Vidi kôd stranice Hrvatska pravoslavna Crkva

[[Datoteka:Croatian Orthodox Church - Coat of Arms.PNG|mini|Grb Hrvatske pravoslavne Crkve.]]
'''Hrvatska pravoslavna Crkva''' bila je [[pravoslavlje|pravoslavna Crkva]] u [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]], ograničene autokefalnosti. Dobila je priznanje od [[Bugarska pravoslavna Crkva|Bugarske pravoslavne Crkve]] i [[Rumunjska pravoslavna Crkva|Rumunjske pravoslavne Crkve]] a 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.<ref>Petar Požar, "Hrvatska pravoslavna crkva", Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 199., ''Rumunjska pravoslavna crkva priznala je HPC u kolovozu 1944.''</ref><ref>Petar Požar, "Hrvatska pravoslavna crkva", Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 203.-204., Poslan je dopis Bugarskoj  pravoslavnoj Crkvi kojim je zatražane priznanje, "''Sv. Sinod Bugarske crkve izjavio je spremnost surađivati u izgradnji Hrvatske pravoslavne crkve.''", bogoslovi su išli u Bugursku na školovanje.</ref> Dio je autora ovu Crkvu nazivao autokefalnom.<ref name="Cuvalo">{{eng oznaka}} [http://www.cuvalo.net/?p=60 Miloš Obrknežević: Development Of Orthodoxy In Croatia And The Croatian Orthodox Church], preuzeto 19. rujna 2011.</ref>

Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942. Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna Crkva. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova. Vladika Germogen uspio za kratko vrijeme je okupiti za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi.

== Povijest ==
Naime, prije 1918.g. pravoslavni u Hrvatskoj i Vojvodini su imali samostalnu patrijaršiju u Srijemskim Karlovcima. Pravoslavni u BiH i Makedoniji su priznavali vlast carigradskog patrijarha, i pravoslavna Crkva u Crnoj Gori je uživala u samoupravi. Međutim, vlada SHS je prenijela sjedište Karlovačke patrijaršije u Beograd i dekretom 26. svibnja 1919.g. provela administrativno ujedinjenje svih pravoslavnih Crkava u SHS u jedinstvenu SPC na čelu s patrijarhom u Beogradu. Tim su svi pravoslavi u SHS proglašeni srbima i SPC je preuzela zadaću da ih u srpskom duhu odgaja i vodi. Carigradskom patrijarhu je plaćena veća svota da prizna ujedinjenje s Beogradskom patrijaršijom pravoslavnih eparhija u BiH i Makedoniji.<ref>{{Citiranje knjige|title=Hrvati i Srbi, dva stara,različita naroda|author=Mandić Dominik|authorlink=|coauthors=|origdate=|date=|chapter=VIII. Neuspijeli pokušaji stapanja Hrvata i Srba u jedan narod sa zajedničkom državnom misli|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition=|language=|pages=229-266|publisher=NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE|location=Zagreb 1990|isbn=86-401-0081-0|id=}}</ref>>

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca, dakle i u Hrvatskoj.

== Ideja o HPC ==
{{esej}}
Često se u radovima krivo prikazuje da je ideja o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi nastala u doba [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]].

Ideja je nastala još u drugoj polovici 19. stoljeća, jer je u to doba bilo mnoštvo pravoslavnih Hrvata, a i među hrvatskim uglednicima je bilo mnoštvo pravoslavnih Hrvata ili osoba kojima je jedan ili oba roditelja bio pravoslavni Hrvat.

