Vidi kôd stranice Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini

<!--'''Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini'''-->{{povijest Bosne i Hercegovine}}

[[Drugi svjetski rat]] na području [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], koje su bile podijeljene na njemačku i talijansku interesnu sferu, trajao je od [[1941.]] do [[1945.]] godine. [[Narodnooslobodilački rat|Rat]] se na [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|području čitave Jugoslavije]] uglavnom može podijeliti u 3 faze:
* u 1. fazi, komunisti podižu masovni ustanak protiv fašističkog okupatora u [[Srbija|Srbiji]] i [[Crna Gora|Crnoj Gori]]. Ustanak je slomljen do konca [[1941.]] godine.
* u 2. fazi, koja traje do približavanja [[Crvena armija|sovjetske vojske]] granicama Jugoslavije sredinom [[1944.]] godine, partizanska vojska vodi uglavnom iscrpljujući gerilski rat na području [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[BiH|Bosne i Hercegovine]]. Glavni neprijatelji su, osim njemačkih i talijanskih jedinica, [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|vojne postrojbe NDH]] i [[četnici]] Draže Mihailovića.
* u 3. fazi, potpomognuta sovjetskom armijom, [[Narodnooslobodilački pokret|Titova jugoslavenska vojska]] vodi završne operacije uništenja protivničkih snaga, te potpuno ovladava teritorijem Jugoslavije. Po završetku rata, koji je i sam bio krvav, Titova komunistička vojska je počinila [[Križni put (1945.)|masovni ratni zločin masakra]] protivničkih snaga i njihovih obitelji, te civila koji su se povlačili s poraženim snagama.

Podatci o tako ubijenim vojnicima i civilima variraju, i kreću se od 80.000 do 250.000. Među njima je najviše stradalih Hrvata, i to preko dvije trećine. Nakon kravavog obračuna slijedi uspostava komunističke totalitarne dikature, s [[KPJ]] kao jedinim političkim subjektom i [[Josip Broz|Josipom Brozom Titom]] kao nedodirljivim diktatorom

== Suprostavljene snage ==

{{povijest Hrvata Bosne i Hercegovine}}

Tijekom rata glavne suprotstavljene sile su bile:<ref name="HercegBosna">HercegBosna.org, ''Srce tame (1941. - 1945.)''</ref>

* okupacijske [[Treći Reich|fašističke]] postrojbe, ojačane domaćim [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|domobranskim]] i [[Ustaška vojnica|ustaškim]] snagama na području same marionetske [[NDH]], koja je obuhvaćala [[Hrvatska|Hrvatsku]] i [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], sa praksom i programom pogroma i genocida nad [[Srbi]]ma, [[Romi]]ma i [[Židovi]]ma.
* [[Četnici|srpske četničke postrojbe]], sa uporištem u Srbiji, te dijelovima [[NDH]] sa većinskim srpskim stanovništvom, sa nominalnim ciljem ponovne uspostave [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]], kao i praksom i programom pogroma i genocida nad [[Hrvati]]ma i [[Bošnjaci|bosanskohercegovačkim Muslimanima]].
* snage [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]], s programom uspostave [[SFRJ|Jugoslavije kao federalne države]] sastavljene od nacionalnih republika (osim [[BiH]], koja je zamišljena kao tronacionalna država), te društvenom revolucijom zasnovanom na sovjetskom staljinističkom modelu. [[Narodnooslobodilački pokret|Partizani]] (kako su komunisti uskoro postali poznati) su postali najdjelotvornijim borcima protiv njemačkih i talijanskih postrojbi, te njihovih saveznika.

== Nezavisna Država Hrvatska ==

{{glavni|Nezavisna Država Hrvatska}}

[[Datoteka:Hrvatski narod-naslovnica,proglašenje NDH.jpg|mini|lijevo|Hrvatski narod, [[NDH|10. travnja 1941.]]]]

[[Datoteka:NezavisnaDrzavaHrvatskaDistricts.png|mini|Nezavisna Država Hrvatska, [[Upravna podjela NDH|podjela na velike župe i kotare od 1941. do 1943.]]]]

