Vidi kôd stranice Grčko-turski rat (1919. – 1922.)

<!--'''Grčko-turski rat (1919. – 1922.)'''-->{{Uklopi s razgovora}}
{{Bitka
|naziv=Grčko-turski rat (1919. – 1922.)
|sukob=Turski rat za nezavisnost
|slika=[[Datoteka:Ermoscharge.JPG|300px]]
|opis slike=Grčki napad
|vrijeme=[[svibanj]] [[1919.]] – [[22. listopada]] [[1922.]]
|mjesto=[[Mala Azija]]
|povod=Proširenje Grčke na račun Turske
|teritorij=
|ishod=Pobjeda Turske Republike
|strana1=[[Datoteka:Flag of Greece (1828-1978).svg|border|20px]] [[Grčka|Grčka vojska]]<hr>'''Podržan od:'''<br />[[Datoteka:Flag of the United Kingdom.svg|border|20px]] [[Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske|Ujedinjeno Kraljevstvo]]
|strana2=[[Datoteka:Flag of the Ottoman Empire (1844–1922).svg‎|border|20px]] Turski revolucionari<hr>'''Podržan od:'''<br />[[Datoteka:Flag of the Russian Soviet Federative Socialist Republic (1918-1920).svg|border|20px]] [[Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika|Ruske SFSR]]<br />[[Datoteka:Flag of Italy (1861–1946).svg|border|20px]] [[Kraljevina Italija|Italija]]<ref>[http://dergiler.ankara.edu.tr/dergiler/44/671/8544.pdf ''The Place of the Turkish Independence War in the American Press (1918-1923)'' by Bülent Bilmez]: "...the occupation of western Turkey by the Greek armies under the control of the Allied Powers, the discord among them was evident and publicly known. As the Italians were against this occupation from the beginning, and started "secretly" helping the Kemalists, this conflict among the Allied Powers, and the Italian support for the Kemalists were reported regularly by the American press."</ref><ref>[http://www.atam.gov.tr/wp-content/uploads/Mevl%C3%BCt-%C3%87ELEB%C4%B0-M%C3%BCtareke-D%C3%B6neminde-Mustafa-Kemal-Pa%C5%9Fa-Kont-Sforza-G%C3%B6r%C3%BC%C5%9Fmesi.pdf ''Mütareke Döneminde Mustafa Kemal Paşa-Kont Sforza Görüşmesi'', Mevlüt Çelebi] {{Tur oznaka}}</ref><ref>[http://web.archive.org/web/20190823044540/https://riyadakpinar.blogspot.com/2019/01/mustafa-kemal-pasa-kont-sforza-ve.html Mustafa Kemal Paşa – Kont Sforza ve İtalya İlişkisi] {{Tur oznaka}}</ref>
|strana3=
|zapovjednik1 = [[Datoteka:Flag of Greece (1828-1978).svg|border|20px]] Leonidas Paraskevopoulos,<br>Anastasios Papoulas,<br>Georgios Hatzianestis
|zapovjednik2 = [[Datoteka:Flag of the Ottoman Empire (1844–1922).svg‎|border|20px]] [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemal Atatürk]],<br>İsmet İnönü,<br>Fevzi Çakmak,<br>Ali Fuat Cebesoy
|zapovjednik3=
|postrojbe1 = 200.000*
|postrojbe2 = 208.000*+lokalna milicija
|postrojbe3=
|gubitci1 = 23.000**<br>20.820 ***
|gubitci2 = 20.540**<br>10.000 ***
|posljedice3=
|bilješke=* Vojnici<br>** Ubijeni<br>*** Ranjeni. Mnogi su nestali tako da se točan broj ne može reći.
}}

'''Grčko-turski rat''' vođen od svibnja [[1919.]] do listopada [[1922.]], neki ga zovu ''Rat u Maloj Aziji'', ili ''Grčkom kampanjom u Turskom ratu za nezavisnost''.

To je bio niz vojnih srazova tijekom komadanja [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]], nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. Rat je vođen između [[Grčka|grčke]] vojske i [[Otomansko Carstvo|otomanske]] regularne vojske i [[turska|turskih]] nacionalista, koji su kasnije osnovali [[Turska|Republiku Tursku]].

Grčka kampanja otpočela je zato što su  saveznici iz [[Antanta|Antante]], osobito [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] premijer [[David Lloyd George]], obećali Grčkoj, za savezništvo u ratu,
teritorijalno proširenje na račun protivničkog [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]]. Završio je tako da su se Grci morali povući na granice od prije početka rata i velikom razmjenom stanovništva, s netom ustanovljenom [[Turska|Republikom Turskom]], i mirovnim ugovorom iz [[Lausanna|Lausanne]].

Propast vojne kampanje [[Grčka|Grčke]], kao i neuspjesi u [[Turska|tursko]] - [[Armenija|armenskom]] sukobu, kao i neuspjesi u [[Francuska|francusko]] - [[Turska|turskom]] ratu protiv Turskog nacionalnog pokreta, prisilili su [[Antanta|Saveznike]], da napuste [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Mir iz Sèvresa]] i pregovaraju u [[Lausanna|Lausanni]] o novom mirovnom sporazumu. Na kraju su morali priznati neovisnost [[Turska|Turske Republike]] i turski suverenitet nad Istočnom [[Tračka (regija)|Tračkom]] i [[Anatolija|Anatolijom]].

== Pozadina sukoba ==
==== Geopolitički okvir sukoba ====

Geopolitički kontekst sukoba proizlazi iz posljedica [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], kao i u činjenici da je [[Otomansko Carstvo]] bilo uključeno u [[Bliski istok|Blisko istočne]] intrige.