Primjeri su za to [[Ante Starčević]] (mati je bila pravoslavna), za života nazvan ''Ocem Domovine'', čelnik pravaškog pokreta; [[August Harambašić]], hrv. književnik, pravaš; [[Stjepan Miletić]], prvi intendant HNK-a, pravaš; [[Nikola Kokotović]],<ref>[http://books.google.hr/books?id=8ClXAAAAMAAJ&pg=PA214&lpg=PA214&dq=%22Nikola+Kokotovi%C4%87%22&source=bl&ots=4M8MigPLYh&sig=aWgCI2BL-8jrd5TWxxVwaRTOuqo&hl=hr&ei=wFJOTJyjCMqeOMfD2ZUC&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=9&ved=0CDcQ6AEwCA#v=onepage&q=%22Nikola%20Kokotovi%C4%87%22&f=false Google knjige] [[Đuro Šurmin]]: ''Povjest književnosti hrvatske i srpske: s 21 ispravom i sa 70 portreta'', Tisak i naklada knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), Zagreb, 1898., str. 214.</ref> novinar, pripadnik [[Čista stranka prava|Čiste stranke prava]], borac protiv velikosrpstva i izjednačavanja pravoslavlja sa srpstvom, [[Petar Preradović]], hrv. pjesnik; [[Anastas Popović]] (1786.-1872.) osnivač prve novčarske ustanove u Hrvatskoj (1846.) - ''[[Prva hrvatska štedionica]]'' te predsjednik zagrebačke Pravoslavne općine; Aleksandar Trbuhović, visoki krajiški časnik;<ref>[[Ivica Golec|Golec, Ivica]]. ''Banska krajina u djelima svećenika Josipa Marića (1807.-1883.) i Pavla Lebera (1844.-1919.)'' // ''[[Croatica Christiana Periodica]]'', br. 57., (2006.), str. 155.-176., {{Hrčak|id=14655}}, fusnota 60 na str. 168.:{{citat2|Primjerice, Aleksandar Trbuhović, visoki krajiški časnik, sudionik Napoleonove vojne na Rusiju, sudrug pukovnika Mihalja Čuića, u jednom pismu Lj. Gaju 1843. piše da je rođeni Hrvat, premda od novijeg vremena po zakonu crkve Srbin, ali unatoč tome kaže da podržava Gaja. (Usp. o tome ''Građa za povijest književnosti Hrvatske'', Zagreb, 1956., 26, 463.)}}</ref> [[Mosije Baltić]] (1804.-1878.) značajan unaprijeđivač agronomije; Dr. [[Dimitrija Demeter]] (1811.-1872.) pjesnik i prvi moderni hrvatski dramaturg; [[Makso Prica]] (1823.-1873.) pravnik i političar, tajnik [[ban]]a [[Josip Jelačić|Jelačića]]; [[Gedeon Zastavniković]] (1824.-1869.) austrijski general i upravitelj [[Vojna krajina|Vojne krajine]]<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/87658 ČSP, br. 3., 851.-894. (2009.), Prikazi knjiga: Enis Zebić: Marija–Vica Balen, ''Bili smo idealisti... Uspomene jedne revolucionarke'', Disput, Zagreb, 2009.], str. 867., preuzeto 25. ožujka 2012.</ref>; [[Nikola Krestić]] (1824.-1887.) političar i predsjednik Sabora (1873.-84.); [[Vladimir Nikolić]] (1829.-1866.) književnik; [[Špiro Dmitrović|Špiro Dmitrović Kotoranin]] (1813.-1868.) književnik; [[Lavoslav Vukelić]]<ref>''Hrvatska državnost: državnopravni, povijesni i književni dokumenti, 8. III. 852 – 8. X. 1991.'', Katalog izložbe. Autori: Neda Engelsfeld uz suradnju Marina Jurekovića i Srećko Lipovčan, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zagreb, 2000., {{ISBN|953-6000-84-9}}, str. 68.:{{citat2|Lavoslav Vukelić (...) Hrvatski rodoljub i pjesnik, pravoslavne vjere, šire poznat po posmrtno tiskanoj pjesmi Kod Solferina. Kao i brojni drugi Hrvati-pravoslavci Vukelić je "krajinu" koju je dobro poznavao zvao hrvatskom.}}

</ref> (1840.-1879.) pjesnik; [[Bude Budisavljević]] (1843.-1919.) književnik; [[Danilo Medić]] (1844.-1879.) pjesnik; dr [[Ivo pl. Malin Ksaverski]] (1853.-1907.) sveučilišni profesor, tajnik i savjetnik autonomne hrvatske vlade; dr [[Gavro Manojlović]] (1856.-1926.) povjesničar i predsjednik JAZU; [[Mojo Medić]] (1855.-1939.) zoolog; Dr. [[Milan Ogrizović]] (1877.-1923.) književnik (Hrvatska stranka prava); [[Petar Petrović Pecija]] (1877.-1955.) književnik; [[Dušan Plavšić]] književnik i tajnik ''Hrvatskog kluba'' u Sarajevu<ref>[[Ćiro Truhelka]]: [http://archive.org/details/iroTruhelkaUspomeneJednogPioniraZagreb1942 Uspomene jednog pionira], Zagreb, 1942.<br>"''Prihvatio sam s veseljem povjerenu mi zadaću, i kad sam se nakon nekog vremena vratio u Sarajevo, sastao sam se s prijateljima u »Hrvatskom klubu«, i tu se složio odbor za priredbu prve izložbe hrvatskih umjetnika u Sarajevu. Predsjednikom izabraše mene, a tajnikom '''Dušana Plavšića''', koji je, ma da je grčko-istočne vjere, bio najgorljiviji suradnik u »Hrvatskom klubu«''".</ref>; pristaše Stranke prava, [[Dušan Kotur]] i [[Dane Stranisavljević]]; [[Mihajlo Marković]] (1869.-1923.) glumac; [[Novak Simić]] (1906.-1981.) književnik.<ref name="Cuvalo" /> [[Marko Mileusnić]]<ref>[[Nikola Tolja]], ''Dubrovački Srbi katolici: istine i zablude'', vl. naklada, Dubrovnik, 2011., {{ISBN|978-953-56612-0-7}}, str. 335.</ref> bio je [[Sesvete|sesvetski]] načelnik i [[Dugo Selo|dugoselski]] narodni [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913.|zastupnik]]<ref>[http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=29598 Zagreb.hr: Zagreb na brodu], preuzeto 11. listopada 2012.</ref> (napisao: ''Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi'',{{fusg|1}} Maksimir, 18. listopada 1895.,<ref name="narod.hr">Petar Horvatić, [http://narod.hr/kultura/marko-milesunic-poslanica-onim-pravoslavnim-hrvatom-kazu-da-srbi-iz-1895-godine Marko Milesunić: Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi, iz 1895. godine], narod.hr, 11. siječnja 2017., pristupljeno 18. siječnja 2017.</ref> objavljena u ''[[Hrvatska (dnevni list, Zagreb, 1886.)|Hrvatskoj]]'' i ''[[Obzor (novine)|Obzoru]]'')<ref name="Mužić">[[Ivan Mužić]], ''Hrvatska politika i jugoslavenska ideja'', vl. naklada, Split, 1969., str. 38.</ref>. [[Gabrijel Rodić|Gabriel barun von Rodić]] (1812.-1890.) bio je habsburški časnik koji je od lipnja [[1848.]] u stožeru bana Jelačića kao satnik, a u rujnu iste godine postaje pomoćnik Jelačićevom pobočnom generalu. U to vrijeme su se rodili i kasniji poznati hrv. uglednici u 1. pol. 20. st.: zastupnik [[Savo Besarović]]{{ni}}, hrv. generali [[Svetozar Borojević]], [[Fedor Dragojlov]], [[Đuro Grujić]], [[Mihajlo Lukić]], [[Georg Dragičević]], [[Milan Emil Uzelac]] i drugi.

