isto vrijeme trajao je rat za nasljedstvo Mantove (1629.-1631.), koji je okončan pobjedom vojvode od Neversa, [[Carlo Gonzaga|Charlesa Gonzaga]], kojega su podržali [[Francuzi]].

[[Datoteka:Italy 1796 AD-it.png|mini|200px|lijevo|<center>Italija [[1796.]] godine<center>]]
God. [[1713.]] u [[Lombardija|Lombardiji]] se učvršćuju [[Austrijanci]], a od sredine [[18. stoljeće|18. stoljeća]] Sardinijom vladaju savojske vojvode. Sredinom 18. st. područje Italije podijeljeno je na posjede španjolskih [[Burbonci|Burbonaca]] ([[Napulj]], [[Sicilija]], sekundogenitura nad [[Toskana|Toskanom]]), savojskih vojvoda ([[Kraljevina Sardinija]]), kneževa [[Este]] ([[Modena]]) i Papinske države ([[Rim]], [[Ancona]], [[Bologna]], [[Ferara]], [[Lacij]], [[Marke]], [[Rimini]], [[Ravenna]], [[Umbrija]]). 

Područje [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]] obuhvaćelo je, osim područja [[Veneto|Veneta]], najveći dio istočnojadranske obale i dio [[Jonsko more|Jonskog otočja]]. Unatoč teritorijalnim gubitcima na područjima gdje je vladalo [[Osmansko Carstvo]], [[Venecija]] je uspjela sačuvati svoje utvrde na ulazu u jadransko more – [[Kotor]], [[Krf]], [[Levkas]], [[Kefalonija|Kefaloniju]] i [[Zante]] sve dok ju je nije uništio [[Napoleon]] [[1797.]] godine.

==Napoleonova uprava==

[[Datoteka:40 lire 1808.jpg|mini|250px|<center>40 lira iz [[1808.]] god. s natpisom: NAPOLEONE IMPERATORE E RE (Napoleon, Car i vladar) i REGNO D'ITALIA (Kralj Italije)<center>]]
[[Napoleon]] je iz francuskog [[Pijemont]]a, osvojivši [[Austrija|austrijsku]] [[Lombardiju]] [[1796.]] godine, ustanovio ''Cispadansku i Transpadansku Republiku'', koje [[1797.]] god. sjedinjuje u ''Cisalpinsku Republiku''; [[1802.]] god. to je područje proglašeno ''Talijanskom Republikom'', a [[1805.]] god. [[Kraljevina Italija|Kraljevinom Italijom]] ([[Milano]], [[Mantova]], [[Modena]], [[Venecija]], [[Ferrara]], [[Bologna]], [[Romagna]], dio Papinske Države). God. 1797. Napoleon je na području Italije ustanovio i ''Ligursku Republiku'' (s [[Genova|Genovom]]), ''Rimsku Republiku'' ([[1798.]]) i ''Partenopejsku Republiku'' ([[Lucca]], [[1799.]]-1805.). God. 1802. Francuskoj su pripojeni [[Savoj]]a i Pijemont, 1805. Ligurska Republika te [[Toskana]], [[Parma]] i ostatak Papinske države ([[1809.]]). God. 1805. u ''Napuljskom Kraljevstvu'' postavljen je za kralja Napoleonov brat [[Joseph Bonaparte]], a [[1808.]] vojskovođa J. Murat. Veliki dio Apeninskog poluotoka time je privremeno ujeinjen, a prinosi francuske uprave (građanski zakonik, gospodarske i upravne reforme i dr.) dokinuli su (osim na talijasnkom jugu pod vlašću Burbonaca) preživjele feudalne ustanove.

==Ujedinjenje Italije==
[[Datoteka:RomaAltarePatriaTramonto.jpg|mini|200px|<center>''Vittoriano u Rimu'' (spomenik [[Ujedinjenje Italije|Ujedinjenju Italije]] i [[Viktor Emanuel II.|Viktoru Emanuelu II.]], prvom kralju [[Kraljevina Italija|Kraljevine Italije]])<center>]]
{{glavni|Ujedinjenje Italije}}
[[Bečki kongres|Bečkim kongresom]] [[1815.]] god. politička slika Italije vraćena je na prednapoleonsko doba. U novijoj razdiobi političkih čimbenika prednjačila je [[Austrija]], gospodarica Lombardije, Veneta, Parme, Toskane i Modene. God. [[1820.]] i [[1821.]] izbijaju ustanci u Napulju i Pijemontu, a od [[1830.]] u cijeloj južnoj Italiji. Istodobno, od 1830-tih jača protuaustrijski pokret za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje Italije ([[karbonari]], „[[Mlada Italija]]“). 