[[Grci]] su dobili naredbu da se iskrcaju u [[Izmir|Smirnu]] ( [[turski]]: [[Izmir]] ) od stane [[Antanta|Antante]], kao dio dogovora o diobi [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]]. Tijekom tog sukoba, [[Otomansko Carstvo]] se potpuno urušilo, i pobjednička [[Antanta]] ga je prisilila potpisati [[Mirovni ugovor u Sèvresu]]  10. kolovoza [[1920.]]
Bilo je puno tajnih sporazuma koji su uključivali komadanje [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]], nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. Trojna Antanta je davala kontradiktorna obećanja Grcima na račun Male Azije.

Na [[Pariška mirovna konferencija 1919.|Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919.]], grčki premijer [[Elefterios Venizelos|Venizelos]], snažno je lobirao je za veliko proširenje [[Grčka|Grčke]] tzv. ( Veliku Ideju,'' grčki'': Megali Idea) koja bi uključivala brojne grčke zajednice u Sjevernom [[Epir|Epiru]], [[Trakija|Trakiji]] i [[Mala Azija|Maloj Aziji]]. [[Antanta|Savezici]], a osobito [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] premijer [[David Lloyd George]] su obećali Grčkoj teritorije u zamjenu za velike žrtve i troškove koje su [[Grci]] podnijeli za rata na strani saveznika iz [[Antanta|Antante]].

To je uključivalo istočnu [[Trakija|Trakiju]], otoke ''Imbros'' (turski: Gökçeada) i ''Tenedos'' (turski: Bozcaada), kao i dijelove zapadne  [[Anatolija|Anatolije]], oko grada [[Izmir|Smirne]], gdje je u to vrijeme živjela značajna grčka zajednica.

Italo-anglo-francuski  Sporazum iz  ''St.-Jean-de-Maurienne'', potpisan 26. travnja, [[1917.]], ustanovio je "srednje-istočne interese [[Italija|Italije]]" , ali je taj dogovor prekršen [[Grčka|grčkom]] okupacijom [[Izmir|Smirne]], koja je obećana [[Italija|Italiji]]. Prije same okupacije, [[Italija|talijanska]] delegacija se opirala ideji [[Grčka|grčke]] okupacije zapadne [[Anatolija|Anatolije]], nakon toga napustila je [[Pariška mirovna konferencija 1919.|Parišku mirovnu konferenciju]] i nije se vratila do 5. svibnja. Odlazak [[Talijani|talijana]] olakšao je posao [[David Lloyd George|Lloyd Georgeu]] da uvjeri  [[Francuska|Francusku]] i [[Sjedinjene Američke Države]] da daju prednost [[Grci]]ma u vojnim operacijama u Zapadnoj [[Anatolija|Anatoliji]] u odnosu na [[Talijani|talijane]].

Po nekim povjesničarima, Grčka okupacija [[Izmir]]a ( Smirne), bila je kap koja je prelila čašu i uzrokovala ''Turski nacionalni pokret''. Po [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskom]] povjesničaru ''Arnold J. Toynbeeu'', to je bila sramota političara [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]] i [[David Lloyd George|Lloyd Georgea]], koji su načinili velike pogreške i izazvali velike patnje [[Grci|grčkog]] i [[Turci|turskog]] stanovništva ([[Grčko-turska razmjena stanovništva|masovnog preseljenja]]). Tako su nestali [[Pont (regija)|Pont]]ski [[Pontski Grci|Grci]], istovremeno to je izazvalo i promjenu etičkog stanja stanovništva u Sjevernoj [[Grčka|Grčkoj]], gdje je većina prognanika upućena, osobito u [[Makedonija|Makedoniji]] i [[Trakija|Trakiji]], gdje se promijenio etički sastav stanovništva, a to je izazvalo daljnje krize koje se protežu gotovo do današnjeg dana.

==== Grčka zajednica u Anatoliji ====

Jedan od glavnih argumenata [[Grčka|Grčke]] vlade za upućivanje vojne ekspedicije u [[Mala Azija|Malu Aziju]], bila je i brojna Grčka zajednica u [[Anatolija|Anatoliji]].

[[Grci]] su naselili [[Mala Azija|Malu Aziju]] (Lidija), još za [[antika|antike]] ([[Jonjani]]). [[Grčke kolonije]] u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], bile su značajan dio grčkog svijeta, i uvijek pod kontrolom [[Grci|Grka]], od [[brončano doba|brončanog doba]], preko [[Helenizam|helenizma]], [[Bizant]]a pa sve do kraja XV st., kad su [[Turci]] [[Seldžuci]] osvojili i posljednje enklave otpora. Prije [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] oko 2,5 milijuna [[Grci|Grka]] živjelo je unutar teritorija [[Turska|Turske]] (kakva je danas ). [[1915.]] Novoustanovljena turska vlada, započela je s rigidnom nacionalističkom politikom protiv manjinskih zajednica, koja se po nekim povjesničarima može nazvati - [[genocid]]om (najpoznatiji su masakri i [[Armenski genocid|progoni]] [[Armenci|Armenaca]]), i progon drugih manjinskih zajednica (uglavnom [[kršćani|kršćana]]). Između ostalog na taj način je i proganjana i terorizirana brojna [[grci|grčka]] zajednica u [[Pont (regija)|Pont]]u, [[Mala Azija|Maloj Aziji]] i Zapadnoj [[Anatolija|Anatoliji]]).

