Vidi kôd stranice Nikola VII. Zrinski

<!--'''Nikola VII. Zrinski'''-->
{{Infookvir političar
|ime             = Nikola Zrinski
|slika           = Nicholas Zrinski.jpg
|veličina        = 250px
|opis slike      = Nikola Zrinski ([[bakrorez]] [[Elias Widemann|Eliasa Widemanna]], 1652.) 
|malaslika       = 
|opis male slike = 
|datum rođenja   = [[1. svibnja]] [[1620.]], [[Čakovec]], [[Hrvatska]]
|datum smrti     = [[18. studenoga]] [[1664.]], Gornji Kuršanec kod [[Čakovec|Čakovca]], [[Hrvatska]]

|položaj         = [[Dodatak:Popis hrvatskih banova|Hrvatski ban]]
|mandat_start    = [[27. prosinca]] [[1647.]]
|mandat_kraj     = [[18. studenoga]] [[1664.]]
|podpredsjednik  = 
|podpremijer     = 
|zamjenik        = 
|premijer1       = 
|predsjednik1    = 
|prethodnik      = [[Ivan III. Drašković]]
|nasljednik      = [[Petar Zrinski]]

|čin2            = 
|mandat_start2   = 
|mandat_kraj2    = 
|podpredsjednik2 = 
|podpremijer2    = 
|zamjenik2       = 
|premijer2       = 
|predsjednik     =
|prethodnik2     = 
|nasljednik2     =

|čin3            = 
|mandat_start3   = 
|mandat_kraj3    = 
|podpredsjednik3 = 
|podpremijer3    = 
|zamjenik3       = 
|premijer3       = 
|predsjednik3    = 
|prethodnik3     = 
|nasljednik3     =

|čin4            = 
|mandat_start4   = 
|mandat_kraj4    = 
|podpredsjednik4 = 
|podpremijer4    = 
|zamjenik4       = 
|premijer4       = 
|predsjednik4    = 
|nasljednik4     = 
|prethodnik4     =

|čin5            = 
|mandat_start5   = 
|mandat_kraj5    = 
|podpredsjednik5 = 
|podpremijer5    = 
|zamjenik5       = 
|premijer5       = 
|predsjednik5    = 
|prethodnik5     = 
|nasljednik5     =

|stranka         = 
|zanimanje       = 
|fusnote         = 
}}

'''Nikola VII. Zrinski''' (na [[Mađarski jezik|mađarskom]]: Zrínyi Miklós; [[Čakovec]], [[1. svibnja]] [[1620.]] – [[Gornji Kuršanec]] kod Čakovca, [[18. studenoga]] [[1664.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[ban]], [[vojskovođa]] i [[pjesnik]].

== Životopis ==

Grof Nikola Zrinski bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[ban]] od [[1647.]] do [[1664.]] godine. Zbog toga što je rođen u Čakovcu i gdje je proveo velik dio života, neki povjesničari ga nazivaju i Nikola Zrinski Čakovečki. U rodoslovlju cijele obitelji [[Knezovi Zrinski|knezova Zrinskih]], koja je bila vrlo moćna i utjecajna u srednjovjekovnom [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu]] i kasnije u [[Hrvatska pod Habsburzima|Hrvatskoj u sklopu Habsburške monarhije]], on je sedmi po redu s tim imenom, pa mu neki, radi lakše orijentacije, ime pišu kao '''Nikola VII. Zrinski'''. U pojedinim tekstovima naziva ga se i Nikola Zrinski mlađi.

=== Obitelj i odgoj ===
[[Datoteka:Zrinski_grofovi_potpis.jpg|mini|220px|lijevo|Autografi Nikole i Petra Zrinskog]]

Nikola Zrinski praunuk je [[Nikola Šubić Zrinski|Nikole Šubića Zrinskog]], sigetskog junaka, a unuk [[Juraj IV. Zrinski|Jurja IV. Zrinskog]], koji je [[1574.]] godine u Nedelišću dao tiskati znamenitu knjigu ''Decretum koteroga je Verbeci Ištvan dijački popisal''{{fusg|1}} hrvatskoga pravnika [[Ivanuš Pergošić|Ivanuša Pergošića]]. Nikolin otac, ban [[Juraj V. Zrinski]] umro je [[28. prosinca]] [[1626.]] godine u vojnom taboru u Požunu (današnja [[Bratislava]] u [[Slovačka|Slovačkoj]]), gdje je sudjelovao sa svojom postrojbom u [[Tridesetogodišnji rat|Tridesetogodišnjem ratu]]. Povijesni izvori govore da je bio otrovan<ref>[[Franjo Pajur]], ''O zrinsko-frankopanskoj uroti'', // ''Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu'', sv. 44 (218), br. 5 (312). Studeni 2011., str. 57–67. {{Hrčak|id=113039}}, str. 62.:{{citat2|(...) nakon prerane i po nekima dvojbene očeve smrti u Tridesetogodišnjem ratu (Juraj Zrinski ''“kod Wallensteinovog stola otrovanom rotkvom počašćen, umre od otrova u Požunu dne 18. prosinca 1626. navršiv jedva dvadeset devetu godinu)'', (...)}}</ref><ref>[[Josip Bratulić]], [http://www.matica.hr/kolo/500/petar-zrinski-i-njegova-opsida-sigecka-u-povjesnicama-hrvatske-knjizevnosti-26337/ ''Petar Zrinski i njegova Opsida sigecka u povjesnicama hrvatske književnosti'']:{{citat2|[[Šime Ljubić]] u drugoj knjizi svog Ogledala književne povijesti jugoslavjanske (...) Nakon što je ukazao, kao povjesničar i izdavač povijesnih vrela, na smrt njihova oca Jurja, koji je za Waldsteinovim stolom otrovan (1626.), (...)}}, ''[[Kolo (časopis)|Kolo]]'', 3, 2016., pristupljeno 26. kolovoza 2017.</ref> po nalogu austrijskog carskog generala [[Albrecht von Wallenstein|Albrechta von Wallensteina]], nakon što je došlo do njihovog verbalnog sukoba.

