Vidi kôd stranice Hrvatski jezik


{{Infookvir jezik
|ime=Hrvatski jezik
|ime jezika kako ga nazivaju njegovi govornici='''hrvatski'''
|države={{ZD+X/H|HRV}}<br>{{ZD+X/B|BIH}}<br>{{ZD+X/C|CG}}<br>{{ZD+X/S|SRB}}<br>{{ZD+X/A|AUT}}<br>{{ZD+X/I|ITA}}<br>{{ZD+X/K|KOSV}}<br>{{ZD+X/M|MAĐ}}
|regije=[[Europa]]
|etnicitet=[[Hrvati]]
|govornici=oko 7 milijuna
|rang= 95
|jezična porodica=[[indoeuropski jezici|indoeuropski]]<br /><span style="margin-left: 10px;">[[baltoslavenski jezici|baltoslavenski]]</span><br /><span style="margin-left: 20px;">[[slavenski jezici|slavenski]]</span><br /><span style="margin-left: 30px;">[[južnoslavenski jezici|južnoslavenski]]</span><br /><span style="margin-left: 40px;">'''hrvatski'''</span>
|pismo=[[latinica]]
|država=[[Hrvatska]], [[Bosna i Hercegovina]], [[Crna Gora]], [[Vojvodina]] (Srbija), [[Gradišće]] (Austrija), [[Molise]] (Italija), [[Karaševo]] (Rumunjska)<ref name="Ethnologue"/>
|ustanova=[[Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika]]
|iso1=hr|iso2=hrv|sil=hrv
}}
<table border="0" cellpadding="2" cellspacing="0" align="right" style="margin-left:0.5em;clear:right;" width="250px">
<caption><span style="font-size: large;">''O jeziku''</span></caption>
<tr>
<td>

''O njemu, da! O čarobnome vrelu,''<br>
''Što davno ključa iz šikare naše''<br>
''I snagu svoju razmaho je cijelu''<br>
''Kada ga stijenje i glib zatrpaše!''

''On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,''<br>
''Kroz zlato njiva, zelenilo paše;''<br>
''Na vatru nalik lije svjetlost vrelu''<br>
''U sve nam sude, čuture i čaše.''

''Ne znamo da l' smo gradili mi njega,''<br>
''Il' on je nama svoju dušu dao. -''<br>
''A sada, nov kad mulj i suša prijeti''

''U ovom lomu i gaženju svega''<br>
''Još nikad Hrvat nije bolje znao''<br> 
''Da mu je s njime živjet i umrijeti.''

</td>
</tr>
<tr>
<td align="right">
[[Vladimir Nazor]] ([[1942.]]).
</td>
</tr>
</table>
'''Hrvatski jezik''' (ISO 639-3: [http://www.sil.org/iso639-3/documentation.asp?id=hrv hrv]) skupni je naziv za nacionalni [[standardni jezik]] [[Hrvati|Hrvata]], te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori više od 5,5 milijuna ljudi, poglavito Hrvata u Hrvatskoj (3,980.000; popis iz 2001.) i Bosni i Hercegovini (469.000; 2004.).<ref name=":0">{{Citiranje weba|url=http://ihjj.hr/|title=O hrvatskome jeziku|archiveurl=https://web.archive.org/web/20201111204646/http://ihjj.hr/stranica/o-hrvatskome-jeziku/26/|archivedate=2020-11-11|author=|date=|work=Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje|language=|publisher=|accessdate=2021-01-21}}</ref> Hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama; [[Sjedinjene Države|Sjedinjenim Američkim Državama]] (58.400; popis iz 2000.)<ref name="Ethnologue">M. Paul Lewis, ur., ''Ethnologue: Languages of the World'', XVI. izd., Dallas, Tex.: SIL Int., 2009., {{ISBN|978-1-55671-216-6}}, mrježovnica dostupna na jednoobraznome tražitelju izvora (JTI): [http://www.ethnologue.com/show_language.asp?code=hrv http://www.ethnologue.com/.] {{jezikk|engl}}</ref>; [[Austrija|Austriji]], 19.400 (popis iz 2001.); [[Srbija|Srbiji]] 19.223 [http://popis2011.stat.rs/ popis 2011.]; [[Mađarska|Mađarskoj]], (14.300; popis iz 2001.); [[Italija|Italiji]] (3.500; Vincent 1987.); [[Crna Gora|Crnoj Gori]] (6.810; 2006.); [[Slovačka|Slovačkoj]], 890; popis iz 2001.).

[[Datoteka:Croatian_devolopment_k_reflexes.jpg|mini|240px|nastanak upitno-odnosnih zamjenica u hr. jeziku]]
[[Datoteka:Hrvatski_govori.png|mini|240px|hrvatski dijalekti dijagram međusobnih odnosa]]
[[Datoteka:Hrvatski_govori_pojednostavljeno.png|mini|240px|hrvatski dijalekti pojednostavljen dijagram međusobnih odnosa]]
[[Datoteka:Categorisation_of_croatian_dialects.png|mini|240px|Pojednostavljena pravila kategorizacije hrvatskih dijalekata]]
[[Datoteka:Hrvatski_dijalekti.png|mini|240px|Sveukupna pravila kategorizacije hrvatskih dijalekata]]
[[Datoteka:Hrvatska_Narjecja.png|mini|desno|240px|Osnovna obilježja hr.narječja]]
[[Datoteka:Razvoj hrvatskih govora.png|mini|Razvoj hrvatskih govora po refleksu jata i šćakavskoj isoglosi]]
[[Datoteka:Razvitak_hrvatskog.png|mini|Pojednostavljeni prikaz razvitka hrvatskih dijalekata]]

[[Datoteka:Hrvatska_narječja_usporedba.png|mini|desno|240px|Usporedba hr.narječja]]

Hrvatski je službeni [[jezik]] [[Hrvatska|Republike Hrvatske]] te jedan od tri službena jezika [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]; također je jedan od 24 službena jezika [[Europska unija|Europske unije]].

Kao manjinski hrvatski jezik je u službenoj uporabi u nekim pokrajinama na ozemlju susjednih zemalja, tako je hrvatski jedan od službenih jezika u uporabi u [[Crna Gora|crnogorskim]] općinama u [[Boka Kotorska|Boki Kotorskoj]], zatim jedan je od sedam službenih jezika u [[srbija]]nskoj autonomnoj pokrajini [[Vojvodina|Vojvodini]]<ref name="vojvodina.sr.gov.yu">Milan Micić, Tibor Pal, Kalman Kuntić: [http://www.uprava.vojvodina.gov.rs/SEKRETARIJATI-V/MANJINE/manjine-koliko-se-poznajemo/web-tekst/Brosura-ceo-tekst.htm ''"Koliko se poznajemo? : brošura"'',] Projekt ''Afirmacija multikulturalizma i tolerancije'', Izvršno vijeće Autonomne Pokrajine Vojvodine, Novi Sad, 2005., {{COBISS.SR|id=220217095}} (2007., {{COBISS.SR|id=229514247}}; 2008., {{COBISS.SR|id=1024276098}}), mrježovnicu <span style="color:"darkblue";">http://www.uprava.vojvodina.gov.rs</span> održava Uprava za zajedničke poslove pokrajinskih organa Vlade Autonomne Pokrajine Vojvodine, Pristupljeno 19. studenoga 2010.</ref>, lokalni idiomi hrvatskoga jezika u službenoj su uporabi u [[Austrija|austrijskoj]] saveznoj zemlji [[Gradišće|Gradišću]], te također u [[Italija|talijanskoj]] provinciji [[Molise]]u i [[Rumunjska|rumunjskoj]] županiji [[Karaš-Severin]].

Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati.<ref name=":0" />

U genetsko-lingvističkom smislu hrvatski jezik je sustav triju [[narječja hrvatskog jezika|narječja]]:

* [[štokavsko narječje|štokavskog]]
* [[Kajkavsko narječje|kajkavskog]]
* [[Čakavsko narječje|čakavskog]]

<!--
----
Osnove razdiobe narječja su sljedeće;
U čakavskim dijalektima je prisutnija vokalizacija (gubljenje suglasnika), čakavski i štokavski imaju većinski refleks poluglasa [a], a kajkavski [e]. Uz prisutnu šćakavsku isoglosu, čakavski i štokavski dijalekti se većinom određuju s obzirom na refleks jata (zatvorenog e), a kajkavski na refleks njegovog parnjaka (zatvorenog o).
Između ta tri narječja postoje razni prijelazi, a tijekom stoljeća dolazi i do njihovih miješanja: tako ranije prostorno vrlo raširena [[Šćakavski|starošćakavski]] imaju dosta dodirnih točaka s čakavskim narječjem, te su tijekom stoljeća mnogi originalno čakavski krajevi postali štokavski - da bi tijekom 20. stoljeća mnoge ranije šćakavske sredine preuzimale sve više novoštokavskih elemenata, pa naposljetku i standardni, jekavski refleks jata.

-->Makar je standardni hrvatski jezik očito najbliži štokavskom narječju, i preostala dva narječja su mnogo doprinijela njegovom formiranju, te jezikoslovac [[Radoslav Katičić]] i književnik [[Drago Štambuk]] promoviraju gledište da se hrvatski jezik uopće ne može sagledati izvan tog suodnosa njegovih triju narječja, koji nazivaju "zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što".<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.matica.hr/kolo/424/zlatna-formula-hrvatskoga-jezika-ca-kaj-sto1-23623/|title=Zlatna formula hrvatskoga jezika: ča-kaj-što|author=Radoslav Katičić|date=Kolo 2, 2014.|work=|language=|publisher=Matica hrvatska|accessdate=9. kolovoza 2019}}</ref> Drago Štambuk se, konstatirajući da je hrvatski standard nastao uz jak doprinos sva tri hrvatska narječja, zalaže za (ponovno, i jače) "otvaranje prozorčića" na suvremenom književnom standardu, kako bi se omogućilo da ga dodatno "bogati i oplemenjuje leksik iz čakavice, kajkavice i dijalektalnih varijanti štokavice. Enormna je leksička pričuva hrvatskoga jezika, tolika da je hrvatski jezik kroz nju jedan od najbogatijih slavenskih jezika."<ref>{{Citiranje weba|url=https://uvihoruvremena.com/hr/drago-stambuk-razgovor/|title=Drago Štambuk – Razgovor|author=Jasna Lovrinčević|date=18. lipnja 2019.|work=|language=|publisher=U vihoru vremena|accessdate=9. kolovoza 2019.}}</ref>

Nazivi narječja potječu od arhaičnog oblika odnosno-upitne zamjenice koja je glasila kъ, a kasnije je prešla u čь (ь i ъ oznake su za poluglase). U čakavskom se poluglas vokalizirao i prešao u a (a javljaju se i druge kombinacije če, ca, ce, ća, će...), u štokavskom se zamjenica čь povezala s to, čьto. Kasnije je polugas iščezao ostavivši čto, koje je zbog pojednostavnjivanja prešlo u što (a javljaju se i druge kombinacije šta, št'a, śta, što, št'o, śto...). U kajkavskom se arhaični oblik zamjenice kъ kombinirao s jь, pa je prelaskom u a prvog, a gubljenjem drugog poluglasa nastao kaj  (a javljaju se i druge kombinacije kej, ke, ka...).

Zanimljivost je da se slična, štokavska promjena, dogodila i u ruskom jeziku, no dok oni izgovaraju što, u pismu im je ostao arhaizam čto.

Najstariju gramatika hrvatskog književnog jezika napisao je [[Isusovci|isusovac]] Bartol Kašić početkom 17. stoljeća: knjiga je objavljena u Rimu 1604. godine (tj. nedugo nakon prve gramatike engleskog jezika koju je William Bullokar objavio 1586. godine, te približno stoljeće i pol prije prvih gramatika ruskog jezika) pod imenom ''Institutionum linguae illyricae'' (''Ustroj ilirskoga/hrvatskoga jezika''): oslanjajući se na stoljetnu tradiciju hrvatskog pisanja na sva tri narječja, on se većinom oslanja na novoštokavsku jekavicu (koju zove "dubrovačkim" govorom) na koju 1630.-ih godina prevodi [[Biblija|Bibliju]], te u ono doba po hrvatskim zemljama znatno raširenije štokavske ikavice (koju Kašić zove "bosanskim" govorom), kojom piše svoj ''Ritual Rimski'' (službena zbirka tekstova i uputa za bogoslužje) iz 1640. godine.

Nakon što se tijekom narednih stoljeća brojna književna djela – pa i gramatike – pišu kako na novoštokavskoj ikavici, tako i na ijekavici<ref>[http://webograd.tportal.hr/Miha29/hrvatskijezik/kratkapovijesthrvatskogajezika "Povijest hrvatskoga jezika"], članak s kronološkim pregledom povijesnih gramatika hrvatskog književnog jezika kod "tportal.hr", posjećeno 12. kolovoza 2015.
</ref> (također i na čakavskom, te osobito kajkavskom narječju), zaslugom [[Ilirski pokret|Ilirskog pokreta]] sredinom 19. stoljeća sve više prevladava ijekavica; naposljetku krajem 19. stoljeća postaje za uporabu u školama obvezatan ''Hrvatski pravopis'' [[Ivan Broz|Ivana Broza]] iz 1892. godine, koji upućuje na službenu upotrebu jekavske novoštokavice kakvu se – uz manje promjene – kao '''standardni hrvatski jezik''' koristi do danas.

Do najnovijeg vremena, najveći dio hrvatskih govornika je izvan službenih prigoda govorio jednim od '''[[narječja hrvatskog jezika]]''', koji se i danas puno koriste, osobito u ruralnim područjima. Standardni jezik koji se sve više upotrebljava kao govorni jezik u urbanim područjima, ima često regionalne posebnosti, koje u pravilu dolaze iz lokalnih dijalekata.

Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati (na južnoslavenskom [[dijalektalni kontinuum|dijalektalnom kontinuumu]], možemo prepoznati srodnost hrvatskih kajkavskih govora s nekim [[Slovenski jezik|slovenskim]] narječjima, napose s govorima Slovenaca uz granicu s Hrvatskom, pogotovo na područjima koja su nekoć crkveno ili upravno pripadala Hrvatskoj), dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi te Crnogorci.