Tadašnji grčki premijer  [[Elefterios Venizelos]], u izjavi danoj [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskim]] novinarima rekao je: - Da Grčka ne ratuje protiv [[islam]]a, već protiv anakrone, korumpirane i nesposobne vlasti, koju će istjerati s onih područja gdje [[Grci]] čine većinu stanovništva.

Protivnici grčkih stajališta, branili su novu [[Turska|tursku]] vladu, činjenicama da je ona tek ustanovljena, i preslaba, da bi mogla učinkovito djelovati, kao i time da je ona ionako pod kontrolom [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskih]] okupacionih vlasti.

==== Grčki nacionalizam ====

Jedan od velikih pokretača rata bila je grčka nacionalističko - [[iredentizam|iredentistička]] '''Velika Ideja''' ( [[grčki]]: Megali Idea ), zapravo jedna vrsta ponovnog uskrsnuća [[Bizantsko Carstvo|Bizantskog Carstva]], na obje obale [[Egejsko more|Egejskog mora]].
U vrijeme grčke borbe za nezavisnost od [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]] ( [[1830.]]), - Megali Idea, igrala je veliku ulogu u grčkoj politici i nacionalnoj svijesti.
Velika Ideja ipak nije samo ideja XIX. stoljetnog probuđenog  nacionalizma, ona je u korijenima mnogih grčkih vjerovanja, a to je da [[Istanbul|Konstatinopolis]] ponovo 
treba obnoviti kao sjedište kršćanstva, i da treba ponovno osnovati kršćansko
[[Bizantinsko Carstvo]] koje je propalo [[1453.]], kao i da crkva [[Sveta Sofija]] ponovno treba biti u [[kršćanstvo|kršćanskim]] rukama. 

'''Velika Ideja''', uključivala je [[Istanbul|Konstantinopolis]], [[Kreta|Kretu]], [[Tesalija|Tesaliju]], [[Epir|Epir]], [[Makedonija|Makedoniju]], [[Tračka (regija)|Tračku]], [[Egejsko more|Egejske otoke]], [[Cipar]], obalu [[Mala Azija|Male Azije]], pa čak i [[Pont (regija)|Pont]] u [[Crno more|Crnom moru]].

== Vojne operacije ==
[[Datoteka:Greco Turkish War 1919-1922.svg|mini|300px|Vojna djelovanja u Anatoliji tijekom Grčko-turskog rata]]
Vojni aspekt sukoba počeo je ''Sporazumom o prekidu vatre iz Mudrosa''. Grčko-turski rat se može podijeliti u tri perioda.

''Prvi dio'', ( od svibnja, [[1919.]] do studenog, [[1920.]]), uključuje iskrcavanje [[Grčka|grčke]] vojske u [[Mala Azija|Maloj Aziji]] i njezino učvršćivanje po obali [[Egejsko more|Egeja]].

''Drugi dio'' trajao je od listopada, [[1920.]] do lipnja, [[1921.]], njega su karakterizirale [[Grčka|grčke]] ofanzivne vojne operacije. U ''trećem'', završnom periodu, koji je trajao do kolovaza, ''1922''., [[Turci]] su preuzeli stratešku inicijativu i prisilili grčku vojsku na napuštanje [[Mala Azija|Male Azije]].

==== Grčko zaposjedanje  [[Izmir|Smirne]], svibanj [[1919.]] ====

Dne 15. svibnja, [[1919.]], dvadeset tisuća grčkih vojnika iskrcalo se u [[Izmir]]u (Smirni) i preuzelo kontrolu nad gradom i okolicom, pod zaštitom [[grčka|grčke]], [[francuska|francuske]] i [[ujedinjeno kraljevstvo|britanske]] mornarice. Pravna osnova tog čina bio je član 7. Primirja iz  Mudrosa, koji je dozvoljavao Saveznicima "zauzeće bilo koje strategijske pozicije ako bi to zahtijevala sigurnost Saveznika".

Grčke snage su u međuvremenu ušle i u istočnu [[Trakija|Trakiju]].

Grci u  [[Izmir]]u (Smirna) i ostali kršćani, (većinom [[Armenci]], tvorili su manjinu po [[turski|turskim]] izvorima, a većinu po [[grčki|grčkim]]), dočekali su [[grčka|grčke]] vojnike kao oslobodioce. Nasuprot tome [[turci|tursko]] stanovništvo, u njima je vidjelo - zavojevače.
[[Grci|Grčko]] iskrcavanje prošlo je uz manje sporadične otpore, manjih neregularnih turskih vojnih grupa po periferiji. Većina regularne vojske dočekala je [[Grci|Grke]] u miru ili se povukla dublje u unutrašnjost.

Dok je turskoj vojsci naređeno da ne puca, turski nacionalist -  ''Hasan Tahsin'' ubio je [[Grčki|grčkog]] službenika, na to su grčki vojnici, otvorili vatru na turske vojnike i vladinu zgradu, oko 300 do 400 [[Turci|Turaka]] i oko 100 [[Grci|Grka]] poginulo je tog prvog dana. 
Grčka uprava bila je ponižavajuća za muslimane, osobito kad se zahtijevalo skidanje [[fes|fesova]] (sa muških glava) i [[feredža]] sa ženskih lica, što su ortodoksni [[islam|islamski]] vjernici doživljavali kao tešku uvredu i teror nad sobom.

