Vidi kôd stranice Ljetopis popa Dukljanina

<!--'''Ljetopis popa Dukljanina'''-->
{{Infookvir knjiga 
| naziv           = Ljetopis popa Dukljanina
| naziv_izvornika = Kraljevstvo Slavena
| prijevod        = Barski rodoslov
| slika           = [[Datoteka:Dukljanin.jpg|220px]]
| opis_slike      = ''Ljetopis popa Dukljanin''a, u prijepisu ''Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum'' hrvatskoga povjesnika [[Ivan Lučić|Ivana Lučića]] iz 1666. godine
| autor           = [[Pop Dukljanin]]
| ilustrator      = 
| dizajn korica   = 
| država          = [[Dukljansko Kraljevstvo]]
| jezik           = latinski
| serijal         = 
| žanr            = 
| vrsta_djela     = 
| izdavač         = 
| datum_izdanja   = 
| vrijeme_i_mjesto_nastanka = 12. stoljeće, [[Bar (grad)|Bar]]
| vrsta_korica    = 
| broj_stranica   = 
| pripovjedač     = 
| gledište        = 
| vrijeme_radnje  = 
| mjesto_radnje   = 
| glavni_lik      = 
| teme            = 
| isbn            = 
| prethodna       = 
| sljedeća        = 
}}
'''Ljetopis popa Dukljanina''' ([[Latinski jezik|lat.]] ''Regnum Sclavorum'', '''Kraljevstvo Slavena'''; poznato i kao '''Barski rodoslov''') je [[Crnogorska srednjovjekovna književnost|crnogorska]] i [[Južni Slaveni|južnoslavenska]] [[srednji vijek|srednjovjekovna]] [[kronika]] nastala, po mišljenju većine [[povjesničar]]a,  u [[12. stoljeće|12. stoljeću]] u [[Bar (grad)|Baru]]: njezin je autor najvjerojatnije anonimni svećenik [[Barska nadbiskupija|Barske nadbiskupije]],<ref name="OpcaInNac">Opća i nacionalna enciklopedija, str. 280.</ref> koja  je u to vrijeme bila sjedište [[Dukljanska crkva|Arhiepiskopije Dukljanske crkve]].<ref>[http://books.google.me/books?id=ciHWn9L9kW4C&pg=PR37&dq=diocliensis&hl=en&sa=X&ei=FfxSUeHiJefi4QSZnYGICg&ved=0CEcQ6AEwBQ#v=onepage&q=diocliensis&f=false Jean Hardouin, ''Acta Conciliorum et Epistolae decretales ac Constitutiones summorum Pontificum'']</ref>

''Ljetopis'' započinje riječima:<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ljetopis_pop_dukljanina_latinicna_redakcija.htm ''Ljetopis popa Dukljanina'', na crnogorskom jeziku]</ref><ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ljetopis_popa_dukljanina_na_latinskom.htm U latinskom izvorniku: "Rogatus a vobis dilectis in Christo fratribus, ac venerabilibus sacerdotibus sanctae sedis ''Archiepiscopatus'' Dioclitanae ecclesiae..."]</ref>

{{citat2|Budući ste me zamolili, voljena braćo u [[Krist]]u i poštovani svećenici svetog sjedišta Arhiepiskopije '''Dukljanske crkve'''...}}

''Ljetopis'' je jedan od najstarijih izvora i kompilacija za [[Hrvatska povijest|hrvatsku]], [[crnogorska povijest|crnogorsku]] i [[Slaveni|slavensku]] [[povijest]], vjerojatno na temelju pripovijednih i drugih izvora iz 12. stoljeća, koji je sastavio anonimni autor nazvan '''[[Pop Dukljanin]]''', [[svećenik]] u Baru. Odatle i naziv ''Barska kronika'', dok je sam autor djelo nazvao ''Kraljevstvo Slavena'' (lat. ''Sclavorum Regno'').<ref name="Proleksis">[http://proleksis.lzmk.hr/5909/ Proleksis enciklopedija] Ljetopis popa Dukljanina</ref> Pop Dukljanin rabio je starije slavenske predloške i sastavke iz 11. i 12. stoljeća, koji nisu sačuvani. Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, legendu o osnutku [[Dubrovnik]]a, povijest Duklje i dr., a obuhvaća događaje na prostoru hrvatske i srpske srednjovjekovne države, osobito [[Duklja|Duklje]] od 5. do najdetaljnije 12. stoljeća.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=23447 Hrvatska enciklopedija] Ljetopis popa Dukljanina</ref> Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom od oko 1650., dok je po mogućem starijem izvorniku [[Mavro Orbini]] 1601. objavio knjigu na talijanskom ''[[Crvena Hrvatska#Orbini Lučić i drugi izvori|Il regno degli Slavi]]''. Godine 1666. objavio ga je na latinskom [[Ivan Lučić]] u svojoj povijesti ''[[O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske|De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex]]''. Djelo je utjecalo na rani [[panslavizam]] u [[Hrvat]]a. Takozvana [[Ljetopis popa Dukljanina#Hrvatska redakcija|hrvatska redakcija]] (14–15. st.) donosi [[Zvonimir|legendu o ubojstvu kralja Zvonimira]], Slaveni postaju Hrvati, a Svatopluk postaje Budimir. O djelu su napisani brojni historiografski radovi.<ref name="Proleksis" />

Paralelno sa slavenskim originalom, koji je izgubljen, nastao je i [[latinski jezik|latinski]] prijevod, zahvaljujući čijim je prijepisima iz [[17. stoljeće|17. stoljeća]] ovaj vrijedni spomenik južnoslavenske [[pismo (grafija)|pismenosti]] i sačuvan. U skladu sa stavovima latinske srednjovjekovne historiografije, autor kronike [[Goti|Gote]] i [[Slaveni|Slavene]] smatra istim narodom, pa svoju povijest ''Kraljevstva Slavena'' počinje doseljavanjem Gota u oblast bivše [[rimska provincija|rimske provincije]] [[Prevalis]] (današnja [[Crna Gora]]), krajem [[5. stoljeće|5. stoljeća]].

== Pregled djela ==

Sa 12. stoljećem počinju ozbiljniji napori da se u kronikama, zapravo tek teško sabranim bilješkama osvijetli crkvena ili politička prošlost nekoga grada ili kraja. I takvi su pokušaji vezani za glavna crkvena središta, dakle za one gradove koji su imali ili željeli imati prvenstvo na Jadranu. To valja isticati zbog toga što takve kronike i slična djela nose pečat ne baš uvijek objektivna rada.

