Vidi kôd stranice Gruzijsko zlatno doba

<!--'''Gruzijsko zlatno doba'''-->{{Povijest Gruzije}}
'''Gruzijsko zlatno doba''', ''[[gruzijski jezik|gruz.]]'' საქართველოს ოქროს ხანა ''sakartvelos okros khana'', opisuje povijesno razdoblje u [[Srednji vijek|Srednjem vijeku]] u rasponu od otprilike kasnog [[11. stoljeće|11.]] do [[13. stoljeće|13. stoljeća]] tijekom kojih je [[Kraljevina Gruzija]] dosegla vrhunac svoje moći i razvoja. U tom razdoblju doživljavaju procvat gruzijska arhitektura, slikarstvo, poezija, crkvena umjetnost, kao i stvaranje prvih velikih djela svjetovne literature. Trajalo je više od dva stoljeća, a do postupnog kraja je došlo zbog invazija nomadskih naroda, kao što su bili [[Mongoli]] i širenju [[kuga|kuge]], koju su ta nomadska plemena donijela sa sobom. Kao rezultat tih procesa, Gruzija se pretvorila u [[kršćanstvo|kršćansku]] enklavu opkoljenu muslimanskim narodima.

== David IV. ==
[[Slika:King_David_Aghmashenebeli.jpg|mini|lijevo|150px|David IV. - freska u manastiru Shio-Mgvime, blizu grada [[Mcheta|Mchete]]]]
Zlatno gruzijsko doba počelo je vladavinom [[David IV. Gruzijski|Davida IV. Graditelja]] (ili Velikog), sina [[Đuro II. Gruzijski|Đure II.]] i kraljice Jelene, koji je preuzeo prijestolje sa 16 godina u razdoblju [[Velika turska invazija|velike turske invazije]]. Kad je došao na prijestolje potisnuo je nezadovoljstva feudalaca i centralizirao je moć u svojim rukama, kako bi se učinkovito borio sa stranim prijetnjama. Tako je [[1121.]] godine odlučno porazio mnogo veću tursku vojski u [[Bitka kod Didgorija|Bitci kod Didgorija]]. Ogromna količina plijena koju su tom prilikom dobili, dostatno je osigurala [[Tbilisi]] i otvorila novo razdoblje, razdoblje preporoda<ref name="javaxisvili"><!-- {{ka icon}} --> [[Ivane Javakhishvili|Javakhishvili, Ivane]] (1982), ''k'art'veli eris istoria'' (The History of the Georgian Nation), vol. 2, pp. 184-187. [[Tbilisi State University]] Press.</ref>. Kako bi još više podignuo status zemlje, David je odbacio ugledan naslov podaren od [[Istočno Rimsko Carstvo|Istočnog Rimskog Carstva]], gruzijskog dugogodišnjeg saveznika. Obzirom na bliske obiteljske veze između Gruzije i bizantske carske obitelji, (npr. gruzijska princeza [[Marija Alanska|Marija]], tetka Davida IV., nekoć supruga bizantskog cara), čak šesnaest gruzijskih vladara držalo je bizantske titule. David je prekinuo tu praksu<ref>[[Cyril Toumanoff]]. ''Studies in Christian Caucasian history.'' [[Georgetown University Press]], 1963. p 202</ref>.

David se posebno istaknuo uklanjajući ostatke neželjenih istočnih utjecaja, koje su Gruzini smatrali nametnutima, u korist tradicionalnih kršćanskih i bizantskih vrijednosti. Kao dio ovog napora, osnovao je [[manastir Gelati]], koji se nalazi na [[UNESCO]]-vom popisku svjetske kulturne baštine, a tada je bio važno središte učenosti pravoslavnih kršćana.

David je također igrao osobnu ulogu u oživljavanju gruzijske vjerske himnografije, skladajući ''pjesme (po)kajanja (გალობანი სინანულისანი, galobani sinanulisani)'', niz od osam psalama pisanih slobodnim stihom. U njima, David sebe vidi kao reinkarnaciju [[Biblija|biblijskog]] [[Kralj David|Davida]], sa sličnim odnosom prema Bogu i svome narodu. One također dijele idealistički zanos tadašnjih europskih [[Križari|križara]], kojima je Davih bio prirodni saveznik protiv [[Seldžuci|Turaka Seldžuka]]<ref>[[Donald Rayfield]], "Davit II", in: Robert B. Pynsent, S. I. Kanikova (1993), ''Reader's Encyclopedia of Eastern European Literature'', p. 82. HarperCollins, {{ISBN|0-06-270007-3}}.</ref>.

== Demetro I. i Đuro III. ==
Kraljevstvo je nastavilo rasti za vladavine Davidova sina [[Dmitar I. Gruzijski|Dmitra I.]] Jačao je vojsku i imao nekoliko pobjeda nad Muslimanima. Također, bio je pjesnik kao i otac mu, pa je i on dao svoj obol i himnografiji. Njegova pjesma ''Shen Khar Venakhi ("Jer ti si vinograd")'', koja je posvećena [[Gospa|Djevici Mariji]], gruzijskog svetici pokroviteljici, i dalje se pjeva u gruzijskim crkvama, 900 godina nakon što je napisana.