==== Grčka ljetna ofenziva 1920. ====

U ljeto [[1920.]], [[Grčka vojska|grčka vojska]] poduzela je seriju uspješnih napada u pravcu doline [[Meander]] (Menderes), ''Peramosa'' i ''Filadelfije''. Ciljevi ove ofenzive bili su osiguranje strateške dubine za obranu Smirne ([[Izmir|Izmira]] ) i njezine okolice. Na kraju te kampanje [[Grci|Grci]] su povećali svoj okupacioni teritorij u [[Anatolija|Anatoliji]].

==== [[Mirovni ugovor u Sèvresu]], (kolovoz, [[1920.]]) ====
10. kolovoza, [[1920.]], [[Otomansko carstvo|Otomanski Imperij]], potpisao je [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Sporazum iz Sèvresa]], prepuštajući  [[Grčka|Grčkoj]], [[Trakija|Trakiju]], sve do linije Čatalja. Ono što je bilo još značajnije, je da je [[Turska]] dala prava Grčkoj na otoke ''Imbros'' i ''Tenedos'', zadržavši mali teritorij oko [[Istanbul|Konstantinopolisa]], otoke u [[Mramorno more|Mramornom moru]], i "i mali uski pojas [[Europa|Europskog]] tla". [[Bospor|Bosporski tjesnac]], prepušten je pod kontrolu Međunarodne komisije, i otvoren za promet svima.
[[Turska]] je bila prisiljena prepustiti svoj teritorij oko grada Smirne ( [[Izmir]] ). [[Grci|Grci]] su upravljali enklavom [[Izmir]], ali suverinitet je nominalno ostao pod [[Sultan|sultanom]]. Po provizornom sporazumu, Smirnom ([[Izmir]]om ) će upravljati lokalni parlament u razdoblju od pet godina, a zatim bi se uključila u [[Kraljevina Grčka|Kraljevinu Grčku]] ako se tako odluči na plebiscitu koji bi se trebao održati pod pokroviteljstvom [[Liga Naroda|Lige Naroda]].

Sporazum nikad nije ratificiralo ni [[Otomansko Carstvo]], a ni [[Grčka]].

==== Grčka ekspanzija, listopad [[1920.]] ====

U listopadu,1920., [[Grčka vojska|grčka vojska]] napredovala je unutrašnjost [[Anatolija|Anatolije]] uz podršku [[David Lloyd George|Lloyda George]], koji je time želio povećati pritisak na [[Turci|Turke]] da potpišu [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Ugovor iz Sèvresa]]. Ova avantura otpočela je za liberalne vlade [[Elefterios Venizelos|Elefteriosa Venizelosa]], koji je ubrzo je izgubio izbore i vlast i zamjenjen je ''Dimitriosom Gounarisom'', koji je unaprijedio neiskusne monarhističke [[časnik|časnike]] za vrhovne zapovjednike.
Kralj ''Konstantin I''. osobno je preuzeo komandu nad vojskom iz  Smirne ( [[Izmir]] ). Strategijski ciljevi ovih operacija bili su poraziti Turske nacionaliste i prisiliti [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafu Kemala Atatürka]], na mirovne pregovore. Grci, su bili brojniji i modernije opremljeni i željeli što brži sukob sa slabo opremljenom turskom vojskom.
==== Smrt kralja Aleksandra i odstupanje premijera [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]], listopad, [[1920.]] ====

U listopadu, ''1920''. ''kralj Aleksandar'' je umro zbog ugriza svog kućnog ljubimca - ''majmuna''. Taj incident zove se "majmunski ugriz koji je promijenio grčku povijest ". [[Elefterios Venizelos|Venizelos]] je i tako želio republiku i to jedva dočekao da ukine monarhiju. Nakon smrti kralja Aleksandra, zakazani su novi izbori za 1. studeni, [[1920.]], ubrzo je izbio sukob  između podupiratelja [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]] i onih novog pretendenta za grčkog kralja Konstantina. Rat je natjerao mnoge Grke da promjene mišljenje, i glasaju za promjene. Na veliko iznenađenje mnogih, Venizelos je dobio samo 118 od mogućih 369 mjesta. Veliki poraz primorao je  [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]] i brojne njegove bliske suradnike da napuste zemlju. Nova vlada pripremila je  plebiscit za povratak kralja Konstantina. Plebiscitom je kralj pozvan da se vrati u domovinu, a grčka vojska koja je trebala štititi Smirnu i [[Egejsko more|Egejsku]] obalu uputila se u marš na [[Ankara|Ankaru]].
==== Prva bitka kod Inenija, prosinac, 1920. ====

U prosincu, [[1920.]] Grci su dospjeli do Eskişehira. Naišavši na snažan otpor, vratili su se na prvobitne pozicije. Na početku [[1921.]] Grci su obnovili svoje napade, ali su opet naišli na snažan otpor turskih nacionalista, koji su se borili neusporedivo bolje i motiviranije i bili opremljeni poput regularne vojske.
Grčka strateška inicijativa je prvi put zaustavljena u ''Prvoj bitci kod Inenija'' (11. siječnja, [[1921.]]) Taj razvoj događaja naveo je  Saveznike da predlože na
osnovi [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Ugovora iz Sèvresa]], ''Konferenciju u Londonu'' gdje su i obje turske strane bile prisutne; Turski revolucionari ( koji [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Ugovor iz Sèvresa]] nisu priznavali), kao i  otomanska vlada. I pored toga što su postignuti neki dogovori s [[Italija|Italijom]], [[Francuska|Francuskom]] i [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanijom]], odluku nije podržala Grčka vlada koja je vjerovala da i dalje ima stratešku inicijativu i da će pregovarati s jačih pozicija.  Grci su započeli, drugu bitku kod Inenija( 27. ožujka,), i uspjeli poraziti Turke ( 30.ožujka ). 
[[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanci]] su podržavali drčku teritorijalnu ekspanziju, ali nisu htjeli direktno sudjelovati u vojnim operacijama da ne provociraju Francuze.
==== Bitka kod Sakarje, kolovoz, 1921. ====