Od štokavskih dijalekata Hrvati se u načelu služe sa sva četiri podrijetlom [[Zapadnoštokavsko narječje|zapadnoštokavska dijalekta]], a to su [[slavonski dijalekt|sjeverni (slavonski) dijalekt]] kojim govore samo Hrvati, [[zapadni dijalekt|zapadni (novoštokavska ikavica) dijalekt]] kojim većinom govore Hrvati i ponešto Bošnjaci u zapadnoj Bosni, [[istočnobosanski dijalekt|istočni (istočnobosanski) dijalekt]] kojim se služe Hrvati i Bošnjaci te [[novoštokavski jekavski dijalekt|južni (novoštokavska jekavica) dijalekt]] koji rabe Hrvati na više terena i osobito na širem [[Dubrovnik|dubrovačkom]]e području, ali i drugi južnoslavenski narodi koji se služe sličnim ijekavskim poddijalektima.<ref name=":0" />

Granični dijalekti kajkavskog narječja; [[Donjosutlanski dijalekt|Donjosutlanski]], [[Goranski dijalekt|Goranski]] i [[Prigorski dijalekt|Prigorski]] posjeduju vezu ili prijelaz prema čakavštini, a jugoistočna podgrupa čakavskog narječja; [[južnočakavski dijalekt|južnočakavski]], [[lastovski dijalekt|lastovski]] i [[jugozapadni istarski dijalekt|jugozapadni istarski]] posjeduje vezu ili prijelaz prema (zapadnoj) štokavštini, dok sjeverozapadna ([[sjevernočakavski dijalekt|sjevernočakavski]] i [[buzetski dijalekt|buzetski]]) i središnja podgrupa ([[srednjočakavski dijalekt|srednječakavski]]) dijeli više isoglosa sa kajkavštinom.

[[Šćakavski|Starošćakavski]] dijelekti ([[slavonski dijalekt|slavonski]] i [[istočnobosanski dijalekt|istočnobosanski]]), djele niz sličnosti sa čakavštinom, dok sjever [[slavonski dijalekt|slavonskog]] posjeduje i prijelaz prema kajkavskim govorima. Novoštokavski dijalekti ([[zapadni dijalekt|zapadni]] i [[Novoštokavski jekavski dijalekt|južni]]) dijele pojedine isoglose s južnom podgrupom čakavskog narječja.

Više informacija o narječjima i njihovom razvitku se može naći [[Razvoj hrvatskih dijalekata|ovdje]].

*Hrvatske manjinske zajednice
Hrvati u [[Gradišće|Gradišću]] (Austrija, Mađarska, Slovačka, Češka) služe se najviše dijalektima čakavskoga narječja u središnjem Gradišću, zatim štokavskoga narječja u južnom Gradišću i kajkavskoga narječja u sjevernom Gradišću, no oni rabe vlastiti zajednički standardizirani oblik [[Gradišćanskohrvatski jezik|gradišćanskohrvatskoga mikrojezika]]. 
Hrvati u [[Italija|talijanskoj]] pokrajini Molise služe se štokavsko-čakavskim narječjem, a Hrvati [[Krašovani]] u [[Rumunjska|Rumunjskoj]] pod utjecajem okoline razvili su jedan specifičan ''karaševski'' [[Karaševski dijalekt|govor]] koji danas po svojim svojstvima spada pod [[torlačko narječje]] (neekavsko, jer pod akcentom imaju zatvoreno e od jata, izvan akcenta i)<ref name="Lisac">[[Josip Lisac]]: [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Karasevci_nisu_ekavci Karaševci nisu ekavci], [[Vijenac (časopis)|Vijenac]], br. 482/483,  6. rujna 2012.</ref>), (u [[Rekaš]]u na rumunjsko-srbijanskoj granici Hrvatska manjina rabi – [[kosovsko–resavski dijalekt]] odnosno [[Rekaški dijalekt|rekaške govore]], Hrvati po istočnom Srijemu služe se [[vojvođanski dijalekt|vojvođanskim dijalektom]] ili [[Iločki dijalekt|iločkim dijalektom]], a Hrvati u Boki Kotorskoj [[zetsko–južnosandžački dijalekt|zetsko–južnosandžačkim]] ili [[Bokeljsko perojski dijalekt|bokeljsko-perojskim]], Hrvati koji obitavaju na Kosovu u [[Janjevci|Janjevu]] i [[Letnica|Letnici]] razvili su govore torlačkoga narječja, odnosno [[Janjevačko-lepenički dijalekt]].<ref>[http://dns1.vjesnik.hr/pdf/2004/01/20/15A15.PDF Vjesnik] Cjelovit prikaz hrvatske štokavštine, 20. siječnja 2004.</ref> Svi ti dijalekti pripadaju srednjojužnoslavenskom dijasustavu slavenske jezične grane.<ref>[http://www.ihjj.hr/oHrJeziku.html  Iz povijesti hrvatskoga jezika] {{jezikk|hrv}}</ref>

----

Znanost koja se bavi hrvatskim jezikom zove se [[kroatistika]].

''Vidi:'' [[Gramatika]], [[Pravopis]]

=== Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što ===

Povjerenstvo za [[Nematerijalna kulturna baština|nematerijalnu baštinu]] [[Ministarstvo kulture Republike Hrvatske|Ministarstva kulture Republike Hrvatske]] 29. studenoga 2019. donijelo je Rješenje kojim se "Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što" proglašava kulturnim dobrom, te stavlja na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine.<ref>[https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=6212&kdId=392486670 Ministarstvo kulture, Registar kulturnih dobara]</ref> Formulu je skovao i već godinama promiče hrvatski pjesnik i kulturni djelatnik, medicinar i diplomat [[Drago Štambuk]].<ref>[http://www.glas-slavonije.hr/418531/5/Dr-Stambuk-Nakon-35-godina-promicanja-nasa-narjecja-proglasena-kulturnim-hrvatskim-dobrom Glas Slavonije, Dr. Štambuk: Nakon 35 godina promicanja naša narječja proglašena kulturnim hrvatskim dobrom]</ref>

== Podrijetlo hrvatskoga književnog jezika ==
[[Datoteka:Bašćanska ploča HAZU 17 lipanj 2008.jpg|mini|300px|[[Bašćanska ploča]] u auli [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]]]]
<table border="0" cellpadding="2" cellspacing="0" align="right" style="margin-left:0.5em;clear:right;" width="250px">
<tr>
<td>

'' ''<br>
''Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma,''
''niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete''
''ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu''
''bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu''
''od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam)''
''i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim.''

</td>
</tr>
<tr>
<td align="right">
Početak oproštajnog pisma [[Petar Zrinski|Petra Zrinskog]] (1621. – 1671.) svojoj supruzi [[Katarina Zrinski|Katarini]], pred pogubljenje. Njih dvoje ubrajaju se među pisce [[Hrvatska barokna književnost#Ozaljski krug|Ozaljskog kruga]], čiji su pripadnici stvarali književni izričaj uz maksimalno korištenje potencijala sva tri hrvatska narječja – čakavskog, kajkavskog i štokavskog. Tek od sredine 19. stoljeća je konačno prevladala opcija da se hrvatski književni standard što dosljednije osloni na novoštokavski (“dubrovački“) govor.
</td>
</tr>
</table>
Hrvatska pisana jezična baština svoje početke bilježi već krajem XI. stoljeća. Najstariji su hrvatski [[tekst]]ovi pisani svojevrsnom mješavinom hrvatske inačice crkvenoslavenskog jezika i arhaične čakavštine te isključivo [[Glagoljica|glagoljicom]]. Od XII. stoljeća Hrvati razvijaju vlastitu inačicu ćiriličnoga pisma, [[hrvatska ćirilica|hrvatsku ćirilicu]] (koja se u literaturi 20. stoljeća najčešće naziva bosančicom), a od XIV. stoljeća sve se češće služe i latiničnim pismom. Utjecaj [[hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika|hrvatske redakcije]] crkvenoslavenskoga jezika postupno slabi nakon XIV. stoljeća, a osobito nakon [[stogodišnji hrvatsko-turski rat|provale Turaka]] u XV. st., kada se na povijesnome hrvatskom prostoru razvijaju pokrajinske pismenosti na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja. U XVI. i XVII. stoljeću hrvatska čakavska i osobito štokavska [[književnost]] dosežu europsku literarnu razinu.<ref name=":0" />

Početci standardizacije hrvatskog jezika sežu na početak 17. stoljeća: 1604. godine u Rimu objavljuje Bartol Kašić prvu hrvatsku gramatiku ''Institutionum linguae Ilyricae'', kojom se koristi u pisanju utjecajnog službenog teksta ''Rituala Rimskog'' i koja slijedom tog "službenog molitvenika" znatno utječu na jezik molitvenika i crkvenih molitava – koje su onda poznate čak i nepismenim osobama. Približno u to vrijeme [[barok]]na hrvatska književnost tzv. ozaljskog književnog kruga ([[Petar Zrinski]] prevodi i na hrvatskom jeziku objavljuje značajni ep ''[[Adrianskoga mora sirena]],'' kojega je na mađarskom jeziku napisao njegov brat [[Nikola VII. Zrinski|Nikola Zrinski]]; [[Ana Katarina Zrinska]] piše molitvenik ''[[Putni tovaruš]]'', a [[Fran Krsto Frankapan|Fran Krsto Frankopan]] zbirku pjesama ''[[Gartlic za čas kratiti]]'') stvara značajna književna djela napisana uz korištenje elemenata sva tri hrvatska narječja.

U to vrijeme se – zahvaljujući politici [[Katolička Crkva|Katoličke Crkve]] koja brigu za slavenske narode i njihove jezike iskazuje promovirajući izučavanje upravo hrvatskog jezika – hrvatski jezik obavezno izučava na svim sveučilištima diljem [[Europa|Europe]]. Smatralo se tada da zapravo svi Slaveni govore istim jezikom, koji ima različita narječja – pa se kao "slavenski" izučavao zapravo tadašnji hrvatski jezik.<ref>[http://www.matica.hr/knjige/375/ "Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću: Hrvatski među šest svjetskih jezika"] prezentacija knjige prof. dr. Stjepana Krasića, pristupljeno 12. kolovoza 2015. 
</ref>

Paralelno se na prostoru sjeverozapadne Hrvatske razvija kajkavski standardni jezik; na ostalim hrvatskim područjima, bez obzira na to pripadaju li štokavskomu ili čakavskomu narječju, utiru se temelji današnjemu standardnom hrvatskom jeziku koji nastaje na organskoj novoštokavskoj podlozi zapadnoga tipa. U doba [[Hrvatski narodni preporod|Hrvatskoga narodnog preporoda]] u prvoj polovici XIX. st. zapadna novoštokavština postaje temeljem općehrvatskoga jezičnoga standarda. Pod utjecajem sjevernih i zapadnih slavenskih jezika uvodi se morfofonološki pravopis, a u grafiju [[dijakritički znakovi]].<ref name=":0" />

Stoljećima se hrvatski književnici koji pišu štokavicom kolebaju između ikavskog (koji je bio daleko rašireniji) i jekavskog refleksa jata. Tako u relativno kratkom razdoblju na početku 19. stoljeća nastaje gramatika [[Šime Starčević]]a ''Nova ričoslovnica ilirska'' (1812.) gdje se polazi od ikavice, ''Rječosložje ilirsko-italijansko-latinsko'' (1806.) [[Joakim Stulli|Joakima Stullija]] koji preferira jekavicu i ''Ričoslovnik iliričkog, italijanskog i nimačkog jezika'' (1802./1803.) [[Josip Voltić|Josipa Voltića]], koji prikazuje kako ikavicu, tako i jekavicu. [[Andrija Kačić Miošić|Kačićev]] ''Razgovor ugodni naroda slovinskoga'' iz 1756. godine, koja je skoro dva stoljeća bila jedina knjiga za koju se može reći da je bila čitana ("pjevana") uz svako hrvatsko ognjište sve do sredine 20. stoljeća – napisana je štokavskom ikavicom.

=== Hrvatski jezik u jezičnom stablu ===

[[Datoteka:Slavic_early_devolopment_schakavian.jpg|mini|240px|Šćakavska isoglosa u slavenskih jezika, štakavski je originalno bugarska/istočnojužnoslavenska reforma i on se polagano širio na zapad, prvo preko srpskog, pa onda i djelovanjem na neke hrvatske govore]]
[[Datoteka:Slavic_early_devolopment_d_t_reflekses.jpg|mini|240px|Refleksi općeslavenskog t' i d' u slavenskim jezicima.]]
[[Datoteka:Slavic_early_devolopment_chto_reflexes.jpg|mini|240px|Refleksi zamjenice što iz općeslavenskog čto/kto u slavenskim jezicima.]]
Hrvatski jezik spada među južnoslavenske jezike. S njima pripada široj zajednici [[Slavenski jezici|slavenskih jezika]], a svi zajedno ulaze u [[Indoeuropska jezična porodica|indoeuropsku jezičnu porodicu]].

Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice – u razdoblju oko 2000. pr. Kr., stvara se, prema većini znanstvenika, baltoslavenska jezična zajednica. Za njezina trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda. Predstavnici pak druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u prapovijesno vrijeme.

Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500. – 1300. godine pr. Kr. Tada se stvara zasebna praslavenska jezična zajednica.
Vrijeme njezina trajanja i prostor koji je zauzimala nisu u znanosti precizno utvrđeni. U toj se zajednici začinje niz jezičnih promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.

Migracijska kretanja slavenskih plemena dovode do stvaranja triju velikih skupina slavenskih narječja: zapadnoslavenske, istočnoslavenske i južnoslavenske. Iz tih narječja razvili su se današnji slavenski jezici: 
*zapadnoslavenski 
**[[poljski jezik|poljski]], 
**[[kašupski jezik|kašupski]], 
**[[donjolužičkosrpski jezik|donjolužički]], 
**[[gornjolužičkosrpski jezik|gornjolužički]], 
**[[češki jezik|češki]], 
**[[Šleski jezik|šleski]], 
**[[slovački jezik|slovački]].
*istočnoslavenski 
**[[ruski jezik|ruski]], 
**[[bjeloruski jezik|bjeloruski]], 
**[[ukrajinski jezik|ukrajinski]], 
**[[istočnorusinski jezik|istočnorusinski]].
*južnoslavenski 
**[[slovenski jezik|slovenski]]
**'''hrvatski''', 
**[[bošnjački jezik|bošnjački]],
**[[crnogorski jezik|crnogorski]],
**[[srpski jezik|srpski]], 
**[[makedonski jezik|makedonski]],
**[[bugarski jezik|bugarski]].