=== Prijepisi ===
[[Datoteka:Mavro Orbini il regno de gli slavi.jpg|mini|150px|''[[Mavro Orbini|Il Regno de gli Slavi]]'']]
Nije slučaj da je najveću pažnju u historiografiji privuklo djelo, koje to kao stvarni povijesni izvor najmanje zaslužuje. To je poznati ''Ljetopis popa Dukljanina'' ili ''Barski rodoslov'', djelo nekoga pobliže nepoznatoga barskoga svećenika. Prema nepotvrđenim istraživanjima Eduarda Peričića, moguće je da se radi o [[nadbiskup]]u Grguru.<ref name="Muzic14">Mužić, Ivan, str. 14.</ref> Djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća i došlo je do nas u četiri redakcije. Osnovnu, latinsku je napisao sam pop Dukljanin. U uvodu latinske redakcije, autor ljetopisa naveo je da je kako bi udovoljio željama onih koji su ga zamolili, preveo ljetopis sa [[slavenski jezici|slavenskog]] na latinski jezik.<ref>Mužić, Ivan, str. 27.-31.</ref>

Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko [[1650.]] godine, dok je po mogućem starijem izvorniku, benediktinac [[Mavro Orbini]] [[1601.]] objavio knjigu na [[talijanski jezik|talijanskom]], ''Il regno degli Slavi''.<ref name="Proleksis" /> Prva 23 poglavlja latinske redakcije vjerojatno su negdje u 15. stoljeću slobodno prevedena na [[hrvatski jezik]] i tom je prijevodu nepoznati prevoditelj dodao legendu o smrti [[Dmitar Zvonimir|kralja Zvonimira]]. Konačno, na molbu Splićanina Dmina Papalića, koji je početkom 16. stoljeća našao ''Hrvatsku redakciju'' u [[Paganija|Krajini]], prevodi [[Marko Marulić]] tekst ''Hrvatske redakcije'' na latinski jezik 1510. pod imenom ''Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione''.

Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. To čine i neki dubrovački pisci, kao što su [[Jakov Lukarić]] i Resti. Godine [[1666.]] [[Ivan Lučić]] objavio je ljetopis pod nazivom ''Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum'' u svojoj knjizi ''De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex''<ref>Mužić, Ivan, str. 225.</ref>, a [[1874.]] [[Ivan Črnčić]] objavio je djelo pod nazivom ''Popa Dukljanina ljetopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku, po prepisu popa Jerolima Kaletića''.<ref>Mužić, Ivan, str. 227.</ref>

=== Ocjena ===

''Ljetopis popa Dukljanina'' je odviše dalek izvor za povijest Hrvata [[Srednjovjekovna hrvatska država|u doba narodne dinastije]]. Pop Dukljanin zna malo ili gotovo ništa o događajima u krajevima sjevernije ili zapadnije od Cetine. Tu je zanimljivija ''[[Ljetopis popa Dukljanina#Hrvatska redakcija|Hrvatska redakcija]]'', koja pokazuje namjerno ubacivanje hrvatskoga imena u prvotni Dukljaninov tekst. Osobito je značajan Dodatak ili samostalni završetak Hrvatske redakcije, tj. [[Ljetopis popa Dukljanina#Legenda o smrti|legenda o nasilnoj smrti]] [[Hrvatsko Kraljevstvo|hrvatskog kralja]] [[Zvonimir]]a.

U ovom će pregledu biti riječ o ''Ljetopisu popa Dukljanina'' ili ''Hrvatskoj redakciji'' samo toliko koliko oba izvora služe za prikaz hrvatske povijesti. Detaljnije o kulturnim i književnim karakterisitikama djela u članku [[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća]]:
* {{glavni|Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća#Književni krug|Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća#Nositelji kulture|l1=Književni krug|l2=Nositelji kulture}}

O ''Ljetopisu popa Dukljanina'' postoji zaista velika i opsežna literatura, pa usprkos tome jedva se koji od ocjenjivača djela odvažio na to da ga spašava kao pouzdan povijesni izvor. Poneki je povjesničar cijenio njegove geografske podatke ([[Franjo Rački]]), dok je drugi vidio u njemu "našega prvog književnika" ([[Ferdo Šišić]]). Budući da je to skup doista različitih vijesti koje katkad nisu sadržajno ni povezane, nije do danas završena diskusija o koncepciji djela u cijelosti kao ni o porijeklu pojedinih sastavnih dijelova.

=== Sadržaj ===

Na prvi pogled mogu se izdvojiti neke posebne cjeline, tako da se ''Ljetopis popa Dukljanina'' može podijeliti u tri dijela. Prvi, sadržajno najšareniji u kojem okosnicu čini Trebinjski rodoslov 10. stoljeća i na koji su dodani neki sadržajno samostalni stavci ([[Ljetopis popa Dukljanina#Podrijetlo Hrvata|"gotski uvod"]], izvod iz Panonskih žitija, odlomak o Duvanjskom saboru, legende o [[Radoslav]]u i [[Pavlimir]]u itd.). Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, [[legenda|legendu]] o osnutku [[Dubrovnik]]a i dr.<ref name="OpcaInNac"/>. Osobitu pažnju iz prvog dijela Ljetopisa popa Dukljanina privlači još i danas tzv. [[Ljetopis popa Dukljanina#Podrijetlo Hrvata|"gotski uvod"]] (prvih pet poglavlja gotske povijesti) i 9 poglavlje, tj. sabor na [[Duvanjsko polje|Duvanjskom polju]]. Prvom je djelu pridodan drugi, legenda o [[Sveti Vladimir|dukljanskom knezu - svetom Vladimiru]] (poglavlje 36), koja je vjerojatno nastala na osnovi danas izgubljenog životopisa. Najzad, treći dio Ljetopisa pravi je dukljanski ljetopis, koji obuhvaća razdoblje 11. i 12. st. [[Duklja|povijesti Dukljanskoga Kraljevstva]].

Vjerodostojnost podataka, koje kronika donosi za razdoblje od sredine [[10. stoljeće|10.]] do polovine [[12. stoljeće|12. stoljeća]], a koji se odnose na stvaranje snažnog državnog središta u Duklji pod [[dinastija|dinastijom]] [[Vojislavljevići|Vojislavljevića]], u najvećoj mjeri potvrđuju strani izvori. Literalno najuspješniji dio kronike, pravi mali ljubavni roman, čini poglavlje o životu, ljubavi i stradanju dukljanskog kneza [[Sveti Vladimir|Vladimira]] i njegove žene [[Kosara|Kosare]], kćerke [[Bugarska|bugarskog]] cara [[Samuilo|Samuila]]. Kronika je značajno svjedočanstvo bogatog nasljeđa [[srednji vijek|srednjovjekovne]] južne primorske književnosti - osobito [[crnogorska srednjovjekovna književnost|crnogorske srednjovjekovne književnosti]]<ref>[http://www.icjk.me/crnogorska_knjizevnost/index.php Institut za crnogorski jezik i književnost: Pregled crnogorske srednjovjekovne književnosti (na crnogorskom)]</ref>. U njen sastav ušli su prerađeni dijelovi izgubljenih spisa: ''Hronike Duklje'' iz 10. stoljeća, ''Epa o Duklji'' i ''Žitija sv. Vladimira'' iz [[11. stoljeće|11. stoljeća]], kao i brojne legende i predanja. Detaljnije o osobinama tih spisa u [[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća#Književni krug|prvom]] i [[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|drugom]] tekstu.

Sam ljetopisac u uvodu ističe da je na molbu [[duklja]]nskoga svećenstva preveo sa slavenskoga spis ''Libellus Gothorum'', koji se latinski zove ''Regnum Sclavorum'',<ref>Šišić, Ferdo, str. 292. "Rogatus a vobis dilectis in Christo fratribus ac venerabilibus sacerdotibus . . . ut libellum Gothorum, quod latine Sclavorum dicitur regnum, quo omnia gesta ac bella eorum scripta sunt, ex sclavonica littera verterem in latinam . . . vestrae postulationi . . . parere studui".</ref> pa se u vezi s tim priznanjem postavlja niz pitanja. Takvim je uvodnim riječima pisac, bez sumnje, prikrio glavnu svrhu pisanja djela. Djelo je trebalo da prikaže starost [[barska nadbiskupija|barske nadbiskupije]].

