Vidi kôd stranice Milan Obrenović

{{Monarh
| ime                  = Milan Obrenović
| slika                = MilanIV.jpg
| opis                 = Milan Obrenović
| titula               = kralj Srbije
| vladavina            = 
| krunidba             = 
| prethodnik           = [[Mihailo Obrenović]]
| nasljednik           = [[Aleksandar Obrenović]]
| regent               =
| titula1              =
| vladavina1           = 
| krunidba1            = 
| prethodnik1          = 
| nasljednik1          =
| regent1              =
| titula2              =
| vladavina2           = 
| krunidba2            = 
| prethodnik2          = 
| nasljednik2          =
| regent2              =
| titula3              =
| vladavina3           = 
| krunidba3            = 
| prethodnik3          = 
| nasljednik3          =
| regent3              =
| nasljeđe             = -
| supruga              = [[Natalija Obrenović]]
| supruge              = 
| suprug               = 
| supruzi              = 
| djeca                = 
| puno ime             = 
| postumno ime        = 
| dinastija            = [[Obrenovići]]
| vladarska himna      =
| otac                 = Miloš (Jevremov) Obrenović
| majka                = Elena Maria Catargiu
| datum rođenja        = [[22. rujna]] [[1854.]]
| mjesto rođenja       = Mărăşeşti, [[Rumunjska]]
| datum smrti          = [[11. veljače]] [[1901.]]
| mjesto smrti         = [[Beč]], [[Austrougarska]]
| datum pokopa         =
| mjesto pokopa        =
| potpis               =
| zanimanje            =
| vjera                = [[Pravoslavlje]]
}}

'''Milan Obrenović'''{{efn|[[srpska ćirilica]]: Милан Обреновић}} (Mărăşeşti, [[Rumunjska]], [[22. rujna]] [[1854.]] – [[Beč]], [[11. veljače]] [[1901.]]) bio je knez i kralj [[Srbija|Srbije]] iz dinastije [[Obrenovići|Obrenovića]].

== Životopis ==
Milan Obrenović (Milan M. Obrenović IV.) rođen je u Mărăşeştiu, nedaleko grada [[Iaşi (grad)|Iaşija]] u Rumunjskoj na veleposjedu svoga oca Miloša, sina Jevrema Obrenovića, brata kneza [[Miloš Obrenović|Miloša Obrenovića]].
Otac Milana Obrenovića je kao strani najamnik služio u rumunjskoj vojsci i poginuo u borbi s [[Turci]]ma kod [[Bukurešt]]a [[20. studenoga]] [[1861.]] godine. Milanova majka, Elena Maria Catargiu bila je kći rumunjskog grofa Costina Catargiua.

Nakon Milanova rođenja, Miloš i Elena Marija su se razveli. 

Milan je bio njihov jedini sin i imao je jednu sestru, Tomaniju. Nakon pogibije oca, o njemu se brinula majka koja je vodila život raskošne aristokratkinje. Milanovom odgoju nije obraćala posebnu pozornost. Brigu o mladom Milanu preuzeo je njegov rođak, knez [[Mihailo Obrenović]], knez Srbije. Milan Obrenović došao je sa šest godina u [[Kragujevac]] kod kneza Mihaila koji je vodio brigu o njemu. Knez mu je dodijelio izvrsnu guvernantu koja ga je odgajala i podučavala. Kasnije je knez Mihailo poslao Milana na školovanje u [[Pariz]]. Obrazovanje koje je Milan dobio u Srbiji bilo je oskudno. U Kragujevcu je bio okružen neugodnim i neraspoloženim osobama koje su ga na sve moguće načine pokušavale unazaditi. Jedan od glavnih odojitelja mladog Milana Obrenovića bio je i dubrovački pjesnik [[Medo Pucić]].

== Knez Milan Obrenović ==
Nakon ubojstva kneza Mihaila Obrenovića na [[Košutnjak]]u, na prijedlog ministra Milivoja Blaznavca za novog nasljednika proglašen je Milan Obrenović, tada četrnaestogodišnjak. Zbog toga što je bio maloljetan u vrijeme izbora, umjesto njega sve do [[1872.]] godine vladalo je namjesništvo: Blaznavac, Ristić i Gavrilović. 