Nikolina majka, grofica Magdalena Zrinska rođ. [[Széchy]], preudala se nakon toga za baruna Nikolu II. [[Mlakovečki|Mlakovečkog]] (na mađarskom: ''Malakoczy'') [[Susedgrad]]skog. Za Nikolu i njegovog brata [[Petar Zrinski|Petra]] brinulo se tijekom njihove mladosti više znamenitih osoba, među kojima zagrebački biskup [[Petar Domitrović]] (stolovao je od [[1611.]] do [[1628.]] godine) i ostrogonski nadbiskup [[Petar Pazmany]]. Prvotno o braći skrbili su protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović, a nakon što su oba skrbnika ubrzo umrla, skrb je preuzelo četveročlano povjerenstvo, njihov izravni skrbnik bio je Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskoga.<ref name="virtualna.nsk.hr">[http://virtualna.nsk.hr/zrinski/1620/11/13/nikola-vii-zrinski/ Nikola VII. Zrinski], virtualna.nsk.hr, pristupljeno 12. listopada 2020.</ref> Obojica su učili i kod [[Isusovci|isusovaca]] u [[Graz]]u od [[1630.]] do [[1634.]] godine, a zatim u [[Trnava (Slovačka)|Trnavi]] u Slovačkoj od 1634. do [[1636.]] godine. U Trnavi je, na isusovačkoj višoj školi,<ref name="virtualna.nsk.hr"/> 1636. godine završio retoriku.<ref name="he">[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67475 Zrinski, Nikola VII.], enciklopedija.hr, pristupljeno 26. kolovoza 2017.</ref> Nakon školovanja Nikola i Petar Zrinski putovali su po [[Italija|Italiji]] gdje ih je primio i papa [[Urban VII.]]<ref name="he"/> Govorili su najmanje šest jezika: [[Hrvatski jezik|hrvatski]], [[Njemački jezik|njemački]], mađarski, [[Latinski jezik|latinski]], [[Turski jezik|turski]] i [[Talijanski jezik|talijanski]] jezik.

=== Mladi ratnik ===

Godine [[1637.]] vratio se Nikola na svoj posjed u Međimurje, u utvrđeni [[Stari grad Čakovec|čakovečki dvorac]]. Nikola VII. u [[Tridesetogodišnji rat|Tridesetogodišnjem ratu]] sudjelovao je [[1642.]], [[1643.]], [[1644.]] i [[1646.]] godine.<ref>[[Zvonimir Bartolić]], ''Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog: u prigodi 340. obljetnice nastanka Zriniane'' // ''Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja'', [https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=6334 sv. 1, br. 1, 2002.], str. 137. - 162., {{Hrčak|id=117562}}, str. 145., pristupljeno 18. listopada 2020.</ref> Po prvi puta sudjelovao je u rujnu [[1642.]] godine i to s postrojbom od 500 konjanika, a [[1644.]] godine pridružio im je još 500 konjanika.<ref name="glas-koncila.hr">[[Tomislav Vuković]], [https://www.glas-koncila.hr/dr-hrvoje-petric-o-nikoli-vii-zrinskom-u-povodu-400-godisnjice-njegova-rodenja-znam-naime-da-sam-pravi-hrvat-i-k-tomu-zrinski/ ''Dr. Hrvoje Petrić o Nikoli VII. Zrinskom u povodu 400. godišnjice njegova rođenja »Znam naime da sam pravi Hrvat i k tomu Zrinski«''], glas-koncila.hr, 17. rujna 2020., pristupljeno 12. listopada 2020.</ref> Na kraljev poziv [[1646.]] godine s 300 podanika priključio se je hrvatskoj banskoj vojsci i opet sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu.<ref name="virtualna.nsk.hr"/> Tada se je istaknuo u bitkama protiv Šveđana i njihova saveznika Jurja I. Rákóczyja, došavši kralju u pomoć u mjestu [[Skalica|Skalici]], te nanijevši im teške gubitke.<ref name="glas-koncila.hr"/> Dana [[26. siječnja]] 1646. godine postao general-bojnikom (General Feldwachtmeister).<ref name="glas-koncila.hr"/> Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, kralj Ferdinand III imenovao ga je [[1647.]] godine "generalom svih Hrvata"<ref name="he"/> (''Croatorum omnium generalis'')<ref>{{deu oznaka}} [http://www.biolex.ios-regensburg.de/BioLexViewview.php?ID=1905 Zrinski, Nikola Graf], www.biolex.ios-regensburg.de, pristupljeno 26. kolovoza 2017.</ref><ref>Franjo Pajur, ''O zrinsko-frankopanskoj uroti'', // ''Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu'', sv. 44 (218), br. 5 (312). Studeni 2011., str. 57–67. {{Hrčak|id=113039}}, str. 63.:{{citat2|(...) odnosno ''Croatorum omnium generalis'' (Nikola) (...)}}</ref>, a [[27. prosinca]] iste godine hrvatskim [[ban]]om. U [[Varaždin]]u je na zasjedanju hrvatskog sabora, [[14. siječnja]] [[1649.]] godine postavljen za hrvatskoga bana.