== Podrijetlo Hrvata ==
{{glavni|Podrijetlo Hrvata}}

Drugo je po vremenskom redu pisano vrelo o [[Podrijetlo Hrvata|postanku hrvatske vlasti]] na području [[Dalmacija (rimska provincija)|rimske Dalmacije]] ''Ljetopis popa Dukljanina''. Nastao je u 12. stoljeću. Prema njegovu se kazivanju nisu [[Hrvati]] kao takvi uopće ni [[Dolazak Hrvata|doselili u Dalmaciju]]. Došli su samo [[Goti]] pod braćom [[Totila|Totilom]] i Ostroilom. Osvojili su najprije [[Panonija|Panoniju]]. Onda je Totila s jednim dijelom vojske krenuo u Italiju, opustošio je i tamo umro, a Ostroilo je osvojio Dalmaciju i vladao njome kao kraljevstvom Gota. O gotskom kralju u Dalmaciji Selimiru, sinu Svevladovu i unuku Ostroilovu, kaže Dukljanin da ju je napunio mnoštvom Slavena i da je u ono doba u zemlji bio mir (glava 4: lat. ''replevit multitudine Sclavorum et quievit terra in diebus illis''). O tome ne daje nikakva bližeg objašnjenja. Govoreći poslije o kraljevstvu Gota u Dalmaciji kaže da su se oni zvali još i Slaveni (glava 5: lat. ''Gothi, qui et Sclavi''). Kraljevstvo Gota postalo je tako i kraljevstvo Slavena. Tek kada se potanko opisuje kako je Svetopelek, osmi Selimirov nasljednik, koji se prvi pokrstio i preveo cijeli svoj narod u [[kršćanstvo]], uredio svoju državu, spominje se prvi put [[Srednjovjekovna hrvatska država|Hrvatska]] kao ime kojim je nazvao dvije od pokrajina na koje je podijelio svoje kraljevstvo, i to upravo primorske njegove pokrajine. Jednoj je od njih nadjenuo ime [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijela Hrvatska, a zvala se i Donja Dalmacija]] (glava 9: lat. ''vocavit Croatiam albam, quae et inferior Dalmatia dicitur''), a drugoj [[Crvena Hrvatska|Crvena Hrvatska, a zvala se i Gornja Dalmacija]] (u istoj glavi: lat. ''Croatiam Rubeam vocavit, quae et superior Dalmatia dicitur''). Hrvatska su tako samo dvije pokrajine kraljevstva Gota ili Slavena. U Dukljanina nema nikakvoga [[Dolazak Hrvata|dolaska Hrvata]], a i dolazak Slavena pod gotskim okriljem ostaje sasvim nejasan.<ref name="Radoslav">Radoslav Katičić - O podrijetlu Hrvata, Supičić 1997.</ref>

Kazivanje Dukljaninovo o povijesti Gota u Dalmaciji puno je povijesno nepouzdanih podataka. Nikako se ne slaže s autentičnim vijestima o povijesti Gota. Razabire se da je taj pisac imao pisanih vrela što su potjecala iz spisa koji su nastali u benediktinskom samostanu Monte Cassino, ali među njima nisu bila vrela s autentičnim podatcima. U Dukljaninovo su pripovijedanje uvršteni mnogi podatci s valjanom povijesnom pozadinom, čak i jedna jako prerađena verzija Žića Konstantinova, staroslavenskoga životopisa [[Sveti Ćiril|sv. Ćirila]], ali cjelovit prikaz događanja kakav se čita u njega ne može se nikako smatrati autentičnim, to je očito iskićena konstrukcija autora i redaktora što pripada već kasnijim stoljećima prijelaza iz ranoga u razvijeni [[srednji vijek]]. Nemoguće je stoga iz toga prikaza crpiti podatke, koji bi mogli iole pomoći pri odgovaranju na pitanje o [[Podrijetlo Hrvata|podrijetlu Hrvata]].<ref name="Radoslav" />

== Duvanjski sabor ==

Ostavljajući po strani neobično zanimljiv problem [[Ljetopis popa Dukljanina#Podrijetlo Hrvata|Dukljaninove "gotomanije"]], zanimljivo je 10. poglavlje, koje se u starijoj [[Hrvatska historiografija|hrvatskoj historiografiji]] smatralo prvorazrednim izvorom upravo za hrvatsku povijest. Povod je takvu tumačenju dao sam pisac. Naime, pošto je opisao kako je Konstantin pokrstio kralja Svetopelega, kako je taj na to održavao u nazočnosti papinskih poslanika sabor lat. ''in planicie Dalme'' i bio ondje okrunjen te je posvetio dva nadbiskupa i teritorijalno podijelio svoju državu, ljetopisac je nastavio: ustanovi (kralj Svetopeleg) mnoge zakone i dobre običaje, koje ako netko želi upoznati neka čita slavensku knjigu (lat. ''librum Sclavorum''), koja se zove ''Methodius''".<ref>Šišić, Ferdo, str. 308.</ref> U uvjerenju da se rad sabora odnosi na hrvatskoga kralja učvršćivao je historiografiju prevoditelj ''Ljetopisa popa Dukljanina'' i sastavljač ''Hrvatske redakcije'', koji je tome tekstu dodao: "Da, ako tko hoće napuno znati naredbu ku učiniše i mejaše kudi postaviše i zemljam imena, vazmi knjige ke pri Hrvatih ostaše i pri njih se nahode, a zovu se ''Metodios''".<ref>Šišić, Ferdo, str. 400.</ref> Osim toga, Svetopelegova se država raspadala na dva dijela od kojih je jedan, Primorje, bio podijeljen na [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijelu Hrvatsku (lat. ''Croatia Alba'')]] ili Donju Dalmaciju i na [[Crvena Hrvatska|Crvenu Hrvatsku (lat. ''Croatia Rubea'')]] ili Gornju Dalmaciju. Onaj dio te države, koji se nalazio sa sjeverne strane jadransko-pontske razvodnice nazvao je Svetopeleg, kaže Dukljanin, [[Srednjovjekovna Srbija|Srbijom ili Zagorjem]] (lat. ''Transmontana''), koja se opet dijelila na [[Raška|Rašu]] i [[Srednjovjekovna bosanska država|Bosnu]].

