Vidi kôd stranice José Antonio Aguirre y Lecube

<!--'''José Antonio Aguirre y Lecube'''-->[[Datoteka:Agirre Lekube lehendakaria (cropped).jpg|mini|José Antonio Aguirre y Lecube]]
'''José Antonio Aguirre y Lecube''' ([[Bilbao]], [[6. ožujka]] [[1904.]] - [[Pariz]], [[22. ožujka]] [[1960.]]) [[Baskija|baskijski]] političar, glavna figura [[Baskijski nacionalizam|baskijskog nacionalizma]] i prvi predsjednik [[Baskija (autonomna zajednica)|Baskijske autonomne zajednice]], 1936.-1960. Preuzeo je poziciju prvog [[lehendakari]]ja ili predsjednika '''Euzkadi''' ([[Južna Baskija|baskijskih zemalja u Španjolskoj]] ne uključujući [[Navara|Navaru]]) tijekom [[Španjolski građanski rat|Španjolskog građanskog rata]]. Međutim, u vrijeme kada je vlada okupljena, većinu Baskije su okupirali vojnici pobunjenika, s izuzetkom  Biskaje. S obzirom na teške okolnosti, on  je počeo stvaranje Baskijske vojske koja se borila na strani [[Druga španjolska republika|Republike]].

Nakon što su izgubili rat, morao je organizirati bijeg tisuća izbjeglica u Baskiji. Pomogao je saveznicima u Drugom svjetskom ratu, u nadi da će pomoć biti uzvraćena u borbi protiv Francisca Franca u Španjolskoj. Uz pomoć uglednih obitelji, kao što su dinastije Sarachaga, Ibarra i MacMahon, predsjednik je pobjegao iz Španjolske do Belgije, kasnije i Nacističke Njemačke i proveo godinu dana tamo s lažnom putovnicom. Zatim je otišao u Argentinu započeti putovanje po američkom kontinentu ponovno organizirajući baskijsku  vladu u egzilu. Konačno se smjestio u Parizu i proveo posljednje godine tamo radeći za baskijskim izbjeglicama.

== Životopis ==
=== Pisanje imena ===

Po suvremenom baskijskom pravopisu '''Jose Antonio Agirre''' , po tadašnjem baskijskom pravopisu: '''Agirre ta Lekube'tar Joseba Andoni'''.

=== Mladost ===

Aguirre je rođen u [[Bilbao|Bilbau]]. Studirao je u prvoj [[ikastola|ikastoli]] u Baskiji, školi gdje je obrazovan u cijelosti na baskijskom jeziku. Kasnije je studirao pravo na Sveučilištu Deusto.

Godine 1920. umro mu je otac i on se preselio sa svojom obitelji u [[Algorta|Algortu]], grad u blizini Bilbaa. kad je imao 16. godina bio je prisiljen postati očinska figura za svojih 10 braće i sestara.

Nakon završenog studija prava, počeo je raditi u obiteljskom poslu Chocolates Aguirre. Kasnije je preuzeo odgovornost za tvrtku i i uveo nekoliko reformi za poljšanje uvjeta rada u tvornici, poput besplatnog zdravstva, plaćenih godišnjih odmora, donacija dijela zarade siromašnima. Stvorio je novi način upravljanja poslom, dosljedan vlastitim zamislima.  Do 1937. , “Chocolates Bilbaínos S.A.” bila je druga najveća tvrtka u tom sektoru u Španjolskoj

Aguirre je igrao nogomet za [[Athletic Bilbao]]. Za vrijeme španjolskog građanskog rata bio je jedan od glavnih zagovaratelja Baskijske nacionalne nogometne momčadi. Regionalna momčad je igrala po Europi i Americi kako bi skupila sredstva za djecu baskijskih izbjeglica čiji su roditelji morali iseliti.
 
Godine 1926. Završio je studij prava i odslužio vojnik rok. Nakon toga je započeo odvjetnički rad u uredu Esebana Bilbaa, ali je uskoro pokrenuo vlastiti ured kako bi pomagao ljudima koji su ga zanimali. Počeo je raditi na političkim problemima skupa s radničkim uvjetima. Španjolskom je vladao diktator [[Miguel Primo de Rivera]].