=== Južnoslavenski jezici ===

Južnoslavenski jezici nastaju iz dva ogranka južnoslavenskog prajezika – zapadnoga i istočnoga. Iz zapadnoga su se razvili slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, a iz istočnoga makedonski i bugarski jezik. Iva Lukežić podjelu južnoslavenskog prajezika na dva dijela povezuje s razvitkom i razgraničavanjima franačke i bugarske vlasti na ovim prostorima.

Istočnoslavenski je danas mrtav jezik starocrkvenoslavenski (ili staroslavenski). To je jezik prve slavenske pismenosti i književnosti. Utemeljen je na istočno-južnoslavenskom narječju iz okolice [[Solun]]a što su ga sveta braća [[Ćiril i Metod]] u drugoj polovici [[9. stoljeće|9. stoljeća]] uzela za osnovu jezika slavenskoga bogoslužja i starocrkvenoslavenske književnosti i time ga uzdigla na razinu književnoga jezika.

On je još vrlo blizak praslavenskom jezičnom stanju pa pomaže u njegovoj rekonstrukciji. Od ostalih slavenskih jezika (osobito južnoslavenskih) u najranijim fazama njihova samostalnog razvoja tek se neznatno razlikovao. U kasnijim stoljećima u taj se književni jezik probijaju elementi jezika naroda u kojih se slavensko bogoslužje zadržalo u upotrebi te tako nastaju crkvenoslavenske redakcije: ruska, bugarska, srpska, hrvatska.

Hrvatskom se redakcijom služila hrvatska glagoljička liturgijska književnost, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri u čitavoj glagoljaškoj književnoj djelatnosti, a ponešto je utjecala i na narodni jezik hrvatske latiničke pismenosti u prvim stoljećima njezina postojanja ([[14. stoljeće|14.]] – [[16. stoljeće]]).

Hrvatski standardni jezik dijeli sa [[standardni jezik|standardnim jezicima]] Bošnjaka, Crnogoraca i Srba – uz stanovite razlike razlike – zajedničku [[Novoštokavski dijalekt|novoštokavsku]] dijalektnu osnovicu ([[fonologija|fonologiju]], [[gramatika|gramatički sustav]], osnovni [[rječnik]])<ref name="hrvenc" />. Kada standardni jezici različitih naroda imaju zajedničku dijalektnu osnovicu, u nekim se jezikoslovnim disciplinama smatra da se radi o konkretnim realizacijskim oblicima (varijantama) jednoga apstraktnog modela (koji nije u konkretnoj uporabi) standardnog jezika. U tom se smislu može govoriti o konkretnim oblicima [[srpskohrvatski jezik|standardne novoštokavštine, ali]] za razliku od slučajeva svih drugih jezika koji imaju varijante, nikada nije bilo jedinstvene novoštokavske osnovice ni početničkoga zajedničkog standarda, koji se onda, kao u drugim slučajima, počeo samostalno razvijati u susjednim državama ili u bivšim kolonijama (npr. francuski u Kanadi ili u Senegalu, engleski u Australiji ili u Južnoafričkoj Republici). Hrvatski standardni jezik, kao i drugi oblici standardne novoštokavštine, predstavlja svojom gramatičkom i glasovnom strukturom prijelaznu formu između sjevernoslavensko-slovenskoga i makedonsko-bugarskoga tipa (npr. stilistička vrijednost imperfekta i aorista) i jedini pokazuje osjetne sredozemne jezične utjecaje (→ dalmatski jezik). Među specifičnostima hrvatskoga standardnog jezika u odnosu na obližnje južnoslavenske standardne jezike, valja spomenuti diftonški izgovor ijekavskoga refleksa dugoga jata, niz naglasnih specifičnosti (osobito u oblicima glagolâ), osobitosti u deklinaciji (npr. razlikovanje dativnoga -omu i lokativnoga -ome), pojedine glagolske oblike, izostanak futura II. svršenih glagola, primjere iz osnovnog leksika (otok, cesta, zob, kruh, križ i sl., imena mjeseci), mnogobrojne bohemizme (vlak, dojam i dr.), stilemsku vrijednost mnogih orijentalizama i europeizama, dobrim dijelom samostalnu terminologiju svih struka i znanosti, vlastitu pravopisnu tradiciju itd.<ref name="hrvenc">{{Citiranje www |naslov=Hrvatska enciklopedija: Hrvati, jezik |url=http://hebeta.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=26386 |autor=[[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]] |urednik=Dalibor Brozović }}</ref>

== Povijesni razvoj hrvatskoga jezika ==

Razvoj hrvatskog jezika se uglavnom rekonstruira na temelju starih natpisa, tekstova i imena. Rekonstrukcija počinje od zajedničkog praslavenskog jezika. U odnosu na druge slavenske jezike, južni slavenski jezici pokazuju neke zajedničke osobine, a detaljnija povijest ne može se točnije odrediti. Povijest hrvatskog možemo pratiti od 7. stoljeća.

=== 10. – 12. stoljeće ===

Odjeljivanjem od ostalih slavenskih jezika, hrvatski počinje sa samostalnim razvojem. U odnosu na praslavensko stanje, dolazi do sljedećih promjena:

* gubljenje razlike između dva poluglasa (slabog i jakog)
* nekadašnje ''y'' prelazi u ''i''
* glasovi ''ę'' i ''ǫ'' (tj. nazalni ''e'' i ''o'') prestaju biti nazalni te većinom prelaze u  ẹ (zatvoreno e) i ọ (zatvoreno o)

=== 13. i 14. stoljeće ===

[[Datoteka:Medieval_Croatian_yat.png|mini|200px|Refleksi jata u hrvatskom jeziku krajem srednjeg vijeka]]
[[Datoteka:Croatian_medieval_isoglosa.PNG|mini|200px|Bitnije isoglose u hrvatskom jeziku krajem srednjeg vijeka]]
[[Datoteka:Croatian_dialect_groups_14th_cen_with_church_borders.png|mini|200px|Utjecaj crkvenih granica na razvoj hr. dijalekata]]
U ovom razdoblju dolazi do različitog razvoja narječja, pa i do velikih razlika unutar samih narječja. Glavni uzrok je nestanak zatvorenih vokala (ẹ i ọ) u većini govora. Glas ẹ ili ě (hr. jat) koji je prelazi u ''a'', ''e'', ''i'', ''je'', ''ije'' ili opstaje kao ẹ (zatvoreno e), pri čemu ponegdje odlučuju kompleksna pravila.

Također, nestaje poluglas, i prelazi u ''a'' ili ''e'', a iznimno u ''o''.

Slogotvorno ''l''  prelazi u ọ (zatvoreno o), koje kasnije prelazi u ''u'', ''o'' ili opstaje ọ (zatvoreno o).

Oko [[1400.]] godine završno -''l'' prelazi u ''o'' ili ''a'' u većini govora štokavskog narječja.

Staroslavenski glas t' u prelazi u ''č'', ''ć'', međuglas (č') ili opstaje kao t'.

Na krajnjem jugu (područje nastanka novoštokavice) šćakavske isoglose (refleksi praslavenskih šk', št', žg' i žd') postaju štakavske (refleksi šk, št, žg i žd).

Također, dolazi do promjene originalnog naglasnog sustava od tri naglaska (akut, kratki i dugi silazni) na sustave od 2 ili više naglasaka, te pomicanjem naglasnih mjesta u mnogim govorima.

Svim ovim promjenama se (novo)štokavsko narječje (koje sadrži 4 naglaska, kratki i dugi ulazni i silazni) se više odjeljuje od ostala dva narječja.

=== 15. – 18. stoljeće ===

U ovom razdoblju dolazi do divergencije među narječjima, kao i do velikih [[migracije Hrvata pred Turcima|seoba stanovništva]], izazvanih turskim osvajanjima i [[rat]]ovima koji su trajali stotinama godina. U mnoge štokavske govore ulazi vrlo velik broj turskih riječi (''čarapa'', ''top'', ''boja'', ''šećer'', ''budala'', ''jastuk'', ''bunar''…) U kajkavsko narječje ulaze mnoge njemačke riječi, a u primorske govore talijanske (putem [[Venetski jezik|venetskog )]]. Takve razlike u rječniku postoje i danas.

U mnogim govorima nestaje razlika između ''č'' i ''ć''/t'.

Tijekom [[Renesansa|renesanse]], učeni Hrvati – koji studiraju u inozemstvu, ili visokim učilištima u Hrvatskoj, poput [[Dominikanci|dominikanskog]] [[Sveučilište u Zadru|Sveučilišta u Zadru]] (osnovano 1396. godine), [[Pavlini|pavlinskog]] Sveučilišta u Lepoglavi (osnovano 1656.), [[Družba Isusova|isusovačkog]] [[Sveučilište u Zagrebu|Sveučilišta u Zagrebu]] (osnovano 1669. godine) i [[Franjevci|franjevačke]] Visoke filozofske škole u Osijeku (osnovana 1707. godine, 8 godina nakon što je [[Mir u Srijemskim Karlovcima|Mirom u Srijemskim Karlovcima]] Slavonija vraćena Hrvatskoj) – počinju pisati književna djela na narodnom jeziku, sukladno tadašnjem europskom trendu. Krajem 15. stoljeća nastaje prva hrvatska drama ''[[s:Radmio i Ljubmir|Radmio i Ljubmir]]'', koju [[Džore Držić]] piše na (ijekavskom) dubrovačkom narječju. 1536. godine [[Petar Zoranić]] (ikavskim) narječjem sjeverne Dalmacije piše prvi hrvatski roman [[Planine]].

Razvijanjem tiska, književna djela na hrvatskom jeziku postaju šire dostupna. Osobito se šire se osobito molitvenici, te najčitanija knjiga u hrvatskom narodu do sredine 20. stoljeća. Tako primjerice 1660. godine [[Petar Zrinski]] objavljuje u Veneciji hrvatski prijevod djela svojega brata [[Nikola VII. Zrinski|Nikole VII. Zrinskog]] "Sirena Jadranskoga mora" i molitvenik "[[Putni tovaruš]]", djelo svoje supruge [[Ana Katarina Zrinska|Ane Katarine Zrinski]].

Osobito utjecajno književno djelo bio je “[[s:Razgovor ugodni naroda slovinskoga|Razgovor ugodni naroda slovinskoga]]” (prvo izdanje: Venecija, 1756.), djelu koje je dalmatinski franjevac [[Andrija Kačić Miošić]] napisao na štokavskoj ikavici – te uz uvažavanje Gramatike koju je [[Bartol Kašić]] (isusovac iz Dalmacije) za ikavsku štokavicu napisao 1604. godine. Znatan utjecaj na postupno prihvaćanje štokavskog standarda imao je i Kašićev prijevod "Rituala Rimskog" (Rim, 1640. god.) – službenog liturgijskog molitvenika iz kojega su svećenici čitali molitve u najrazličitijim javnim prigodama – od vjenčanja do pogreba. Međutim su čakavci i štokavci ostajali svjesni jezičnog bogatstva koje su baštinili, te se tijekom tog razdoblja nastavila razvijati osobito kajkavska književnost; možda je slabijem prihvaćanju štokavštine na području Sjeverozapadne Hrvatske pridonijela i činjenica da je to područje crkveno bilo vezano uz Mađarsku, gdje se preferiralo korištenje Rimskog Rituala na latinskom jeziku.

Tijekom tog razdoblja književnici često gledaju ugraditi u (hrvatski književni) jezik kojim pišu najbolje elemente sva tri hrvatska narječja – štokavskog, kajkavskog i čakavskog. To osobito vrijedi za književnike baroknog [[Hrvatska barokna književnost|Ozaljskog književnog kruga]], kojega uz gore navedene Petra i Katarinu Zrinsku spadaju [[Fran Krsto Frankapan|Fran Krsto Frankopan]] i pavlin [[Ivan Belostenec]].

=== 19. stoljeće i kasnije ===

[[Datoteka:Croatian_yat.png|mini|200px|Refleksi jata u hrvatskom jeziku u 20. stoljeću]]
U najnovijem dobu dolazi do raznih standardizacija jezika, uglavnom na štokavskoj osnovi, i usporedo s tim do pokušaja čišćenja jezika od posuđenica iz germanskih i romanskih, te iz turskog jezika; one se nerijetko zamjenjuju riječima posuđenima iz bližih slavenskih jezika (osobito [[Češki jezik|češkoga]]: ''časopis'', ''naslov'', ''prednost'', ''smjer'', ''učinak'', ''uloga'', ''ured'', ''zbirka''…, kao i [[Ruski jezik|ruskoga]]: ''činovnik'', ''iskren'', ''odličan'', ''opasan'', ''poslovica'', ''razočarati'', ''strog'', ''točka''…). Istovremeno u jezik ulaze mnogi latinski i grčki termini. U 20. stoljeću dolazi do ulaska stanovitog broja riječi iz [[Engleski jezik|engleskoga]] (''[[vikend]]'', ''[[klub]]'', ''[[tenk]]'', ''[[boks]]''…).