Zbog unutarnjih slabosti u [[Travanjski rat|travanjskom ratu]] 1941. godine, porazile su [[sile Osovine]] ([[Nacistička Njemačka|Njemačka]], [[Fašistička Italija|Italija]], Mađarska i Bugarska) u samo 12 dana rata prvu Jugoslaviju i razbile tu prikrivenu velikosrpsku tvorevinu na njene povijesne i etničke sastavnice. Uz pomoć Njemačke i Italije, proglašena je 10. travnja 1941. godine, [[Nezavisna Država Hrvatska]], sa sjedistem u Zagrebu, a u njen sastav ušla je i Bosna i Hercegovina, na temelju povijesnih, etničkih i kulturoloških razloga. Naime, Bosna i Hercegovina i Hrvatska čine jednu geopolitičku cjelinu, one su bile u sastavu Hrvatskog, zatim [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva]] u srednjem vijeku, a od 1878., odnosno 1908. godine, bile su u istoj državi, [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]]. Osim toga, prometno i kulturološki gravitirala je BiH prema zapadu i Hrvatskoj. Velik dio muslimana smatrao se jos tada ''Hrvatima islamske vjeroispovijesti'' jer u to doba proces njihovog nacionalnog sazrijevanja i političke integracije još nije bio završen.

[[NDH]], nova država hrvatskog naroda, kako su je nazivali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje, koje je bilo nekoć u sastavu [[Kraljevina Hrvatska|Kraljevine Hrvatske]], u doba Tomislava i Petra Krešimira IV., ili, točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu Kraljevine Bosne u doba Tvrtka. U NDH, bila je [[Upravna podjela NDH|unutarnja podjela]] izvršena po županijama, što je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na [[Upravna podjela NDH|velike župe]], koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba srednjovjekovne hrvatske i bosanske kraljevine. Na području BiH, to su: [[Vrhbosna]] sa sjedištem u Sarajevu, [[Zahumlje|Hum]] u Mostaru, [[Usora i Soli]] u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj Luci, [[Lašvanska dolina|Lašva]] i Glaž u Travniku, [[Starohrvatske županije|Krbava i Psat]] u Bihaću. Za glavni grad, bila je predviđena [[Banja Luka]], u Bosni, kao zemljopisno središte čitave Nezavisne Države Hrvatske. Treba napomenuti da je upravna vlast Nezavisne Države Hrvatske također razbijala osmanske i austro-ugarske granice Bosne i Hercegovine, u podjeli na velike župe pa je povezivala i izjednačavala područje uže Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Tako su, npr., Gora ([[Petrinja]]) prelazila Unu, Livač i Zapolje ([[Nova Gradiška]]) i Posavje ([[Slavonski Brod|Brod]]) su prelazile Savu i imale više kotareva na bosanskoj strani.

Ideja hrvatske države, kojoj je stremio hrvatski narod i koja se očitovala u činu proglašenja [[NDH]], imala je duboke korijene u žudnji za samostalnošću i slobodom, snažno ojačanom patnjom i progonima pod velikosrpskim režimom Kraljevine Jugoslavije. Ironijom sudbine, ta je ideja vrlo brzo izdana od samog [[Ante Pavelić|Pavelića]], izdajom i prodajom hrvatskih povijesnih zemalja u [[Dalmacija|Dalmaciji]] Fašističkoj Italiji, kao i genocidnom politikom njegovog režima, koji je kao poslušnik [[Hitler]]ovog novoga poretka o kojem je bio ovisan, pristupio progonu [[Židovi|Židova]] i [[Romi|Roma]], a prigodu je iskoristio za obračun sa [[Srbi]]ma. U slučaju srpskog stanovništva, taj mu je zadatak bio "olakšan" sporadičnim pokoljima koje su grupe velikosrpskih rojalista-četnika i drugih terorističkih grupa, počinile nad hrvatskim stanovništvom u periodu bezvlašća uoči proglašenja NDH,<ref name="HercegBosna" /> kao i nakon proglašenja NDH.