Već je imao jasna politička gledišta kao [[baskijski nacionalist]] i pridružio se mladoj političkoj stranici [[EAJ-PNV]]. Stranka je bila podijeljena na dvije frankcije ali njemu se ta podjela nikad nije sviđala. On je promatrao Baskiju iznad svih razlika. Radio je na ujedinjenju te 2 frakcije dok naposlijetku nije uspio 1930. Čvrst u svojim uvjerenjima, postao je politički sve više uključen , te je objavljivao članke u novinama Euzko Gaztedia i Euzkadi. Kao primjer njegovih integracijskih stajališta i novih zamisli, godine 1932. Je predložio da stranka prihvaća i one koji nisu rođeni u Baskiji

Nakon što se diktatura Prima de Rivere urušila 1930., započelo je novo političko razdoblje u Španjolskoj. Istovremeno je započelo novo i važno razdoblje u njegovoj karijeri.

==Španjolski građanski rat==

[[Datoteka:AguirreGuerraCivil.jpg|minijatura|zapovijed s Aguirreovim potpisom iz 1937.]]

Aguirre je bio odan Drugoj španjolskoj republici, znajući da je budućnost Euzkadi ovisila o republikanske pobjede. U Euzkadi, on je formirao vladu i vojsku koja je sadržavala nacionaliste, republikance, socijaliste, komuniste i druge.

Loše naoružana i jedva obučena, baskijska vojska, Euzko Gudarostea, uspjela mobilizirati 100.000 vojnika. Jedan od najvažnijih nedostataka, koji je činio izglede  neuravnoteženima, bilo je manjak  teške artiljerije i zrakoplovstva. Poznati su Aguirreovi očajnički pozivi saveznicima [[Indalecio Prieto|Prietu]] i [[Manuel Azaña|Azañi]] za slanje opreme u Euzkadi. Povjesničari se slažu da je ova akcija bila neizvediva zbog poteškoća u razbijanju opsade  [[Biskaja|Biskaje]].
 
U lipnju 1937. godine, nacionalisti su probili [[Željezni pojas Bilbao]] i ušli u baskijsku prijestolnicu  zahvaljujući prebjegu inženjera [[Alejandro Goicoechea|Alejandra Goicoechee]], koji ga je projektirao. Aguirre prenosi svoju Vladu u Trucíos prije održavanja pravca  za Santander kasnije marša prema  Kataloniji, gdje je postavio za nastavak borbe sa svojim ljudima za Republiku.

U međuvremenu, nacionalistički čelnik Juan de Ajuriaguerra pristao je na predaju u Santoñi (pokrajina Kantabrija) Talijanima. Tako je Sporazum Santoña izvršen iza leđa Aguirrea, koji je zagovarao nastavak sukoba.
 
No, događaji su nadjačali napore prvog lehendakarija u povijesti, koji su pobjegao u Francusku nakon rata, bivajući godinama proganjan od strane  pro-Francovih agenata, što dovodi do nevjerojatnog egzila koji ga je odveo do  Pariza, Berlina i New Yorku. U lipnju 1940. Bretonac Yann Fouere dao mu je dokumente koje mu omogućuju bijeg iz Francuske, koju su osvojili  nacisti, saveznici Franca.

==Izbjeglištvo tijekom Drugog svjetskog rata==
Aguirre je otišao prvo u Francusku, gdje je organizirao logore i usluge koje je vodio osobno. On je bio u Belgiji, kada je Hitler okupirao tu zemlju i uz pomoć dinastije Sarachaga u Belgiji, počeo je dugo putovanje u Berlin pod lažnim identitetom.
 
Pod zaštitom panamskog veleposlanika (Germán Guardia, koji je   Aguirreu dao   panamsku putovnicu), dosegnuo je Švedsku i izbjegavajući njemačke SS obavještajce, stigao je u Brazil na brodu Vasaholm u luku u Rio de Janeiru 27. kolovoza 1941., Brazilske carinske vlasti prijavile su ih kao Panamca dr. Joséa Álvareza Lastru i Venecuelanku Maríju de Arrigorriaga, potonju    pratnji svoje djece, Joséa i Glorije , koji su  ušli u zemlju.