Za [[Rakovička buna|Rakovičkog ustanka]] ([[7. listopada|7.]]-[[11. listopada]] [[1871.]]) sudjelovalo je dosta pravoslavaca koji su se osjećali Hrvatima. Potpuno poistovjećivanje srpstva i pravoslavlja dolazi za banovanja [[Khuen Hedervary|Khuena Hedervarya]], koji je to poticao kako bi slomio odpor Hrvata.<ref>[http://www.hcsp.hr/index.php?subaction=showfull&id=1203955815&archive=&start_from=&ucat=1& HČSP] Ivan Gabelica: ''Otac Domovine dr. Ante Starčević, 28. veljače 2008. 112. obljetnica smrti!'', 11. listopada 2005., pristup.: 27. srpnja 2010. Autor citira djelo Ferde Šišića ''Kvaternik (Rakovička buna)'', Zagreb, 1926., str. 36.-38.</ref> Do banovanja K. Hedervaryja i izdavanja agresivnog srpskog lista iz Zagreba ''[[Srbobran (novine)|Srbobrana]]'' većina pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji smatrala se građanima Hrvatske i za političke Hrvate, dok je u Kraljevini Dalmaciji koja je bila izvan dosega Hrvatskog Sabora, a gdje je velikosrpska propaganda bila vrlo jaka i organizirana, to je posrbljavanje bivših neslavenskih Vlaha zbog pravoslavlja išlo znatno brže.<ref name="Pavličević">[http://hrcak.srce.hr/file/77135 RZHP sv.28/1995.] Dragutin Pavličević: Eugen Kvaternik o istočnom pitanju, str. 87.-88.</ref> O snazi propagandne mreže svjedoči mnoštvo ruskih emisara koji su obilazili Dalmaciju "''potičući pravoslavne Hrvate protiv njihove hrvatske narodnosti''"<ref name="Pavličević"/>, dok su po cijeloj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bili brojni srbijanski znanstveni, kulturni i politički djelatnici, od kojih su najpoznatiji bili [[Jovan Cvijić]], [[Vuk Karadžić]], [[Dositej Obradović]] i ini. Mrežu je novčarski pomagala Srbija još otkad je bila kneževina, zatim srpska pravoslavna Crkva te neki pojedinci, a sve radi srbiziranja tih krajeva.<ref name="Pavličević"/> Smatrao je da ako austrijski car, kralj čitave Hrvatske, vrati ("vrati", jer ju je smatrao jure postlimini Hrvatskom, jer je nekad bila dijelom Hrvatsko-Ugarske<ref name="Pavličević"/>) [[Turska Hrvatska|Tursku Hrvatsku]], da "''pravoslavni Hrvati u Turskoj dijelit će sretno i slavno sudbinu svojih suvjernika, austrijskih pravoslavnih Hrvata''".<ref name="Pavličević"/> Sukladno tome, u drugom je pismu ministru Rechbergu [[Eugen Kvaternik]] protivio se tome da se nakon previranja 1848. Srijem dalo Vojvodini Srpskoj, a isto tako se protivio da ga se dade Mađarima. Obrazložio je nezakonitost tog čina i istakao prosvjed Hrvatskog Sabora protiv toj odluci.<ref name="Pavličević"/>

Još u prvom pismu austrijskom ministru vanjskih poslova Rechbergu [[1860.]] godine [[Eugen Kvaternik]] pisao je o rusko-srpskim spletkama na račun Hrvatske. Pri tom je optužio Rusiju da za tu svrhu traži za Srbe pokrajine u Osmanskom Carstvu "koje su zakonsko i prirodno hrvatske", posebice da se radi o "svetoj i prirodnoj svojini katoličkih Hrvata".<ref name="Pavličević"/> Svojom knjigom ''La Croatie et la confederation italienne'' dokazao je sumnjivost navoda slovačkog političara [[Pavel Josef Šafarik|Pavela Josefa Šafarika]] (koji je u svojim djelima veličao Srbe na štetu ostalih južnih Slavena, posebice Hrvata).<ref name="Pavličević"/> Posebice je istakao da se tiskaju brošure i novine koje spomenute hrvatske krajeve prikazuju za srpske, sistematski isključujući hrvatsko ime. Najpodlijim rusko-srpskim spletkama je proglasio onima kojima "''usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko: vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom.''"<ref name="Pavličević"/> Uz to je primijetio prije svih da je pravoslavni patrijarh iz Srijemskih Karlovaca, "''na hrvatskome tlu i usred hrvatskog naroda naziva patrijarhom srpskog naroda''", te se zapitao kako je to taj patrijarh preseljenjem s Kosova došao u Ugarsku i "''svojim dolaskom srbizirao Hrvate''".<ref name="Pavličević"/> Tako je [[1861.]] godine bio prvi koji je predložio stvoriti Hrvatsku pravoslavnu crkvu. S obzirom na to da je bio napadao Rusiju koja "''slavjanstvom, zapravo ilirojugoslavenstvom i serbštinom prijeti opstanku zapadnih, ali i istočnih Hrvata''", predložio je osnivanje "''npr. synode ili patriarchata pravoslavne hervatske crkve''" <ref name="Jonjić">[[Tomislav Jonjić]]: Hrvatska pravoslavna Crkva, prikaz pitanja, ''Imotska krajina'', 26. rujna 1990., str. 7.</ref>.