== Bijela Hrvatska ==
[[Datoteka:Oton_Ivekovic%2C_Krunidba_kralja_Tomislava.jpg|mini|''Krunidba kralja Tomislava'', [[Oton Iveković]]]]
[[Datoteka:Tomislavova Hrvatska.jpg|mini|[[Tomislav]]ovo [[Hrvatsko Kraljevstvo|kraljevstvo]] i velika pobjeda protiv Ugara u [[Bitka na Dravi 925.|bitki na Dravi 925.]]]]
[[Datoteka:Map Byzantine Empire 1025-en.svg|mini|[[Bizantsko Carstvo]], na svom vrhuncu u pet stoljeća, 1025. pri smrti [[Bazilije II.|Bazilija II.]] [[Hrvatsko Kraljevstvo]], kojim su tada vladali [[Gojslav]] (do 1020.) i [[Krešimir III.]] (do 1030.) bilo je od 1018. do 1025. bizantski [[vazal]].]]
Ostajući i dalje vjeran slici te Svetopelegove "hrvatsko-srpske", dakako izmišljene, države, Dukljanin je katkada govorio i o vladarima ili banovima [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijele Hrvatske]]. Sve su to prilično nepouzdane vijesti tako da ih kritička historiografija jedva uzima u obzir. Međutim, historiografija očito nije pogriješila kad je iz prvoga dijela ''Ljetopisa popa Dukljanina'' izdvojila neke podatke, koji se tiču povijesti Bijele Hrvatske. To je prije svega čitavo 12 poglavlje u kojem se govori o Svetopelegovu unuku [[Tomislav]]u i njegovoj borbi s ugarskim kraljem [[Arpad]]om (Atilom). Tomislav je kao "sposoban mladić i snažan ratnik" vodio mnoge ratove s Atilom, ali ga je uvijek pobjeđivao.<ref>Šišić, Ferdo, str. 309.-310.</ref>

Iz citiranih Dukljaninovih vijesti nije teško razabrati da ljetopisac nije znao gotovo ništa o [[Hrvati]]ma ni o onom dijelu Svetopelegove države, koju on zove Bijelom Hrvatskom ili Donjom Dalmacijom. Stoga je prebacivanje tzv. duvanjskoga sabora u Hrvatsku [[Trpimirovići|Trpimirovića]] bilo pogrešno.<ref>Pregled najvaznijih misljenja o duvanjskom saboru vidi Letopis, str. 126-144; V. Mošin, n. dj., str. 30-32; medu najnovije promasene pokusaje rjesenja "duvanjskoga sabora" spada ono D. Mandica i F. Gogale-Dominisa, Kada je odrzan sabor na Duvanjskom polju, Sibenik 1965. Ovaj drugi je nastojao dokazati da se sabor. odrzao u jesen 823. god.</ref> Ponajviše zbog toga što je danas dokazano da se Dukljanin služi za sastav jednoga dijela svoga 9 poglavlja, Žićem sv. Konstantina ili slavenskim originalom Konstantinove legende, ali tako da je prerađuje prema svojoj potrebi. To je toliko prijeporni ''liber Methodios''. Dukljanin je svjesno i namjerno doveo [[pokrštenje Hrvata|pokrštenje Slavena]] na Jadranu u vezu s misionarskim radom [[Ćiril i Metod|sv. Konstantina]].<ref>Šišić, Ferdo, str. 141., 143.</ref> Kocelj Konstantinove legende postaje Budimir koga Metodije krsti na prolazu u Rim. Dukljaninov opis saborovanja na Duvanjskom polju protivi se pretpostavci da u Svetopelegu (Svatopluku) treba gledati bilo kojega od hrvatskih vladara. Sabor se održava u [[Omiš]]u, na Dukljaninovoj granici između Bijele i Crvene Hrvatske, dakle točno na polovici izmišljene Svetopelegove države. Središte te državne jedinice nije neko mjesto u Hrvatskoj, Dukljanin zna samo za [[Vinodol]] kao granicu Bijele Hrvatske, jer Svetopeleg se doduše kruni na "duvanjskom" saboru, ali je pokopan u Duklji (lat. ''in civitate Dioclitana''), a ondje su se izabirali i svi njegovi nasljednici. Najviše se dukljanski ljetopisac odao tada kad je govorio o tobožnjem kraljevu nalogu da se na saboru posvete dva nadbiskupa [[splitsko-makarska nadbiskupija|salonitanski]] i [[barska nadbiskupija|dukljanski]]. Političkim granicama Bijele i [[Crvena Hrvatska|Crvene Hrvatske]] odgovara i tobožnja jurisdikcija novopostavljenih nadbiskupa. Prema tome, Dukljanin je zelio dokazati da [[dubrovačka biskupija|dubrovačka nadbiskupija]] uopće nije postojala, što je razumljivo zbog borbe koja se vodi izmedu Bara i [[Dubrovnik]]a od kraja 11. stoljeća.

[[Hrvatska historiografija]] je upotrijebila Dukljaninove podatke tada kad ih je mogla bar donekle opravdati drugim izvornim materijalom. Tako je na osnovi ''Ljetopisa popa Dukljanina'' pretpostavljala da je [[Mihajlo Krešimir II.]] zavladao Bosnom, da su [[Krešimir III.]] i [[Gojslav]] priznali vlast [[Bazilije II.|Bazilija II.]], koji je prodro sve do granica Bijele Hrvatske. Potpomognuta i nekim drugim podacima mogla se braniti i tvrdnja o [[Tomislav]]ovim uspjesima u Slavoniji. Nema razloga da se podržava misljenje da je "duvanjski sabor" održavao Tomislav ili bilo koji drugi hrvatski vladar. On otpada dakle i kao podloga za tvrdnju da se na njemu okrunio [[Tomislav]] za hrvatskoga kralja.

== Crvena Hrvatska ==
{{glavni|Crvena Hrvatska}}
[[Datoteka:Nada Klaić Crvena Hrvatska.PNG|mini|400px|Prikaz Svetopelegove "države" i ostali podaci iz ''Ljetopisa popa Dukljanina'']]
[[Hrvatska historiografija|Historiografija]] još nije našla zadovoljavajući odgovor na pitanje kako je Dukljanin došao do naziva Bijela i [[Crvena Hrvatska]]. Možda bi se njegovi nazivi odbacili kao plod mašte da se s Dukljaninom ne slažu i neki bizantski pisci iz 11. i 12. stoljeća, koji spominju Hrvate u Duklji.<ref>Klaić Vjekoslav, ''Hrvati i Hrvatska'', str. 29.</ref><ref name="triosmica">Šišić, Ferdo, str. 38.</ref> Stoga je postavljena hipoteza da je [[Crvena Hrvatska]] ([[Duklja]] + Dalmacija) bila samostalna politička jedinica do [[Stefan Nemanja|Nemanje]] ([[Vjekoslav Klaić]]).<ref name="triosmica" /> Prema jednom drugom mišljenju do takva je naziva došlo zato što su bizantski pisci identificirali Srbe i Hrvate.<ref>Radojčić Nikola, ''Kako su nazivali Srbe i Hrvate'', str. 11.</ref> U Jugoslaviji je ipak bila najprihvatljivije treće mišljenje, prema kojem je riječ o nekoj postojećoj, realnoj skupini ljudi, koji su nosili hrvatsko ime, dakle o nekom kraju (u Duklji), koji je bio nastanjen [[Hrvati]]ma.<ref>Šišić, Ferdo, str. 180., bilj. 222.</ref> Prema tome, posve je razumljivo da takva pretpostavka ne znači da je [[Crvena Hrvatska]] bila sastavni dio [[srednjovjekovna hrvatska država|hrvatske države]] pa čak ni to da se ovdje radi o etničkim Hrvatima u onom smislu kao i u Hrvatskoj gdje je to ime bilo ne samo nacionalno, nego i političko (državno).<ref>Šišić, Ferdo, str. 171.</ref><ref name="Šišić, Ferdo, str. 163">Šišić, Ferdo, str. 163.</ref>

Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale [[O upravljanju carstvom|činilo je tumačenje]] [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], po kojemu su [[Paganija|Neretvani (Pagani)]], [[Zahumlje|Zahumljani]], [[Travunja]]ni i [[Konavle|Konavljani]] porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao [[Duklja]]ne iz ove srpske zajednice naroda, no nije ih tretirao ni kao dio hrvatske zajednice naroda. Čini se, međutim, očitim da car ne želi govoriti ο stvarnoj etničkoj povezanosti, već da su mu pred očima politički odnosi u trenutku kada je pisao djelo, odnosno iz vremena kada su za nj prikupljani podaci u Dalmaciji. Opis se svakako odnosi na vrijeme kada je srpski knez [[Časlav]] proširio svoju vlast i na susjedne sklavinije, pored navedenih još i na [[Vrhbosna|Bosnu]]. Zajedno sa širenjem političke prevlasti, širilo se i etničko ime, što u potpunosti odgovara našim predodžbama ο podudarnosti etničkog i političkog nazivlja.<ref name="Budak43">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', str. 43.</ref>

Što se tiče [[O upravljanju carstvom#Neretvani|Neretvana]], ili Pagana, njih izvori 9. i 10. stoljeću nazivaju dosljedno njihovim vlastitim imenom, te nema sumnje u njihovu etničku posebnost, izraženu još i dodatnim specifičnostima: [[Pokrštenje Hrvata#Tzv. Crvena Hrvatska|kasnim pokrštavanjem]] i gusarenjem kao važnom privrednom granom. Stanovnike [[Zahumlje|Zahumlja]] jedino [[Konstantin Porfirogenet|Konstantin]] označava kao Srbe. Ova sklavinija izlazi iz anonimnosti u vrijeme kneza [[Mihajlo Višević|Mihajla Viševića]], kojeg izvori, uključujući ''[[De administrando imperio]]'', spominju kao vladara Slavena ili Zahumljana. Vijest o [[O upravljanju carstvom#Zahumljani|porijeklu Zahumljana]], prema kojoj su Mihajlovi preci potomci Litzika, koji su živjeli [[Bijela Hrvatska|uz rijeku Vislu]], nema nikakve veze s Konstantinovom pričom ο seobi Srba, te je jasno da Zahumljani svoje porijeklo nisu izvodili iz srpskoga. Još i u 12. stoljeću nazivali su se jednostavno [[Slaveni]]ma.<ref name="Budak43" />

Vrijednost svojih etnogenetskih tumačenja razotkriva car u poglavlju ο [[O upravljanju carstvom#Travunjani|Travunjanima]], u kojemu kaže da oni pripadaju Srbima, ali samo od vremena [[Heraklije|Heraklija]] do kneza [[Vlastimirovići|Vlastimira]], kada su stekli neovisnost. Car očito povezuje etničku i političku pripadnost: u trenutku kada pucaju političke veze, prestaju i one etničke. To napokon u potpunosti omogućava tumačenje Konstantinovih tvrdnji da su Neretvani, Zahumljani, Travunjani i Konavljani Srbi, kada to ne tvrdi nijedan drugi izvor.<ref name="Budak44" />

U slučaju Duklje to je još jasnije jer car, [[Dukljani|Dukljane]] ne ubraja niti u Srbe, ali niti u Hrvate. Stalna prisutnost [[Bizant]]a (potpuna ovisnosti [[Duklja|Duklje]]), no kasnija velika pobjeda Dukljana nad Bizantom u [[Bitka kod Bara|Bici kod Bara]] [[6. listopada|6.]]/[[7. listopada]] [[1042.]] (Ljetopis o tome izvješćuje u glavi XXXVIII.),<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ljetopis_pop_dukljanina_latinicna_redakcija.htm Ljetopis popa Dukljanina (na crnogorskom)]</ref> proglašenje dukljanskog vladara [[Mihailo|Mihaila]] za [[kralj]]a, najkasnije [[1078.]] <ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/papa_grgur7_pise_mihailu_vojislavljevicu.htm Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.]</ref> i [[Bodin]]ova dukljanska ekspanzija sprečavali su širenje srpske i hrvatske vlasti, pa time i imena, na Duklju. Zbog toga Konstantin, niti bilo koji bizantski autor nakon njega, niti ne izvodi porijeklo [[Dukljani|Dukljana]] niti od Srba niti od Hrvata.<ref name="Budak44">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', str. 44.</ref>

Pojedini bizantski pisaci izjednačavaju [[Dukljani|stanovništvo Duklje]] s drugim Slavenima (Dukljani-Srbi i Dukljani-[[Hrvati]]), drugi ih pozlaćuju u smislu davanja pogrdnih značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komoditeta ("Srbi koje neki i Hrvati nazivaju"), a riječ o [[Dukljani]]ma, četvrti koriste recidiv mode skitomanije ("Neki skitski čovjek po imenu Vojislav"), a peti [[pleonazam]] ("Hrvati i Dukljani pobunivši se"), a govori se o ustanku makedonskih Slovena pod vodstvom Bodina i Vojteha itd.<ref>[http://montenegrina.net/nauka/istorija/crna-gora-do-xix-v/doseljavanje-slovena-dukljanska-drzava/dr-pavle-mijovic-skilicine-legende-kao-istorijski-izvor/ Montenegrina.net] Dr. Pavle Mijović: Skiličine legende kao istorijski izvor</ref> Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne dopuštaju izjednačavanje stanovnika Duklje u 11. i 12. stoljeću bilo sa Srbima, bilo s [[Hrvati]]ma.<ref name="Budak44" />