Prva mjera namjesništva bila je donošenja Ustava [[29. lipnja]] [[1869.]] godine kojim je predviđeno da srpsko prijestolje, ako bi izumrla zakonita muška linija Obrenovića, mogu naslijediti potomci kneza Miloša po ženskoj liniji. Ovaj Ustav nailazi na snažan otpor oporbe.

Napunivši 18 godina, knez Milan Obrenović 1872. godine preuzeo je vlast od namjesništva. Na početku svoje vladavine oslanjao se uglavnom na vojsku, pa je radio na njenom jačanju. U vanjskoj politici oslanjao se sve više na Rusiju. U njegovo vrijeme zbilo se je nekoliko važnih događaja.
Kada je u [[Nevesinje|Nevesinju]] izbio ustanak, tzv. [[Nevesinjska puška]], 1875. godine, knez Milan odbio je sudjelovati u ustanku te ga osuđivao. U ustanku se pod [[pseudonim]]om ''Petar Mrkonjić'' borio i budući kralj Srbije [[Petar I. Karađorđević|Petar Karađorđević]].

Pod pritiskom javnog mnijenja objavio je rat Turskoj [[1876.]] godine, ali bez dovoljno diplomatske pripreme završen je porazom Srbije, [[1877.]] godine. Iste godine, [[2. prosinca]], na inzistiranje Rusije, ponovno stupio je u rat. Vojska Kneza Milana kretala se prema [[Niš]]u, [[Pirot]]u i Vranju. Nakon potpisivanja [[Sanstefanski mir|Sanstefanskog ugovora]] došlo je do preokreta u politici kneza Milana. Rusi su forsirali Bugare u stvaranju Sanstefanske Bugarske, nauštrb srpskih područja, pa se knez sve više okretao [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]].

Odlukom [[Berlinski kongres|Berlinskog kongresa]] [[1878.]] godine [[Kneževina Srbija]] dobila je neovisnost. Nakon odluka Berlinskoga kongresa [[Srbija]] je dobila Vranjski, [[Niš]]ki, Pirotski i Toplički okrug, a zauzvrat se suglasila da [[Austro-Ugarska]] može [[Dekret o aneksiji Bosne i Hercegovine|okupirati Bosnu i Hercegovinu]]. Knez Milan šalje i prvu delegaciju da povede pregovore s Austro-Ugarskim dvorom. Na čelu delegacije bili su [[Jovan Ristić]], vođa [[Liberalizam|liberal]]a koji se obvezao da će u ime Srbije s Austro-Ugarskom zaključiti trgovački ugovor i izgraditi željezničku prugu.

Željeznička konvencija potpisana je [[28. ožujka]] [[1880.]] godine. Knez Milan bio je uvrijeđen držanjem Rusije prema Srbiji. [[1881.]] godine otišao je u službeni posjet [[Petrograd]]u, kod ruskoga [[car]]a [[Aleksandar III., ruski car|Aleksandra III. Romanova]]. U [[Petrograd]]u je primljen dosta hladno, gotovo s odbacivanjem. [[Rusija]] je potvrdila svoju politiku s Berlinskoga kongresa. Po povratku iz Petrograda, knez Milan svratio je do [[Beč]]a i utanačio politički ugovor s Austro-Ugarskom.

Taj dokument bila je tzv. [[Tajna konvencija]], koju je u [[Beograd]]u potpisao [[Čedomilj Mijatović]] [[16. lipnja]] [[1881.]] godine. Tajna konvencija podrazumijevala je uzajamnu i prijateljsku politiku Srbije i Austro-Ugarske, gdje se [[Srbija]] obvezala da na svom području neće dozvoliti politička spletkarenja protiv Austro-Ugarske monarhije, a za uzvrat [[Austro-Ugarska]] obvezala se je lobirati za proglašenje Srbije kraljevinom. Nakon ovoga sporazuma, predsjednik ministarskoga savjeta Mihailo Piroćanac podnio je ostavku zajedno s vladom, koja nije prihvaćena.

Sljedeći čin bilo je proglašenje Srbije kraljevinom, [[21. veljače]] (po novom kalendaru [[6. ožujka]]) [[1882.]] godine. Car [[Franjo Josip I.]] osobno je čestitao Kralju Milanu Obrenoviću.

== Kralj Milan Obrenović ==
Odmah po proglašenju Milana Obrenovića kraljem Srbije, počeo se naglo mijenjati politički život u zemlji. U to vrijeme počele su se stvarati političke stranke u Srbiji. Stvorene su: [[Narodna radikalna stranka|Radikalna stranka]] 1831., čiji je vođa bio [[Nikola Pašić]], [[Liberalna stranka]] sa svojim vođom [[Jovan Ristić|Jovanom Ristićem]] i Naprednjačka stranka kao osobna stranka kralja Milana.