God. [[1847.]] C. Balbo i [[Camillo Benso di Cavour]] pokreću list ''[[Risorgimento]]'' u kojemu se zalažu za sjedinjenje Italije pod [[Savojska dinastija|savojskom krunom]]<ref>Ime lista poslije postaje istoznačnica za talijanski nacionalni pokret</ref>. Revolucionarni pokreti jačaju [[1848.]]/[[1849.]], kada su privremeno uspostavljene ''Venecijanska i Rimska Republika''. Borba za ujedinjenje Italije nastavlja se u idućim desetljećima pod vodstvom Pijemonta. [[17. ožujka]] [[1861.]] cijeli se poluotok, zajedno s dva otoka, udružio u jednu [[Kraljevina Italija|kraljevinu]]. Grad Rim se pridružio tek [[20. rujna]] [[1870.]], što je konačni datum [[ujedinjenje Italije|ujedinjenja Italije]].

==Kraljevina Italija==
[[Datoteka:Italoturca1.jpg|mini|200px|<center>Talijanske trupe u Tripoliju [[1911.]] god.<center>]]
{{glavni|Kraljevina Italija}}
===Talijansko kolonijalno carstvo===

Poslije ujedinjenja Italija teži prerastanju u moćnu europsku silu te se osloncem na [[Trojni Savez]] ( s [[Njemačka|Njemačkom]] i [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom]], [[1882.]]) nastoji uključiti u podjelu kolonijalnih posjeda. Rat u [[Etiopija|Etiopiji]] protiv etiopijskog cara [[Menelik II.|Menelika II.]] ([[1889.]] – [[1896.]]) završava katastrofalnim vojnim porazom kod [[Adva|Adve]]. Nakon rata protiv [[Turska|Turske]] ([[1911.]] – [[1912.]]) Italija anektira [[Tripoli]] i [[Cirenaiku]] u Africi (Talijanska [[Libija]]) i okupira [[Dodekanez]] u [[Egejsko more|Egejskom moru]].


===Prvi svjetski rat===

U [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]] Italija isprva proglašava neutralnost, ali [[1915.]] s [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velikom Britanijom]], [[Francuska|Francuskom]] i [[Rusija|Rusijom]] sklapa tajni [[Londonski ugovor]], koji je za ulazak u rat jamčio stjecanje posjeda duž istočnojadranske obale. Iste godine stupa u rat u kojem do pred sam kraj (i intervencije anglo-francuskih postrojbi) uglavnom bilježi neuspjehe ([[bojište na Soči]], [[bitka kod Kobarida]]). 

[[Datoteka:Mussolini1.gif|mini|<center>[[Benito Mussolini]]<center>]]
===Italija između dva rata===

Mirom u St. Germain-en-Layeu ([[1919.]]) i [[Rapalski ugovor|Rapalskim ugovorom]] s [[Kraljevina Jugoslavija|Jugoslavijom]] ([[1920.]]) pripao joj je južni [[Tirol]], [[Istra]] s [[Trst]]om, [[Gorica]], otoci [[Cres]], [[Lošinj]], [[Lastovo]] i [[Palagruža]], te [[Zadar]].

[[Datoteka:March on rome 1.png|mini|200px|<center>Fašistički [[pohod na Rim]] [[1922.]] god.<center>]]
God. [[1919.]] iredentistički prvak [[Gabriele D'Annunzio]] sa svojim „ardentima“ zauzima [[Rijeka|Rijeku]], koju će Italija anektirati [[1924.]] god. istodobno se u unutarnjoj politici jača [[Fašizam|fašistički pokret]] i [[1922.]] god Fašisti, predvođeni [[Benito Mussolini|Benitom Mussolinijem]], preuzimaju vlast („[[pohod na Rim]]“) i uvode diktaturu. Državna uprava i sve sastavnice javnog života u cijelosti prelaze pod izravni nadzor fašističke stranke na čelu s ''duceom'', koji je već [[1925.]] osigurao diktatorske ovlasti. Totalitarni Mussolinijev režim povezuje se od sredine 1930-ih s [[Nacistička Njemačka|Hitlerovom Njemačkom]] i [[Francisco Franco|Francovim]] diktatorskim režimom u [[Španjolska|Španjolskoj]]. God. [[1935.]] talijanske postrojbe upadaju u [[Etiopija|Etiopiju]] te nakon vojnih pobjeda praćenih okrutnim razaranjem i genocidom nad domaćim stanovništvom, anektiraju je [[1936.]], a kralj [[Viktor Emanuel III.]] proglašava se carem Etiopije. U duhu politike [[Sile Osovine|sila Osovine]], Italija pristupa antikominternskom savezu i istupa iz [[Društvo naroda|Društva naroda]] [[1937.]] god. U travnju [[1939.]] god. talijanske postrojbe zauzimaju [[Albanija|Albaniju]], a Viktor Emanuel proglašava se i kraljem Albanije. 