U Srpnju,[[1921.]], osvježena  grčka vojska pobijedila je turske snage pod komandom ''Ismeta Inenia'', u bitci kod ''Kutahja - Eskisehira'' i izbila na obale rijeke ''Sakarje'' ( [[grčki]]: Sangarios), na manje od 100 km zapadno od [[Ankara|Ankare]]. Turska vojska bili su brojni fanatični dobrovoljci, koji su izgarali u bitci. Ali i pored  [[SSSR|sovjetske]] vojne pomoći, bili su slabo opremljeni, s privatnim puškama pokupljenim zbrda zdola, s malo streljiva, i bez odora. Poraz je bio posljedica toga.
Grčki kralj Konstantin je  likovao, i pozvao [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] časnike na pobjedničku večeru u [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemalov]] glavni grad.
U međuvremenu, turski parlament, nezadovoljan potezima [[Ismet Ineni|Ismeta Inenija]] kao zapovjednika na zapadnom frontu, želio je da [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa Kemal]] i  stožerni general ''Fevzi Cakmak'' preuzmu zapovjedništvo nad odbranom. Strah od grčkog napredovanja kulminirao je za 21 dan u ''Bitci kod Sakarje'' ( 23. kolovoz,  – 13. rujan, [[1921.]] ). Turske  obrambene pozicije bile su na uzvisinama, a Grci su ih trebali na juriš zauzeti.
Visovi su padali iz ruke u ruku, po nekoliko puta. Ključni moment bitke bio je [[grčka vojska|grčki]] pokušaj  zauzeća ''Hajmana'', na svega 40 kilometera južno od  [[Ankara|Ankare]], koji su [[Turci]] uspjeli zadržati. Bitka je iscrpila obje strane, ali to je bio ipak prvi poraz [[Grci|Grka]], koji su se morali povući na ranije pozicije.
Slabosti grčke pozicije, bili su velika razvučenost prednjih linija, ispokidane linije opsrbe, i zbog toga, nedostatci streljiva u ključnim momentima.
To je bilo najviše što su [[Grci]] mogli postići u [[Anatolija|Anatoliji]], za nekoliko tjedana vratili se na pozicije koje su držali u srpnju.
Turski Parlament nagradio je oba [[vojskovođa]] [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafu Kemala]] i ''Fevzi Cakmaka'', činom [[feldmaršal|feldmaršala]], za zasluge u bitci. Do današnjeg dana nitko drugi nije dobio čin od pet [[general|generalskih]] zvjezdica u Turskoj republici.

==== Kraj grčke ofanzive ====

Po nekima Grci su poraženi jer im je izostala [[antanta|Saveznička vojna podrška]]. Ali po drugim stajalištima, stvar je stajala obrnuto. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] snage zauzele su [[Bospor|Bosporski tjesnac]], najbogatiji i najnapučeniji dio [[Turska|Turske]], [[francuska]] vojska napadala je na
[[Turci|Turke]] s juga i zauzela gradove na jugu [[Anatolija|Anatolije]] (uključivo [[Adana|Adanu]]) a [[Turci]] su za vratom imali i [[Armenci|armenske]] borce koji su digli pobunu i tako otvorili i treći front.
Sve to bilo je i više nego izdašna pomoć.
U međuvremenu su [[Turci]] osigurali [[SSSR|sovjetsku]] podršku, vrativši [[SSSR|Sovjetima]] grad ''Batum''. [[Talijani]] su koristili svoju vojnu bazu u [[Antalija|Antaliji]] da naoružaju i izvježbaju [[Turska vojska|turske snage]] u borbi protiv [[Grci|Grka]]. 
U javnim istupima, [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa Kemal]] razvio je misao o [[Anatolija|Anatoliji]] kao "tvrđavi protiv agresije na Istok". Bitka nije bila dakle samo za [[Turska|Tursku]] već za čitav Istok.
To je mobilizirale muslimane po čitavoj [[Azija|Aziji]], i pribavilo Turskom nacionalnom pokretu brojne simpatizere i podupiratelje.
''Kilafetski komitet'' u  [[Bombay|Bombayu]] počeo je prikupljati pomoć, Turskom nacionalnom otporu, oni su izjavili: "[[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa Kemal Paša]] učinio je čuda i nemate pojma koliko u [[Indija|Indiji]] ljudi obožava njegovo ime ..."
Ipak glavni razlog [[Grčka|grčkog]] poraza bio je loše planiran strategijski cilj cijele te vojne avanture. [[Grčka]] vojska nije oskudjevala jedino u motiviranom ljudstvu, ali u svemu drugom jest, zbog siromašnog gospodarstva koje nije moglo  izdržati tako dugu mobilizaciju ljudstva. Uskoro [[grčka]] okupaciona vojska, dosegla je svoj limit u logistici i počela pokazivati ozbiljne slabosti proizašle iz držanja tako velike teritorije. [[Grčka]] ekspediciona vojska trpjela je i stalne napade [[turska vojska|turskih regularnih]], ali i brojnih dobrovoljačkih iregularnih snaga.
==== Zatišje - ožujak, 1922. ====

