Vidi kôd stranice Giovanni Antonio Magini

<!--'''Giovanni Antonio Magini'''-->[[Datoteka:G.A.Magini.jpg|mini|'''G. A. Magini<br>“Istria olim Iapidia”, 1620.''']]
'''Giovanni Antonio Magini''' (na latinskom Maginus) ([[13. lipnja]] [[1555.]], [[Padova]] - [[11. veljače]] [[1617.]], [[Bologna]]). Talijanski astronom, kartograf, matematičar i astrolog, drži se jednim od nedvojbeno najvećih geografa i kartografa svoga vremena, ne samo zbog kapitalnog kritičkog izdanja čuvene [[Klaudije Ptolomej|Ptolomej]]eve ''Geografije'' tiskane prvi put u [[Venecija|Veneciji]] [[1596.]] godine, već i zbog dugi niz godina sakupljane i znanstveno obrađivane velike zbirke zemljopisnih karata, posthumno objavljenih u Bologni [[1620.]] godine. Među njima se nalazi i  jedna od njegovih najljepših karata “Istria olim Iapidia” (tabla 30), realizirana u bakrotisku i ručno kolorirana. Karta je kasnije, s istim klišejima, tiskana još dva puta, [[1630.]] i [[1642.]] godine. 

==Životopis==
[[Image:Magini - De astrologica ratione, ac vsu dierum criticorum, seu decretoriorum, 1607 - 155308.jpg|thumb|''De astrologica ratione'']]

Završivši studij filozofije u Bologni, [[1579.]] posvećuje se astronomiji. Godine [[1582.]] napisao je djelo “Ephemerides coelestium motuum” koje je na talijanski prevedeno godinu dana kasnije. Poslije smrti [[Ignazio Danti|Ignazija Dantija]] povjerena mu je katedra za matematiku na Sveučilištu u Bologni koju nije uspio dobiti Galileo.

Magini je podržavao geocentrični, nasuprot [[Kopernik]]ovu heliocentričnom sustavu svijeta. Osmislio je svoju planetarnu teoriju koju je pridodao već postojećima i koja se temeljila na okretanju 11 planeta što ih je opisao u svom djelu “Nuovae coelestium orbium theoricae congruentes cum observationibus N. Copernici”, objavljenom u Veneciji, [[1589.]]

U djelu “De Planis Triangulis” (Venecija, [[1592.]]) opisao je uporabu kvadranata u topografiji i astronomiji. Iste je godine objavio i knjigu “Tabula tetragonica” a [[1606.]] osmislio je iznimno precizne trigonometrijske tablice. Radio je na geometriji sfere i njezinoj primjeni u trigonometriji za što je izumio i računske naprave. Povrh toga, bavio se i problemima ogledalā i objavio teoriju o sferičnim konkavnim ogledalima.

Kao kartograf izradio je “Geografski atlas Italije” (“L'Atlante geografico d'Italia”) koji je 1620. u Bologni posthumno objavio njegov sin Fabio kod knjižara [[Sebastiano Bonomi|Sebastijana Bonomija]] pod naslovom “ITALIA / di Gio[vanni] Ant[onio] Magini / data in luce / Da / Fabio suo figliuolo / Al Serenissimo Ferdina[n]do Gonzaga / duca di Mantova e di Monferrato / etc. / Cum privilegio”. Atlas je s istim klišejima 1630. u Bologni preizdao Clemente Ferroni, a 1642., također u Bologni, Nicolai Tebaldini.  

Maginijev “Atlas” bio je zamišljen tako da obuhvati karte svih talijanskih područja s točnom nomenklaturom i povijesnim bilješkama. Kako bi pokrio ogromne troškove svoga značajnog projekta, započetog [[1594.]] godine, Magini je privatno poučavao matematiku sinove Vincenza I. od Gonzage, Vojvode od Mantove, mecenu umjetnosti i znanosti. Tako je upoznao i ulogu dvorskog astrologa. Vojvoda od Mantove kojem je posvetio Atlas, podržao je ovaj projekt, omogućujući da se Maginiju dostave karte raznih talijanskih krajeva, a financijsku potporu dali su mu i gospodari [[Messine]] i [[Genove]].

Magini  se bavio i istraživanjima koja se danas smatraju pseudoznanstvenima. Kao veliki zastupnik astrologije, branio je njezinu uporabu u medicini u svom djelu “De astrologica ratione” (Venecija, [[1607.]]). K tomu, bio je zaokupljen i [[metoposcopijom]].

Dopisivao se [[Tycho Brache|Tichom Bracheom]], [[Clavius]]om, [[Abraham Ortelius|Abrahamom Orteliusom]] i [[Johann Kepler|Johannom Keplerom]]. Njegovu korespondenciju objavio je [[1886.]] [[Antonio Favaro]].

U njegovu čast jedan je krater na Mjesecu nazvan Maginus.


{{GLAVNIRASPORED:Magini, Giovanni Antonio}}
[[Kategorija:Talijanski geografi]]
[[Kategorija:Talijanski astronomi]]
<!--[[Kategorija:Kartografi]]-->
[[Kategorija:Talijanski matematičari]]