===Drugi svjetski rat===


U [[Drugi svjetski rat|2. svjetskom ratu]] staje na stranu nacističke Njemačke [[10. lipnja]] [[1940.]] god. Iste godine s Njemačkom i [[Japan]]om potpisuje [[Trojni savez]]. U listopadu 1940. Italija je napala [[Grčka|Grčku]], ali je talijanska vojska potisnuta čak do granica s Albanijom, i od potpunog poraza spasila ju je tek njemačka vojna intervencija. Na afričkom bojištu britanski protunapad prisilio je Talijane na uzmak (kraj 1940. i početak [[1941.]]) i gubitak Cirenaike. Premoć [[Saveznici|Saveznika]] u Sredozemlju potvrdila je i pobjeda nad talijanskom mornaricom kraj Matapana u ožujku 1941. god. U [[Travanjski rat|travanjskom ratu]] 1941. Italija je sudjelovala u razdiobi Jugoslavije; stječe južnu [[Slovenija|Sloveniju]], dio Hrvatskog primorja i veći dio Dalmacije. U [[NDH]] je kraljem imao postati talijanski princ, vojvoda [[Aimone od Spoleta]]. Odgovor na talijansku okupaciju bio je snažan antifašistički pokret diljem istočnojadranske obale. 

[[Datoteka:Landing beach on the opening day of the invasion of Sicily.jpg|mini|200px|<center>Iskrcavanje Saveznika na Siciliji u srpnju [[1943.]] god.<center>]]
Tijekom [[1942.]] god. talijanske postrojbe u Africi doživljavaju nove poraze (gubitak Libije). Porazom u Tunisu [[1943.]] god., Italija je potpuno istisnuta iz Afrike. Početak kraja fašističke vladavine označen je iskrcavanjem saveznika na Siciliji (srpanj [[1943.]]). Veliko fašističko vijeće oduzima Mussoliniju vrhovne ovlasti i predaje ih kralju. Mussolini je interniran, a nova vlada maršala P. Badoglia u tajnosti [[3. rujna]] 1943. potpisuje kapitulaciju Italije, za što je javnost doznala tek [[8. rujna]].

U sjevernu Italiju ulaze njemačke postrojbe, zauzimaju Rim i oslobađaju Mussolinija koji na [[Lago di Gardi]] ustrojava [[Talijanska Socijalna Republika|Talijansku Socijalnu Republiku]] (Republika Salò). Istodobno se s juga odvija snažan prodor saveznika preko Anzija. Njemačke postrojbe kapitulirale su [[28. travnja]] [[1945.]], što je Amerikancima omogućilo da [[4. lipnja]] oslobode [[Rim]]. Mussolini biva uhićen, streljan i potom obješen.

==Poslijeratna Italija==
{{glavni|Povijest Republike Italije}}
[[Referendum]]om o monarhiji, [[2. lipnja]] [[1946.]], stvorena je Republika [[Italija]]. Od tada do današnjih dana jedina stvarna opasnost po tada stvoren ustavni poredak je bio [[Borgheseov puč]]  iz prosinca [[1970.]] godine.
Teško razorena u 2. svjetskom ratu, Italiji je gospodarski oporavak zasnovala na sredstvima Marshalova plana, usmjeravajući se na jačanje krupne industrijske proizvodnje (poglavito talijanskog sjevera).