== Demarkacijska crta u NDH ==

[[Datoteka:Independent State of Croatia 1941-43.png|mini|Demarkacijska linija između Nijemaca i Talijana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]]
{{glavni|Demarkacijska crta u NDH}}

Hrvati katolici i muslimani u Bosni i Hercegovini su se ubrzo samoorganizirali i naoružali kako bi se zaštitili od četnickih nasilja. Vlasti Nezavisne Države Hrvatske su izvršile novačenje, počele ustrojavati redovitu vojsku i jačati dobrovoljačke ([[Ustaška vojnica|ustaške]]) jedinice i upućivati ih na ugrožena područja, poglavito u istočnu Bosnu ([[Podrinje]]). Četnički istupi izazvali su nepovjerenje i progone Srba uopće pa je znatan dio pobjegao u Srbiju ili se povukao u planine, a neki su internirani u logore. U njih su upućeni zarobljeni četnici i [[KPH|hrvatski komunisti]], kao politički protivnici nove države, ali i mnogi nedužni ljudi samo zato što su pripadali židovskom, romskom ili srpskom etnicitetu.

[[Nacistička Njemačka]] i [[fašistička Italija]] su tretirale Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao svoju satelitsku državu, pa su je podijelili na dvije interesne zone. Italija je u svoju zonu uzela 100–120&nbsp;km teritorija od obale Jadranskog mora u dubinu, a ostalo otuda do Drine, Drave i Dunava je bilo u njemačkoj ovlasti. Demarkacijska crta te podjele išla je južno od Samobora do Jajca, Bugojna i Goražda na Drini. Dakle, Bosna i Hercegovina je bila podijeljena tako da je [[Bosanska Krajina|zapadni dio Bosne]] i čitava [[Hercegovina]] bio pod talijanskom, a ostala Bosna pod njemačkom indirektnom okupacijom.

== Pripreme KPJ za ustanak ==

{{glavni|Narodnooslobodilački pokret}}

Organizacija [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] u BiH počela je intenzivne pripreme za oružanu oslobodilačku borbu nakon Svibanjskog savjetovanja CK KPJ 1941. godine. U prvoj polovici svibnja, bio je formiran pri Pokrajinskom komitetu KPJ za BiH, Vojni odbor, a zatim i vojni odbori pri oblasnim i nižim rukovodstvima KPJ, koji su organizirali prikupljanje oružja, pripremali ljudstvo za oružanu borbu, organizirali obavještajnu službu, sanitetske tečajeve i ostalo. U to vrijeme, pokrajinska organizacija KPJ u BiH imala je oko 830 članova, a [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]] oko 4.000 njih. Osnovni dio članstva KPJ i SKOJ-a bio je u Sarajevu, [[Tuzla|Tuzli]], [[Mostar]]u, [[Banja Luka|Banjoj Luci]], [[Zenica|Zenici]] i [[Drvar]]u.

Odluke Centralnog komiteta KPJ od [[4. srpnja]] 1941. godine o pokretanju oružane oslobodilačke borbe prenio je Pokrajinskom komitetu KPJ za BiH delegat CK KPJ [[Svetozar Vukmanović - Tempo]]. Zaključeno je da je progonjeno srpsko stanovništvo spremno prihvatiti poziv KPJ na ustanak, ali je riješeno i da se poduzme sve da se u borbu uključe i [[Hrvati]]. Odlučeno je da se pri dotadašnjim partijskim oblasnim rukovodstvima (Banja Luka - [[Bosanska krajina]] i [[srednja Bosna]], [[Tuzla]] - istočna Bosna, Mostar - [[Hercegovina]], [[Sarajevo]] - šira okolina) formiraju oblasni vojni stožeri kao rukovodeći centri ustanka. U središte, u Sarajevu poslan je tajnik PK KPJ za BiH [[Isa Jovanović]], u Banju Luku [[Đuro Pucar]], u Tuzlu [[Uglješa Danilović]], a u Mostar [[Avdo Humo]].

== Ustanak Srba u istočnoj Hercegovini ==

[[Datoteka:Zaprega domobrani.jpg|mini|Nedostatak mehanizacije bio je jedan od ključnih problema [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Domobranstva]] u NDH.]]

{{glavni|Hrvatsko domobranstvo (NDH)|l1=Hrvatsko domobranstvo|Paravojne ustaške postrojbe}}

Glavna uloga [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|hrvatske regularne vojske]] u prvim ratnim mjesecima bila je uspostava vlasti u svim krajevima [[NDH]] i osiguravanje neometanog javnog i privatnog života u novoj državi zajedno s [[Oružništvo]]m. S vremenom se na području istočne [[Bosna|Bosne]] raširio [[Četnici u Drugom svjetskom ratu|četnički]], a kasnije i [[Partizani|partizanski]] pokret koji je zahvatio i šire prostore. Zadaća Hrvatskog domobranstva bila je obračunati se s pobunjenicima, oduzeti svo oružje koje je bilo u ilegalnom posjedu i uspostaviti javni poredak u tim krajevima. Nova i razmjerno neiskusna vojska slomila je pobunu [[Srbi u Bosni i Hercegovini|Srba]] u [[Istočna Hercegovina|istočnoj Hercegovini]] u lipnju, a već u srpnju borila se u istočnoj i zapadnoj [[Bosna|Bosni]].

