Vidi kôd stranice Nacrt Ugovora o Jugoslavenskoj konfederaciji iz 1990. godine

Nacrt Ugovora o Jugoslavenskoj konfederaciji (Savez Jugoslavenskih republika)''' je bio službeni prijedlog [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[Slovenija|Slovenije]] o novom ustroju [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavije]], ponajprije usmjeren ka rješavanju [[Raspad SFRJ|jugoslavenske krize]].<ref name=ig667>Ivo Goldstein, ''Hrvatska 1918 - 2008.'', 2008., str. 667</ref>

Vrijeme početaka jugoslavenske krize [[1990.]] godine, kada su međurepublički odnosi obilježeni zategnutošću, te suprotstavljanjima demokratskih i antidemokratsko-[[Hegemonija|hegemonističkih]] snaga, obilježeno je novim raspravama o reorganizaciji jugoslavenske države. Nositelji takvih ideja su bili predstavnici novo izabranih demokratskih vlada u [[Zagreb]]u i [[Ljubljana|Ljubljani]]. Oni su isticali kako se Jugoslavija jedino može spasiti u obliku saveza suverenih država. U javnosti su se u tim vremenima nerijetko pojavljivala stajališta o nužnosti tzv. skandinavizacije Jugoslavije, a vrlo skoro nakon formiranja novih demokratskih vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj pojavili su se i službeni nacrti mogućeg Saveza jugoslavenskih republika. Nacrt je trebao, na neki način, pomiriti suprotnosti i odgovoriti na prilično velik izazov sigurnosti u srednjoeuropskom i jugoistočnoeuropskom prostoru.

==Nacrt==
12. listopada 1990. godine, hrvatsko i slovensko vodstvo tj. predsjedništva Hrvatske i Slovenije su iznijeli prijedlog [[Konfederacija|konfederalnog]] preustroja Jugoslavije. Nacrt, za koji su autori tvrdili da je nastao na temelju povijesnog iskustva [[Europska unija|Europske zajednice]] (danas Europska Unija), vidio je Jugoslaviju kao savez suverenih država povezanih konfederalnim ugovorom kao aktom međunarodnog prava koji bi isključivao mogućnost obvezivanja država bilo kojim drugim ugovorom ili dokumentom, a koji bi limitirao njihov suverenitet.<ref name=ig667/><ref name=ig668>Ivo Goldstein, ''Hrvatska 1918 - 2008.'', 2008., str. 668</ref> Države unutar Saveza bi bile subjekti međunarodnog prava s vlastitom diplomacijom i mogućnošću sklapanja samostalnih ugovora. Saveza jugoslavenskih republika bi bio dobrovoljan, s krajnjim ciljem omogućavanja ulaska njezinih članica u Europsku zajednicu. Nacrt je uređivao odnose među državama na područjima njihovih zajedničkih interesa: ekonomija, obrana i sigurnost.<ref name=ig668/> Nacrt je predviđao značajnim sljedeća područja unutar Saveza:<ref name="bv">Dr. sc. Budislav Vukas, »''Prijedlozi i nacrti konfederalizacije Jugoslavije 1990./91. - posljednji pokušaji "spašavanja" zajedničke države''« (»''Zajednički slovensko-hrvatski nacrt iz listopada 1990. godine''«), Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, str. 771 - 784, Rijeka, 6. rujna 2006.</ref>

1.)  ''vojno-obrambena suradnja.''<ref name="bv"/>

2.) ''suradnja u promociji standarda zaštite prava čovjeka i nacionalnih manjina.''<ref name="bv"/>

3.) ''ekonomska, carinska suradnja, zaštita okoliša i kulturno-znanstvena suradnja prema principima međudržavne solidarnosti.''<ref name="bv"/>