Najraniji Dukljaninovi prepisivači su Mlečani [[Crvena Hrvatska#Dandolo i Flavije Blondo|Andrea Dandolo i Flavije Biondo]].<ref>Šiši, Ferdo, str. 174. "Srbija (Surbia) je za Popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politički ili državni".</ref><ref>Šišić Ferdo, str. 37.</ref> [[Crvena Hrvatska#Orbini, Lučić i drugi izvori|Grk Halkokondyles]] po humanističkom imenovanju naroda klasiničnim imenima, Slavene od Istre do Dubrovnika naziva Ilirima.<ref name="Grk">Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843.</ref> Domaći Dukljaninovi prepisivači su [[Crvena Hrvatska#Orbini, Lučić i drugi izvori|Mavro Orbini, Jakov Lukarić, Resti, Ivan Lučić i Marko Marulić]]. Napokon, Hrvate na ovom području spominje turski putopisac [[Crvena Hrvatska#Orbini, Lučić i drugi izvori|Evlija Čelebi]]. [[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|Humsko-dukljansku kulturu]] može se promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja sa svim odlikama samosvojnosti,<ref name="HRHB">HercegBosna.org [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/etnicka.html Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća] Etnička povijest Bosne i Huma</ref> dok [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|crkvena arhitektura]] pripada [[starohrvatska umjetnost|starohrvatskoj umjetnosti]].<ref name="Benedikta">[[Benedikta Zelić-Bučan]], ''[[Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti]]''</ref>
[[Datoteka:Medieval_Croatian_dialects_in_Cro_and_BiH.PNG|mini|260px|Prije velikih seoba nakon [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|osmanskog zauzimanja]] u 16. i 17. st., [[Štokavsko narječje#Zapadna i istočna štokavština|zapadnom štokavštinom (ikavicom)]] se govorilo u [[Paganija|Neretvanskoj kneževini]] (Krajini), [[Zahumlje|Zahumlju]] (Humskoj zemlji), [[Dubrovačka Republika|Dubrovniku]] i Kotoru, a [[Štokavsko narječje#Zapadna i istočna štokavština|istočnom štokavštinom (ijekavicom)]] u [[Travunja|Travunji]] (Trebinju) i [[Duklja|Duklji]] ([[Zeta|Zeti]]). '''*''' U zagradama su kasniji nazivi sklavinija.]]
Kultura, uz državu, je faktor, koji u srednjem vijeku odlučujuće utječe na formiranje naroda. Ne zna se je li ta kultura korijen bez stabla, je li njen njezin razvoj bio prekinut širenjem srpskog, odnosno hrvatskog političkog i kulturnog kruga ili njezini izdanci se mogu pratiti i kasnije, ako nigdje drugdje, [[Srednjovjekovna bosanska država|barem u Bosni]]. Stanovnici Crvene Hrvatske su u svojoj vjerskoj i političkoj povijesti općenito bili bliži [[Hrvati]]ma, ali primjenjivati današnji pojam hrvatskog identiteta (nešto što je nastalo u novije doba na osnovi vjere, povijesti i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam. Jedino razborito što bi se moglo kazati o etničkom identitetu jest da su bili [[Južni Slaveni|Slaveni]].<ref>HercegBosna.org [http://hercegbosna.org/STARO/ostalo/bos1180.html Bosna do 1180. godine]</ref>

To je [[Slaveni|slavensko]] stanovništvo, izuzevši [[Dukljani|Dukljane]], koje je po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadalo istom etničkom supstratu kao i [[Hrvati]]. Osim samoga [[podrijetlo Hrvata|spomena]] [[Crvena Hrvatska|hrvatskoga imena]], to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su [[jezik]] (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike [[hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]]), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. [[hrvatska ćirilica]]) kojim su pisane isprave, djela [[Miroslavljevo evanđelje|vjersko-nabožnog]]<ref>[http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/rasclane1.html HercegBosna.org] Kulturnopovijesne raščlane: jezik i književnost</ref> i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Dalmaciji]] i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom kršćanstvu (ovi krajevi su potpadali pod [[Splitsko-makarska nadbiskupija|Splitsku]], [[Dubrovačka biskupija|Dubrovačku]] i [[Barska nadbiskupija|Barsku]] dijacezu), te [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|umjetničkim oblicima]] zapadne provenijencije.<ref>HercegBosna.org [http://hercegbosna.org/STARO/ostalo/p_ranosr.html Rano srednjovjekovlje]</ref>

== Hrvatska redakcija ==

=== Prijepisi ===
{{Infookvir knjiga 
| naziv           = Hrvatska redakcija<br/>Ljetopisa popa Dukljanina
| naziv_izvornika = Kraljevstvo Slavena
| prijevod        = Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione
| slika           = 
| opis_slike      = 
| autor           = nepoznat
| ilustrator      = 
| dizajn korica   = 
| država          = [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo]]
| jezik           = hrvatski, pisan [[bosančica|bosančicom]]
| serijal         = 
| žanr            = 
| vrsta_djela     = 
| izdavač         = 
| datum_izdanja   = 
| vrijeme_i_mjesto_nastanka = 14. stoljeće, [[Split]]
| vrsta_korica    = 
| broj_stranica   = 
| pripovjedač     = 
| gledište        = 
| vrijeme_radnje  = 
| mjesto_radnje   = 
| glavni_lik      = 
| teme            = 
| isbn            = 
| prethodna       = 
| sljedeća        = 
}}
[[Split]]ski plemić [[Dmine Papalić]] pronašao je 1500. u [[Poljica|Poljicima]] staru knjigu pisanu ''[[bosančica|harvackim pismom]]'', a koja sadrži tzv. ''Hrvatsku redakciju'' Ljetopisa Popa Dukljanina.<ref name="Muzic14" /> Prema mišljenju [[Stjepan Antoljak|Stjepana Antoljaka]], hrvatska i latinska redakcija poklapaju se do XXIII. poglavlja nakon čega se razilaze i vremenski i sadržajno.<ref>Mužić, Ivan, str. 25.</ref> U hrvatskoj redakciji [[Slaveni]] postaju [[Hrvati]], Svetopeleg Budimir, a donosi se i legenda o ubojstvu kralja [[Dmitar Zvonimir|Zvonimira]].<ref name="OpcaInNac" />

Dmine Papalić je hrvatsku kroniku pronašao [[22. listopada]] [[1500.]] u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči [[Marko Marulić]] koji je kroniku preveo na latinski jezik<ref name="Muzic14" /> pod nazivom ''Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone'' (''Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione''). Taj prijevod se čuva u Narodnoj biblioteci u [[Beograd]]u.<ref>Mužić, Ivan, str. 136.</ref> a, dok se rukopis Marulićeva [[Bolonja|bolonjskog]] prijepisa naziva ''Croatiae Dalmatiaeque regum gesta''.<ref>Mužić, Ivan, str. 21.</ref> Isti stari rukopis hrvatske redakcije, preveo je na [[latinica|latinicu]] [[1546.]] u [[Omiš]]u, Jerolim Kaletić (Ćaletić).<ref>Mužić, Ivan, str. 14.-15.</ref>

=== Ocjena ===

Za [[hrvatska povijest|hrvatsku je povijest]] mnogo važnija hrvatska redakcija ''Ljetopisa popa Dukljanina'' i njezin Dodatak koji sadržava, kao što je poznato, vijest o ubojstvu kralja [[Zvonimir]]a u "Petih crikvah u Kosovi". O ''Hrvatskoj redakciji'' se mnogo pisalo, osobito o njezinom odnosu prema ''Ljetopisu popa Dukljanina'', ali vrlo malo ili nista raspravljalo. Prvi su dojmovi, na žalost, bili dovoljni da se izreknu sudovi o tome je li ''Ljetopis popa Dukljanina'' prevedena ''Hrvatska redakcija'' ili obrnuto. U novije je vrijeme prevladalo [[Ferdo Šišić|Šišićevo]] mišljenje da je ''Hrvatska redakcija'' nastala u 14. stoljeću,<ref name="Šišić, Ferdo, str. 163"/> zbog sadržaja pripisa u [[Supetarski kartular|kartularu samostana sv. Petra u Selu]],<ref>Naime, u pripisu se navode banovi koji su vladali Hrvatskom od Svetopelega do Zvonimira. Šišić misli da je ime Svetopeleg u ovom izvoru pozajmljeno iz ''Ljetopisa popa Dukljanina'', kojim se služio sastavljač pripisa.</ref> koji je također datiran tim stoljećem. Šišić se pri takvu datiranju složio s [[Franjo Rački|Račkim]], ali nije s [[Vatroslav Jagić|Jagićem]] i Crnčićem, koji su bili za 15. stoljeće. Mošin se naprotiv u tom približio odavno izrečenom mišljenju Luke Jelića prema kojem je hrvatska redakcija nastala prije latinske te je njezina prerada.