{{citat|''Nemo me impune lacesset'' (Nitko me ne može napasti nekažnjeno)|Nikolina krilatica 1646. godine.<ref name="citajknjigu.com">Alis Marić, [https://citajknjigu.com/bibliotheca-zriniana-malo-srece-nista-vise/ Bibliotheca Zriniana – Malo sreće i ništa više], citajknjigu.com, 30. studenoga 2014., pristupljeno 13. listopada 2020.</ref>}}

[[Datoteka:Löbl Mária Zsófia.jpg|mini|200px|Nikolina druga supruga Marija Sofija Löbl]]

Nikola se [[17. rujna]] [[1645.]] godine vjenčao s groficom Marijom Euzebijom [[Grofovi Draškovići|Drašković]], kćeri [[Gašpar II. Drašković|Gašpara II. Draškovića]], člana ljutomerskog ogranka te obitelji, ali je ona nakon nekoliko godina braka, u kojem nije bilo djece, umrla. Dana [[30. travnja]] [[1652.]] godine Nikola se u Beču ponovno vjenčao, i to s barunicom Marijom Sofijom Löbl. U tom se braku rodilo im se četvero djece, od kojih je dvoje umrlo kao vrlo maleno, a dvoje je nadživjelo svog oca. To su bili kći Marija Katarina i sin [[Adam Zrinski]].

{{citat|''Sors bona nihil aliud'' (Malo sreće i ništa više)|Nikolina krilatica 1652. godine.<ref name="citajknjigu.com"/>}}
 
=== Mađarski pjesnik ===

Osim što je uspješno ratovao protiv [[Otomansko Carstvo|Turaka]], Nikola Zrinski bio je mudar političar i intelektualac. Napisao je niz značajnih književnih djela, među kojima je jedno od najpoznatijih velika knjiga lirike koja je objavljena u [[Beč]]u [[1651.]] godine pod nazivom ''Adriai tengernek Syrenaia'' (Sirena Jadranskoga mora), a koju je s [[Mađarski jezik|mađarskoga jezika]] na [[hrvatski jezik]] prepjevao njegov brat Petar i pod nazivom ''[[Adrianskoga mora sirena]]'' objavio [[1660.]] godine u [[Venecija|Mletcima]]. U knjizi ''Adrianskoga mora sirena'' osim ''Obside Sigecke'' kao glavnog sadržaja spjeva nalazi se i niz lirskih pjesama ‒ idile, epigrami sigetskim junacima, pjesma o Kristu, te ''"zaključna pjesma "Ispivanje" u kojoj Nikola kao pjesnik izvornika progovara o vlastitu ratničkom habitusu"''.<ref>[http://www.matica.hr/knjige/adrijanskoga-mora-sirena-obsida-sigecka-1184/ ''Knjige. Petar Zrinski. Adrijanskoga mora Sirena & Obsida sigecka''], [[Matica hrvatska]], pristupljeno 20. listopada 2020. {{matica hrvatska}}</ref>

Autor je i prvoga [[ep]]a na mađarskom jeziku, ''Opsidio Szigetiana/Szigeti veszedelem'' (Propast Sigeta), napisanoga 1647. – 1648. Nikola Zrinski u [[Mađarska|Mađarskoj]] smatra se najvećim likom mađarske barokne književnosti.

=== Hrvat prije svega ===

Ipak, Nikola Zrinski sâm je sebe smatrao [[Hrvati|Hrvatom]], kako je to [[1659.]] godine napisao u pismu svom prijatelju zagrebačkom dožupanu [[Ivan Ručić|Ivanu pl. Ručiću]] na latinskom jeziku, gdje se nalazi i slavna rečenica ''"Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio"''<ref>Tihomir Živić, Antonija Huljev, [https://bib.irb.hr/datoteka/840530.Zivic_Huljev_Hrvatske_Termopile.pdf ''„Hrvatske Termopile“, 450 godina poslije: Sigetska bitka i Nikola Šubić Zrinski u angloameričkim vrelima''], Odjel za kulturologiju, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Hrvatska, str. 6., pristupljeno 11. listopada 2020.</ref>, koja u prijevodu glasi: ''"Inače, svjestan sam, dapače znam, i neću zatajiti da sam Hrvat, i to Zrinski"''<ref name="repository.ffri.uniri.hr">Petra Bedić, [https://repository.ffri.uniri.hr/islandora/object/ffri%3A2278/datastream/PDF/view ''Autoreprezentacija Zrinskih u njihovim djelima 17. stoljeća: diplomski rad''], mentor: doc. dr. sc. Saša Potočnjak, Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za kroatistiku, Rijeka, 2019., str. 4., pristupljeno 11. listopada 2020.</ref>.

Hrvatski domoljub i mađarski pjesnik, bio je to čovjek koji je u praskozorju europskog doba buđenja nacionalnih svijesti i početka težnji za nacionalnim državama, posvetio svoj život očuvanju europske i kršćanske civilizacije, ali i dobrobiti svog naroda. Međutim, našao se istodobno upleten u političke intrige svog doba, koje s njegovim idealima nisu imale puno toga zajedničkog, i može se smatrati tragičnom osobom hrvatske povijesti.

Iste, 1659. godine, Nikola Zrinski osniva franjevački samostan u Čakovcu te dovodi franjevce hrvatske provincije Svetog Ladislava (a ne franjevce mađarske provincije Svete Marije). Godine [[2009.]] obilježava se 350. obljetnica dolaska franjevačkog reda u [[Čakovec]].

=== Knjižnica ===
[[Datoteka:Nikola_Zrinski_Čakovečki.JPG|mini|200px|lijevo|Nikola Zrinski (rad njemačkog slikara [[Johann Franz Hoffmann|Johanna Franza Hoffmanna]])]]

Kao učen čovjek, Nikola je u svom dvorcu u Čakovcu posjedovao veliku i bogatu knjižnicu, koja je u stručnim krugovima poznata pod imenom ''[[Bibliotheca Zriniana]]''. Knjižnica je nastala već puno ranije, tijekom 16. stoljeća, pa i prije, ali se njezinim utemeljiteljem smatra upravo ban i pjesnik Nikola, a za službeni početak nastanka knjižnice uzima se [[1662.]] godina kada je njezin vlasnik organizirao stručnu klasifikaciju knjiga i dao izraditi katalog knjižnice s naslovom ''Catalogum omnium librorum bibliothecae csaktorniensis excellentissimi atque illustrissimi domini comitis Nicolai a Zrino nan. Anno Domini 1662. die 10. octobris''. Taj je katalog, kojega je koncipirao sam Nikola Zrinski,<ref>Zvonimir Bartolić, ''Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog: u prigodi 340. obljetnice nastanka Zriniane'' // ''Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja'', [https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=6334 sv. 1, br. 1, 2002.], str. 137. - 162., {{Hrčak|id=117562}}, str. 158., pristupljeno 18. listopada 2020.</ref> sastavljen na latinskom jeziku, izuzetna rijetkost i vrijednost, i srećom je očuvan do danas.