Kad su im propali vojni pokušaji, [[Grci]] su stali apelirati na[[Antanta|Saveznike]] za pomoć, ali na početku 1922. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanci]], [[Francuzi]] i [[Talijani]] odlučili su da [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Sporazum iz  Sèvresa]], nije moguće više podržavati, i da se ga mora revidirati. Nakon te odluke stali su potpisivati separatne sporazume i napuštati svoje pozicije po [[Turska|Turskoj]], i ostavili [[Grci|Grke]] same.
U ožujku, [[1922.]] Saveznici su predložili primirje, ali [[Mustafa Kemal Atatürk]] osjećao je da ima strategijsku prednost, i odbio svake pregovore sve dok su god Grci u [[Anatolija|Anatoliji]]. Nastavio je s reorganizacijom [[Turska vojska|turske vojske]] i pripremama za konačni protudar na [[Grci|Grke]].
==== Turski protuudar - kolovoz 1922. ====

Turci su otpočeli sa svojim protuudarom  26. kolovoza, taj događaj oni zovu ''Velika ofenziva'' ([[turski]]: Buyuk Taaruz). Većina grčkih obrambenih pozicija bila je pregažena u 26. kolovoza, sljedeći dan pao je grad  ''Afijon''. 30. kolovoza [[grčka vojska|grčka vojska]] pretrpila je odlučujući poraz u bitci kod [[Dumlipinar|Dumlipinara]], sa zarobljenom ili izbačenom polovicom vojske, i s potpunim gubitkom opreme. Ovaj dan slavi se u [[Turska|Turskoj]] kao Nacionalni praznik - ''Dan Pobjede''.
Za bitke kod [[Dumlipinar|Dumlipinara]], grčki generali; ''Tricupis'' i ''Dionis'' pali su u zarobljeništvo.
Nakon toga 1. rujna, [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa Kemal]] naredio je [[Turska vojska|turskoj vojsci]], -  "Vojnici, Vaš prvi cilj je Mediteran, naprijed".
2. rujna, pao je ''Eskisehir'', i grčka vlada molila je  [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britance]] da im pomognu barem zadržati enklavu  [[Izmir]] ( Smirna ) . ''Balikesir'' i ''Bilecik'' zauzeti su - 6. Rujna, a sljedećeg dana ''Ajdin''. ''Manisa'' je pala - 8. Rujna . Vlada u [[Atena (grad)|Ateni]] podnijela je ostavku, a [[turska]] konjica ušla je u [[Izmir]]( Smirna )9. Rujna. Nakon toga pali su ''Gemlik'' ( 9. rujna ), i ''Mudanja'' ( 11. rujna),  s čitavom [[Grčka|grčkom]] divizijom u okruženju. Izbacivanje [[Grčka|grčkih]] snaga iz [[Anatolija|Anatolije]] dovršeno je 14. rujna.[[Mustafa Kemal Atatürk|Kemalove snage]] nalazile su se sjeverno od  [[Bospor|Bospora]], na  [[Mramorno more|Mramornom moru]], i [[Dardaneli|Dardanelima]] gdje su [[antanta|Saveznički]] garnizoni osvježeni vojnicima, [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanije]], [[Francuska|Francuske]] i
[[Italija|Italije]] iz [[Istanbul|Konstantinopolisa]]. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanski]] kabinet odlučio se oduprijeti [[Turci|Turcima]], kod [[Dardaneli|Dardanela]] i zatražio pomoć od [[Francuzi|Francuza]] i  [[Talijani|Talijana]], da tako pomogne [[Grci|Grcima]]
da zadrže istočnu [[Trakija|Trakiju]]. Unatoč tom apelu, [[Talijani]] i [[Francuzi]] napustili su svoje položaje, i ostavili [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britance]] same. 
24. rujna, [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemalove snage]] izbile su na tjesnac i odbile [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] zahtjev za povlačenjem. Ovo je podvojilo  [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britansku vladu]], Saveznički zapovjednik [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] general '''Harington''', naredio je svojim ljudima da ne pucaju na [[Turci|Turke]], i upozorio kabinet da ne srlja u avanturu.
[[Grčka vojska|Grčka mornarica]], napustila je [[Istanbul]] nakon njegovog zahtjeva, napokon prisilio je Grke da se povuku iza [[rijeka Marica|rijeke  Marice]] u [[Trakija|Trakiji]].
Ovi potezi naveli su [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafu Kemala Atatürk]] da prihvati pregovore o prekidu vatre.

==== Grčka politika spaljene zemlje ====

Po mnogim izvorima, prilikom svog povlačenja iz [[Anatolija|Anatolije]] u zadnjoj fazi rata, [[grčka vojska]] je provodila politiku masovne odmazde i spaljivala sve od kuda se povlačila.
Po izvještajima ''Jamesa Loder Parka'', [[SAD|američkog]] vice-konzula u [[Istanbul|Istanbulu]] u to vrijeme, koji je posjetio uništene krajeve odmah nakon grčke evakuacije, situacija je izgledala ovako; "Manisa... gotovo potpuno uništena vatrom... 10.300 kuća, 15 mošeja, dva javna kupališta, 2278 trgovina, 19 hotela, 26 vila…uništeno."