Eugen Kvaternik dokumentirao je svoju izjavu koju je rekao banu [[Josip Šokčević|Josipu Šokčeviću]] na primanju [[3. prosinca]] [[1861.]] godine, gdje je natuknuo potrebu ''patrijarhata hrvatske pravoslavne crkve''<ref name="Kolo">Ivan Mužić, ''Ante Pavelić i pravoslavlje'', Kolo Matice hrvatske, br. 1-2/1991., str. 110.</ref>. Pogibija Eugena Kvaternika otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, politiku koja je odgovarala Austriji i Ugarskoj, a osobito je došlo do izražaja za banovanja bana Hedervaryja. [[Eugen Kvaternik]] je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio.<ref name="Mate Kovačević">''[https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/i-lj/kova-mate/15479-ziva-nacionalna-svijest-pravoslavnih-hrvata.html Živa nacionalna svijest hrvatskih pravoslavaca. Preživjeli unatoč posrbljivanju'']. Piše [[Mate Kovačević]]. ''[[Hrvatsko slovo]]'', str. 17., petak, 28. lipnja 2013.</ref>

U djelu [[Mato Artuković|Mate Artukovića]] ''Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902)'' na stranici 34 citira se iz ''Srbobran'' novina iz 1894. godine, na destogodišnjicu, i stanje zatečeno u vrijeme izlaska njihovog prvog broja: "''U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice''" - Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113, Naša prva desetgodišnjica.<ref name="Mato Artuković">Mato Artuković: ''Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902)'', Naprijed, Zagreb, 1991., {{ISBN|86-349-0257-9}}, str. 34.</ref>

[[Antun Radić]] je napisao (''Sabrana djela'', sv. III, str. 318.) da je ''"tek 30 do 40 godina što su se ljudi koji su grčke ili pravoslavne vjere počeli nazivati Srblji"'', a u članku "Hrvatska pravoslavna Crkva" (Sabrana djela, sv. V, str. 51.-54.) da ''"pravoslavni Grk ima svoju grčku Crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku, pravoslavni Srbljin ima svoju srbsku, a pravoslavni Hrvat - on nema svoje Crkve, nego mora u - srbsku!"''<ref name="Jonjić"/>.

Godine [[1911.]] [[Niko Bjelovučić]] je u knjižici ''Trijalizam i hrvatska država'', izdanoj u Dubrovniku, istaknuo potrebu podijeliti pravoslavnu crkvu na dva dijela, tako da postoje ''"a) srpsko-pravoslavna za Srbe i b) hrvatsko-pravoslavna za Hrvate pravoslavne vjere"''<ref name="Mužić"/><ref name="Kolo"/>.

Zabilježena je zgoda iz [[1908.]] godine kad je hrvatski hajduk [[Andrijica Šimić]] nakon višedesetljetnog tamnovanja obilazio Zagoru. U jednoj su ga gostionici između Ciste i Lovreća zapitali kakav mu je pouzdanik u hajdučkoj družini bio ''Srbin Jovo Kadijević'', na što im je Šimić odbrusio da Jovo Kadijević nije nikakav Srbin, nego '''Rvat rišćanske vire'''. Zgoda je oživljena [[Hrvatsko proljeće|proljećarskih]] [[1970-ih]] i prepričavana po Zagrebu. To se toliko raširilo da je reagirao brat generala JNA [[Veljko Kadijević|Veljka Kadijevića]], koji je zaiskao od ''narodnog heroja'' [[Pavao Lozo|Pavla Loze]] neka spriječi da se te priče šire dalje. Oživljavanje te priče koje je svjedočilo o hrvatstvu Kadijevića nije bilo oportuno, jer je škodilo usponu Veljka Kadijevića u hijerarhiji ondašnje JNA.<ref name="Mate Kovačević"/>

== Uvod i povijest HPC u NDH ==
Prema popisu stanovništva iz 1931. godine, na području koje je pripalo NDH bilo je 6.042.306 stanovnika, a od toga 1.845.340 (ili 30,5%) pravoslavnih.<ref>[[Hrvoje Matković|Matković, Hrvoje]]: ''Povijest Nezavisne države Hrvatske'', Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002., {{ISBN|953-6308-39-8}}, str. 48.</ref> Većina njih bili su Srbi, a manji broj Rusi, Ukrajinci, Bugari idr. Svi oni bili su pripadnici [[Srpska pravoslavna Crkva|Srpske pravoslavne Crkve]]. Propašću jugoslavenske države i uspostavom NDH, proglašeno je da njena nadležnost na području NDH prestaje, po načelu da je pravoslavna Crkva organizacijski vezana uz državu. Ministarskom naredbom od [[18. srpnja]] [[1941.]] dokinut je naziv '''srpskopravoslavna vjera''' i zamijenjen nazivom '''grkoistočna vjera''', koji se upotrebljavao prije 1918. godine. S danom [[5. prosinca]] 1941. godine dokinut je na području NDH i [[julijanski kalendar]], koji i danas koriste neke pravoslavne Crkve (umjesto [[gregorijanski kalendar|gregorijanskog]], koji je u općoj upotrebi). Provođena je i akcija prisilnog prevođenja Srba na katoličku vjeru. ''(Vidi: [[Srbi u NDH#Prisilni prijelazi u katoličanstvo|Srbi u NDH - Prisilni prijelazi u katoličanstvo]].)''