Znamenita je čakovečka zbirka knjiga Nikole Zrinskog očuvana gotovo na čudesan način. Tu najvrjedniju hrvatsku knjižnicu starijeg razdoblja spasio je splet okolnosti. Nakon iznenadne pogibije bana Nikole, knjižnicu je naslijedio njegov, niti dvije godine star, sin [[Adam Zrinski|Adam]], koji se s majkom Marijom Sofijom i sestrom nešto kasnije odselio iz Čakovca. Ona je odlučila prikupljene knjige ponijeti sa sobom kada je napustila Čakovec nakon suprugove smrti.<ref name="nsk">[http://www.nsk.hr/bibliotheca-zriniana/ Bibliotheca Zriniana], nsk.hr, objavljeno 14. studenoga 2014., pristupljeno 26. kolovoza 2017.</ref> Na taj način spriječena je opasnost pljačke knjižnice koja je uslijedila nakon smaknuća Adamova strica Petra Zrinskog u Bečkom Novom Mjestu [[1671.]] godine. Tada je, nakon propasti urote zrinsko-frankopanske, po carskoj naredbi cjelokupna imovina Zrinskih zaplijenjena, a posjedi opustošeni.<ref name="nsk"/> Tijekom Adamova života, kao i nakon njegove smrti, ''Bibliotheca Zriniana'' nekoliko puta preseljavana je (pa je dugo bila i u dvorcu Bitov (Vöttau) u današnjoj južnoj Češkoj), a na kraju otkuplila ju je [[1893.]] godine tadašnja Hrvatska zemaljska vlada za 12.000 forinti i predala na čuvanje [[Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu]], gdje je i danas, u zbirci Rijetkosti. Njezin cjelokupni fond danas sadrži 731 knjigu neprocjenjive vrijednosti. O knjižnici je pisao i poznati nizozemski znanstvenik [[Jakob Tollius]], koji je posjetio Nikolu u njegovom dvorcu u Čakovcu i bio oduševljen bogatstvom knjižnice i visokom obrazovanošću Zrinskih.<ref>Zvonimir Bartolić, ''Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog: u prigodi 340. obljetnice nastanka Zriniane'' // ''Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja'', [https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=6334 sv. 1, br. 1, 2002.], str. 137. - 162., {{Hrčak|id=117562}}, str. 150.-151., pristupljeno 18. listopada 2020.</ref> U razgovoru s Jakobom Tolliusom o političkoj situaciji u Hrvata napomenuo mu je i kako: ''"Turci u budućnosti neće predstavljati nikakvu opasnost za naš opstanak, a nakon uzmaka Turaka preostaju Beč i Mleci kao opasne snage, nerazmjerno prodornije od Stambola. Talijanske snage za nas ne dolaze u obzir, francuska politika kralja Ljudevita XVI. je neiskrena i sebična, a engleskoga kralja ne zanima Dunav. Osim na sebe, mi ne možemo računati ni na koga"''.<ref>Zvonimir Bartolić, ''Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog: u prigodi 340. obljetnice nastanka Zriniane'' // ''Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja'', [https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=6334 sv. 1, br. 1, 2002.], str. 137. - 162., {{Hrčak|id=117562}}, str. 151., pristupljeno 18. listopada 2020.</ref>

Nikola je poznavao i mnoge druge europske znanstvenike, filozofe i ostale znamenite osobe toga doba, te je kontaktirao s njima. U Čakovcu je Zrinske posjetio i poznati turski putopisac i diplomat [[Evlija Čelebi]]. Evlija Čelebi u izvornome rukopisu ''[[Putopis Evlije Čelebija|Putopisa]]'' napisao je dosta podataka o Nikoli VII. Zrinskom, o njegovu karakteru, vojnim poduhvatima, posjedima obitelji Zrinski, te o štovanju Osmanlija prema Zrinskima.<ref>Doc. dr. sc. Anđelko Vlašić, [https://mmc.hr/vijesti/v20200909/nikola_zrinski_znanstveni_skup_brosura.pdf ''Nikola VII. Zrinski u autografu Putopisa Evlije Čelebija''], str. 11., u: ''Međunarodni znanstveni skup – Hrvatski ban Nikola VII. Zrinski: život i djelo (1620. – 1664.): povodom 400. obljetnice rođenja'', Čakovec, 11. i 12. rujna 2020., pristupljeno 12. listopada 2020.</ref>

=== Pobjednik mnogih bitaka ===

Povijest [[knezovi Zrinski|Zrinskih]] bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno s bratom [[Petar Zrinski|Petrom]] uspješno ratovao protiv osmanlijske vojske, i dok ih je cijela [[Europa]] slavila, neiskusni i nesposobni kralj [[Leopold I., car Svetog Rimskog Carstva|Leopold I.]] ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i "poštuju primirje". Godine [[1660.]] je, primjerice, Nikola Zrinski držao u "mat poziciji" tursku utvrdu Kanižu (danas [[Nagykanizsa]] u jugozapadnoj Mađarskoj), ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti [[bitka kod Velike Kaniže 1660.|napad]] i povući svoje ratnike, pa se, ljut i razočaran, povukao u svoje sjedište u [[Čakovec]].{{nedostaje izvor}} Ipak, u mnogim bitkama i manjim okršajima potukao je neprijatelja zadavši mu bolne udarce.