Narod je počeo biti nezadovoljan vladavinom kralja Milana. Bojeći se narodnog nezadovoljstva, a i zbog nabave novih pušaka, kralj Milan se pozvao na pravo osnivanja vojske u pričuvi i naredio je prikupljanje oružja od naroda i stavljanje u spremišta. Radikali su poveli žestoku borbu protiv režima kralja Milana. Seljaci Timočke krajine pružili su otpor sakupljanju oružja i po nagovoru radikalne stranke odbili su predati oružje.

U okolini [[Zaječar]]a i Knjaževca, [[1883.]] godine, izbila je [[Timočka buna]] koju su kralj Milan i vojska ugušili. Tada je kralj Milan ukinuo narodnu vojsku i počeo stvarati redovitu vojsku, koja će mu biti odana. Nakon gušenja bune kralj je počeo progoniti radikale zbog čega je njihov vođa Nikola Pašić pobjegao u Bugarsku gdje je nastavio s radom.

Politika kralja Milana prema Bugarskoj počela se je sve više zaoštravati zbog njegovoga veleposjeda Bregovo koje je pripalo Bugarskoj kao i zbog stalne prijetnje da izbjegle radikalske pristalice predvođene Pašićem povrate svoju nekadašnju moć. Ujedinjenje Bugarske s Istočnom Rumelijom, [[1885.]] godine, Milan je doživio kao pripremu za osvajanje [[Makedonija|Makedonije]], što je bio povod za rat s Bugarskom. U kratkotrajnom ratu Srbija je poražena, a glavna bitka bila je na rijeci Slivnici od [[5. studenoga|5.]] do [[7. studenoga]] [[1885.]] godine. Mir je sklopljen u Bukureštu, po načelu povratka na prvobitno stanje. 

Neposredno nakon završetka Srpsko-bugarskoga rata, izvršen je pokušaj [[atentat]]a na kralja Milana, na vrlo specifičan način. Urotnici su uspjeli uvući se u kraljev dvor i prepiliti grede njegove kupaonice. Samo zahvaljujući budnosti stražara koji su primijetili provalu, kralj Milan Obrenović uspio se spasiti.

Zbog ljubavnih avantura došao je u sukob sa svojom suprugom, kraljicom Natalijom. Nakon brojnih peripetija, došlo je do pravno sumnjivoga razvoda [[1888.]] godine. 

Kao vid prvog popuštanja pred narodom, kralj Milan je još [[1. studenoga]] [[1887.]] godine odobrio mirovinu zbačenome episkopu i mitropolitu Mihailu, ali ne i njegov povratak u Srbiju. Iste godine produžena je valjanost Tajne konvencije uz dodatnu odredbu da će Austro-Ugarska štititi interese Obrenovića. 

Godine [[1888.]] proglašen je Radikalski ustav poznat po svojoj liberalnosti i naprednosti. Pri njegovom donošenju, kao uzor je korišten belgijski ustav iz [[1835.]] godine.

Dne [[22. veljače]] [[1889.]] godine na proslavi Dana Kraljevine, kralj Milan objavio je svoju [[abdikacija|abdikaciju]]. Silazeći s prijestolja, kralj Milan je, po Ustavu, odredio tri namjesnika, koji su trebali vladati do punoljetnosti kralja Aleksandra.

== Povlačenje i smrt Milana Obrenovića ==
[[Datoteka:KraljMilanObrenovic.jpg|thumb|left|Portret Milana Obrenovića nastao oko [[1881.]] godine.]] 

Nakon ustupanja prijestolja svome maloljetnome sinu, kralj Milan se još neko vrijeme zadržao u Srbiji. Nakon povratka kraljice Natalije u [[Beograd]], koja je željela biti na usluzi sinu Aleksandru, Milan je uspio isposlovati njeno progonstvo, što je izazvalo nerede, [[1. lipnja]] [[1891.]] godine, u Beogradu u kojima su bile dvije žrtve. Kralj Milan postao je nepopularan. Od ruskog dvora je izgleda dobio novčanu pomoć od dva milijuna dinara pod uvjetom da zauvijek napusti Srbiju.