Nisu sumnjaju da su to bili  José Antonio Aguirre, njegova supruga Maria Zabala i njihova djeca   Aintzane i Joseba, bježeći od duge ruke nacista. No, unatoč intenzivnim naporima Manuela de Ynchaustija  u SAD-u, zahvaljujući primjedbama britanskog konzula Ralpha Stevensona na situaciju ulaska s jednim imenom i napuštanja pod drugim, sve činilo  daleko od  rješenja. Nakon mjesec dana pravi mu je identitet  bio   u opasnosti od otkrivanja.

Pisao je zatim Ramón María de Aldasoro, bivšem tajniku za   trgovinu  i poslove baskijske vlade, koji je vodio izaslanstvo Euzkadi u Buenos Airesu. Ovo predstavništvo, koje su osnovali Isaac López Mendizabal, Santiago Cunchillos i Pablo Artzanko, stiglo je u Ameriku u studenom 1938. No napori Aldasora nisu uspjeli jer su argentinski vlasti suosjećale s europskim "Novim pšoretkom".
 
U tom svjetlu, Aguirre  je otišao u Urugvaj i tamo upitao  malu skupinu baskijskih rodoljuba zbog čega ga je  Argentina odbila. Urugvajski predsjednik general  Alfredo Baldomir ne samo da je bio  spreman to učiniti, već ga je i  primio s počastima, u skladu s njegovim statusom. Šest ljudi mobiliziralo je tamošnje  političke ličnosti, ne samo zbog  sigurnosti, nego i zbog buđenja  svijesti dijaspore uspavane zbog Francoističke  propagande.
Nakon što su aranžmani bili potpuni, javna najava dolaska predsjednika bila bi  8. listopada, kada su Montevideanske  novine naširoko obavijestile o njegovom dolasku i gdje se nalazi. Malo izaslanstvo sastavljeno od predstavnika Kongresa Julio Iturbide i  Juan Domingo Uriarte otišlo u brazilsku državu Rio Grande do Sul u pratnji  urugvajskog konzula, kako bi ga pratili  u posljednjoj fazi   putovanja.

==Izbjeglištvo nakon Drugog svjetskog rata==
 
Njegov identitet je ponovno uspostavljen i on je dobio vizu za putovanje u New York, gdje se utvrdio   pod zaštitom tamošnjih   Baska kao što su Alfredo de Sarachaga vodeći pokrete u Meksiku i New Yorku. Tamo je  prognani predsjednik zauzeo mjesto kao predavač na Sveučilištu Columbia. Kada su Sjedinjene Države odlučile poduprijeti Franca godine  1952. on je otišao u Francusku iznova gdje je utemeljena Baskijska vlada u egzilu. Također je tu naišao da je pro-nacistička Vlada višijske Francuske  zaplijenila  zgradu Baskijski vlade a de Gaulle ju je    održavao u  ime Francove vlasti; Zgrada je sada prostor Instituta Cervantes.

Predsjednik vlade u egzilu bio je je uvijek član EAJ-PNV, pa čak je i španjolski jedini predstavnik u Ujedinjenim narodima bio  Bask, Jesús de Galíndez, do njegova ubojstva u opskurnoj epizodi u vrijeme ulaska Španjolske u Ujedinjene narode. On je također odlučio smjestiti veliku  mrežu baskijskih  u službi strani saveznika, a surađivao je s američkim državnim tajnikom i CIA-om tijekom Hladnog rata u svojoj borbi protiv komunizma u Latinskoj Americi.

Aguirre je umro u [[Pariz]]u 22. ožujka 1960. od srčanog udara, u dobi od 56 godina. Njegovo je tijelo poslano iz Pariza u Saint-Jean-de-Luz u Francuskoj Baskiji,  gdje je prenoćio u Monzon kući.  Pokopan je 28. ožujka, nakon pogrebne mise u župnoj crkvi svetog Ivana (''Saint Jean'').

{{GLAVNIRASPORED:Agirre, Jose Antonio}}
[[Kategorija:Baskijski nogometaši]]
[[Kategorija:Nogometaši Athletic Bilbaoa]]
[[Kategorija:Španjolski političari]]
[[Kategorija:Pravnici]]