[[Datoteka:Hrvaška-Valvasor.jpg|mini|300px|Karta Hrvatske u doba Nikole Zrinskog]]

==== Bitka kod [[Hrvatska Kostajnica|Kostajnice]] 1651. ====
{{glavni|bitka kod Kostajnice 1651.}}

Budući da su [[Otomansko Carstvo|Osmanlije]] često prelazili tadašnju granicu, upadajući u Hrvatsku na svojim brzim konjima koji su ih nosili u iznenadne pljačkaške pohode, ban Nikola je povremeno uzvraćao udarac, kako bi ih kaznio i zastrašio. Tako je u kolovozu [[1651.]] godine preko Siska i Petrinje poveo svoju vojsku na [[Hrvatska Kostajnica|Kostajnicu]], gdje je na lijevoj obali [[Una|rijeke Une]], nasuprot kostajničke tvrđave, došlo do otvorene bitke s turskim snagama. Turci nisu izdržali nalet Hrvata, nego su počeli panično bježati preko mosta, kako bi se sklonili u utvrdi. Vidjevši da se stvari nepovoljno odvijaju, zapovjednik kostajničke tvrđave Omer-aga naredio je dizanje pokretnog mosta preko Une, kako čete Zrinskog ne bi mogle napasti samu tvrđavu. Time je svoje vojnike koji su još bili na lijevoj obali Une, ostavio na milost i nemilost Hrvatima.<ref>[[Ive Mažuran]], ''Hrvati i Osmansko Carstvo'', Golden Marketing, Zagreb, 1998., ISBN 953-6168-38-3, str. 232.</ref>

Nikola Zrinski nije tada napao samu utvrdu na desnoj obali Une, nego je naredio prekid pohoda i povratak prema Petrinji, da ne bi bio optužen za kršenje primirja koje je tada bilo na snazi. Kostajnički poraz osmanske vojske primirio je njezine agresivne zapovjednike i neko vrijeme većih izgreda na tadašnjoj granici nije bilo.

==== Obrane tvrđave Novi Zrin ====

Godine [[1661.]] Nikola Zrinski je, kako bi pojačao obranu od turske opasnosti koja je dolazila s ugarske strane, bez dopuštenja [[beč]]kog dvora dao izgraditi velebnu utvrdu [[Novi Zrin]], blizu ušća Mure u Dravu, na samom istočnom rubu [[Međimurje|Međimurja]]. Tim činom izazvao je gnjev Turaka, koji su reagirali tako što su nekoliko puta napali tu utvrdu, ali kako je ona bila dobro branjena (s 24 topa na zidinama) i dobro opskrbljena zalihama baruta, hrane i drugih potrepština, nisu je u prvim godinama uspjeli osvojiti.

[[Datoteka:Weltliche Schatzkammer Wien (216)b.JPG|thumb|200px|lijevo|Lanac reda "viteza zlatnog runa" kakvog je dobio Nikola Zrinski]]

Jedna od većih [[Bitka za Novi Zrin 13. kolovoza 1663.|bitaka za utvrdu Novi Zrin]] odvijala se [[13. kolovoza]] [[1663.]] godine, kada je bila napadnuta od oko 6000 Osmanlija. Nikola Zrinski, koji je osobno vodio hrvatske obrambene postrojbe, uspio je neprijatelja odbaciti i kasnije ga natjerati na povlačenje. Procjene gubitaka: osmanske snage 566, a hrvatska vojska 30. Toga kolovoza Turci su još u dva navrata pokušali osvojiti utvrdu, ali opet bez uspjeha.

Do [[Bitka za Novi Zrin 17. studenoga 1663.|bitke za utvrdu Novi Zrin]] ponovno je došlo [[17. studenoga]] 1663. godine, a ishod te bitke opet bio je povoljan za hrvatske branitelje. Nikolina obrana Novog Zrina, kao i pobjeda [[Petar Zrinski|Petra Zrinskog]] nad Turcima, u bitki kod [[Bitka kod Jurjevih Stijena 1663.|Jurjevih Stijena]] pokraj [[Otočac|Otočca]], potaknuli su divljenje i euforiju u [[Europa|Europi]], povećavši slavu Zrinskih.

{{glavni|Opsada Novog Zrina}}

Ipak, Novi se Zrin bez kraljeve pune potpore nije mogao održati. Velika turska vojska kojom je zapovijedao osobno veliki [[vezir]] [[Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić]] (tur. ''Köprülü'') uz pomoć [[Tatari|tatarskih]] snaga napala je utvrdu [[5. lipnja]] [[1664.]] godine i nakon nešto više od mjesec dana duge [[Opsada Novog Zrina|opsade]] uspjela ju osvojiti, te [[7. srpnja]] 1664. godine do temelja razoriti. Usprkos ustrajnim Nikolinim nastojanjima da isposluje kod glavnog zapovjednika habsburške carske vojske [[Raimund Montecuccoli|Raimunda Montecuccolija]] da se sa svim raspoloživim snagama (oko 30.000 vojnika stacioniranih nekoliko kilometara od Novog Zrina) napadne Turke i prekine opsada, ovaj je to odbio jer naputak koji je dobio imenovanjem bio je kako može intervenirati samo ako tursko napredovanje uistinu ugrozi Beč, te ih je napao tek kada su ovi krenuli ka Beču.

Sve to izazvalo je Nikolino ogorčenje, te uz kasnije događaje (nepovoljni mirovni sporazum s Osmanlijama) utjecalo na stvaranje [[Zrinsko-frankopanska urota|Zrinsko-frankopanske urote]].