Demetra je naslijedio njegov sin Đuro [[1156.]] godine, s kojim počinje provođenje ofanzivnije vanjske politike. Iste godine kad se popeo na prijestolje, uspješno  je pokrenuo kampanju protiv seldžučkog sultanata [[Ahlat]]. Oslobodio je značajan [[Armenija|armenski]] grad [[Dvin]] od turskog podaništva. Nastavio je proces ispreplitanja veza između gruzijskih plemića s najvišim redovima Istočnog Rimskog Carstva, zavjetom braka njegove kćeri Rusudan s [[Manuel Komnen|Manuelom Komnenom]], sinom cara [[Andronik I. Komnen|Andronika I. Komnena]].

== Kraljica Tamara ==
[[Slika:Tamar_(Vardzia_fresco_detail).jpg|mini|desno|200px|Kraljica Tamara, freska u crkvi u gruzijskom gradu Vardzia]]
Tamara, kćer Đure III. postala je prva žena koja je vladala Gruzijom. Pod njenim vodstvom Gruzija je dosegla vrhunac moći i prestiža u [[Srednji vijek|Srednjem vijeku]]. Ona ne samo da je zaštitila veći dio svog kraljevstva od Turskih napada, nego se uspješno borila s unutarnjim sukobima, uključujući i državni udar koji je organizirao njen suprug Jurij Bogljobski, knez [[Novgorod]]a. Njeno vođenje politike smatra se vrlo prosvijećenima za to razdoblje, kao što je ukidanje smrtne kazne i mučenja<ref>Machitadze, Zacharia. Mirianashvili, Lado. Lives of the Georgian Saints. ''St. [[Herman of Alaska]] Brotherhood'': 2006, p. 167</ref>.

Među izuzetim događajima Tamarine vladavine bilo je osnivanje [[Trapezuntsko Carstvo|Trapezuntskog Carstva]] na [[Crno more|Crnom moru]] [[1204.]] godine. Država je osnovana u sjeveroistočnom dijelu oslabljenog Bizanta, uz pomoć gruzijske vojske, koju su podržali [[Aleksije I. Trapezuntski]] i [[David Komnen]], obojica njeni rođaci. Aleksije i David bili su odbjegli bizantski knezovi odrasli na gruzijskom tlu. Prema povjesničarima, cilj ove ekspedicije je bio da se kazni bizantski car [[Aleksije IV.]] koji je oteo novac koji je ona poslala manastirima u [[Antiohija|Antiohiji]] i [[Sveta Gora|Svetoj Gori]]. Taj se pothvat može objasniti i željom da se iskoristi [[Četvrti križarski rat]] protiv [[Carigrad]]a, kako bi postavila prijateljsku državu u neposrednom gruzijskom susjedstvu na jugozapadu, kao i dinastičku solidarnost oduzetu Komnenima<ref>Eastmond (1998), pp. 153–154.</ref><ref>Vasiliev (1935), pp. 15–19.</ref>
.

Snaga u zemlji narasla je do te mjere da se u kasnijim godinama Tamarine vladavine, kraljevstvo primarno bavilo zaštitom gruzijskih monaških centara u Svetoj zemlji, od kojih se osam nalazilo u [[Jeruzalem]]u<ref>Antony Eastmond. ''Royal Imagery in Medieval Georgia''. [[Penn State Press]], 1998. p. 122</ref>. [[Saladin]]ov biograf Bahā' ad-Dīn ibn Šaddād navodi da je, nakon osvajanja Jeruzalema od strane [[Ajubidi|Ajubida]] [[1187.]] godine, Tamara poslala izaslanike sultanu kako bi tražila da joj se vrate oduzeti manastiri u Jeruzalemu. Saladinom odgovor nije zabilježen u povijesnim zapisima, ali se čini da su Tamarini napori rezultirali uspjehom<ref>Pahlitzsch, Johannes, "Georgians and Greeks in Jerusalem (1099–1310)", in Ciggaar & Herman (1996), pp. 38–39.</ref>.

Ibn Šaddad nadalje tvrdi, da je Tamara dala veću ponudu od bizantskog cara u njegovim nastojanjima da dobije moći [[Pravi križ|Svetog Križa]], nudeći 200.000 zlatnika Saladinu, koji je relikviju uzeo kao plijen u [[Bitka kod Hattina|bitci kod Hattina]], ali uzaludno.
[[Slika:The_XIIc._cross_of_Queen_Tamara_of_Georgia_-_Gold,_rubies,_emerald_and_pearls.jpg|mini|lijevo|150px|Križ kraljice Tamare, sastavljen od rubina, smaragda i velikih bisera]]
S procvatom trgovačkih centara, sada pod gruzijskom kontrolom, industrija i trgovina stvarale su novo bogatstvo Tamarinoj zemlji. Danak od susjeda i ratni plijen dodani su kraljevskoj riznici, što dovodi to toga da se govorilo: ''"Seljaci su poput plemića, plemići poput glavara, a kneževi poput kraljeva!"''<ref>Suny, Ronald Grigor, The Making of the Georgian Nation. Indiana University Press: 1994, p. 40</ref><ref>Toumanoff, Cyril. "Armenia and Georgia," The Cambridge Medieval History, vol. 4, pp. 593–637. Cambridge England: [[Cambridge University Press]]: 1966, p. pp. 624–625.</ref>