Nacrt je također predviđao postojanje carinske i monetarne unije, zajedničko tržište, koordinaciju oko pitanja infrastrukture, slobodno kretanje rada, zaštitu okoliša, zajednički vojni kontingent u slučaju neposredne vojne opasnosti.<ref name=ig668/> U nacrtu je posebno bila naglašena zajednička obrana od agresije na Savez, gdje bi nadležnosti i procedura vođenja obrambenih zadaća bile povjerene zajedničkim civilnim i vojnim tijelima Saveza, ostavljajući državama članicama široku autonomiju u organizaciji, funkcioniranju i napose zapovijedanju svojim posebnim vojnim snagama.<ref name="bv"/> Nacrt je predviđao i obećavao stvaranje konfederalnih tijela poput savjetodavnog parlamenta, vijeća ministara i dr., ali nije predviđeno da ista budu osnažena obvezujućim autoritetom.<ref name=ig668/> Nacrt kao uvjet članstva u Savezu jugoslavenskih republika je predviđao da sve države moraju biti opredijeljene za parlamentarno-demokratski sustav i utemeljene na višestranačkim izborima. Svaka članica Saveza jugoslavenskih republika morala bi se opredijeliti za slobodu privatnog vlasništva, slobodu poduzetništva i pravo sindikalnog organiziranja. Konfederalni sud je trebao biti nadležan za rješavanje sporova između država članica, zaštitu načela ustavnosti, zakonitosti u smislu prava konfederacije, odlučivanje o mogućem isključenju države iz Saveza jugoslavenskih republika, u slučaju kršenja Ugovora, tj. neispunjavanja prava i dužnosti što proistječe iz članstva, te je predviđen utok sudu pravnih i fizičkih osoba, i to prema uzoru na već tada definiran sustav zaštite ljudskih prava sukladno pravu [[Vijeće Europe|Vijeća Europe]]. Prema uzoru na [[Povelja Ujedinjenih naroda|Povelju Ujedinjenih naroda]] države unutar Saveza jugoslavenskih republika su se trebale dijeliti na iskonske članice i one članice koje naknadno iskažu svoju volju za pristup Savezu.<ref name="bv"/> 

Nacrt je predviđao klasični mehanizam ratifikacije navedenog osnivačkog međunarodnog ugovora konfederacije, jednako uobičajenoj proceduri ratifikacije sličnih ugovora iz primjera međunarodnih organizacija, kako to uobičajeno predviđa [[međunarodno pravo]]. Tako bi svaka od država-članica budućeg Saveza jugoslavenskih republika osnivački ugovor ratificirala sukladno svojoj ustavnopravnoj proceduri, a instrumenti o ratifikaciji bili bi deponirani kod jedne od vlade države-članice Saveza jugoslavenskih republika. Prema nacrtu ugovor bi stupio na snagu samo između onih država koje su ispunile uvjete ratifikacije, te bi Savez jugoslavenskih republika stupio u život danom predaje ratifikacijskih instrumenata država-članica zainteresiranih za sudjelovanje u njemu. Ugovora je mogao biti podvrgnut reviziji nakon 5 ili 10 godina. U nacrtu je postojala posebna klauzula o istupanju iz Saveza jugoslavenskih republika. Opće je načelo da država-članica može uvijek napustiti Savez, što i proistječe iz načela prava naroda na samoodređenje, te iz činjenice da bi države-članice Saveza jugoslavenskih republika imale potpuni međunarodnopravni subjektivitet. No posebna klauzula je davala mogućnost vezivanja istupa države-članice iz Saveza s njezinim pristupom Europskoj zajednici.<ref name="bv"/>

==Reakcije==
Ovakav zajednički model konfederacije tj. nacrt ugovora, hrvatsko i slovensko državno vodstvo pokušalo je braniti na sjednici proširenog [[Predsjedništvo SFRJ|Predsjedništva SFRJ]] u listopadu 1990. godine.<ref name="bv"/> [[Slobodan Milošević]] i njegovi sljedbenici su odbacili nacrt bez rasprave,<ref name=ig668/> što nije iznenadilo vodstvo Hrvatske i Slovenije. [[Srbija]] i [[Crna Gora]] su se zalagale za [[Federacija|federativni]] model, dok su [[Bosna i Hercegovina]] i [[Makedonija]] bile neodlučne i nedefinirane.<ref name="bv"/> Tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ [[Borisav Jović]] je u tijeku sjednice uspio pridobiti bosanskohercegovačku i makedonsku stranu, te njihove prijedloge predstaviti kao "alternativu" postojećem federativnom uređenju Jugoslavije. Time je izolirao Hrvatsku i Sloveniju, te potpuno umanjio i obezvrijedio njihove argumente. U takvim političkim okolnostima i konstelacijama nije bilo moguće očekivati bilo kakav uspjeh hrvatsko-slovenskog nacrta. Predsjedništvo SFRJ na toj sjednici nije prihvatilo nacrt Ugovora o Jugoslavenskoj konfederaciji.<ref name="bv"/>

== Izvori ==
{{izvori}}

== Literatura ==
* {{Citiranje knjige|last=Goldstein|first=Ivo|title=Hrvatska 1918 - 2008.|year=2008|publisher=Europapress holding, Novi liber|location=Zagreb|isbn=978-953-6045-57-0|ref=harv}}

[[Kategorija:Politika Jugoslavije]]
[[Kategorija:Hrvatsko-slovenski odnosi‎]]