Prema nekim povjesničarima, [[Ustanak u Hercegovini 1941.|ustanak protiv NDH u istočnoj Hercegovini]] je izazvan upravo terorom "[[Divlji ustaše|divljih ustaša]]" pod vodstvom ustaša povratnika. Zbog teškog stanja izazvanog ustankom, Ministarstvo domobranstva poslalo je u Hercegovinu generale [[Vladimir Laxa|Vladimira Laxu]] i [[Ivan Prpić (general)|Ivana Prpića]] s ovlaštenjem za ugušiti ustanak i uvesti red, uključujući i discipliniranje "divljih ustaša". Drugi pak smatraju da je ustanak u istočnoj Hercegovini [[1941.]] posljedica djelovanja četničkog pokreta koji su podupirale talijanske vojne vlasti, te da je pojava "divljih ustaša" reakcija na takvo stanje. Do kraja [[1941.]] godine Hrvatsko domobranstvo bilo je već prilično dobro naoružana i organizirana vojna sila.

== Četnički pokolji nad Hrvatima ==

{{glavni|:Kategorija: Četnički zločini u Drugom svjetskom ratu|l1=Četnički zločini u Drugom svjetskom ratu|Četnici}}

Zbog velikosrpskog pritiska za Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadašnjeg osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu, određen broj muslimana u početku je podržao nastajanje Nezavisne Države Hrvatske, uključio se u njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|kadar redovite]], ali i [[Ustaška vojnica|dobrovoljačke vojske]]. Budući su u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj postojale jake četničke organizacije, potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a jos više proglas Nezavisne Države Hrvatske, dočekali s pozivom: "Srbi na okup!" Dok se još nova država nije konsolidirala, počeli su progoni i pokolji Hrvata i muslimana u Hercegovini i Podrinju.

Područje Bosanske krajine je 27. srpnja 1941. godine zahvatio oružani ustanak, u doba [[SR BiH|socijalističke Jugoslavije]] svečano obilježavan kao [[Praznici u SFRJ#Republički praznici|Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine]]. Sjedište ustaničkog područja je bilo u [[Drvar]]u. Po pitanju odnosa, kojeg su imali srpski ustanici prema [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima]], bilo da su bili katoličke ili islamske vjere, nije bilo razlike, bez obzira jesu li srpske ustanike vodili [[četnici]] ili [[partizani]]. Napadi su planirani tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da [[Pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.|grahovski Hrvati]] ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|drvarskim Hrvatima]].<ref name="Banja Luka">[http://biskupija-banjaluka.org/TABB/srpanj2005/drvar27srpnja.htm Banjalučka biskupija] Drvarski mučenici</ref>

Tog 27. srpnja 1941. godine, [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|ubijen je drvarski župnik]] [[Waldemar Maksimilijan Nestor]] i veća skupina pripadnika njegove župe koji su se vraćali sa hodočašća [[sveta Ana|svetoj Ani]] u [[Knin|Kninskom polju]]. Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18&nbsp;km od Drvara. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču.<ref name="Banja Luka" />

U Bosanskom Grahovu i okolnim selima, srpski ustanici (četnici i gerilski komunisti) ubili su 62 Hrvata, među njima 5 žena i 9 djece. Mladi župnik [[Juraj Gospodnetić]] i nekoliko dana nakon toga veoma okrutno mučeni i ubijen.<ref name="Banja Luka" /> Srpski ustanici su u Grahovu i okolnim selima [[Obljaj]]u, [[Korita (Bosansko Grahovo, BiH)|Koritima]], [[Luka (Bosansko Grahovo, BiH)|Luci]], [[Ugarci (Bosansko Grahovo, BiH)|Ugarcima]] i [[Crni Lug (Bosansko Grahovo, BiH)|Crnom Lugu]] opljačkali i spalili sve hrvatske kuće, a u Obljaju su zapalili župni ured i rimokatoličku crkvu sv. Ilije Proroka. Preostali preživjeli Hrvati su izbjegli u [[Knin]].