Tamarina vladavina također je značila i nastavak umjetničkog razvoja zemlje, započetog od njenih prethodnika. Dok suvremene gruzijske kronik i dalje imaju ugrađen kršćanski moral, vjerski motivi su počeli gobiti svoj ranije stečeni dominantni položaj u sekulranim literaturama. Obaj trend kulminirao je epskom poemom, nacionalnog pjesnika [[Šota Rustaveli|Šote Rustavelija]] "[[Vitez u tigrovoj koži]]" ''(Vepkhistq'aosani)''. Cijenjena u Gruziji, kao najveće dostignuće nativne literature, pjesma slavi srednjovjekovne humanističke ideale viteštva, prijateljstva i dvorske ljubavi.

== Nomadske invazije ==
U vrijeme kada [[Mongoli]] napadaju [[Slaveni|Slavene]] na sjeveroistoku Europe, nomadske horde istovremeno napreduju na jug, prema Gruziji. [[Đuro IV. Gruzijski|Đuro IV.]], Tamarin sin, ostavio je na stranu svoje pripreme za Četvrt križarski rat i usmjerio se na borbu protiv neprijatelja, ali je mongolski juriš bio prejak. Gruzijci su pretrpjeli teške gubitke u ratu, a i sam kralj biva teško ranjen. Kao rezultat toga, Đuro IV. je postao hendikepiran i umro prerano u dobi od 31 godinu.

Đurina sestra sestra Rusudan je preuzela tron, ali jebila suviše neiskusna i njezina zemlja suviše oslabljena i pritisnuta nomadima. [[1236.]] je istaknuti mongolski zapovjednik [[Čormagan]] vodio golemu vojsku protiv Gruzije i njenih vazalnih država, prisiljavajući Rusudan bježati na zapad, ostavljajući istok Gruzije u rukama plemića koji se na kraju sklopili mir s Mongolima i pristali plaćati danak. Oni koji su se opirali, bili su predmet uništenja. Mongolske vojske odlučile su ne prelaziti prirodnu barijeru u vidu  Lihske gore u potrazi za gruzijskom kraljicom. Ona je kasnije pokušala dobiti podršku od [[Grgur IX.|papa Grgura IX.]], ali bez uspjeha. [[1243.]] godine Gruzija je konačno bila prisiljena priznati velikog kana [[Kagan]]a kao svog gospodara.

Možda invazija Mongola i nije toliko devasitrala zemlju, kao što su to bili anti-mongolske borbe koje su se odvijale u zemlji. Prvi ustanak započeo je [[1259.]] godine pod vodstvom [[David VI. Gruzijski|Davida VI.]] i trajao je gotovo trideset godina. Antimongolske borbe nastavljene su bezuspješno i pod vodstvom [[Dmitar II. Gruzijski|Demetra II. Odanog]] i [[David VIII. Gruzijski|Davida VIII.]]

Pod kraljem [[Đuro V. Gruzijski|Đurom V. Briljantnim]], Gruzija je napokon doživjela razdoblje preporoda. Pronicljivi vladar, Đuro V. odigrao je ulogu u padu [[Ilhanidsko Carstvo|Ilhanidskog Carstva]], prestao je plaćati danak Mongolima, obnovio državne granice Gruzije od prije [[1220.]] godine i vratio [[Trapezuntsko Carstvo]] pod sferi gruzijskog utjecaja. Uspostavljene su bliske međunarodne trgovačke mreže, poglavito s bizantom, s kojima je Đuro V. imao obiteljskih veza, ali također i s velikim pomorskim republikama [[Mletačka Republika|Venecijom]] i [[Republika Genova|Genovom]]. Također obnavlja i gruzijske samostane u Jeruzalemu i osigurava slobodan prolaz gruzijskim hodočasnicima u Svetu zemlju. Raširena upotreba [[Jeruzalemski križ|Jeruzalemskog križa]] - inspiracija za modernu [[Zastava Gruzije|zastavu Gruzije]] - je datirana u vrijeme vladavine Đure V. Smrću Đure V., posljednjeg velikog vladara ujedinjene Gruzije, ubrzao se nepovratan pad moći kraljevine. Sljedeća desetljeća obilježena su [[kuga|kugom]], koju su proširili [[nomadi]], kao i brojne provale [[Timur]]a, koje su poharale gospodarstvo zemlje. Nakon pada Bizanta, Gruzije je definitivno gurnuta u izolaciju, postavši kršćanska enklava okružena neprijateljskim tursko-iranskim susjedima.

== Reference ==
{{izvori}}

[[Kategorija:Povijest Gruzije 1008. – 1490.| ]]