U prvim mjesecima 1942. godine postalo je međutim jasno da prvobitna žestoka represija prema Srbima ne donosi željeni rezultat. Na područje talijanske okupacijske zone ušla je talijanska vojska, te [[četnici]]ma dala status pridruženih snaga ([[milicija|milicije]]). Na području njemačke okupacijske zone bili su također aktivni četnici i [[partizani]], pa su i Nijemci i Talijani vršili pritisak na [[Ante Pavelić|Pavelića]] da ublaži represalije koje izazivaju otpor i poboljša odnos sa Srbima.

Tako je nastojanje k prisilnom pokatoličivanju (uz masovne pokolje i protjerivanje u Srbiju) zamjenjeno osnivanjem nacionalne pravoslavne Crkve. Za to je bilo argumenata, jer [[pravoslavlje|pravoslavne]] su crkve svuda vezane uz državu, po načelu prihvaćenom još na ekumenskom [[koncil]]u u Kalcedonu 451. godine. Tijekom povijesti, zavisno o političkim promjenama, više su puta osnivane i ukidane [[autokefalnost|autokefalne]] pravoslavne Crkve (nezavisne od [[ekumenski patrijarh|ekumenskog patrijarha]] u [[Carigrad]]u) u Bugarskoj, Makedoniji ([[Ohridska arhiepiskopija]]), Srbiji i dr., a trajno u Rusiji od 1448. godine. Nakon što su se balkanske države u XIX. st. oslobodile vlasti Turskog carstva, bile su formirane samostalne nacionalne crkve: grčka, srpska, bugarska i rumunjska; svakoj je na čelu [[patrijarh]], koji je formalno ravnopravan carigradskom i moskovskom patrijarhu (rimski papa, kao ostatak nekadašnjeg crkvenog zajedništva, sve do 2006. godine nosio je naslov '''patrijarh zapada'''). U dvadesetom stoljeću (1937.) osnovana je i autokefalna [[Albanska pravoslavna Crkva]].

[[Ante Pavelić]] je osnivanje autokefalne pravoslavne crkve najavio u svojem govoru u [[Hrvatski državni sabor|Hrvatskom državnom saboru]] [[28. veljače]] [[1942.]] »''U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. (…) Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, kja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.''« ''(''cit. u: ''Matković, str. 115-116.)''

U ožujku 1942. godine započeli su pregovori o osnivanju autokefalne crkve. Vlasti NDH nisu htjele neposredno razgovarati s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve, pa je veza uspostavljena preko posrednika [[Miloš Obrknežević|Miloša Obrkneževića]], ranijeg dugogodišnjeg službenika i pravnog savjenika SPC u [[Srijemski Karlovci|Srijemskim Karlovcima]] (u doba NDH preimenovani u "Hrvatski Karlovci").

Njega je u funkciji pregovarača triput primio i sam Pavelić. U tim razgovorima prihvaćen je prijedlog Ustava Hrvatske pravoslavne Crkve, napravljen prema predlošku Ustava SPC, te prijedlog kandidata za najviša mjesta u crkvenoj hijerarhiji. Oba prijedloga stupila su na snagu [[poglavnik]]ovom odredbom. Ustav HPC stupio je na snagu [[6. lipnja]] [[1942.]] godine.

Formirana je na inicijativu [[Ante Pavelić]]a <ref>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/josipovic-osudio-izjave-inicijatora-obnove-hrvatske-pravoslavne-crkve/481592.aspx  Josipović osudio izjave inicijatora obnove Hrvatske pravoslavne crkve]</ref> godinu dana nakon formiranja [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]] (NDH), u nastojanju da se popravi odnos sa srpskom manjinom unutar granica i istovremeno onemogući vezivanje sa Beogradom putem [[Srpska pravoslavna Crkva|Srpske pravoslavne Crkve]] zakonskom odredbom [[poglavnik]]a [[Ante Pavelić]] [[6. lipnja]] 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od [[3. travnja]] 1942., objavljene u ''Narodnim novinama'' br. 77 od [[7. travnja]] 1942.

Na čelo Hrvatske pravoslavne Crkve postavljen je bivši mitropolit Novomoskovski [[Germogen]] (1861-1945), emigrant iz [[SSSR]]-a. Po Ustavu HPC na njenom čelu trebao je biti patrijarh postavljen i posvećen u suglasnosti s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu. Kako to zbog ratnih okolnosti nije bilo moguće izvesti, Germogen je došao na čelo HPC u dostojanstvu mitropolita. O Ustavu HDP i imenovanju mitropolita Germogena bio je obaviješten patrijarh SPC [[Gavrilo Dožić]] (kojeg su Nijemci internirali) i njegov zamjenik u Beogradu mitropolit Josif Cvijović.

Mitropolit Germogen ustoličen je [[7. lipnja]] 1942. godine u pravoslavnoj Crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu.

Uz [[Zagrebačka mitropolija|Zagrebačku mitropoliju]] osnovane su [[brodska eparhija|brodska]], [[sarajevska eparhija|sarajevska]] i [[petrovačka eparhija]] . Na upražnjene parohije upućeni su mladi pravoslavni svećenici iz Srijema. S obzirom na nedovoljan broj svećenika, ubrzan je završetak školavanja bogoslova koji su bili pred završetkom studija, pa su i oni upućeni u parohije po NDH. Njihov razmještaj bio je u isključivoj nadležnosti hijerarhije Hrvatske pravoslavne Crkve. Tada se počeo tiskati ''Pravoslavni kalendar'' i knjižice molitava u kojima nije bilo političkih tekstova.