[[Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.|Tijekom 9. i 10. kolovoza 1941.]] godine, četnici su u pogromu spalili cijeli župu [[Krnjeuša]] kod Bosanskog Petrovca, koju je činilo dvadesetak sela i zaselaka, uključujući i župnu crkvu i kuću.<ref name="Banja Luka" /> Brojka od 240 hrvatskih žrtava, koja nije konačna, ne obuhvaća poginule domobrane. Od svećenićkog osoblja, koje je bilo prvo na udaru, stradao je župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika.<ref name="Josip">Josip Jurjević: ''Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.''', Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 1999., {{ISBN|953-97841-0-7}}</ref>

Imena i prezimena svih poginulih u ovim pokoljima nisu do kraja utvrđena, utvrđeno je 568 osoba koje za koje se poimence zna da su mučki ubijeni u tom zločinačkom napadu. Tako su posve zatrti Hrvati u župama: [[Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.|Drvar]], [[pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941.|Bosansko Grahovo]] i [[pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.|Krnjeuša]] u zapadnoj Bosni ([[Bosanska Krajina]], [[Turska Hrvatska]]). Vlasti [[NDH]] nisu uspjele svojim vojnim postrojbama ugušiti ustanak.

U prosincu [[1941.]] i tijekom siječnja [[1942.]] godine, četnici su poklali preko 2.000 muslimana uglavnom u [[Foča|Foči]] i [[Goražde|Goraždu]]. Časne sestre iz samostana na [[Pale|Palama]] odvedene su do Goražda, gdje su stigle 15. prosinca 1941. godine. Smještene su u zgradu vojarne na katu. Četnici su u pijanom stanju po noći provalili u sobe u kojima su bile časne sestre. [[Drinske mučenice|Časne sestre]] su skočile kroz prozor, nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu.<ref>Anto Baković: ''Drinske mučenice, Vlastita svjedočanstva, Svjedočanstva očividaca, Dokumenti'', Anto Baković, Sarajevo 1990.</ref> U narodu su poznate kao [[Drinske mučenice]], a proglašene su blaženicama. Tih dana, [[Dan sjećanja u Goraždu|bačeno je u Drinu oko 8.000]] ljudi. Prvi, koji je zapisao zločine bio je slovenski svećenik [[Franc Ksaver Meško]].

== Razvoj ustanka do 1942. ==

{{glavni|Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije}}

Krajem [[kolovoz]]a 1941. godine, talijanske trupe zaposjele su Drugu demilitariziranu zonu i pokrenule ofenzivu pod izlikom da ''zaštite srpsko stanovništvo''. Pod tom je propagandom dio boraca ostavio oružje i vratio se kući. Do kraja [[rujan|rujna]] talijanske trupe su zaposjele Drugu, a do sredine listopada i Treću zonu. U isto je vrijeme, ustanak u istočnoj Bosni bio vrlo intenzivan, što je iskoristio [[Dragoljub Mihailović]], poslavši neke bivše jugoslavenske časnike da preuzmu zapovjedništvo nad ustanicima. U rujnu 1941. godine, njegov glavni delegat za istočnu Bosnu, major [[Jezdimir Dangić]], proglasio se zapovjednikom Gorskog stožera bosanskohercegovačkih [[Četnici|četnika]].

Dana [[26. rujna]] 1941. godine, u Stolicama je bilo održano savjetovanje, na kojem su donesene odluke na temelju kojih je izvršen ustroj partizanskih oružanih formacija. Tada je na teritoriju Bosne i Hercegovine formirano 10 partizanskih odreda. Do kraja 1941. godine, na svim slobodnim teritorijima osnovani su seoski, gradski i mnogi općinski Narodnooslobodilački odbori. Dana [[21. prosinca]] 1941. godine u [[Rudo]]m, u istočnoj Bosni bila je formirana Prva proleterska brigada.