==== Osječki most – rez turske žile kucavice  ====
{{glavni|Pohod Nikole VII. Zrinskog 1664.}}
Na početku [[1664.]] godine mudrom i razrađenom ratnom strategijom i taktikom Nikola Zrinski je, krenuvši prema istoku, uništio više turskih uporišta u tada okupiranoj [[Ugarska|Ugarskoj]], te je provalio preko Baranje, zauzeo [[Darda|Dardu]], te sve do grada [[Osijek]]a, spalivši osječku palanku, no cijeli grad nije mogao zauzeti bez topova.<ref name="Branko Nadilo">Branko Nadilo, [http://casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-57-2005-07-07.pdf ''Nastanak i razvoj osječke Tvrđe''], ''Građevinar'', sv. 57, br. 7, (2005.), str. 538., pristupljeno 18. listopada 2020.</ref> Tamo je početkom veljače izveo jednu od svojih najspektakularnijih akcija, koja je odjeknula Europom, kada je spalio i znatno oštetio nekoliko kilometara dug čuveni drveni [[Sulejmanov most]] preko rijeke Drave (i okolnih močvara), izgrađen još [[1566.]] godine, koji je povezivao Osijek i Dardu u Baranji. Njime je turska vojska prodirala u Europu i vršila opskrbu svojih postrojbi, pa je spaljivanjem jedno vrijeme presječena ta turska žila kucavica. Nikolin ''"prodor do Osijeka i spaljivanje Sulejmanovog mosta danas se proučava kao primjer vojne akcije sa svim elementima diverzije koja je, zapravo, karakteristika modernog ratovanja"''.<ref>Mr. sc. Markus Pilić, [https://mmc.hr/vijesti/v20200909/nikola_zrinski_znanstveni_skup_brosura.pdf ''Nikola VII. Zrinski: vojskovođa i utemeljitelj vojne znanosti u Hrvatskoj i Ugarskoj''], str. 18., u: ''Međunarodni znanstveni skup – Hrvatski ban Nikola VII. Zrinski: život i djelo (1620. – 1664.): povodom 400. obljetnice rođenja'', Čakovec, 11. i 12. rujna 2020., pristupljeno 12. listopada 2020.</ref> 

Zbog velikih i sjajnih pobjeda (zimski pohod u siječnju i veljači 1664. godine) španjolski kralj [[Filip IV., kralj Španjolske|Filip IV.]] dao je Nikoli Zrinskom [[20. travnja]] 1664. godine [[Red zlatnoga runa|odličje "viteza zlatnoga runa"]].<ref>Mr. sc. Vladimir Kalšan, [https://mmc.hr/vijesti/v20200909/nikola_zrinski_znanstveni_skup_brosura.pdf ''Nikola VII. Zrinski Čakovečki – vitez zlatnog runa''], str. 19., u: ''Međunarodni znanstveni skup – Hrvatski ban Nikola VII. Zrinski: život i djelo (1620. – 1664.): povodom 400. obljetnice rođenja'', Čakovec, 11. i 12. rujna 2020., pristupljeno 12. listopada 2020.</ref> Francuski kralj [[Luj XIV.|Ljudevit (Luj) XIV.]] imenovao ga je svojim počasnim plemićem (''perom'' – od engleske riječi ''Peer''). Francuski kralj [[Luj XIV.|Ljudevit (Luj) XIV.]] nagradio ga je s 10.000 talira, te mu je poklonio znamenitu tapiseriju ''Zrinska vojna'', rad osobno majstora Gobelina.<ref name="Branko Nadilo"/>

=== Buntovnik protiv Vašvarskog mira ===
[[Datoteka:Kuršanečki lug - Pogibija Nikole Zrinskog (1664).jpg|mini|200px|Prikaz napada vepra na znamenitog hrvatskog bana u lugu kod [[Kuršanec|Kuršanca]]]]

Dana [[1. kolovoza]] [[1664.]] godine Habsburška carska vojska, uz pomoć vojnih postrojbi iz nekih europskih zemalja, strahovito je razbila Turke kod [[Monošterska bitka (1664)|Monoštra]] ([[mađarski jezik|mađ]]. ''Szentgotthárd''). Kralj Leopold I., međutim, nije iskoristio tu pobjedu, nego je s neprijateljem sklopio nepovoljni sporazum poznat kao „sramotni [[Vašvarski mir]]“, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Ugarski i hrvatski staleži nisu bili zadovoljni iznimno lošim uvjetima tog mira, jer su Turci mogli zadržati sve što su do tada osvojili, a kako im je Beč onemogućio politikom da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te ostvare svoja prava pokretom protiv bečkog dvora, koji je poznat pod nazivom [[Zrinsko-frankopanska urota]].

Na čelu nezadovoljnika s hrvatske strane bio je Nikola Zrinski, dok je s mađarske strane to bio Franjo ([[mađarski jezik|mađ]]. ''Ferenc'') [[Franjo Wesselényi|Wesselényi]]. Kako je upravo u to vrijeme francuski kralj [[Luj XIV.|Ljudevit (Luj) XIV.]] bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora buntovnika s njim o suradnji, ali ona na kraju nije ostvarena.

=== Pogibija ===

U burnim danima i tjednima koji su slijedili nakon Vašvarskog mira u redovima nezadovoljnika, [[18. studenoga]] [[1664.]] godine Nikola pogiba pod nejasnim okolnostima u [[lov]]u na vepra. To se dogodilo u blizini međimurskog naselja [[Gornji Kuršanec]], južno od Čakovca, na području lovišta zvanog Kuršanečki lug. Postoje sumnje da je ubijen po nalogu bečkog dvora, ali je sve zataškano i prikazano kao smrt od ranjenog divljeg vepra.<ref>''Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji'', prir. [[Ivan Mužić]], Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2010., {{ISBN|978-953-6803-25-5}}, str. 151.:{{citat2|Nakon tajanstvenog ubojstva bana Nikole Zrinskog, koje je očito organizirao bečki dvor metkom u leđa inscenirajući nesretan slučaj prilikom lova, (...)}}</ref> Njegovom smrću [[Zrinsko-frankopanska urota]] izgubila je svog predvodnika.