Vrijedni crkveni predmeti (ikone, ikonostasi) i namještaj iz oštećenih ili porušenih pravoslavnih crkava sklonjeni su, zaštićeni i sačuvani u Muzeju za umjetnost i obrt (skrblju njegova osoblja).

Stvaranje Hrvatske pravoslavne Crkve bio je dio nove, tolerantnije politike prema Srbima, s ciljem da se oslabi njihov otpor NDH. ''(Vidi poglavlje [[Srbi u NDH#Pokušaj ublažavanja politike progona|Pokušaj ublažavanja politike progona]] u članku [[Srbi u NDH]].)'' Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani. 

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li "omela" daljnje proganjanje pravoslavaca, ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima, a progoni (za koje su okrivljavani tzv. "[[divlji ustaše]]") su nastavljeni. ''(Mužić, str. 52-54.)''

== Ustrojstvo ==
Temeljem Ustava HPC, kojeg je [[5. lipnja]] 1942. godine potpisao poglavnik.

Svečano ustoličenje je bilo u crkvi Sv. Preobraženja na Preradovićevu trgu u Zagrebu, u nedjelju [[7. lipnja]] 1942. godine.

Patrijarh HPC-a je arhiepiskop [[Germogen|Grigorij Ivanovič Maksimov]], redovničkog imena ''Germogen''.

Patrijarh je čelna osoba HPC-a, a ujedno je i mitropolit zagrebačke mitropolije.

Naslov kojeg nosi patrijarh je: ''mitropolit zagrebački i cijele Hrvatske''

# HPC je samosvojna (autocefalna) i jedina, za nju ne vrijede dogmatska i kanonska načela SPC-a.
# Grb HPC-a je 25 naizmjeničnih bijelih i crvenih pačetvorinskih polja u pet redova, a početno je bijelo polje. U sredini poluštita je križ modre boje.
# Zastava je crveno-bijelo-plava trobojnica (vodoravne pruge) s jednokrakim zlatnim križem na bijelom dijelu.
# Službeni jezik je hrvatski, a slova su hrvatska.

=== Hijerarhija ===
Crkveno-hijerarhijski organi su:
* [[patrijarh]], [[sveti arhijerejski sabor]] i veliki [[crkveni sud]]
* [[episkop (pravoslavlje)|episkop]] i eparhijski sud
* [[nadžupnik]] (arhijerejski namjesnik)
* [[župnik]] (paroh)
* crkveno-općinski upravni odbor

Patrijarha se bira između episkopa na način da:
* izborni sabor (saziva ga poglavnik) bira tri osobe među episkopima
* od te trojice, jednoga Ministarstvo pravosuđa zapisnički predlaže poglavniku na imenovanje

Sabor HPC-a se sastoji od ovih osoba: episkopa, nadstojnika pravoslavnog odsjeka u Min.pravosuđa i bogoštovlja, dekana Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i od petorice promjenljivih članova pravoslavne vjere.

Episkopati su u [[Zagreb]]u, [[Brod na Savi|Brodu na Savi]], [[Hrvatski Petrovac|Hrvatskom Petrovcu]] i [[Sarajevo|Sarajevu]].

== Nakon poraza NDH ==
Kada je [[svibanjska katastrofa|NDH propala]] komunistička je vlast raspustila HPC, vratila jurisdikciju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Zatim je u sklopu [[Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata|jugokomunističkih zločina nakon završetka Drugoga svjetskog rata]] mitropolita Germogena kao i najveći broj svećenika HPC [[likvidiranje|likvidirala]], jer su ih smatrali zagriženim [[antikomunizam|antikomunistima]]. Tog [[30. lipnja]] [[1945.]] strijeljani su i vješani ovi dužnosnici: arhiepiskop [[Germogen]] (r. 1861.), episkop [[Spiridon Mifka|Spiridon]] (r. 1902.), svećenici o. [[Serafim Kupčevski]] (r. 1894.), o. [[Joco Cvijanović]] (r. 1888.), o. [[Aleksej Borisov]] (r. 1894.), o. [[Dimitrije Mrihin]] (r. 1898.), vjernici [[Petar Lazić|P. Lazić]], A. Kosmajenko, S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov te brojne bezimene žrtve. [[16. studenoga]] [[2007.]] godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu [[kenotaf]] (jer se ni danas ne zna gdje su pokopani) tim mučki ubijenim pripadnicima HPC; još od [[1994.]] ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog. Pri tome je nailazio na velike otpore. Kenotaf je blagoslovio arhiepiskop Ruske istino - pravoslavne Crkve [[Tihon]], a vjerski obred vodio je svećenik [[Makedonska pravoslavna Crkva|Makedonske pravoslavne Crkve]].<ref>Hrvatska pravoslavna Crkva. Kenotaf za žrtve komunizma (np), str. 5., ''[[Hrvatsko slovo]]'', Zagreb, petak, 23. studenoga 2007.</ref> 
Arhijerejski sinod Ruske istino pravoslavne Crkve je na konferenciji i zasjedanju u Odesi 6./19. -12./25. listopada 2010. godine donio je odluku o konačnom statusu-priznavanju mučenicima svih smaknutih Hrvatskih pravoslavnih svećenika na čelu sa patrijarhom Germogenom. Primljeno je rješenje o upisu u Zbor Novomučenika i Ispovjedenika.<ref>[http://www.hrvatskipravoslavci.com/index.php?option=com_content&view=article&id=404:arhirejski-sinod-ruske-istino-pravoslavne-crkve-priznao-svetost-patrijarha-germogena-i-drugih&catid=4:duhovnosti&Itemid=11] Arhirejski Sinod Ruske Istino Pravne Pravoslavne crkve Priznao svetost patrijarha Germogena i drugih</ref>

Tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno je 28 svećenika Hrvatske pravoslavne Crkve. Većinom su ih pobili jugokomunisti.<ref>Željko Olujić: Istina o stradanjima, Slobodna Dalmacija, prilog Forum, 20. ožujka 2001., str. 3., o knjizi fra [[Petar Bezina|Petra Bezine]] ''Progoni biskupa, svećenika i redovnika splitske metropolije i zadarske nadbiskupije 1941.-1992., Split, 2000.</ref> Nakon Drugoga svjetskog rato ubijeno je 70 svećenika HPC-a i mnoštvo Hrvata pravoslavne vjeroispovijesti.<ref>Damir Borovčak, [https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2019/07/20/hrvatski-tjednik-br-770/ ''Komunistički zločini nad Hrvatskom pravoslavnom crkvom (u povodu suđenja 29. lipnja 1945.). Komunistička vlast osudila je na smrtnu kaznu patrijarha HPC-a, zagrebačkoga metropolita Germogena, te ga istoga dana i pogubila''], ''[[Hrvatski tjednik (Zadar)|Hrvatski tjednik]]'', br. 770, 27. lipnja 2019., str. 34.-35.</ref>

=== Ubijeni svećenici i vjernici HPC ===
Nepotpun popis:
# Sv. [[Patrijarh]] Germogen Maksimov
# Sarajevski [[episkop]] Spiridon Mifka
# [[Protojerej]] Evgenij Jaržemskij
# Protojerej Aleksandar Volkovskij
# Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
# Protojerej Serafim Kupčevski
# Protojerej Anatolij Paradiev
# Protojerej Cvetin Čović
# Protojerej Risto Babunović
# [[Iguman]] Miron Federer
# [[Jerej]] Joco Cvijanović
# Jerej Vasilij Jurčenko
# Jerej Pavel Kozarski
# Jerej Dimitrije Mrihin
# Jerej Sevastijan Perić
# [[Jeromonah]] Amvrosij Veselinović
# Jeromonah Rafail Stanivuković
# Jeromonah Vlasmin Pavlovskij
# Jeromonah Venjamin Radosavljić
# Jeromonah Mihail Milogradskij
# Jeromonah Dimitrij
# Jeromonah Ivan Mračovski
# Jeromonah Evgenij Pogorečkij
# Jeromonah Petar Popov
# Jeromonah Bogdan Popović
# Jeromonah Nikolaj Semčenko
# Jeromonah Petar Stefanović
# Jeromonah Sergij Selivanovskij
# Jeromonah Ljubomir Svrtilić
# Jeromonah Emilijan Šimatović
# [[Arhiđakon]] Aleksej Borisov<ref>Damir Borovčak, [https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2019/07/20/hrvatski-tjednik-br-770/ ''Komunistički zločini nad Hrvatskom pravoslavnom crkvom (u povodu suđenja 29. lipnja 1945.). Komunistička vlast osudila je na smrtnu kaznu patrijarha HPC-a, zagrebačkoga metropolita Germogena, te ga istoga dana i pogubila''], ''Hrvatski tjednik'', br. 770, 27. lipnja 2019., str. 37.</ref>