==== Ponovno zauzeće Izmira - rujan, 1922. ====

Zbog mogućnosti velikih nereda i zločina koji bi se mogli desiti nakon ponovnog zauzeća Smirne ( Izmira ), [[Mustafa Kemal Atatürk]] izdao je zapovjed da će kazniti na smrt svakog turskog vojnika koji bi terorizirao civile. Par dana prije zauzeća grada dijeljeni su letci po gradu pisani na [[grčki jezik|grčkom jeziku]]. [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemal Atatürk]] je također naglasio da vlada u  [[Ankara|Ankari]] ne može biti odgovorna za pojedine slučajeve odmazdi i masakra.
Ove naredbe su naveliko zanekarivali [[Turska vojska]] i [[Nasrudin Paša]], zapovjednika turske vojske u [[Izmir|Izmiru]], čije su zapovjedi bile potpuno oprečne Atatürkovim. [[Nasrudin Paša|Nasrudin Pašine]] naredbe imale su za glavni cilj protjerivanje [[kršćani|kršćanskog]] stanovništva iz grada.
Za vrijeme komfuzije i anarhije koja je uslijedila, veliki dio grada je izgorio, a imovina  [[Grci|Grka]] je opljačkana. Požar je i danas sporan događaj, neki ga pripisuju [[Turska vojska|turskoj vojsci]], dok je po drugima uzrok, - starost kuća, ali ostaje činjenica da su gorjeli samo [[Grčka|grčki]] i [[Armenija|armenski]] dijelovi grada.
[[Turska vojska]] izmasakrirala je dobar dio kršćanske populacije, ono uključuje linč i neobično sadističko ubistvo, grčkog pravoslavnog [[Mitropolit|Mitropolita]] ''Krisostomosa'' iz [[Izmir|Smirne]], kome su najprije odsječene uši, nos i ruke, a oči iskopane nožem. [[Grci]] su nastojali pobjeći iz grada brodovima, bar do [[antanta|Savezničkih]] brodova.
==== Prekid neprijateljstava ====

Sporazum o prekidu vatre iz  Mudanije zaključen je 11. listopada, [[1922.]] Saveznici ([[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanci]], [[Francuzi]] i [[Talijani]]) ostali su kontrolirati istočnu
[[Trakija|Trakiju]] i  [[Bospor]]. [[Grci]] su morali napustiti ta područja. Sporazum je stupio na snagu 15. listopada, dan nakon što su ga [[Grci]] potpisali.
Primirje iz ''Mudanije'' naslijedio je Ugovor iz [[Lausanna|Lausanne]], velik njegov dio je uključivao razmjenu stanovništva.
Preko jedan i pol milijuna [[Grci|Grka]] ([[kršćani|kršćana]]) je preseljeno, nešto u [[Atika (pokrajina)|Atiku]] a dobar dio u novostečene teritorije u [[Makedonija|Makedoniji]] i [[Trakija|Trakiji]].

==== Snage koje su pomagale Turskim nacionalistima ====

Nova Grčka vlada, pod ''Gunaresom'', smijenjila je sve časnike [[veteran|veterane]], i vrhovno zapovjedništvo nad vojskom dala ''Anastasiosu Papulasu''. [[Francuzi]] i [[Talijani]] sklopili su posebne sporazume s [[Turci|turskim]] revolucionarima,  i tako učvrstili njihovu vlast. Prodali su im velike  količine vlastitog oružja( s terena), jer su računali da su Grci ionako [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] klijenti, pa ga neće kupiti. [[Talijani]] su koristili svoje baze u [[Anatolija|Anatoliji]] za pomoć [[Turci|Turcima]], a protiv [[Grci|Grka]], koji su ih izgurali sa željenih pozicija. Napokon i novoustanovljeni sjeverni susjed [[SSSR|Sovjetski Savez]] imao je dobar odnos s Kemalom Ataturkom, jer nije bio u poziciji i nije želio otvarati novi front na svojim južnim granicama. Taj odnos s novom turskom vlašću, kulminirao je Sporazumom iz [[Moskva|Moskve]] (1921.). [[SSSR|Sovjetski savez]] je mirno
promatrao grčko - turski i tursko - [[Armenci|armenski]] sukob i pomagao Kemala novcem i streljivom.

== Razaranja i etničko čišćenje ==
==== Grčki masakri nad Turcima ====

Britanski povjesničar ''Arnold J. Toynbee'' napisao je da je organiziran teror nakon Grčke okupacije  [[Izmir|Smirne]] (15. Svibnja, 1919. ).
''Toynbee'' je zajedno sa svojom ženom svjedočio teroru [[Grci|Grka]] nad [[Turci|Turcima]] u ''Jalovi'', ''Gemliku'', i ''Ismidu'', naseljima gdje su  "spaljene i opljačkane kuće, sa svježim leševima, i terorom zaplašenog preživjelog stanovništva.", isto tako svjedočio je pljačkama koje su vršili [[Grci|grčki]] civili i vojnici u uniformama.
Unutrašnja Saveznička komisija na ''Jalova - Gemlik'' poluotoku, u svom izvještaju iz  23. Svibnja, [[1921.]], napisala je da se je  za Grčke okupacije zapadne [[Anatolija|Anatolije]] dešavalo sljedeće; " Područje je izloženo sustavnom uništenju, dio po dio, i to najmanje za posljednjih dva mjeseca, razaranja su i veća u blizini grčkih naselja. Članovi komisije zaključuju da u dijelovima (kaze) Jalove i Guemlek, zauzetim od strane [[grčka vojska|grčke vojske]], postoji sistematski plan za uništenje turskih sela, i istrebljenje muslimanske populacije. Taj plan provode [[grčka|grčke]] i [[armenija|armenske]] bande uz instrukcije a katkada i direktnu pomoć [[grčka vojska|grčkih regularnih snaga]]."

==== Turski masakri nad  Grcima i Armencima ====

Brojne zapadne novine izvještavale su o zlodjelima turske vojske nad kršćanskim civilnim stanovništvom, večinom nad [[Grci|Grcima]] i [[Armenci|Armencima]].