[[Datoteka:Spomenik Nikoli Zrinskom iz 1728, Gornji Kuršanec (Croatia).jpg|mini|200px|Obelisk u [[Gornji Kuršanec|Gornjem Kuršancu]] u spomen Nikoline pogibije]]

Znameniti hrvatski ban pokopan je [[21. prosinca]] [[1664.]] godine u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu [[Pavlinski samostan Sveta Jelena|pavlinskog]] samostana u [[Sveta Jelena (Međimurje)|Svetoj Jeleni]], lokalitetu udaljenom dva kilometra sjeverno od Čakovca. Pogrebni obred vodio je zagrebački biskup [[Petar Petretić]], a govor je održao lepoglavski pavlin [[Ivan Kery]]. U pogrebnome govoru Ivan Kery bana je nazvao ''"utjehom Ugarske, svjetlošću Slavonije, očnim vidom Hrvatske, potporom Dalmacije, srcem Europe, idolom države, slavom kršćanstva, štitom carevine te najjačim zaštitnikom općega dobra i primjerom svakog ljudskog nastojanja"''.<ref name="repository.ffri.uniri.hr"/>

Po riječima tajnika obitelji Zrinski, patera Marka Forstalla, tijelo pokojnika »''21. prosinca svečanim sjajem, na pogrebu ukrašenim brojnim ratnim zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja, pokopano je u mjedenom sarkofagu u grobnici njegovih otaca u [[Sveta Jelena (Međimurje)|Sv. Jeleni]]''«.<ref name="zrinska-garda.hr">Prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić, [http://www.zrinska-garda.hr/old/Govor_Bartolic.htm Nikola Zrinski (Čakovec, 1. V. 1620. – Kuršanec, 18. XI. 1664.)], zrinska-garda.hr, pristupljeno 11. listopada 2020.</ref>

U spomen na njegovu tragičnu pogibiju [[18. studenoga]] [[1994.]] godine ponovno postavljen mu je spomenik, u naselju Gornjem Kuršancu.{{fusg|2}}

== Djela ==
* ''Adriai tengernek Syrenaia'', Beč, 1651., (prepjev na hrv. jeziku: ''[[Adrianskoga mora sirena]]'', Mletci, 1660.)
U rukopisu je ostavio:
* ''Ne bántsd a Magyart'' (Ne diraj Madžara)
* ''Vitéz hadnagy'' (Hrabri vitez), zbirka meditacija o vojničkoj hrabrosti 
* ''Mátyás király életéről való elmélkedések'' (Razmišljanje o životu kralja Matije) 
* ''Az török áfium ellen való orvosságban'' (Lijek protiv turskog opija)

== Naslijeđe i spomen ==
[[Datoteka:Spomenik Nikoli Zrinskom ČK.jpg|mini|200px|Spomenik na glavnom čakovečkom trgu i ulazu u [[Perivoj Zrinskih]]]]
U vrijeme svoje smrti, Nikola Zrinski Čakovečki bio je na vrhuncu slave. Nakon njegove pogibije, vodstvo urote preuzimaju drugi pojedinci (u Hrvatskoj njegov brat [[Petar Zrinski]] i [[Fran Krsto Frankopan]], a u Ugarskoj ostrogonski nadbiskup [[Đuro Lippay]], ugarski [[palatin]] [[Franjo Wesselenyi]], te [[Franjo Nádasdy]] i [[Erazmo Tattenbach]]). Nekoliko godina potom dolazi do sloma urote ([[1670.]] – [[1671.]]) i potpunog raspada pokreta.

Nikolina supruga Sofija se nakon njegove smrti odselila iz Čakovca, zajedno s dvoje male djece. Svoje školovanje sin [[Adam Zrinski|Adam]] i kći Marija Katarina nastavili su u Beču. Tek [[1681.]] godine vratio se Adam na obiteljsko vlastelinstvo u [[Međimurje]] i, kao i njegovi predci, uključio u borbu protiv Turaka. Kao austrijski časnik poginuo je u [[Bitka kod Slankamena 1691.|bitci]] s Turcima kod [[Slankamen]]a, [[19. kolovoza]] [[1691.]] godine. Neki povijesni izvori govore da ga je zapravo jedan austrijski vojnik ustrijelio metkom u leđa<ref>[[Trpimir Macan]], [[Željko Holjevac]], ''Povijest hrvatskoga naroda'', 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., {{ISBN|978-953-0-61560-1}}, str. 154.</ref>. Budući da nije imao djece, njegovom smrću ta je grana obitelji Zrinski usahnula. Na životu je ostao još jedno vrijeme samo njegov bratić [[Ivan Antun Zrinski]], posljednji muški potomak slavne velikaške obitelji [[Knezovi Zrinski|knezova Zrinskih]]. Ivan Antun Zrinski [[1683.]] godine optužen je za veleizdaju i utamničen, provevši dvadeset godina po austrijskim zatvorima umro je od upale pluća u [[Graz]]u, u utvrdi Schlossberg, [[11. studenoga]] [[1703.]] godine.

Slavom ovjenčanom hrvatskom banu i pjesniku Nikoli Zrinskom [[1904.]] godine tadašnje vlasti su na glavnom trgu, u središtu grada [[Čakovec|Čakovca]], podigle velebni spomenik visok oko osam metara. Na vrhu spomenika šepiri se veliki orao raširenih krila koji stoji na maču i liri, simbolizirajući [[junaštvo]] i pjesništvo Nikole Zrinskog.