Sukladno tadašnjim austijskim geopolitičkim konceptima ("[[austroslavizam]]"), dobiva [[Vojvodina|vojvođanski]] Srbin  [[Đuro Daničić]] (bliski suradnik, te u punom smislu nasljednik srpskog jezikoslovca [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]]) priliku da u Zagrebu radi na svojem ''Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika.'' Taj rječnik – koji je napisan u svrhu što većeg približavanja hrvatskog i srpskog književnog jezika – koji izlazi u razdoblju 1880. – 1882. god., te ostvaruje znatan utjecaj na hrvatski jezik (a i na [[Srpski jezik|srpski]]). Međutim hrvatski književni jezik ne prestaje ni nakon toga primati znatne utjecaje iz kajkavskog i čakavskog narječja (naposljetku se glavna hrvatska kulturalna središta i nalaze na čakavskom i kajkavskom području, te su najznačajniji hrvatski književnici nerijetko od djetinjstva i rane mladosti "zaraženi" tim narječjima), te nastojanja da se od hrvatskog i srpskog jezika učini jedan "[[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]]" jezik (nije Daničić nipošto bio zadnji koji je na tome radio) ipak nisu bile uspješne. Primjerice je (izvorni kajkavac) [[Miroslav Krleža]]  u radzoblju nakon I. svjetskog rata zastupao tezu o jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku (i jedinstvenom srpskohrvatskom narodu) i pisao na ekavici. Nakon stanovitog vremena života u jugoslavenskoj državi – gdje se ubrzo razbijaju njegove iluzije prema kojima bi zbog željene bliskosti sa Srbima bilo prihvatljivo odreće se hrvatskog jezika i hrvatskog nacionalnog identiteta – sam postaje svjestan promašenosti politiziranog koncepta u kojem je sudjelovao, istražuje vlastitu kajkavsku baštinu (te 1936. god. objavljuje kajkavske "[[Balade Petrice Kerempuha]]", u kojem ne koristi nijedno od govornih kajkavskih narječja, nego stvara jedan bogati književni jezik "kakav je mogao biti da nismo prihvatili štokavštinu" ) i naposljetku postaje glavnim pokroviteljem [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]] iz 1967. godine. Kod – na području jezika vrlo utjecajnog – M. Krleže prepoznajemo odrednice burnog razdoblja u razvoju hrvatskog jezika, koji su od razdoblja zadnjeg dijela 19. do prema kraju 20. stoljeća ostali vrlo jako obilježeni rastom, krizama i konačnom propašću [[Unitarističko jugoslavenstvo|jugoslavenske]] ideje. Neki autori to razdoblje, zapravo, i zovu "Krležinim dobom".<ref>tako Vladimir Anić. V. [//hrcak.srce.hr/131500 „Miroslav Krleža u ''Rječniku stranih riječi''“], Ivana Klinčić, „Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, Vol.40 No.2. prosinca 2014.., str. 534</ref>

Krajem 20. stoljeća dolazi do razvoja masovnih medija i velikog utjecaja standardnog ("književnog") jezika novina, radija i televizije na jezik. Najprije kroz šaljive podlistke, komedije i sl., a kasnije demokratizacijom društvenih odnosa i šire, ipak u medije ograničeno prodire i govorni jezik. Kao mješavina stvara se hrvatski ''supstandardni idiom'' koji vrši velik utjecaj na standardni jezik i u praksi ga često zamjenjuje.

== Povijesni razvoj standardizacije hrvatskoga jezika ==

=== Početak ===

[[Datoteka:Croatian_dialects_in_RH_and_BiH_diference_between_20_and_14_century.PNG|mini|desno|300px|Povijesna razlika u rasprostiranju hrvatskih dijalekata, pojednostavljeni prikaz]]
[[Datoteka:Croatian_dialects_difference_between_14_and_20_century.png|mini|desno|300px|Povijesna razlika u rasprostiranju hrvatskih dijalekata]]
[[Datoteka:Croatian_dialects_and_the_borders_of_1606.png|mini|desno|300px|Utjecaj turskih osvajanja na razvoj hr. narječja]]

Pod kraj 9. stoljeća Hrvati su sa slavenskim bogoslužjem dobili i književni jezik, starocrkvenoslavenski i pismo, [[Glagoljica|glagoljicu]]. Pismenost se naglo širila, a u liturgijske i neliturgijske (nabožne i svjetovne) tekstove veoma brzo prodiru, ali s različitim intenzitetom i opsegom utjecaja, crte narodnoga jezika, u prvom redu čakavskoga narječja.
Tako je s jedne strane na čakavskoj podlozi za liturgijske knjige razvijen [[crkvenoslavenski jezik]] hrvatske redakcije ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik, a s druge strane mješoviti tip književnoga jezika: narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga u službi stilskih sredstava za neliturgijske tekstove (do početka [[14. stoljeće|14. stoljeća]] i za pravne).

Prevladavanje jedne ili druge sastavnice u tom hibridnom tipu jezika bilo je uvjetovano raznim čimbenicima:
* starinom predloška
* podrijetlom predloška
* užom namjenom teksta
* književnom kulturom pisca
* karakterom sredine u kojoj je i za koju je nastajao

[[Datoteka:Vinodol.jpg|mini|Vinodolski zakonik, 1288.]]

Tako smo u početku, u srednjem vijeku, imali uglavnom tri tipa književnoga jezika:
* crkvenoslavenski hrvatske redakcije u liturgijskim spisima
* hibridni crkvenoslavenski-čakavski
* crkvenoslavensko-čakavsko-kajkavski u neliturgijskim spisima, pjesništvu, narodni (čakavski) u prikazanjima, svjetovnim tekstovima, zapisima i sličnim djelima.

Najstariji su spomenici hrvatskoga narodnoga jezika čakavskoga narječja "[[Istarski razvod]]" iz [[1275.]], te [[Vinodolski zakonik]], [[1288.]]

Među najznačajnije spomenike hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika na glagoljici spadaju "[[Misal kneza Novaka]]" iz [[Lika|Like]], [[1368.]], te "[[Hrvojev misal]]", [[1404.]] Ostali su tekstovi, bilo narodna izraza, bilo miješanoga narodnoga i crkvenoslavenskoga.<ref>[http://www.hr/darko/glagoljica/biser20.html 20 bisera hrvatske glagoljice]</ref>

[[Datoteka:Novak.jpg|lijevo|mini|Misal kneza Novaka, 1368.]]

Od početka [[14. stoljeće|14. stoljeća]] (od dviju glagoljskih listina iz Novoga iz [[1309.]] godine) u pravnim spisima srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša pobjeđuje upotreba narodnoga jezika, a crkvenoslavenski elementi ovdje su samo mjestimična iznimka. Narodni čakavsko narječje od samoga početka (“Red i zakon” [[zadar]]skih dominikanki iz [[1345.]] godine, i “Šibenska molitva” iz istoga vremena) karakterizira hrvatsku latiničnu književnost.

Od prvih hrvatskih pisanih spomenika, od kojih je [[Bašćanska ploča]], napisana oko [[1100.]] godine, najvažnija jer je s njom hrvatski književni jezik stupio na područje pismenosti, razvija se bogata hrvatska srednjovjekovna književnost (životi svetaca, pripovijetke, romani, duhovno pjesništvo, crkvena prikazanja), dobrim dijelom prijevodna.

Uz glagoljicu vrlo se rano javlja i hrvatska ćirilica, znana i kao "arvacko pismo", arvatica, poljičica, [[bosančica]] (Bosna i Hercegovina, srednja i južna Dalmacija, [[Humačka ploča]], “Povaljska listina” iz [[1184.]]/[[1250.]]) i [[latinica]] ([[Dalmacija]], [[Istra]], spomenuti “Red i zakon” najstariji je hrvatski tekst koji je u cjelini pisan latinicom).

Prvi je cjeloviti tekst na štokavskome narječju uopće [[Vatikanski hrvatski molitvenik]], nastao u Dubrovniku prije [[1400.]]

U razvoju hrvatske kulture, književnosti i jezika to je važno razdoblje. Stvorena su značajna djela ne samo povijesne nego i trajne kulturne vrijednosti. Preko njih je hrvatski književni jezik sačuvao kontinuitet od [[11. stoljeće|11. stoljeća]] do danas, prvenstveno u rječničkom blagu i frazeologiji.

=== Postanak hrvatskoga književnoga jezika i renesansna književnost ===

U razdoblju [[Renesansa|europskoga preporoda (renesansa)]] u gradskim središtima, poput [[Split]]a, [[Dubrovnik]]a, [[Zadar|Zadra]], [[Hvar]]a, književni radovi stvaraju se na mjesnim narječjima.

Od [[14. stoljeće|XIV. stoljeća]] hrvatski su latinisti pridonosili latinističkoj književnosti europskoj: hrvatski se morao potvrditi kao ravnopravan izričaj na kojemu se može prenijeti misleno područje: rad je humanista i preporodnih pisaca stoga osobito važan.

Pjesmotvorje na jeziku hrvatskome opstoji od XIV. stoljeća; na njem je spjevana “Judita” ([[Venecija]], [[1501.]]), djelo oca pjesničke umjetnosti hrvatske, [[Marko Marulić|Marka Marulića]] – kojemu su preteče poznati i nepoznati petrarkisti dubrovački.
Marulić je pisao čakavskim narječjem, rabeći katkad i štokavske i kajkavske oblike kada su mu kao pjesničko sredstvo bili potrebni.

Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj [[15. stoljeće|15. stoljeća]] u djelima [[Šiško Menčetić|Šiška Menčetića]] ([[1457.]] – [[1527.]]), [[Džore Držić]]a ([[1461.]] – [[1501.]]) i pjesama spjevanih "na narodnu" u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik.

Da se kraj 15. stoljeća može smatrati njegovim početkom, dovoljno je kao osvjetljenje te tvrdnje navesti jednu pjesmicu Šiška Menčetića:

:''''Ti ćeš, biti uzrok moje smrti''''

:''Ako li i dođe prijeka smrt na mene''
:''ti s’ uzrok, gospođe, život moj da vene.''

[[16. stoljeće|Šesnaesto je stoljeće]] značilo vrhunac hrvatske renesansne književnosti, poglavito čakavsko-štokavskoga kruga ([[Hanibal Lucić]], [[Petar Hektorović]], [[Petar Zoranić]], [[Mavro Vetranović]], [[Marin Držić]], [[Dominko Zlatarić]]) sa središtima u Zadru, Hvaru, [[Korčula|Korčuli]] i [[Dubrovnik]]u.

U sjevernoj se Hrvatskoj pojavila književnost na kajkavskome narječju (Vramec: “Postila”), kao i na čakavsko-kajkavskom međunarječju (protestantski pisci [[Stjepan Konzul Istranin]] i [[Antun Dalmatin]]).

Od ulaska štokavskoga narječja u hrvatsku književnost hrvatski književni jezik štokavskoga tipa razvijao se evolutivno, bez velikih lomova i usjeka pa se kraj 15. stoljeća može s pravom smatrati početkom današnjeg hrvatskog književnoga jezika odnosno početkom njegovog standardiziranja, jer je među ostalim, već onda bio polivalentnim. Točnije, jezik najrazvijenije i vrlo utjecajne dubrovačke književnosti, koja je utjecala na sve ostale pisce na hrvatskom jeziku, postao je standardnim.<ref>Stjepan Babić: ''Hrvatski jučer i danas'', Školske novine, Zagreb, 1995., str. 250.</ref>

U ovom je razdoblju hrvatski jezik postao i jezikom kojeg se izučavalo na sveučilištima i to odlukom samih papa.<ref name="Cekol">[http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac265.nsf/AllWebDocs/ogr1 Vijenac br. 265/2004.,] Sandra Cekol: ''Čeh, Leh i Meh'', 29. travnja 2004.</ref> Hrvatski se izabralo zbog legende o hrvatskoj braći [[Leh, Čeh i Rus|Čehu, Lehu i Mehu]], a uzelo ga se kao zajednički jezik na kojem će se objavljivati crkvene knjige za slavenske narode. To je bilo u sklopu programa [[katolička obnova|katoličke obnove]]. Time se hrvatski potvrdio da je bio jezikom visoke kulture i znanosti, na istoj razini kao jezici koje je Katolička Crkva u to doba smatrala najvažnijim svjetskim jezicima za proučavanje Biblije i crkvenih znanosti.<ref name="Cekol"/> Radilo se o dekretima koje je izdao [[Zbor za širenje vjere]] u ime papa. Prvi je iz [[1622.]], u ime pape [[Grgur XV.|Grgura XV.]], u kojem se zapovijeda svim visokim crkvenim školama na području Mletačke Republike osnovati katedre za arapski i ''ilirski jezik''. U dekretu iz [[1623.]] kojeg je izdao u ime pape [[Urban VIII.|Urbana VIII.]], zapovijedilo se neka se na svih crkvenim školama i crkvenim sveučilištima uz hebrejski, pučki i klasični grčki, kaldejski (aramejski) i arapski uči također i ''ilirski jezik''. Presuda vrhovnog crkvenog suda, [[Sveta Rota|Svete Rote]] od [[10. prosinca]] [[1655.]] je riješila sve dvojbe oko toga na što se pojam "ilirski" odnosi: Ilirik su Dalmacija, uža Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Slavonija i time je obilježila etnički prostor hrvatskog naroda.<ref name="Cekol"/>

Djela hrvatske književnosti iz tog razdoblja, posebice iz dubrovačkog područja bila su predmetom neutemeljenih velikosrpskih posizanja za hrvatskom kulturom. Te velikosrpske otimačine nisu prestale ni vojnim porazom Srbije u osvajačkom ratu protiv Hrvatske i BiH.<ref>[http://www.hrvatsko-slovo.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=770:komentar-mate-kovaevi-&catid=34:izdvajamo Hrvatsko slovo] Komentar. Mate Kovačević: Napadaj na hrvatsku književnost</ref>

=== Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija ===

[[17. stoljeće]] i prva polovina [[18. stoljeće|18. stoljeća]] znače novo razdoblje u razvoju hrvatske književnosti i njezina jezika.

To je doba zamiranja književnoga i kulturnoga rada u [[Dalmacija|dalmatinskim]] gradovima pod [[mletačka republika|mletačkom]] upravom, doba sve oskudnijega materijalnog i kulturnog stanja na područjima pod [[Turska|Turcima]], doba [[Protureformacija|protureformacije]] i katoličke obnove, u kojoj prednjači isusovački red i koja za svoj obnovljeni vjerskopoučni rad među pukom ponovo traži što šire prihvatljiv i razumljiv književni jezik.
Postupno povlačenje Turaka ostavlja za sobom nove prostore za širenje književnoga i kulturnoga djelovanja.

To je i doba nastanka naših prvih [[gramatika]] i pojačanoga leksikografskog rada, doba teorijskih i praktičnih pokušaja na stvaranju jedinstvenoga književnog jezika. Usprkos pokrajinskim i neodređenim općim nazivima što se sve češće javljaju kao ime hrvatskoga jezika (slovinski, slovjenski, dalmatinski, ilirski i drugi), traje neprekidna svijest svih hrvatskih krajeva i narječja o pripadnosti jednom jeziku i o potrebi njegova ujednačavanja. Pritom se sve češće izražava načelo o potrebi stvaranja jedinstvenoga književnog jezika na temelju najraširenijega narodnoga govora i sve jasnijom biva svijest da je taj najrašireniji narodni govor štokavština.

Na samom početku ovoga razvojnog razdoblja hrvatskoga književnog jezika nastaje i njegova prva gramatika “Institutionum linguae illyricae libri duo” Pažanina [[Bartol Kašić|Bartola Kašića]], objavljena u [[Rim]]u godine [[1604.]]
To je gramatika jezika dotadašnje hrvatske pismenosti i književnosti. Osnova joj je čakavska, ali u njoj ima i štokavskih elemenata. Kasnije je njezin autor, na svojim misionarskim putovanjima u krajeve pod Turcima i u Dubrovnik, spoznao da je štokavsko narječje najraširenije među našim narodnim govorima i dâ bi bilo najpogodnije kao osnova književnoga jezika.