== Pokušaji obnove ==
[[Datoteka:Logo_of_the_Association_of_Croaitan_Orthodox_Believers.svg|mini|Grb [[Udruga hrvatskih pravoslavnih vjernika|Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika]].]]
* U hrvatskim emigracijskim krugovima je zamisao o obnovi rada Hrvatske pravoslavne Crkve postojala sve vrijeme od njenog nasilnog ukinuća 1945. Nositelja takvih zamisli je bilo i u oporbenim krugovima u SFRJ, no te je osobe jugokomunistički režim promptno etiketirao kao ustaše i povezivao s pokušajem obnove NDH.
* Nakon [[Hrvatski parlamentarni izbori 1990.|izbora u Hrvatskoj]] [[1990.]] godine, prva koja je iznijela ideju obnove HPC-a bila je [[Hrvatska stranka prava]]. U svojim temeljnim načelima, vodstvo HSP-a [[1991.]] je poduprlo osnivanje autokefalne Hrvatske pravoslavne Crkve.<ref>Borba za hrvatsku državnu nezavisnost, D. Paraga i A. Paradžik, 1991., str. 226.</ref>
* [[1996.]] je godine akademski slikar i pripadnik Starokalendarske Grčke pravoslavne Crkve [[Metod Viličić]]<ref>[http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=31834 IKA] Nakon šest godina polnoćka u Belom Manastiru, 30. prosinca 1997.</ref> poručio da odlazi u Grčku na [[Hilandar]], na Sv. Goru da bi izborio obnovu HPC.<ref>{{es icon}} [http://www.studiacroatica.org/arh/97/07/0702007.htm Studia croatica] SE CREARA UNA IGLESIA ORTODOXA CROATA? (Vjesnik, 02/07/97 /Pág.3 /Zeljko Garmaz /r ), 2. srpnja 1997.</ref> Svojevremeno je rekao da njemu i jos četrnaestorici njegovih istomišljenika "potrebno više od folklora vezanog za Svetosavlje", jer "ondje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Zagrebu postoje jedino Sveti Sava i krsna slava", a istakao je da "za osnivanje HPC postoje i politički razlozi. Ako bi se njoj u budućnosti priključila većina ovdašnjih pravoslavaca, eliminirala bi se identifikacija pravoslavlja i srpstva, a time bismo onemogućili srpsku državnu politiku da se koristi Crkvom za svoje ciljeve."<ref>{{srp oznaka}} [http://www.nin.co.rs/arhiva/2374/2374b.html NIN] Hrvatska pravoslavna Crkva, Dragan Bujosević sa Zoricom Stanivuković i Ljubicom Gojgić, 28. lipnja 1996.</ref>
* [[2010.]] godine javila se još jedna inicijativa za obnovom Hrvatske pravoslavne Crkve. [[13. ožujka]] 2010. u Zadru je najavljeno osnivanje udruge Hrvatska pravoslavna zajednica. Rečena udruga planira unutar godine dana obnoviti Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Udruga već ima 430 registriranih.<ref>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/u-hrvatskoj-se-osniva-hrvatska-pravoslavna-crkva/480504.aspx Index.hr] U Hrvatskoj se osniva Hrvatska pravoslavna crkva?, 13. ožujka 2010., pristupljeno 13. ožujka 2010.</ref><ref>[http://www.vecernji.hr/vijesti/raspisan-natjecaj-stvaranje-hrvatske-pravoslavne-crkve-clanak-109760 Večernji list] U HPC žele preći pravoslavni svećenici iz Grčke, Rusije i SPC-a, 12. ožujka 2010.</ref> Inicijativa za obnovu Hrvatske pravoslavne crkve je izazvala osude Srpske pravoslavne crkve, [[Predsjednik Republike Hrvatske|hrvatskog predsjednika]] i predsjednika vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama <ref>[http://www.jutarnji.hr/josipovic-zbog-pozivanja-na-ustaski-rezim-osudio-izjave-inicijatora-osnivanja-hpc-a/644141/ Josipović: HPC se poziva na ustaški režim i širi netoleranciju!], jutarnji.hr, 19. ožujka 2010., pristupljeno 20. siječnja 2017.</ref><ref>Z.J., [http://www.index.hr/vijesti/clanak/i-ministar-biskupic-protiv-obnove-hrvatske-pravoslavne-crkve/481180.aspx I ministar Biškupić protiv obnove Hrvatske pravoslavne crkve], index.hr, 16. ožujka 2010., pristupljeno 20. siječnja 2017.</ref>. Ipak, danas se sve više dojučerašnjih Srba izjašnjava kao hrvatski pravoslavci.<ref>{{srp oznaka}} [http://www.hrvatskipravoslavci.com/images/stories/Arena_scan0001.jpg Arena 92, Beograd]</ref>

== Zanimljivosti ==
* [[Alojzije Stepinac]] jednom je prigodom rekao, sa smiješkom, kustošijanskom župniku [[Vilim Cecelja|Vilimu Cecelji]], povodom svečanog dočeka arhiepiskopa Germogena kod poglavnika Pavelića, pred uspostavu HPC-a: "''Vidiš, mene nitko nije dočekao... koji puta su me vojnici i htjeli pretražiti... A Patrijarha dočekivaju s počasnom četom....A kada sam ja predlagao osnivanje hrvatske pravoslavne crkve, onda nije valjalo...''".<ref>Ivan Košutić, ''49 mjeseci NDH'', SiP, Zagreb, 1997., str. 335.</ref>

''(Ovaj je prikaz načinjen uglavnom prema dolje navedenoj knjizi Hrvoja Matkovića)''

== Povezani članci ==
* [[Udruga hrvatskih pravoslavnih vjernika]]
* [[Pravoslavna Crkva čeških zemalja i Slovačke]]
* [[Poljska pravoslavna Crkva]]
* [[Srpska pravoslavna Crkva i četnici]]

== Bilješke ==
#{{fusd|1}}''„Braćo moja Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu. Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: “Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni”? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere. A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi. Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi. Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili. Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.” U Maksimiru 18. listopada 1895. Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat''<ref name="narod.hr"/>

== Izvori ==
{{izvori}}

=== Ostala literatura ===
* [[Ivan Košutić|Košutić, Ivan]]: ''49 mjeseci NDH'' (izašla je samo 1. knjiga od dvije), SiP, Zagreb, 1997.
* [[Ivan Mužić|Mužić, Ivan]]: ''[[Pavelić i Stepinac (Mužić)|Pavelić i Stepinac]]'', Split: Logos, 1991.
* [[Petar Požar]] (prireditelj) ''Dokumenti ustaša'', Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995.

== Vanjske poveznice ==
* [http://www.hrvatskipravoslavci.com/ Stranica Hrvatske pravoslavne zajednice]
* [http://hrvatska-pravoslavna-crkva.com/ Stranica Hrvatske pravoslavne Crkve]
* [https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/ Hrvatska pravoslavna Crkva]
* [[Vladimir Geiger]], [https://web.archive.org/web/20120813143802/http://www.cpi.hr/download/links/hr/7951.pdf ''Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine''], [[Centar za politološka istraživanja|CPI]], u međumrežnoj pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012. 
* [[Miloš Obrknežević]], [https://www.scribd.com/document/128476128/Milo%C5%A1-OBRKNE%C5%BDEVI%C4%86-Razvoj-pravoslavlja-u-Hrvatskoj-i-HPC ''Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva''], iz knjige ''Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli'', (priredio [[Ante Selak]]), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 198.-240.

{{Pravoslavlje}}

[[Kategorija:Pravoslavlje u Hrvatskoj]]