Pariškim mirovnim ugovorom [[1947.]] god. Italija se odrekla svih svojih kolonija i okupiranih područja na istočnom Jadranu. [[Trst]] je proglašen demitaliziranim slobodnim područjem. God. [[1949.]] Italija pristupa Sjevernoatlanskom savezu i Europskom vijeću, a od [[1950.]] članica je Zapadnoeuropske unije<ref>Italija je otpočetka članica saveza [[NATO]] i [[Europska unija|Europske Unije]].</ref>

God. [[1954.]] Londonskim memorandumom Italija stječe Trst i dio tzv. zone A Slobodnog Teritorija Trsta. 

[[Datoteka:Aldo Moro br.jpg|mini|150px|lijevo|<center>[[Aldo Moro]] u zatočeništvu Crvenih brigada [[1978.]] god.<center>]]
Italija je [[1957.]] godine bila jedan od utemeljitelja EU (tada Europska Ekonomska Zajednica). To joj je uvelike doprinijelo u gospodarskom i političkom smislu. Postala je jedna od vodećih zemalja svijeta i spada u skupinu [[G8]]. 

[[Datoteka:Strage di bologna 002.jpg|mini|200px|<center>Neofašistička bomba na željezničkom kolodvoru u Bologni [[2. kolovoza]] [[1980.]] god.<center>]]
Od 1945. do [[1953.]] god. u italiji djeluje 7 koalicijskih vlada A. de Gasperija u kojima su uz najjaču političku stranku (demokršćane) sudjelovali i republikanci, liberali i socijaldemokrati, a povremeno i socijalisti i [[komunisti]]. 

Tijekom 1960-ih Italija doživljava snažan gospodarski napredak, ali koncentracija industrije i kapitala na sjeveru produbljuje gospodarske i socijalne razlike između talijanskog sjevera i juga. U 1970-ima Italiju potresa politički [[terorizam]] ekstremnih skupina desnice ([[Nacionalna fronta]]) i ljevice ([[Crvene brigade]]). 

God. [[1975.]] Italija je sklopila Osimske sporazume sa [[SFRJ]] (ratificirani [[1977.]]), kojima su napokon regulirane granice na istoku.

Tešku građansko-političku i državnu krizu izazvala je otmica i smrt vođe demokršćana i jednog od najutjecajnijih talijanskih političara [[Aldo Moro|Alda Mora]] ([[1978.]]), za koju su bili odgovorni teroristi Crvenih brigada.

[[Datoteka:Flag of the President of Italy (1992–2000).svg|mini|150px|lijevo|<center>Zastava talijanskog predsjedništva<center>]]
[[Datoteka:George W. Bush welcomes Silvio Berlusconi.jpg|mini|200px|<center>Talijanski premijer [[Silvio Berlusconi]] s predsjednikom SAD-a [[George W. Bush|Georgeom Bushom]] u listopadu [[2005.]] god.<center>]]
Na mjestu talijanskog predsjedništva smjenjivali su se: [[Luigi Einaudi]] (1948.-1955.), [[Giovanni Gronchi]] (1955.-1962.), [[Antonio Segni]] (1962.-1964.), [[Giuseppe Saragat]] (1964.-1971.), [[Giovanni Leone]] (1971.-1978.), [[Sandro Pertini]] (1978.-1985.), [[Francesco Cossiga]] (1985.-1992.), [[Oscar Luigi Scalfaro]] (1992.-1999.), [[Carlo Azeglio Ciampi]] (1999.-2006) i [[Giorgio Napolitano]] (od [[15. svibnja]] [[2006.]]).

Na izmaku 20. st, nestabilnosti unutarnje politike pridonosili su česti financijski i politički skandali, korupcija i postojanje jake [[Mafija|mafije]]. Tijekom 1990-ih u Italiji se razvijaju nove političke organizacije: Sjeverna liga (''Lega Nord'') i Naprijed Italijo (''Forza Italia''); potonja stranka desnice [[Silvio Berlusconi|S. Berlusconija]] pobjeđuje na izborima [[2001.]] god.

==Bilješke==
{{izvori}}

==Vanjske poveznice==

* [http://www.cuorerosso.org/CMS/0093/Default.aspx?EID=3388 Povijest Firence]
* [http://www.tricolore.net/ Tricolore.Net] Sve o Italiji
* [http://eudocs.lib.byu.edu/index.php/History_of_Italy:_Primary_Documents Povijest Italije]
* [http://www.italyrevisited.org/  Povijesni arhivi slika]
{{Povijest Italije po razdobljima}}
{{Povijest Europe}}

[[Kategorija:Povijest Italije| ]]