Bartol Kašić je i autor prvog poznatog hrvatskog cjelokupnog prijevoda [[Biblija|“Svetoga pisma”]] i hrvatsko-talijanskoga rječnika, ali je to oboje, nažalost, ostalo u rukopisu (Kašićev je prijevod Biblije prvotiskan [[2000.]] godine.).
Objavio je niz vjerskih i vjerskopoučnih djela i više prijevoda, od kojih je najznačajniji “Ritual rimski”, objavljen u Rimu [[1640.]] godine, koji je svojom svakodnevnom porabom na širokom prostoru znatno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika i imao u njemu onu ulogu koju su u ostalih europskih naroda imali objavljeni prijevodi Svetoga pisma.

[[Datoteka:Biblija-kasic.jpg|mini|Stranica iz Kašićeva rukopisnoga prijevoda "Biblije"]]

U 17. stoljeću razvija se i književnost u Bosni s najpoznatijim predstavnikom [[Matija Divković|Matijom Divkovićem]].
On svoja djela piše istočnobosanskom staroštokavskom ijekavicom za razliku od većine kasnijih bosanskih pisaca, kod kojih sve više prevladava novoštokavska ikavica. Književni rad u Bosni u 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća uklapa se u tijekove katoličke obnove i gotovo se isključivo veže uz franjevački red. Djelovanje bosansko-hercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskog, kulturnog i književnog života u okvirima franjevačke redodržave Bosne Srebrne, koja je u to doba obuhvaćala uglavnom sve štokavske Hrvate, znatno je pridonijelo uklanjanju narječnih razlika u pisanom jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika na širokom prostoru od [[Slavonija|Slavonije]] do mora. U tom jeziku, uz narječne osobine pojedinih pisaca, prevladava novoštokavska ikavica.

U Dubrovniku je u 17. stoljeću  prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj. Ti su pisci već i prije u svoja djela unosili štokavske crte pod utjecajem dubrovačke i usmene štokavske književnosti. Djelovanjem bosansko-hercegovačkih franjevaca štokavština postaje prestižni književni jezik i na južnočakavskom području. Jedan od odvažnih poticaja u tom pravcu bio je i rječnik talijanskoga isusovca [[Jakov Mikalja|Jakova Mikalje]] "Blago jezika slovinskoga" iz [[1649.]] – [[1651.]] Mikalja je sudjelovao u katoličkoj obnovi u našim krajevima i u tom je rječniku izrazio misao da bi Hrvati trebali za književni jezik odabrati svoje najljepše narječje, a to je “bosansko” (to jest štokavština), koje se po ljepoti može usporediti s toskanskim u Italiji.

Vrhunac je barokni pjesnički izraz doživio u djelima [[Ivan Gundulić|Ivana Gundulića]], [[Ivan Bunić Vučić|Ivana Bunića]] i [[Junije Palmotić|Junija Palmotića]] – svima pisanima posebnim stiliziranim oblikom ijekavske štokavštine.
Dubrovniku je susjedna [[Hercegovina]] bila štokavska, te je s čakavskim podslojem (na Dubrovačkom području se u ranijim stoljećima govorilo čakavicom) u XVII. stoljeću oblikovan ondje razrađen štokavski književni izraz. Tim je trima djelovanjima: jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.

[[Datoteka:Tears of the Prodigal Son.jpg|lijevo|mini|Ivan Gundulić:Suze sina razmetnoga, 1622.]]

U 18. stoljeću, nakon oslobođenje velikoga dijela Hrvatske od turske vladavine, a u skladu s općim tendencijama [[racionalizam|racionalizma]], u svim se hrvatskim krajevima javljaju prosvjetiteljski pisci. Cilj im je podizanje kulturne razine svih oblika narodnog života, te stoga svoja djela namjenjuju uglavnom neukom puku. Borci su protiv predrasuda, praznovjerja, zaostalosti i neukosti i pobornici istine, razuma i općeg napretka. U tom su poslu motivirani sviješću o potrebi uvođenja vlastite narodne kulture u zajednicu prosvijećenih europskih naroda. U težnji da osvoje što širi krug čitatelja i da im približe svoja djela, u svom se stvaralaštvu često služe oblicima i jezičnim izrazom narodnog stvaralaštva. Na taj način njihova djela poprimaju pučko obilježje i stječu veliku popularnost u narodu, a šire i utjecaj štokavskoga narječja, na kojem su pisana. Najčitanije su bile i najveću su popularnost stekle dvije knjige: “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” [[Andrija Kačić Miošić|Andrije Kačića Miošića]] iz [[Makarska|Makarskoga]] primorja ([[1756.]]; prošireno izdanje [[1759.]]), te “Satir iliti divji čovik” Slavonca [[Matija Antun Relković|Matije Antuna Relkovića]] ([[1762.]]; drugo, prošireno izdanje [[1779.]]).

Kačićev "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" – zbirka poezije na štokavskoj ikavici koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva – imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj hrvatskoj jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima ("večeri poezije", rekli bismo urbanim izričajem) u selima svih dijelova Hrvatske (i šire) bilo do drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet. Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna "lingua franca" i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja. "Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva vijeka prije Vuka, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika, da ne spominjemo druge zaslužnike u području hrvatskog jezikoslovlja."<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=26728]  Andrija Kačić Miošić i njegovi prosvjetiteljski i jezični prinosi, Šimun Musa, "Croatica et Slavica Iadertina", Vol.2 No.2. Veljača 2007..</ref>

Književnojezični razvoj protekloga razdoblja, u kojem se već jasno ocrtavalo prvenstvo štokavštine u ulozi hrvatskoga književnog jezika, omogućio je piscima ovoga razdoblja da prihvate više-manje jedinstven književni jezik na novoštokavskoj narječnoj osnovi, uglavnom zapadnoga ikavskog tipa (izuzev ijekavskoga Dubrovnika). U tom jeziku obilježja jedinstvenosti pretežu nad pokrajinskim razlikama. Osvajanjem široke čitateljske publike u većinskom dijelu hrvatskoga naroda, širenjem svoje upotrebe u sve raznolikije svrhe i uključivanjem u sve novija područja ljudske djelatnosti u vezi sa zahtjevima novoga vremena taj jezik već funkcionira kao standardni jezik.

=== Ilirski pokret i filološke škole ===

Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednom slovopisu (grafiji), tipu slova za pisanje glasova, ujedinio tek [[Ljudevit Gaj]] ([[1809.]] – [[1872.]]) kao predvodnik kulturalnog i političkog [[Ilirski pokret|Ilirskog pokreta]]. On [[1830.]] izdaje u Budimu knjižicu "'''Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov'''".
U njoj po češkom uzoru predlaže ''č'', ''ž'', ''š'', ''ľ'', ''ň'', ''ď'', ''ˇg''  to jest, za svaki glas poseban znak.
Prihvaćeno je ''č'', ''ž'', ''š'', a za druga su slova uzeti dvostruki znakovi, dvoslovi ''lj'', ''nj'', ''dj'' ili ''gj'', ''dž'', iz poljskoga je preuzeto ''ć'', a kasnije je namjesto ''dj'' još predloženo ''đ''.
Gaj [[1835.]] izdaje ''[[Novine Horvatzke]]'' s prilogom ''[[Danica (časopis)|Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka]]'', novine kajkavski, a Danicu kajkavski i štokavski, uz stari pravopis katkad upotrebljava i novi.
U početku 1836. mijenja naslov u Ilirske narodne novine, ''Danica ilirska'' i uvodi novi slovopis i hrvatski književni jezik stiliziran na štokavskoj narječnoj osnovi po ugledu na tradicionalnu hrvatsku književnost Dubrovnika i jezikoslovca Bartola Kašića.
Iako je to za kajkavski [[Zagreb]] bio revolucionarni čin, Gaj je naišao na neznatan otpor jer je i prije njega na kajkavskom području bilo uvriježeno shvaćanje da općehrvatski jezik treba stilizirati prema ''književnosti'' nekadašnje [[Dubrovačka Republika|Dubrovačke Republike]] kao jedinog slobodnog prostora koji nije bio pod stranim utjecajem, stoga su tako već ranije bila pisana i  ''Disertacija'' [[Janko Drašković|Janka Draškovića]] ''iz 1832. godine''.
Stilizacijom hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovi Gaj nije prekidao jezičnu tradiciju, nego ju je nastavio i proširio obuhvativši sva hrvatska narječja prema jednom stilu, u prvom redu prema dubrovačkom i slavonskom.
On je dakle jedan od hrvatskih književnih jezika, koji je u Hrvata već bio izgrađen i prije preporoda, proširio i na kajkavsko područje.
Tako je Gaj u jednom književnom jeziku i u jednom pravopisu ujedinio sve Hrvate i njegove su zasluge zbog toga goleme: stvorio je najbolje temelje za procvat hrvatske kulture na svim područjima ljudske djelatnosti.

Gaj i ilirci težili su i više od toga. Nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene. Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim i zato su neke pojedinosti prilagođavali tome cilju. Tako su na mjestu nekadašnjega [[jat]]a pisali ''ě'' težeći da tako ujedine ijekavce, ikavce i ekavce. Samoglasno ''r'' pišu s popratnim glasom (perst, parst), u genitivu množine pišu ''-h'' (''ženah''). Pravopis je morfonološki (korijenski, ''sladka'', ''žalostno''). Valja imati na umu da je to bio samo način pisanja, izgovor je bio ''prst'', ''žena'', ''slatka'', ''žalosno'', jedino se ''ě'' čitao različito. I u jeziku su zadržali neke posebnosti, na primjer u deklinaciji različit [[dativ]], [[lokativ]] i [[instrumental]] množine (dativ ''ženam'', lokativ ''ženah'', ''mjestih'', instrumental ''ženami'', ''narodi''). Ali široka se ilirska ideja pokazala neostvarljivom. Svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putima.

Od samoga je početka Gajevo djelovanje dalo snažan poticaj književnosti i tako se hrvatski književni jezik kao sredstvo umjetničkog izraza očituje u svom najvećem postignuću.
Gaj je i sam objavljivao stihove i prozu, ali su značajnija ostvarenja dali drugi: Vraz, Demeter, Nemčić, a najvrjednija [[Ivan Mažuranić]] i [[Petar Preradović]].

==== Zagrebačka jezikoslovna škola ====

{{glavni|Zagrebačka filološka škola}}
[[Lingvistika|Jezikoslovno]] oblikovanje književnog jezika u trećoj četvrtini [[19. stoljeće|19. stoljeća]] u znaku je takozvane zagrebačke jezikoslovne škole. Začetnici su joj Gaj i gramatičari [[Vjekoslav Babukić]] i [[Antun Mažuranić]], ali je do najsnažnijega izraza došla kad joj se na čelu našao gramatičar i književnik [[Adolf Veber Tkalčević]] ([[1825.]] – [[1889.]]) i leksikograf [[Bogoslav Šulek]] ([[1816.]] – [[1895.]]). Obojica su uglavnom branila dotadašnji način pisanja, a Tkalčević se posebno zalagao za nastavak -''h'' u genitivu množine, predlažući da se takav oblik i govori. Stoga su on i njegovi sljedbenici nazvani '''ahavcima'''. U njihovu je radu značajna i težnja za jezičnom čistoćom. Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima. Šulek je nastojao da stvori hrvatsko znanstveno nazivlje, ali je zbog otpora prema germanizaciji i suzbijanja prevlasti [[njemački jezik|njemačkoga]] i [[latinski jezik|latinskoga jezika]] svjesno nastojao da nazivi budu domaće riječi.
Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz slavenskih jezika, uglavnom iz češkoga i ruskoga, prilagodivši ih hrvatskomu. Obojica su, Tkalčević svojim člancima i gramatikama, i Šulek svojim rječnicima, učinili toliko da su njihovi suvremenici dobili jezik sposoban za praktičnu porabu i u školi, upravi i znanosti, a po tome su svojim zaslugama zadužili i kasnije naraštaje. Suvremeni je hrvatski nezamisliv bez Šulekovih novotvorenica kao što su ''pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa…''.
Jedan od posljednjih značajnih književnika koji je uglavnom još pisao jezikom zagrebačke škole, bio je [[Ksaver Šandor Đalski]] kome su djela poslije njegove smrti prerađena i iznova izdana fonetskim pravopisom. Nakon njega je više desetljeća jezik zagrebačke škole uglavnom nestao iz javnosti, ali se djelimice obnavlja od 1971. do danas, pa ga sada u Hrvatskoj opet zastupaju i razrađuju jezikoslovci [[Bulcsú László]] i [[Marijan Krmpotić]] te književnici [[Mato Marčinko]], [[Branko Petener]], [[Marijan Horvat Mileković]] i drugi.

==== Riječka jezikoslovna škola ====
{{Glavni|Riječka filološka škola}}
Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje tzv. slavenskog ili kratkog genitiva množine te starijih jezičnih oblika u književni hrvatski jezik.
Ta je škola imala najkraće djelovanje i najmanje odjeka. Na čelu je [[Fran Kurelac]] koji se zalaže za arhaičan i u velikoj mjeri artificijelan jezik, zasnovan na mješavini hrvatskih narječja u kojoj će prevagu imati najstarije, čakavsko najrečje, koje on smatra jezgrom hrvatskoga jezika. Smatrali su da osnovicu standardnog jezika trebaju činiti oni elementi koji su zajednički većini slavenskih jezika. Riječka filološka škola zalagala se za genitiv množine na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), za 1. osobu prezenta na –u (ja ispletu), za dvojinu i u imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i u glagola (te me uvedosta i pokazasta), za stari kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi, za futur sa svršenim prezentom glagola biti (budu govorit), za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola, za posve arhaične konstrukcije kao što su poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe), dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim), za arhaične oblike čto i vsaki, te za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile posve zastarjele, a kojima su oni sami mijenjali dotadašnja značenja ili koje su posuđivali iz drugih slavenskih jezika (čest – sreća, dugotrp – strpljiv, lotrija – besposlica, nauzprek – protivan, saharana – spasenje, udilje – odmah, zaobstun – uzalud itd.).