Vlada je na osnovi Milanovoga pristanka ispunjenja ovoga zahjteva, [[14. ožujka]] [[1892.]] godine, donijela zakon po kojem se kralju Milanu zabranjuje boravak u Srbiji i ponovno dobivanje srpskoga državljanstva bez privole Narodne Skupštine. Samo u slučaju bolesti kralja Aleksandra, Milan je imao pravo doći i ostati u Srbiji za vrijeme trajanja bolesti. U međuvremenu kralj Aleksandar izvršio je [[državni udar]] i proglasio se punoljetnim. Nakon prvoga odlaska i povratka u Srbiju, kralj Milan je u proljeće 1895. godine po drugi puta napustio Srbiju, a u zemlju se opet vratila protjerana kraljica Natalija Obrenović.

Nakon novog dogovora sa sinom, Milan se ponovno vratio u Srbiju, [[7. listopada]] [[1897.]] godine. Aleksandar mu je dao položaj vrhovnoga zapovjednika aktivne vojske, a Milan je počinje osposobljavati i osuvremenjivati. 

Na Milana Obrenovića pokušan je još jedan [[atentat]], na [[Sveti Ivan Krstitelj|svetog Ivana Krstitelja]] po [[Julijanski kalendar|julijanskom kalendaru]], [[24. lipnja]] [[1899.]] godine, kada ga je Đura Knežević pokušao ubiti.<ref>{{srp oznaka}} Ivan Janković, [http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:402845-Pasic-sacuvao-glavu ''Pašić sačuvao glavu''], novosti.rs, 24. listopada 2012., pristupljeno 20. veljače 2016.</ref> Milan Obrenović odmah je započeo novi obračun s radikalima.

[[Datoteka:Grob kralja Milana.jpg|mini|250px|Nadgrobna ploča kralja Milana]]

Do novih problema s kraljem Aleksandrom dolazi nakon njegove odluke da se vjenča s Dragom Mašin. Kralj Milan ga je prekorio u pismu i nije mu dao blagoslov. Nakon toga Milan je krajem [[1900.]] godine zauvijek otputovao iz Srbije.<ref name="D.D.">[[Dragan Damjanović|Damjanović, Dragan]]. ''Ban Dragutin Khuen-Héderváry, Herman Bollé i grob srpskog kralja Milana Obrenovića u crkvi manastira Krušedola'', // ''[[Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]]'', sv. 29, (2011.), str. 333.-354. {{Hrčak|id=112695}}, str. 334.</ref> Jedno vrijeme boravio je u [[Karlsbad]]u, pa zatim u [[Temišvar]]u a posljednje trenutke proveo je u [[Beč]]u.

U Beču se je smrtno razbolio od upale pluća. Car Franjo Josip I., u znak dobrih odnosa stavio mu je na raspolaganje jednu svoju kuću u kojoj je bolesni Milan do smrti boravio u društvu mađarskoga [[grof]]a [[Eugen Zichy|Eugena Zichyja]]. 

Milan Obrenović umro je u Beču [[11. veljače]] [[1901.]] godine, u 47. godini života.<ref name="D.D."/>

Pokopan je u [[Krušedol]]u, pokraj kneginje Ljubice.

== Bilješke ==
{{notelist}}

== Izvori ==
{{izvori}}

== Literatura ==
* Slobodan Jovanović, ''Vlada Milana Obrenovića'', I-II, Beograd, 1990.
* Vladimir Ćorović, ''Istorija Srba'', sv. 3, Beograd, 1995.
* Dimitrije Đorđević, ''Nacionalne Revolucije balkanskih naroda (1804-1914)'', Beograd, 1995.

== Vanjske poveznice ==
{{Commonscat|Milan I of Serbia}}

{{Redoslijed|
|prethodnik = [[Mihailo Obrenović]]
|gl_članak_funkcija = Knez Srbije 1868. - 1882.<br />Kralj Srbije 1882. - 1889.
|nasljednik = [[Aleksandar Obrenović]]
}}


{{GLAVNIRASPORED:Obrenović (kralj), Milan}}
[[Kategorija:Srbijanski kraljevi]]
[[Kategorija:Obrenovići]]
[[Kategorija:Srbijanski knezovi]]
[[Kategorija:Kneževina Srbija]]
[[Kategorija:Kraljevina Srbija]]
[[Kategorija:Srbija u Osmanskom Carstvu]]
[[Kategorija:Životopisi, Srbija]]