Britanski povjesničar ''Tonybee'', zabilježio je da su [[turska vojska|turske jedinice]] namjerno palile [[Grci|grčke]] kuće, i nastojale ih totalno uništiti, tako da istjeraju i unište stanovništvo.

Masakri su provođeni između [[1920.]] – [[1923.]], za Turskog rata za nezavisnost, naročito protiv [[Armenci|Armenaca]] na Istoku i Jugu, i protiv [[Grci|Grka]] u [[Crno more|Crnomorskoj]] regiji.

Bilo je isto tako značajan kontinuitet politike terora između [[1915.]] – [[1917.]] i [[1919.]] – [[1921.]] u Istočnoj [[Anatolija|Anatoliji]].

Turski guverner, ''Ebubekir Hazim Tepejran'' u Regiji Sivas,  rekao je da su masakri [[1919.]]  počinjeni nad [[Grci|Grcima]] u njegovom dijelu crnomorske obale toliko strašni da ih on nije u stanju ni opisati. Po službenim izvješćima 11.181 Grka je ubijeno tijekom 1921., od strane Regularne vojske pod komandom [[Nuredin Paša|Nuredin Paše]] (koji se proslavio ubistvom mitropolita Krisostomosa). Pojedini parlamentarni zastupnici zahtjevali su da [[Nuredin Paša]] bude osuđen na smrt, i zahtjevali su njegovo suđenje, koje je kasnije povučeno zbog intervencije Mustafe Kemala.

Po izvještajima iz tadašnjih novina - ''Scotsman'', 18. Kolovoza, [[1920.]], u  mjestu ''Feival'', u oblasti ''Karamusal'', jugo-istočno od ''Ismida'' u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], [[Turci]] su masakrirali 5000 [[kršćani|kršćana]]. Jednako kao što su napadali  [[Grci|Grke]], [[Turci]] su masakrirali i [[Armenci|Armence]], nastavljajući svoju politiku iz [[1915.]]  tzv. [[Armenski_genocid|Armenskog Genocida]] nazvanog tako u mnogim zapadnim novinama.

Zabilježeni su i masovni masakri nad [[Grci]]ma u regiji [[Pont (regija)|Pont]], oni se i danas spominju od strane [[Grci|Grka]] i [[Ciprani|Ciprana]] (grčkih) kao ''[[Pontski genocid]]''. 

Dana 25. veljače, [[1922.]], 24 [[Grci|grčkih]] sela u regiji [[Pont (regija)|Pont]] je spaljeno do temelja. 
Američke  novine - ''Atlanta Observer'', pisale su; "Smrad od izgorjelih tijela žena i djece iz Ponta", govori reportaža "dolazi kao upozorenje na ono  što čeka kršćane  u [[Mala Azija|Maloj Aziji]] nakon povlačenja [[Grčka vojska|Grčke vojske]]. 
: " U prvih nekoliko mjeseci [[1922.]], 10.000 Grka je pobijeno od strane nastupajućih Kemalističkih snaga, po izvještajima novina - ''Belfast News''.

[[SAD|Američki]] humanitarci dočekani su velikom dozom podozrivosti, čak i kad su pokušavali pomoći civilnim [[muslimani|muslimanskim]] žrtvama sukoba.

Časopis ''Christian Science Monitor'', pisao je da [[Turska|Turske]] vlasti onemogućuju humanitarnim organizacijama da pruže  pomoć [[Grci|Grčkim]] civilima čiji su domovi spaljeni, puštajući ih da umru bez adekvatne pomoći.

Velik broj Grka bio je prisiljen napustiti svoje domove u [[Jonija|Joniji]], [[Pont (regija)|Pontu]] i Istočnoj [[Trakija (pokrajina)|Trakiji]] između [[1914.]] – [[1922.]] Tim izbjeglicama, kao i brojnim [[SAD|američkim]] izbjeglicama [[Grci|Grcima]] porijeklom iz [[Anatolija|Anatolije]] nije dozvoljen povratak nakon [[1923.]] i nakon potpisivanja [[Sporazum iz Lausanne|Sporazuma iz Lausanne]]. ''Norman Naimark'' tvrdi da je [[turska|turski]] protuudar imao sve karakteristike etičkog čišćenja : "...Turci su iskoristili svoju priliku da očiste [[Egejsko more|Egej]] i Zapadnu [[Anatolija|Anatoliju]] od starosjedioca [[Grci|Grka]]. [[Grčka vojska]] obavila je velik dio posla za njih paleći [[grčka]] naselja pri svom povlačenju iz [[Anatolija|Anadolije]].

Nasilno preseljenje stanovništva natjeralo je oko 1,5 milijuna [[Grci|Grka]] iz [[Turska|Turske]] u zamjenu za pola milijuna [[Turci|Turaka]] iz  [[Grčka|Grčke]]. 

== Poveznice ==
*[[Pontska Republika]]

== Vanjske poveznice ==
*[http://www.icrc.org/Web/Eng/siteeng0.nsf/htmlall/5GKE3D?OpenDocument&View=defaultBody&style=custo_print Izvještaj crvenog križa za Grčko - turskog Rata]
;Sestrinski projekti
{{WProjekti
|commonscat   = Greco-Turkish War (1919–1922)
|commonscathr = Grčko-turski rat 1919.-1922.
}}

[[Kategorija:Grčka vojna povijest|Turska]]
[[Kategorija:Osmanska vojna povijest]]
[[Kategorija:Ratovi]]