Kako autor ''Redakcije'' ne zna ni u [[Ljetopis popa Dukljanina#Legenda o smrti|Dodatku]] ni više ni bolje o Hrvatima od Dukljanina, to je sva prilika da je i on živio daleko od Hrvatske. Vrlo je teško odrediti vrijeme postanka ''Redakcije'' bez prethodnih lingvističkih ispitivanja. Slika društvenih i političkih odnosa u posljednjim poglavljima ''Hrvatske redakcije'' mogla bi upućivati na 15. stoljeće. Hrvatska redakcija je dakle mlađa varijanta ''Ljetopisa popa Dukljanina''. Izmjene, koje nepoznati autor ''Redakcije'' provodi u Dukljaninovu djelu nemaju nikakvu vrijednost.

=== Povezanost ===

Da bi se mogla shvatiti uzajamna ovisnost ''Ljetopisa'' i ''Redakcije'' treba prije svega upozoriti da je tekstovna veza i ovisnost između oba izvora u glavama, koje su zajedničke, a to su prva do uključivši trinaestu, očita i nesumnjiva. Stoga se načelno može postaviti pitanje, koji je izvor nastao prema kojemu, ali se ne mogu obje pretpostavke i braniti. Izostavljanje Dukljaninova uvoda i popisa [[Splitsko-makarska nadbiskupija|salonitanskih]] odnosno dukljanskih sufragana iz 9. poglavlja navelo je neke povjesničare na misao da je ''Hrvatska redakcija'' starija, ali se to mišljenje nakon usporedbe tekstova ne moze održati. Upravo činjenica da autor ''Redakcije'' izostavlja uvod kao nepotreban i sadržajno namješten, on, posve razumljivo, nije u uvodu mogao kazati ono što je kazao pop Dukljanin, upućuje na preradu. Uostalom, ''Hrvatska redakcija'' nije prijevod, nego, na nekim mjestima vrlo slobodna prerada. Štoviše, autor se ''Redakcije'' nije ustručavao mijenjati tekst gdje mu je to bilo potrebno. Nisu to samo sitni dodatci, kojima proširuje rečenicu. Riječ je o takvim mjestima na kojima namjerno mijenja latinski tekst i koja upravo upadaju u oči, jer pokazuju da autor poznaje mnogo manje povijesti od Dukljanina i da je upućen samo na njegovo djelo.<ref>Npr. vec u prvom poglavlju misli da mu okolnost sto zna za godinu smrti sv. Benedikta daje pravo da ispravlja Dukljaninov tekst. Zato iz Monte Cassina nastaje Gora Cicilijanska, iz kapuanske biskupske stolice kapitulska, a u II poglavlju iz Panonije u gotsko doba "kraljevstvo ugarsko". Dukljanin npr. jasno kaze da su Goti dosli sa sjevera, a autor HR s istoka. Svi se takvi i slicni ispravci mogu protumaciti mijenjanjem latinske redakcije u hrvatsku, a ne obrnuto.</ref>

Karakteristično je za autora ''Hrvatske redakcije'' i to da umeće [[Hrvat]]e i ondje gdje ih latinska redakcija nema. Autor ''Redakcije'' ne poznaje naziva [[Slaveni]] očito zbog toga što ne želi rabiti izraz, koji u njegovo vrijeme više nije poznat.<ref>Stoga on uopce ne opaza Dukljaninovu nepriliku koji zavrsivsi "gotsko doba" ne zna kako bi ga povezao s "bugarskim" pa cini onu nespretnu identifikaciju "Gothi, qui et Sclavi et Vulgari" - koja je bila predmet tolikih raspravljanja. Ne shvativsi uopce Dukljaninov tekst na tom mjestu, on proglasava bizantskog cara "cesarom Crnih Latinac". Zato se u njegovoj preradbi Bladin nagadja s Crnim Latinima, a identifikacija Goti-Slaveni kao nepotrebna otpada.</ref> Dukljaninovo 9 poglavlje koje je neobično bogato podacima zbunjuje ga. On Svetopelega pretvara u Budimira koji vlada svetim pukom,<ref>Šišić, Ferdo, str. 392.-394. "I onde pribiva kraljujuci sveti puk koji Kostanc bise obratil". I "sveti muz Kostanc" iduci u Rim "navrati na kraljevstvo Svetoga puka koga bise na viru obratio, kojih gospodovase mudri i dobri kralj Budimir, koji po Kostancu bise naucen u viru". Autor HR zatim dalje prica kako je Kostanc uzeo "proscenje od obraza kraljeva i onoga svetoga puka" i "pojde u Rim".</ref> a izbacuje vladarska i papinska imena kako mu se svidi. Značajno je takodjer da izostavlja naziv [[Crvena Hrvatska]] i poznaje samo [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijele Hrvate i Gornju Dalmaciju]].<ref>Šišić, Ferdo, str. 399. "I primorje razdili na dvoje pocamsed od mista (i) grada ki po poganih bi razrusen, ki se zove Dalma, gdi sa (s) hodom bise, deri do mista, ko se zove Valdemin. Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, sto su Dalmatini niznji. I jos od mista Dalme do Bandalona grada ca se sada zove Drac, dotla prozva Gornju Dalmaciju i to(li)koje Surbiju, ca jest Zagorje".</ref> Vjerojatno misli da se Dukljanin zabunio jer u njegovo vrijeme više nema Crvene Hrvatske.<ref>Šišić, Ferdo, str. 400. Da je sastvljac HR doista imao na umu Hrvate, tocnije hrvatsku drzavu svoga vremena, dokazuje ponovno uklanjanje naziva Sclavi potkraj IX pogl. Stoga "librum Sclavorum, qui dicitur Methodius" preradjuje u "knjige ke pri Hrvatih stase i pri njih se nahode, a zovu se Metodios".</ref>

== Legenda o smrti ==
[[Datoteka:Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir Knin 04082011 3.jpg|mini|desno|Kip hrvatskoga kralja [[Dmitar Zvonimir|Dmitra Zvonimira]] u njegovom glavnom gradu, [[Knin]]u]]
U posljednjem zajedničkom poglavlju ne ustručava se izvršiti temeljite promjene latinskog predloška jer mu treba logičan uvod u prikaz [[Zvonimir]]ove pogibije, koju dodaje. On prikazuje [[Hrvat]]e kao nedostojne dobroga vladara. A Zvonimir je taj dobar vladar koji "ne mogaše zlo viditi" i zato "on ne biše za Hrvate". Prerađivač latinske redakcije ostaje vjeran slici idealne političke jedinice Budimira jer i Zvonimir vlada Primorjem i Zagorjem. Međutim, kad su "papa i cesar velikoga grada Rima" pozvali Zvonimira u [[križarski rat]] "bogom prokleti i nevirni Hrvati" ubijaju svoga kralja govoreći "bolje da jedan umre nere tolik puk da pogine". Umirući ih kralj zato proklinje "da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili". Kad je ugarski kralj [[Bela]] čuo za Zvonimirovu pogibiju, dolazi u Hrvatsku i pokorava Hrvate kaznivši ih tako zbog ubojstva dobroga kralja [[Zvonimir]]a.