Zalažu se za:
* G mn. na nulti morfem (''puno sel, žen, molitav''), 1. l. pz. na –u (''ja ispletu''), 
* za dvojinu i u imenica (''dvaju rukopisu, širokih rukavu'') i u glagola (''te me uvedosta i pokazasta''), 
* za stari [[kondicional]] s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi, 
* za futur sa svršenim prezentom glagola biti (''budu govorit''), 
* za starinske glagolske priloge i gerunde (''navraćaje, obišad, našavše''), za perfekt bez pomoćnog glagola,
* za posve arhaične konstrukcije kao što su poredbeni genitiv (''misli kamena tvrđe''), 
* za dativ apsolutni (''profesorom toga se žamora plašećim'') te 
* za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile posve zastarjele, kojima je on sam mijenjao dotadašnja značenja ili koje je posuđivao iz drugih slavenskih jezika (''čest – sreća, dugotrp – strpljiv, lotrija – besposlica, nauzprek – protivan, saharana – spasenje, udilje – odmah, zaobstun – uzalud'' itd.), kao i za arhaične oblici: čto, vsaki. Što se tiče pravopisa zalagao se za dosljedan morfološko-tvorbeni pravopis.<ref>"Fran Kurelac", "Predgovor" (I. P.), u: ''Jezikoslovne rasprave i članci'', prir. Ivo Pranjković, MH, Zagreb, 1999., str. 11. – 17.</ref>

==== Zadarska jezikoslovna škola ====
Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje [[ikavski govor|ikavštine]] kao književnoga hrvatskog jezika.

Djelovali su kroz časopis „[[Zora dalmatinska]]“, čiji je urednik bio [[Ante Kuzmanić]].

Zalagali su se za dalmatinsku novoštokavsku ikavicu, a u prvo vrijeme i za hrvatsku regijonalnu dalmatinsku grafiju.

==== Hrvatski "vukovci" ====
{{glavni|Hrvatski vukovci}}

Pod kraj 19. stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik.  
Reforma je srpskoga folklorista i jezikoslovca [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]] pobijedila u [[Srbija|Srbiji]] i njegov ugled je počeo naglo rasti i u Hrvatskoj.
Tada hrvatski jezikoslovci, nazvani '''''hrvatski vukovci''''', nastoje književni jezik oblikovat prema Karadžićevu uzoru.

Najprije je [[Ivan Broz]] na fonološkim načelima izradio ''Hrvatski pravopis'' (Zagreb, [[1892.]]).
Budući da dotadašnji tvorbeno-morfološki nije imao dugu normativnu tradiciju niti kakvih izrazitih prednosti (a i stara je “uzorna” dubrovačka književnost bila pisana pretežito fonološkim [[hrvatski pravopis|hrvatskim pravopisom]]) i kako su ''Hrvatski pravopis'' donijeli i prihvatili sami Hrvati, uz neka početna kolebanja i manji prijekid za [[NDH]] fonološki se pravopis ustalio i upotrebljava se uz normalna usavršavanja i danas.

Na osnovi Karadžićevih i [[Đuro Daničić|Daničićevih]] djela [[Tomislav Maretić]] ([[1854.]] – [[1938.]]) izradio je svoju veliku ''Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika'' (Zagreb, [[1899.]], [[1931.]], [[1963.]]).
Ona je unijela veće promjene u hrvatski književni jezik u mnogim pojedinostima, a značajnim dijelom samo u oblicima množinskih padeža.
No, to je jednim dijelom već bilo na razvojnoj crti hrvatskoga književnoga jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate ni kad su Hrvati poslije opet mogli slobodno odlučiti drukčije.
No, u nekim je jezičnim propisima Maretićeva škola slijepo slijedila srpske uzore te je pokušala hrvatskom standardnomu jeziku nametnuti oblike strane hrvatskoj jezičnoj tradiciji.

U nekoliko bitnih pitanja škola hrvatskih vukovaca se razlikovala od ilirskih i poilirskih jezičnih koncepcija. Osnovne predodžbe o hrvatskome jeziku ilirske, kao i zagrebačke škole bijahu:

* novoštokavski idiom kao jezgra hrvatskoga standardnoga jezika, no otvorenoga za utjecaje ostalih hrvatskih narječja (čakavskoga i kajkavskoga), što se očitovalo u uvažavanju tronarječne dimenzije hrvatskoga
* [[jezični purizam]] koji se iskazivao u novotvorbi hrvatskih riječi mjesto internacionalizama ili [[tuđica]]
* svijest o kontinuitetu hrvatske jezične i književne baštine te shvaćanje književnoga jezika kao više potencije narodnoga

Škola hrvatskih vukovaca, kojoj je na čelu bio [[Tomislav Maretić]], a zastupala je gledišta temeljena na osnovnim shvaćanjima [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]] i [[Đuro Daničić|Đure Daničića]], imala je sljedeće stavove o hrvatskome jeziku:

* izjednačavanje narodnoga i književnoga jezika, što je u praksi značilo jezičnopovijesni nihilizam i zabacivanje hrvatske književne baštine, kao i nekritičku adoraciju djela [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]]
* štokavski purizam, tj. odbijanje čakavskih i kajkavskih riječi i oblika u hrvatskom književnom jeziku, što je dovodilo i do grotesknih pokušaja štokavizacije kajkavskih i čakavskih toponima (Dionice i Spljet umjesto Delnice i Split)
* potiskivanje tvorbenosti hrvatskoga jezika, ili ustrajanje u pokušajima afirmacije međunarodnica (historija, muzika) na račun hrvatskih tvorenica (povijest, glazba)
* odbacivanje, zanemarivanje i prešućivanje dosega starije hrvatske književnosti i standardiziranosti hrvatskog jezika (taj pristup je u potpunosti odbacio razdoblje od početaka do pojave [[ilirski pokret|iliraca]] i Gaja)

==== Ishod ====

Iako su "vukovci" naizgled izvojevali pobjedu koncem 19. stoljeća, uskoro se pokazalo da se radilo o Pirovoj pobjedi. Sve glavne točke ilirskog i poilirskoga hrvatskoga jezičnoga programa, od tronarječnosti i hrvatske književne tradicije do tvorbenosti-definitivno su nadvladale programatski ideal mladogramatičara ili "hrvatskih vukovaca". Mladogramatičarski su pokušaji propali bujnim razvitkom hrvatske književnosti [[20. stoljeće|20. stoljeća]] ([[Tin Ujević]], [[Miroslav Krleža]]), a hrvatsko ih je jezikoslovlje i "službeno" prevladalo koncem [[SFRJ]]. Ivan Broz i Franjo Iveković izradili su ''Rječnik hrvatskoga jezika'' (Zagreb, [[1901.]]) također na Karadžićevoj i Daničićevoj osnovi, ali on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje.

Tim su se zahvatima razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika znatno smanjile – privremeno, ali do njihova jedinstva nije došlo.

=== Jugoslavensko razdoblje ===
*{{Glavni|Hrvatski jezični unitarizam|l1=progoni hrvatskoga jezika i jezični unitarizam|serbokroatizam}}
Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine silom srpske vlasti, zakona, odluka i propisa koji su protegnuti na Hrvatsku ili koji su donošeni u Beogradu samo na srpskome jeziku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga i tako je na mnogim područjima kao što su uprava, zakonodavstvo, sudstvo, školstvo i vojska naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, ali ni takvim nasilnim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo. Da se što više sačuvaju hrvatske jezične osobine, dr. [[Petar Guberina]] i dr. Kruno Krstić napisali su knjigu “Razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” (Zagreb, 1940.). Ta je knjiga imala dugo jak utjecaj na čuvanje hrvatske jezične posebnosti.

Zatiranje hrvatskoga književnoga jezika trajalo je sve do stvaranja '''''banovine Hrvatske''''' [[1939.]] godine. Tada je u mnogome vraćeno hrvatsko nazivlje, a pogotovo stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nevolja je bila samo u tome što su obje faze, banovinska i endehaška, trajale samo sedam godina.
U partizanskome ratu i dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj hrvatski nazivi vraćeni za Banovine uglavnom su ostali, osim u vojsci jer je tu prevladalo srpsko vojno nazivlje. U početku je u drugoj Jugoslaviji u načelu priznato svakomu narodu da se služi svojim jezikom pa su zakonski priznata '''četiri''' ravnopravna jezika:<ref>Odluka o objavljivanju odluka i proglasa Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, njegovog Predsjedništva i Nacionalnog komiteta na srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom jeziku (»Sl. list DFJ«, br. 1/45., rbr. 10., str. 5.) Odluka je donesena još 15. siječnja 1944. godine, a ponovo objavljena 1945.</ref> hrvatski, srpski, slovenski i makedonski, dopušteni su bili prijevodi sa srpskoga na hrvatski i obrnuto.<ref name="4k">Leksikonska natuknica ''Narodna skupština ─ Savezna.'', dio ''Stalne komisije Savezne narodne skupštine'' '''u''': Ružić, Silvio (ur.) ''<u>Priručni privredni leksikon</u>'', 1. izdanje, »Privreda«, Zagreb, 1962., str. 228. {{citat|b) četiri komisije za utvrđivanje autentičnosti tekstova materijala Skupštine na jezicima na kojima nisu bili podnijeti: za srpski, hrvatski, slovenski i makedonski jezik.}}</ref> ali je tada hrvatski jezik doživio drugo [[rashrvaćivanje]].

==== Novosadski dogovor ====
{{Glavni|Povijest hrvatskoga jezika u SFRJ|Novosadski dogovor|serbokroatizam}}
[[Komunistička partija Jugoslavije]] u svome internacionalističkome usmjerenju bila je protiv mnogih nacionalnih obilježja i uvodila svoje, može se reći komunističke nazive.
Tada je na primjer ''stranka'' preokrenuta u ''partija'', ''tajnik'' i ''ministar'' u ''sekretar'', ''glavni tajnik'' u ''generalni sekretar'', ''glavni'' ili ''središnji odbor'' u ''centralni komitet'', ''vojska'' u ''armija'', ''redarstvo'' i ''oružništvo'' u ''milicija'', ''gospodin'' u ''drug'', ''glazba'' u ''muzika'', ''povijest'' u ''historija'', ''skup'', ''zbor'' u ''miting'', ''škola'' u ''centar'' i druge.

Većinom su to bile tuđice, mnoge uobičajenije u srpskome književnome jeziku, a s njihovim olakim i nekritičnim preuzimanjem, što se također podudaralo s osobinama srpskoga književnoga jezika, hrvatski je bio potiskivan, a hrvatski jezični osjećaj prema tuđicama otupljen pa su tada vrata širom otvorena anglizmima. No srpska strana nije bila zadovoljna ni takvim stanjem, nego je nastojala da hrvatski i srpski književni jezik što više zbliže i da u tome hrvatski bude potpuno potisnut. S tom je namjerom uredništvo ''Letopisa Matice srpske'' raspisalo anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna [[1954.]] Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika.

Poslije završene "ankete" održan je sastanak na kojem je zaključeno "da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim", da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi "nužno istaknuti oba njegova dijela (i hrvatski i srpski)", da su "ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica)", da je "potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskoga/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis". Sve temeljem ankete koja je obuhvatila 40-ak javnosti nepoznatih sudionika, odredilo se sudbine jezika cijelim narodima.

Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je [[1960.]] Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom ''Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom'', a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom ''Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom''.

==== Deklaracija o hrvatskom jeziku ==== 
{{Glavni|Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika}}
{{Wikizvor|Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika}}

Dok je zajednički pravopis primljen više-manje prešutno, premda se u nekim svojim dijelovima znatno razlikovao od dotadašnjeg Broz-Boranićeva ''Pravopisa'', izlazak ''Rječnika'' Matice hrvatske – Matice srpske (prozvanoga ''''Adok'''') izazvao je na hrvatskoj strani buru nezadovoljstva.
Uočavaju se i u kritici ističu nedostatci ''Rječnika'', od kojih je najbitnije unifikatorsko prikrivanje posebnosti hrvatskoga i srpskoga leksika.
Posljedica tog nezadovoljstva jest "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" iz [[1967.]] godine, koju je potpisala većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i koja je naišla na snažnu političku osudu.
Matica hrvatska odriče se Novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku (koji dovršava samo srpska strana), te organizira izradbu novoga pravopisa.

[[1971.]] izlazi ''Hrvatski pravopis'' [[Stjepan Babić|Stjepana Babića]], [[Božidar Finka|Božidara Finke]] i [[Milan Moguš|Milana Moguša]], koji je politički zabranjen, ali u fototipskom izdanju pojavljuje se u [[London]]u, te se otada popularno naziva ''''[[Londonac]]''''.

Nastavlja se izdavanje školskih jezičnih udžbenika i priručnika, medu njima i pet izdanja Težak-Babićeva ''Pregleda gramatike hrvatskosrpskog jezika'', dok je šesto izdanje pod izmijenjenim naslovom ''Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika'' [[1973.]] povučeno iz uporabe.

=== Zadnja desetljeća Jugoslavije ===
Godine [[1974.]] objavljen je novi Ustav [[Socijalistička Republika Hrvatska|Socijalističke Republike Hrvatske]], po kojemu je u Hrvatskoj u službenoj uporabi ''„[[hrvatski književni jezik]], standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski“''. Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom ''Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika'', koji modernim znanstvenim pristupom označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i – uz brojne službene i političke otpore – afirmaciju naziva '''[[hrvatski književni jezik]]'''. U tadašnjem Institutu za jezik izraduje se ''Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika'', ali nailazi na političku osudu, ne odobrava se kao školski udžbenik (''republički sekretar za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu'' [[Stipe Šuvar]] joj je uskratio odobrenje, zapravo je zabranio),<ref>[http://dns1.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C08%5C20%5C12A12.PDF Vjesnik] [[Zvonimir Bartolić]]: Boreći se za ljepšu prošlost, Stipe Šuvar za svoje stavove priziva u pomoć autoritete, 20. kolovoza 2003.</ref> te izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem [[1979.]] godine. Konačnu kodifikaciju hrvatskoga jezičnog standarda, koja je uključila hrvatsku književnu i jezičnu baštinu koju je dogmatska Maretićeva škola zanemarivala, označila je velika znanstvena gramatika hrvatskoga književnog jezika.

Godine [[1986.]] u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “''Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku''” Stjepana Babića i “''Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku''” [[Radoslav Katičić|Radoslava Katičića]].