Spomenik mu je podignut kod utvrde Novi Zrin, [[2001.]] godine.<ref>Mr. sc. Nikola Cik, [https://mmc.hr/vijesti/v20200909/nikola_zrinski_znanstveni_skup_brosura.pdf ''Spomenici Nikole VII. Zrinskog''], str. 17., u: ''Međunarodni znanstveni skup – Hrvatski ban Nikola VII. Zrinski: život i djelo (1620. – 1664.): povodom 400. obljetnice rođenja'', Čakovec, 11. i 12. rujna 2020., pristupljeno 12. listopada 2020.</ref>

== Galerija ==
<gallery>
Datoteka:Skrbnici_Nikole_Zrinskog_Čakovečkog.jpg|Skrbnici Nikole Zrinskog Čakovečkog
Datoteka:Szigeti_veszedelem_(1651).jpg|Groff Zrini Miklos: Adriai tengernek Syrenaia
Datoteka:Adrianskoga_mora_sirena.JPG|Adrianskoga mora sirena
Datoteka:Novi_Zrin.JPG|Novi Zrin
Datoteka:Jan_Thomas_Portrait_of_Miklós_Zrínyi.jpg|Portret Nikole Zrinskoga (između 1662. i 1663., autor: ([[Jan Thomas van Ieperen]])
Datoteka:Osječki_most_sultana_Sulejmana.jpg|Osječki most sultana Sulejmana
Datoteka:Zimska_vojna_Nikole_Zrinskog_Čakovečkog_(1664.).jpg|Zimska vojna Nikole Zrinskog Čakovečkog (1664.)
Datoteka:Miklós_and_Péter_Zrínyi,_burning_of_the_bridge_at_Eszék.jpg|Nikola i Petar Zrinski, spaljivanje osječkoga mosta ([[17. stoljeće]], bakrorez, rad nepoznatoga autora)
Datoteka:Bitka_za_Kanižu_1664.jpg|Opsada Kaniže, svibanj 1664., pod vodstvom Nikole Zrinskoga, generala Wolfganga Juliusa Hohenlohe-Neuensteina i generala Petera Strozzija
Datoteka:350._obljetnica_smrti_-_Nikola_Zrinski_-_poprsje_u_Donjoj_Dubravi.jpg|Poprsje Nikole Zrinskoga u Donjoj Dubravi
Datoteka:Nikola_Zrinski_Čakovečki_-_poprsje_u_Muzeju_Međimurja.jpg|Nikola Zrinski Čakovečki (poprsje u Muzeju Međimurja)
Datoteka:Bust_of_Miklós_Zrínyí_at_the_Miklós_Zrínyi_Military_Academy-2.jpg|Poprsje Nikole Zrinskoga u Vojnoj akademiji Miklós Zrínyi, Budimpešta
Datoteka:Zrínyi_Miklós.jpg|Kip Nikole Zrinskoga (Muzej ratne povijesti u Budimpešti)
Datoteka:Zrinska_garda_Čakovec_-_spomenik_Nikoli_Zrinskom_u_Donjoj_Dubravi.jpg|Zrinska garda - povijesna vojna postrojba iz Čakovca kod spomenika Nikoli Zrinskom u Donjoj Dubravi
</gallery>

== Vidi još ==
* [[Petar Zrinski]]
* [[Zrinsko-frankopanska urota]]
* [[Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu]]
* [[Nikola Šubić Zrinski]]
* [[Frankopani]]
* [[Popis hrvatskih banova]]

== Bilješke ==
#{{fusd|1}}''"'''Pergošić, Ivanuš (Ivan),''' (...) U tiskari Jurja Zrinskog u Nedelišću objavio je ''Decretum koteroga je Verbeci Ištvan dijački popisal'' (1574), slobodni skraćeni hrvatski prijevod ''Tripartita'', sustavnoga prikaza običajnoga prava u Ugarskoj i Slavoniji, i prvu knjigu tiskanu na kajkavskome."''<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=47577 Pergošić, Ivanuš], enciklopedija.hr, pristupljeno 26. kolovoza 2017.</ref>
#{{fusd|2}}''"Na mjestu ranjavanja Nikole VII. Zrinskog (...) je 1728. markiza Anna Maria Pignatelly Althan, vlasnica čakovečkih posjeda u 18. st. podigla spomenik u obliku obeliska, koji je premješten stvaranjem umjetnog jezera radi izgradnje hidroelektrane na Dravi. Replika obeliska nalazi se u središtu obližnjeg mjesta Gornji Kuršanec."'' Izvorni obelisk nalazi se u čakovečkom muzeju.<ref>[https://lako.com.hr/2016/11/13/kursanec/ Kuršanec, Gornji], lako.com.hr, pristupljeno 11. listopada 2020.</ref>

== Izvori ==
{{izvori|2}}

== Vanjske poveznice ==
* Ive Mažuran, [http://www.scribd.com/doc/13053124/Ive-MazuranPovijest-Hrvatske-Od-1518-Stoljeca ''Povijest hrvatske od 15. stoljeća do 18. stoljeća'']
* Ivana Sabljak, [https://www.matica.hr/vijenac/349/dva-brata-i-jedna-sirena-5748/ ''U povodu 660 godina od bilježenja imena plemićke obitelji Zrinski. Dva brata i jedna Sirena''], ''[[Vijenac (časopis)|Vijenac]]'', br. 349, 19. srpnja 2007.
* Hrvoje Petrić, [https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/utvrda-novi-zrin-1661-1664-1412208 ''Utvrda Novi Zrin (1661. - 1664.)''], vojnapovijest.vecernji.hr, 24. lipnja 2020.

{{Redoslijed|
|prethodnik         = [[Ivan III. Drašković]]
|gl_članak_funkcija = [[Hrvatski ban]]<br />(1647. – 1664.)
|nasljednik         = [[Petar Zrinski]]
}}

{{GLAVNIRASPORED:Zrinski, Nikola VII.}}
[[Kategorija:Zrinski|Nikola VII.]]
[[Kategorija:Hrvatski banovi]]
[[Kategorija:Hrvatski vojni zapovjednici]]
[[Kategorija:Hrvatski grofovi]]
[[Kategorija:Životopisi, Čakovec]]
[[Kategorija:Vitezovi Zlatnoga runa]]