Vjerojatno se nikad neće saznati prava istina o smrti kralja [[Zvonimir]]a, a to će pitanje vjerojatno  zauvijek podgrijavati znatiželju i maštu povjesničara. Priča o ubojstvu kralja Zvonimira dolazi iz tekstova pridodanih ''Ljetopisu popa Dukljanina'' i Tominoj ''[[Historia Salonitana|Salonitanskoj povijesti]]''. Ukratko, legenda kazuje da je hrvatsko plemstvo nezadovoljno Zvonimirovom namjerom da sudjeluje u križarskom pohodu, ubilo svoga kralja u mjestu, koje se naziva Pet crkva u [[Biskupija (Biskupija)|Biskupiji]] kod [[Knin]]a. Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična legenda o nekom hrvatskom srednjovjekovnom vladaru. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća.<ref>Neven Budak, Hrvatski kraljevi E06</ref>

Prije se mislilo kako je Dodatak legenda, koja nema povijesnu već izmišljenu jezgru. Posljednje riječi umirućega kralja pokazuju su kako je ova legenda, za razliku od drugih, željela protumačiti zašto [[Hrvati]] nemaju vladara "svoga jezika". Mišljenje, koje ima pisac ''Redakcije'' o Hrvatima tako je nepovoljno da je malo vjerojatno da je ovaj oblik legende o Zvonimirovoj smrti nastao u Hrvatskoj. [[Legenda]] o Zvonimirovoj smrti samo je najstarija dosad poznata varijanta, i to joj daje određenu prednost pred mlađim legendama.

U svim ostalim izvorima nema spomena o [[Zvonimir]]ovom ubojstvu. Teza o ubojstvu se odbacivala iz više razloga, a glavni je bio Dukljaninovo spominjanje "Pet crkvih na Kosovu polju". One nisu bile poznate povjesničarima potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Kasnija arheološka istraživanja utvrdila su da je [[Biskupija (Biskupija)|na tom mjestu]] doista postojalo svih pet crkvi. Legenda o smrti kralja Zvonimira je većinom u [[hrvatska historiografija|hrvatskoj historiografiji]] označena kao legenda. Osnovni razlog zašto je to bilo tako je činjenica da se u toj pripovijesti pojavljuje [[križarski ratovi|križarski pohod]].<ref>Mladen Ančić, Hrvatski kraljevi E06</ref>

Iako vrijeme križarskog rata nije točno, ipak treba još nešto provjeriti. Ima li u to doba pokušaja svojevrsnog protukrižarskog rata, koji bi pokrenuli [[Carigrad]] i car? Ima li molbi Zapadu za pomoć, u smislu [[Jeruzalem]]a i svetoga rata? Takvih molbi je bilo. Papa [[Urban II.]] je prvi poziv na križarski rat uputio tek 1095., nekoliko godina nakon Zvonimirove smrti, ali pozivi [[bizant]]skog cara [[Aleksije I. Komnen|Aleksija]] Zapadu na pomoć u borbi protiv islamskih prodora dogodili su se znatno prije. [[Aleksije I. Komnen]] zove u pomoć Roberta Flandrijskog i uspijeva privući popriličan broj konjanika na službu u bizantsku vojsku. Čini se gotovo sigurnim da su njegovi pozivi u pomoć formulirani u smislu kršćanske dužnosti, solidarnosti između Istoka i Zapada. Taj ključni dokaz vezan uz [[Zvonimir]]ovo ubojstvo je vrlo uvjerljiv, ali i jako važan za razumijevanje [[Prvi križarski rat|Prvog križarskog rata]].<ref>Peter Frankopan, Hrvatski kraljevi E06</ref> Prema izvorima, vjerojatnije je da je [[Zvonimir]] umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja više nikada, teza o ubojstvu, se ne može odbaciti kao potpuno nevjerojatna.

== Izvori ==
{{izvori|2}}

=== Literatura ===

* ''Letopis Popa Dukljanina, priredio [[Ferdo Šišić]], SKA, Beograd-Zagreb, 1928.''
* ''Ljetopis Popa Dukljanina, priredio [[Vladimir Mošin]], MH, Zagreb, 1950.''
* ''Ljetopis Popa Dukljanina, priredio Slavko Mijušković, GZ, Titograd, 1967.''
* ''Monumenta Montenegrina, I-XIX, priredio [[Vojislav D. Nikčević]], IICG, Podgorica, 2001.-2009.''
* ''[[Ivan Mužić|Mužić, Ivan]], Hrvatska kronika 547.-1089., Marjan tisak, Split, 2002.'' {{ISBN|953-214-053-0}}
* ''Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XII, Zagreb, 2006.'' {{ISBN|953-7224-12-0}}
* ''Peričić, Eduard, Sclavorum regnum Grgura Barskog-Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1990.'' * ''Peričić, Eduard, Sclavorum regnum Grgura Barskog-Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1990.' 86-397-0066-4
* ''[[Radoslav Rotković|Rotković, Radoslav]], Kraljevina Vojislavljevića 11.-12. vijeka, Izvori i legende, Podgorica, 1999.''
* ''Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture'', uredio [[Ivan Supičić]], AGM, Zagreb, 1997.
* ''[[Danilo Radojević|Radojević, Danilo]], Popa Dukljanina Sclavorum regnum, kritičko izdanje, FCJK Cetinje, 2016.'' [http://vbcg.vbcg.me/scripts/cobiss?ukaz=DISP&id=1439546242178332&rec=2&sid=2 {{ISBN|978-9940-579-85-2}}]

== Unutarnje poveznice ==
{{col-begin}}
{{col-2}}
* [[Podrijetlo Hrvata]]
* [[Hrvatsko Kraljevstvo]]
* [[Tomislav]], [[Mihajlo Krešimir II.]]
* [[Gojslav]], [[Krešimir III.]], [[Zvonimir]]
{{col-2}}
* [[Crvena Hrvatska]]: [[Paganija]], [[Zahumlje]], 
* [[Travunja]] i [[Duklja]]; [[Mihajlo Višević]]
* [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|Arhitektura Crvene Hrvatske]]
* [[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|Kultura Crvene Hrvatske]]
{{col-end}}
== Vanjske poveznice ==
* Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37723 Ljetopis Popa Dukljanina]
* Montenergina.net - [http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ljetopis_pop_dukljanina_latinicna_redakcija.htm Ljetopis popa Dukljanina (Barski rodoslov)] {{jezikk|crn.}}
* Montenergina.net - [http://montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ljetopis_popa_dukljanina_hrvatska_redakcija.htm Hrvatska redakcija Ljetopisa Popa Dukljanina] {{jezikk|crn.}}
* Ivan Mužić, [http://muzic-ivan.info/hrvatska_kronika.pdf Hrvatska kronika Ljetopisa popa Dukljanina] Dalmacija-papir, Split, 2011.

[[Kategorija:Crnogorska književnost]]
[[Kategorija:Duklja]]
[[Kategorija:Izvori za hrvatsku povijest]]
[[Kategorija:Kronika]]
[[Kategorija:Hrvatski ćirilični spomenici]]
[[Kategorija:Srednjovjekovna književnost]]