Dana [[7. prosinca]] [[1988.]]<ref>[[Srđan Španović]]: ''Kvadratura jugoslavenskog kruga'', Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1989., {{ISBN|86-7125-043-1}}, str. 50. {{Citat|Ustavni sud Jugoslavije utvrdio je 7. prosinca 1988. godine da je odredba Ustava SR Hrvatske o jeziku suprotna Ustavu SFRJ. Prema ocjeni Ustavnog suda, …}}</ref> godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je ustavni amandman o jeziku iz [[1972.]] odnosno ustavnu odredbu iz [[1974.]] protivnima Ustavu SFRJ jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne porabe jezik Srba u Hrvatskoj.<br>
Početkom [[1989.]] Sabor SRH pokreće postupak za promjenu "spornoga" ustavnog članka o jeziku. Tomu se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor nije prihvatio.

U novim političkim okolnostima, koje su nastupile [[1990.]] godine, kada je Republika Hrvatska krenula samostalnim i neovisnim putem, te postala samostalna, suverena i međunarodno priznata država, pojačana je i jezikoslovna djelatnost. Godine 1990. izlazi drugo izdanje ''Priručne gramatike'' pod izmijenjenim naslovom “Gramatika hrvatskoga književnog jezika”, te treća knjiga velike znanstvene gramatike, “Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga jezika”, djelo više autora.

Na razini korištenja jezika u društvenom i kulturnom životu, ustalilo se zadnjih desetljeća korištenje hrvatskog jezika, bez daljnjih tendencija za ujednačavanje sa srpskim jezikom. U Hrvatskoj su i Hrvati i Srbi koristili takav zajednički standard, uz određene mjesne specifičnosti koje i danas karakteriziraju govornike iz pojedinog kraja Hrvatske. U [[Memorandum SANU|Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine]], s nezadovoljstvom se konstatiralo da je došlo do navodnog "''nametanja službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oličavajući time nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog područja, što doprinosi slabljenju veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima''".<ref>{{Citiranje weba|url=http://povijest.net/memorandum-sanu/|title=Memorandum SANU iz 1986. godine, integralni tekst.|author=|date=|work=http://povijest.net/|language=srpski|publisher=|accessdate=6. travnja 2018.}}</ref>

=== Suvremeni jezični standard ===

Stvaranjem slobodne Hrvatske, hrvatski se književni jezik počinje opet pohrvaćivati u onome dijelu u kojem je bio rashrvaćen. U jednome smislu vraća se na 1918. da se nastavi tamo gdje je zbog djelovanja srpske prevlasti u prvoj Jugoslaviji hrvatska jezična tradicija bila prekinuta, a u drugome na 1945. da se vrate one jezične osobine koje su do tada bile proganjane ili prognane pa zaboravljene. To se očituje u svim područjima, osobito u znanosti, upravi, zakonodavstvu i vojsci. I na svim drugim područjima doživljava svoj preporod jer je došao u novo razdoblje slobode.

Ipak, iako se hrvatska država osamostalila 1991., hrvatskom su jeziku Hrvatskoj i Hrvatima neskloni krugovi i dalje poricali samosvojnost. Nastojali se utopiti ga u umjetnoj tvorevini, koja je u međunarodnoj standardizaciji imala kôdove <span style="font-family:monospace,monospace;">scr</span> (fr. serbo-croate l’alphabet latin) i scc (fr. serbo-croate l’alphabet cyrillique).<ref name="ISO">[http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac391.nsf/AllWebDocs/Hrvatski_i_srpski_posebni_jezici Vijenac] Tihomil Maštrović: Hrvatski i srpski posebni jezici</ref> Priznanju hrvatskog jezika odnosno njegovu samostalnom uključivanju u međ. zajednicu suverenih naroda su se odupirali neki inozemni politički krugovi. Kad je u drugoj polovici 2000-ih politički projekt neke nove Jugoslavije otpao, isti su pokrenuli nove  politikantske špekulacije projektom t.zv. Zapadnog Balkana odnosno po već isprobanom predlošku, provoditi unitarizaciju hrvatskoga i srpskoga. Krugovi koji se protive samostalnom hrvatskom jeziku su one europske političke sile koje su sve do bliske prošlosti snažno politički "''podupirale koncepciju dosadašnjih Jugoslavijâ, u kojima je osporavano temeljno pravo na samostalan jezik i na hrvatsku pisanu baštinu''". Takvi politički stav je 17 godina ometao međunarodno priznanje samostojnosti hrvatskoga jezika.<ref name="ISO"/>

Konačni korak u priznanju odvojenog hrvatskog i srpskog jezika načinjen je zalaganjem [[NSK|Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu]], kojoj su se pridružili [[Hrvatski zavod za norme]], [[Narodna biblioteka Srbije]] i [[Institut za standardizaciju Srbije|srbijanski Institut za normizaciju]]. Zahtjev za izmjenu kôda je načinila NSK, a druge tri su to prihvatile. Dopisom su se obratile [[Kongresna knjižnica u Washingtonu|američkoj Kongresnoj knjižnici]], kao međunarodnomu tijelu za normizaciju (ISO 639-2/RA). Ista ustanova je potvrdila prihvaćanje i hrvatskoga i srpskoga zahtjeva te je odredila nove oznake '''<span style="font-family:monospace,monospace;">hrv</span>''' za hrvatski i '''<span style="font-family:monospace,monospace;">srp</span>''' za srpski kao jedine vrijedeće oznake (umjesto dotadašnjih ''scr'' i ''scc'') i za knjižničnu obradbu i za nazivoslovnu primjenu. Vijest o tome stigla je na [[17. lipnja]] [[2008.]], a odluka je od [[1. rujna]] [[2008.]] postala obveznom. Ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Tihomil Maštrović je tom prigodom izjavio: "''Tako je hrvatski jezik napokon postao međunarodno priznat i uveden u ISO-standarde obvezne za cijeli svijet.''".<ref name="ISO"/>

Razvitak suvremenog hrvatskog jezika u slobodnoj Hrvatskoj dao je slobodu inicijativama koje su postojale još za vrijeme dok je Hrvatska bila dijelom Jugoslavije, a po kojima bi se u jezične tokove hrvatskog jezika u Hrvatskoj trebalo uključiti i usvajati rješenja Hrvata iz Gradišća koji su sačuvali u živoj uporabi mnoge hrvatske riječi i izraze koji su u Hrvatskoj izravno zbog politike tuđinskih gospodara ili neizravno zbog višegodišnje tuđinske vlasti istisnute iz uporabe, kao i rješenja za suvremene jezične situacije (primjerice, [[Znanstveni institut gradišćanskih Hrvata]] na sjednicama "Jezična komisija svaki misec normira gradišćanskohrvatske izraze i fraze za različna područja svakidanjega upotribljavanja ali i stručne izraze iz različnih područjev znanja."<ref><nowiki>http://www.zigh.at/index.php?id=18&tx_ttnews[tt_news]=175&cHash=587fadd79556642211baa81e0a4112dc</nowiki> Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov Sjednica jezične komisije, 26. srpnja 2012.</ref><ref>[http://www.zigh.at/index.php?id=238#c454 Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov] 7. sjednica</ref>

== Osobine ==

[[Datoteka:Croatian_subdialects.png|thumb|250px|Hrvatski dijalekti u RH i BiH]]
U hrvatskom jeziku postoje ove vrste riječi: imenice, glagoli, zamjenice, pridjevi, [[prijedlozi]], [[prilozi]], [[veznici]], [[brojevi]] te riječi koje svrstavamo kao čestice.  <br>
Promjenljive vrste riječi su [[imenice]], [[glagoli]], [[pridjevi]] i [[brojevi]].<br>
U hrvatskom jeziku postoji sedam [[padež]]a: [[nominativ]], [[akuzativ]], [[genitiv]], [[dativ]], [[lokativ]], [[instrumental]] i [[vokativ]]. Svojstvuje ih promjena nastavka u riječi, uz izuzetak lokativa, koji je istovjetan dativu (osim kod nekih zamjeničnih i pridjevskih oblika), ali zahtijeva prijedlog uz sebe (iako je nekada mogao stajati samostalno). <br>
Od brojeva, u hrvatskom postoje jednina, dvojina i množina. <br>
[[Množina]] u hrvatskom može biti kraća i dulja, s time da se prednost daje kraćoj množini. Postoji i oblik za brojivu i nebrojivu množinu, kao i oblik "zbirne množine" (stručni naziv je "zbirna imenica"), koji označava "veću gomilu, veću količinu" nečega.

[[Rod (gramatika)|Rod]] imenica u hrvatskom jeziku može biti muški, ženski i srednji.

Glagolska stanja u hrvatskom su radno i trpno ([[aktiv]] i [[pasiv]]).

Vremena u hrvatskom jeziku su: <br>
Prošla: [[perfekt]], [[aorist]], [[imperfekt]], [[pluskvamperfekt]] <br>
Sadašnje: [[prezent]] <br>
Buduća: [[futur]], [[Futur drugi|futur egzaktni]] (ili futur II), a u gramatikama prije Maretićeve bio je zabilježen i klasificiran i 3. oblik futura (v. u [[Šime Starčević]]a).


[[Particip]]a u hrvatskom jeziku imamo pet; nazivamo ih [[glagolski prilog|glagolskim prilozima]] i glagolskim pridjevima. <br>
Glagolski prilozi su sadašnji i prošli (particip prezenta i preterita aktiva I).<br>
[[Glagolski pridjev]]i su radni i trpni (particip preterita aktiva II i particip preterita pasiva). Particip prezenta aktiva se u književnom jeziku sačuvao u nekoliko riječi.

[[Pomoćni glagoli]] u hrvatskom jeziku su ''biti'' i ''htjeti''.

Glagoli po vidu mogu biti svršeni te učestali i trajni (potonje dvoje nazivamo nesvršenima).

[[Datoteka:Croatia.png|thumb|250px|Hrvatski dijalekti]]
[[Datoteka:Croatian_dialects_history.png|thumb|250px|Hrvatski dijalekti u srednjem vijeku]]
Pridjevi mogu biti određeni i neodređeni.
Određeni oblik je samo u [[atribut]]noj uporabi, najčešće uz imenice. Kao predikatno ime (umjesto glagola) nije ovjeren u hrvatskom jeziku,<ref name="Znika">[http://hrcak.srce.hr/file/25187 Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, sv. 53., br. 1., 2006.] Marija Znika: Kategorija određenosti i predikatno ime.</ref> što je jednom od bitnih sintaktičkih razlikovnica između hrvatskoga i srpskoga jezika.<ref name="Znika"/><br>
Neodređeni pridjevski oblik se može rabiti za više stvari. Može biti:
* [[atribut]]om,<ref name="Znika"/>
* izricati neodređenost imenice,<ref name="Znika"/>
* "predikatni proširak kojemu je mjesto otvorio leksički punoznačan glagol kao predikat pa sročnošću vezati imenicu u subjektu i izricati neodređenost te imenice dok se odvija predikatna radnja",<ref name="Znika"/>
* [[predikat]]no ime.<ref name="Znika"/>

<!-- [[indikativ]], [[konjuktiv]]-ako je bia, upitni, [[imperativ]]-zapovjedni način, [[optativ]], pogodbeni način-[[kondicional]], sadašnji, prošli, mogući i nemogući, vrste zavisnih rečenica, grupiranja imenica, glagola, priloga…, nekadašnji [[supin]]

glasovi, sintaksa…
-->
Hrvatski je jezik sa purističkom tradicijom, odnosno jezik koji je težio naći prijevod tuđice, tako da i sam korijen, sama srž prevedenice bude hrvatska. Od tuđica koje postoje u hrvatskom jeziku, značajne su riječi iz latinskog, njemačkog, talijanskog, ruskog, mađarskog, turskog (perzijskog i arapskog preko njega), češkog, francuskog, a u novije vrijeme veliki je udar na hrvatski jezik od strane engleskog jezika.

Hrvatski jezik kao sustav bitno je određen svojom narječnom osnovicom (štokavskim narječjem), a hrvatskomu je jeziku kao standardu narječna osnovica samo jezgra, koja za njega nije uvijek u svemu mjerodavna. Hrvatski jezik kao sustav određen je lingvistički, njime upravljaju jezične zakonitosti, a hrvatski jezik kao standard određen je sociolingvistički. Narav je jezika kao sustava savjetodavna, a jezika kao standarda zakonodavna.

S istih razloga s kojih se razlikuje hrvatski jezik kao sustav i hrvatski jezik kao standard razlikuje se hrvatski standardni jezik od hrvatskoga književnoga jezika.

Naziv hrvatski standardni jezik već je tridesetak godina u neprekidnoj uporabi u hrvatskome jezikoslovlju.

Hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik nisu i ne mogu biti sinonimi, jer je naziv hrvatski književni jezik istodobno i preširok i preuzak u odnosu prema nazivu hrvatski standardni jezik. Bitna obilježja standardnog jezika, obilježja bez kojih nema standardnog jezika i istodobno razlikovna u odnosu prema književnomu jeziku jesu višefunkcionalnost i normativnost. Književni jezik ima neobvezatan odnos prema normama standardnog jezika; on norme standardnog jezika poštuje na svoj način.<ref>Hrvatski jezični savjetnik, Eugenija Barić i skupina autora, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine, Zagreb, 1999., str. 44-47, {{ISBN|953-6637-03-0}}</ref>

{{Wječnik|hrvatski jezik}}

== Zanimljivosti ==

* najkraće hrvatske riječi tvore se od jednog slova: a, u, i, o, k, s
* najduža riječ hrvatskog književnog jezika (ako se zanemare dugački brojevi, koji se mogu pisati kao jedna riječ)je: '''prijestolonasljednikovica''', odnosno, izvodeći ga u [[umanjenice|umanjenicu]]:
:*'''prijestolonasljednikovičica'''
::te u posvojni pridjevski oblik za ženski rod
:*'''prijestolonasljednikovičičina'''
::odnosno u padežu u množini:
:*'''prijestolonasljednikovičičinima''' – 31 znak.
* hrvatski jezik je jednim od izvora za umjetni jezik [[toki pona]],<ref>{{eng oznaka}} [http://tokipona.org/etym.html Toki Pona: nimi li tan seme? / etymological dictionary / etimologia vortaro ]</ref>
* [[Gornje Mrzlo Polje Mrežničko]] – mjesto s najduljim nazivom u Hrvatskoj.
* Riječ "paprika" iz [[hrvatski|hrvatskog]] je jezika prešla u mnoge druge europske jezike kao posuđenica. Tako riječ "paprika" postoji u: [[njemački|njemačkom jeziku]], [[francuski|francuskom]], [[talijanski|talijanskom]], [[španjolski|španjolskom]], [[ruski|ruskom]], [[portugalski|portugalskom]], [[grčki|grčkom]], [[bjeloruski|bjeloruskom]], [[mađarski|mađarskom]], [[ukrajinski|ukrajinskom]], [[češki|češkom]], [[slovački|slovačkom]], [[srpski|srpskom]], [[danski|danskom]], [[finski|finskom]], [[norveški|norveškom]], [[švedski|švedskom]], [[litvanski|litvanskom]], [[poljski|poljskom]], [[nizozemski|nizozemskom]], [[gruzijski|gruzijskom]], [[irski|irskom]], [[velški|velškom]], [[islandski|islandskom]], [[estonski|estonskom jeziku]] i dr. U njemački jezik došla je preko mađarskog u 19. stoljeću, a u mađarski iz hrvatskog jezika.
* Jedna od riječi, koja ima najviše [[sinonim]]a u hrvatskom jeziku je [[oklasak]] ([[klip]] [[kukuruz]]a). Tako su nazivi za oklasak: ajdamak, bat, batakljuša, bataljika, batučak, batuček, batuk, baturak, baturice, čepina, čokotinja, ćuka, kic, klas, klasina, klasinec, klasovina, klasovinje, kočanj, kocen, komaljika, komušina, kukuruzina, kumina, kureljica, kuruška, oklipak, okoma, okomak, okomina, okrunica, orušek, otučak, paćika, patura, paturica, rucelj, rucl, rulina, šapurika, ščavina, šepurina, štruk, tekun, tulina, tulinek i dr.
* U spomen na [[23. listopada]] [[1847.]] godine, kada je na inicijativu [[Ivan Kukuljević Sakcinski|Ivana Kukuljevića Sakcinskoga]] [[Hrvatski sabor]] umjesto latinskoga proglasio službenim hrvatski jezik, [[Družba "Braća hrvatskoga zmaja"]] podigla je u [[Varaždinske Toplice|Varaždinskim Toplicama]], [[18. studenoga]] [[1997.]] godine, spomenik hrvatskomu jeziku.<ref>[[Artur Bagdasarov]], [http://www.matica.hr/vijenac/496/hrvatski-jezik-najveca-je-svetinja-hrvatskoga-naroda-21413/ U susret Danima hrvatskoga jezika: pismo ruskog jezikoslovca. Hrvatski jezik najveća je svetinja hrvatskoga naroda], ''[[Vijenac (časopis)|Vijenac]]'', br. 496, 7. ožujka 2013., pristupljeno 12. kolovoza 2017.</ref><ref>[http://dbhz.hr/wordpress/?page_id=152 Važnija ostvarenja Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” od obnove djelatnosti 1990. do danas], dbhz.hr, pristupljeno 12. kolovoza 2017.</ref>

== Povezani članci ==
*[[Gramatika hrvatskoga jezika]]
*[[Hrvatske gramatike]]
*[[Hrvatski rječnici]]
*[[Hrvatski pravopis]]
*[[Popis hrvatskih jezikoslovaca]]
*[[Spomenici hrvatske pismenosti]]
*[[Korijenski pravopis]]
*[[Rekli su o hrvatskom jeziku]]
*[[Povijest jezika u Bosni i Hercegovini]]
*[[Šćakavski]]
*[[Popis najdužih hrvatskih riječi]]

=== Povijesni prikaz ===

*[http://www.hr/darko/glagoljica/glkro.html Kronološki popis glagoljskih spomenika]
*[http://www.hr/darko/etf/kurziv.html Kurzivna glagoljica]
*[http://www.hr/darko/etf/novih.html Hrvatski glagoljski rukopisi izvan domovine]
*[http://www.hr/darko/etf/likka.html Hrvatska glagoljska baština u Lici]
*[https://web.archive.org/web/20130116121200/http://hr.crodict.com/ Hrvatsko njemački rječnik]
*[http://public.srce.hr/staroslavenski-institut/hr/home.html Staroslavenski institut] 
*[http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/jezik.html#hr Hrvatski jezik-povijest, opis i propis]
*[http://www.matica.hr/kolo/374/Dokument%20HAZU%20o%20povijesti%20i%20ustroju%20hrvatskoga%20jezika%20%282007.%29/ Hrvatski jezik], tekst prihvaćen u Razredu za filološke znanosti [http://www.hazu.hr/ Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti] 15. siječnja 2007, dostavljen Predsjedništvu HAZU koje ga je jednoglasno prihvatilo na sjednici od 24. siječnja 2007. 
*[http://www.clipclip.org/clips/detail/15802/svi-hrvatski-pravopisni-prijedlozi-od-1990-do-2007 Clipclip.org] Svi hrvatski pravopisni prijedlozi od 1990. do 2007.
*[http://www.ethnologue.com/show_family.asp?subid=2-16] Međunarodno priznati jezici.
*Dr. [[Stjepan Krasić]], povjesničar: [http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=18365 Hrvatski – normiran i moderan jezik od šesnaestoga stoljeća]
*[http://www.ofm.hr/juniorat/index.php?option=com_content&task=view&id=284&Itemid=36 Hrv. franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda] Kronologija hrvatskih prijevoda Biblije
* Ivo Škarić: [http://www.matica.hr/MH_Periodika/vijenac/1999/136/tekstovi/28.htm ''„Ije je je“'' (hrvatski yat je poseban).]

=== Suvremeni hrvatski jezik i opće poveznice ===
*[https://www.hrvatskijezik.eu/ Hrvatski jezik dostupan svima]
*[http://www.hazu.hr/Hrv.%20jezik.pdf  Izjava o položaju hrvatskoga jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz 2005. godine] {{pdf}}
*[https://web.archive.org/web/20100919192510/http://www.hnk.ffzg.hr/jthj/ Jezične tehnologije za hrvatski jezik]
*[http://www.ihjj.hr/ Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje]
*[https://web.archive.org/web/20120303182544/http://riznica.ihjj.hr/ Hrvatski jezični korpus]
*[https://web.archive.org/web/20160606073223/http://www.hnk.ffzg.hr/ Hrvatski nacionalni korpus]
*[http://www.matica.hr/ Matica hrvatska]

== Izvori ==
{{izvori}}

== Vanjske poveznice ==
{{Wikicitat|Hrvatski jezik}}
{{wječnik|Podrijetlo hrvatskih riječi}}
*[https://www.hrvatskijezik.eu/ Hrvatski jezik]
*[http://www.ethnologue.com/15/show_language.asp?code=hrv Ethnologue (15th)]
*[http://www.ethnologue.com/show_language.asp?code=hrv Ethnologue (16th)]
* [http://riznica.ihjj.hr/index.hr.html Hrvatska jezična mrežna riznica]
* [http://hnk.ffzg.hr/jthj/rjecnici.htm Jezične tehnologije za hrvatski jezik]

=== Povijesna jezikoslovna djela ===

* [https://www.scribd.com/doc/65315903/Lejla-Nakas-Konkordancijski-Rjecnik-Cirilskih-Povelja-Srednjovjekovne-Bosne Lejla Nakaš: Konkordancijski rječnik ćirilskih povelja srednjovjekovne Bosne]
* [https://www.scribd.com/doc/109289642/Faust-Vrančić-Rječnik-pet-najplemenitijih-jezika-Europe-1595 Faust Vrančić: Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe, 1595.]
* [http://crodip.ffzg.hr/ Portal hrvatske rječničke baštine]
* [http://dikaz.zkzd.hr/?pub=1&p=8&s=publ Bartol Kašić: Ritual Rimski, 1640.]
* [https://books.google.hr/books/about/Kratka_osnova_horvatsko_slavenskoga_prav.html?id=LUkwAAAAMAAJ&redir_esc=y Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavonskoga pravopisanja, 1830.]
* [https://www.scribd.com/doc/105504980/Vĕkoslav-Babukić-Ilirska-slovnica Věkoslav Babukić: Ilirska slovnica,1854.] 
* [https://books.google.hr/books/about/Ilirska_čitanka_za_gornje_gimnazije.html?id=JjVFAAAAYAAJ&redir_esc=y Antun Mažuranić: Ilirska čitanka, 1856.]
* [https://www.scribd.com/doc/116070087/Vatroslav-Jagić-Iz-prošlosti-Hrvatskoga-jezika Vatroslav Jagić: Iz prošlosti hrvatskoga jezika, 1864.]
* [https://www.scribd.com/doc/78953646/Vatroslav-Jagić-Naš-pravopis Vatroslav Jagić: Naš pravopis, 1864.]
* [https://books.google.hr/books/about/Slovnica_Hèrvatska.html?id=CXA-AAAAYAAJ&redir_esc=y Antun Mažuranić: Slovnica hervatska, 1866.]
* [https://www.scribd.com/doc/78202216/Ivan-Dežman-Rěčnik-lěčničkoga-nazivlja Ivan Dežman: Rěčnik lěčničkoga nazivlja,1868]
* [https://www.scribd.com/doc/113354901/Tomo-Maretić-Istorija-hrvatskoga-pravopisa-latinskijem-slovima Tomo Maretić: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, 1889.] 
* [https://www.scribd.com/doc/105416869/Ivan-Broz-Hrvatski-Pravopis Ivan Broz: Hrvatski pravopis, 1893.]
* [https://www.scribd.com/doc/81684490/Toma-Maretic-Gramatika-i-Stilistika-Hrvatskoga-Ili-Sprskoga-Knjizevnog-Jezika Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, 1899.]
Mijo Lončarić: Dijalektološka istraživanja u Institutu za jezik i jezikoslovlje od 1952, do 2002.  Luč –časopis Ogranka Matice Hrvatske u Velikoj Gorici 6 (2018) : 67-98.

=== Za daljnje čitanje ===
HercegBosna.org '''[http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/jezik.html Hrvatski jezik: povijest, opis i propis]'''
# [[Matica hrvatska]], '''Promemorija o hrvatskom jeziku''', Zagreb, 1995.
# Mijo Lončarić (ur.)''''': Hrvatski jezik''''' (prva knjiga s tim naslovom u nekoj međunarodnoj seriji –  ''Najnowsze dzieje jezykow slowianskich, Opole 1998.''
# [[Miro Kačić]], ''Jezikoslovna promišljanja'', Zagreb, 2001.
## '''Hrvatski jezik: prošlost, sadašnjost, budućnost'''
# ''Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika'', MH, Zagreb, 1999. 
## [[Radoslav Katičić]]: '''Načela standardnosti hrvatskoga jezika'''
----
HercegBosna.org '''[http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/jezik2.html#il Ilirski ili slovinski jezik]'''
# ''Časopis za kulturu hrvatskog književnog jezika''
# Hrvatsko filološko društvo, god. 33., br. 5, 129-160, Zagreb, lipanj 1986. 
## [[Rafo Bogišić]]: '''Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika'''
# ''Jezik'', časopis za kulturu hrvatskog književnog jezika<br/>Hrvatsko filološko društvo, god. 36., br. 4, 97-128, Zagreb, travanj 1986. 
## [[Radoslav Katičić]]: '''"Slověnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi jezika''' 
----
HercegBosna.org '''[http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/jezik3.html Jezik, lingvistika i politika]'''
# [[Vatroslav Murvar]], ''Na izvorima srpskih neistina'', Zagreb, 1999.
## '''Hrvatski književni jezik i narodne pjesme'''
# [[Miro Kačić]], ''Jezikoslovna promišljanja'', Zagreb, 2001.
## '''Politika u znanstvenoj slavistici iliti političko jezikoslovlje'''
## '''Zašto hrvatski ne može nikako biti hrvatskosrpski?'''
# [[Stjepan Babić]], ''Hrvatski jučer i danas'', Zagreb, 1995.
# ''Hrvatska književnost u evropskom kontekstu'', Liber, Zagreb, 1978.
## [[Dalibor Brozović]]: '''Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih<br/>i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti'''
# [[Bartol Kašić]], ''Ritual rimski'' (Istomaccen slovinski po Bartolomeu Kassichu popu<br/>bogoslovcu od Druxbe Yesusovae Penitenciru Apostolskomu), pretisak, Zagreb, 1993.
## Govor na predstavljanju pretiska Kašićeva prijevoda Rituala rimskoga 4. ožujka 1993.,<br/>u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu: '''Teze o jeziku Kašićeva Rituala rimskoga''' 
# ''Drugi hrvatski slavistički kongres: Zbornik radova I.'', Zagreb, 2001.
## [[Vinko Grubišić]]: '''Borba za hrvatski jezik u anglosaksonskom svijetu'''
# ''Jezik'', časopis za kulturu hrvatskog književnog jezika<br/>Hrvatsko filološko društvo, god. 39., br. 1, 18-26, Zagreb, listopad 1991. 
## [[Dalibor Brozović]]: '''Sumrak srpske lingvistike'''
# Mate Marčinko, ''Iransko podrijetlo Hrvata'', Zagreb, 2000.
## '''Hrvatsko ime u prošlosti i sadašnjosti'''
# '''Bosanski jezikoslovni karakazan'''
# Časopis ''Jezik'', god. 50., br.1, 1-40, Zagreb, veljača 2003.
## [[Dalibor Brozović]]: '''Genetskolingvistički i sociolingvistički kriteriji'''<br/>'''u sistematizaciji južnoslavenskih idioma, s posebnim osvrtom na BiH'''

----
Gornja navedena djela, koja daju odgovore na brojne dvojbe, su spomenuta jer su na internetu dostupana samo na tim stranicama. Mnoštvo članaka o jeziku zbog kojeg '''[[Wikipedija na hrvatskome jeziku|ova wikipedija]]''' postoji, dostupno je na '''[http://hrcak.srce.hr/search/?q=hrvatski+jezik Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske]'''

{{Slavenski jezici}}
{{Službeni jezici EU}}
{{Hrvati}}
{{Hrvatska}}
{{Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje}}

[[Kategorija:Hrvatski jezik| ]]
[[Kategorija:Južnoslavenski jezici]]
[[Kategorija:Jezici Hrvatske| ]]
[[Kategorija:Jezici Austrije]]
[[Kategorija:Jezici Bosne i Hercegovine]]
[[Kategorija:Jezici Italije]]
[[Kategorija:Jezici Mađarske]]
[[Kategorija:Jezici Srbije]]
[[Kategorija:Jezici Crne Gore]]
[[Kategorija:Jezici Slovačke]]
[[Kategorija:Jezici SAD-a]]
[[Kategorija:Jezici po abecedi:H]]
[[Kategorija:Kultura Hrvata Bosne i Hercegovine|Jezik, hrvatski]]