U listopada 1941. godine, propali su napori KPJ da uspostavi suradnju sa četničkim postrojbama u istočnoj Bosni u borbi protiv okupatora. Izvršavajući naredbu Dragoljuba Mihailovića, četnici su poveli akciju razbijanja partizanskih odreda. Da bi spriječio ove događaje, [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovni štab NOPOJ-a]] uputio je krajem prosinca 1941. u istočnu Bosnu Prvu proletersku brigadu i tamo prenio svoje sjedište. Radi stabilizacije [[Narodnooslobodilački pokret|Narodnooslobodilačkog pokreta]] u BiH i suzbijanja četničke akcije, bilo je održano pokrajinsko savjetovanje u Ivančićima [[7. siječnja|7.]] i [[8. siječnja]] 1942. godine, na kojemu je sudjelovao [[Josip Broz Tito]] i više članova Centralnog komiteta KPJ. Nešto kasnije, Vrhovni štab je donio odluku o osnivanju dobrovoljačkih odreda od ljudstva, koje se kolebalo između partizana i četnika, a koje je bilo voljno braniti svoja mjesta od okupatorskog terora. Za vrijeme boravka Vrhovnog štaba NOP i DVJ u [[Foča|Foči]], od [[25. siječnja]]  do [[10. svibnja]] 1942. godine, utvrđeni su tzv. Fočanski propisi, na temelju kojih se tijekom rata razvijao sustav [[Narodnooslobodilački pokret|narodne vlasti]].

Za to je vrijeme u [[Bosanska krajina|Bosanskoj krajini]], proces stabilizacije Narodnooslobodilačkog pokreta, započet u jesen 1941., bio nastavljen u prvoj polovici 1942. godine. Talijansko-četnička akcija čišćenja terena ostala je bez uspjeha. Četnici su u tom razdoblju uspjeli stvoriti svoje oružane formacije i politička uporišta na Zmijanju i [[Manjača|Manjači]] oko [[Mrkonjić-Grad]]a i djelomično oko [[Glamoč]]a i Bosanskog Grahova. Poslije oslobođenja [[Prijedor]]a i [[Ljubija (Prijedor, BiH)|Ljubije]], na oslobođenom teritoriju Bosanske krajine je razvijen sustav narodne vlasti.

== Druga i treća ofenziva ==

{{glavni|Ustaška vojnica|Crna legija|Anti-partizanske operacije u NDH|Operacija Trio}}

Presudno razdoblje za oblikovanje Bosne i Hercegovine, kao i cijele Jugoslavije u sljedećih pola stoljeća je bilo od [[1942.]] do [[1943.]] godine. Na vojnom planu dolazi do maksimalne koncentacije suprotstavljenih snaga: uz oko 160.000 njemačkih i 350.000 talijanskih, oružana sila [[NDH]] postiže snagu od preko 160.000, a [[četnici]] [[Draža Mihailović|Draže Mihailovića]] oko 80.000 vojnika. Komunistička vojska, u broju od 150.000 partizana, vodi teške gerilske bitke, izmičući pred ofanzivama protivnika i jedva probijajući obruče.<ref name="HercegBosna" />

Dok su oružane snage NDH bile sastavljene isključivo od [[Hrvat]]a i [[Bošnjaci|bosanskohercegovačkih Muslimana]], a četničke od Srba, [[Narodnooslobodilački pokret|Titova komunistička vojska]] je bila višenacionalna; imala je oko 44 % Srba, 30 % Hrvata, 10 % Slovenaca, kao i Crnogorce i bosanskohercegovačke Muslimane. Od partizanskih brigada, velika većina su bile hrvatske i bosanskohercegovačke: od 96 brigada, 38 su bile hrvatske, a 23 bosanskohercegovačke, te 17 slovenske, sto pokazuje da se rat najvećom žestinom vodio na teritoriji [[NDH]], dok su [[Srbija]] i [[Crna Gora]] bile uglavnom pacificirane i pod četničkom kontrolom.<ref name="HercegBosna" />

[[Datoteka:Igman.jpg|mini|[[Igman]] planina, poprište [[Igmanski marš|Igmanskog marša]]]]

[[Užička republika|Masovni ustanak]] Titove komunističke vojske u Srbiji i Crnoj Gori, koji je slomljen do konca 1941. godine snažnom njemačkom i talijanskom ofenzivom uz pomoć srpskih fašista i četnika. U Prvoj neprijateljskoj ofenzivi, komunistički partizani su spali s oko 50.000 vojnika na 4.500 boraca koji su protjerani iz Srbije. Rat se nastavio s najvećim intenzitetom na području  [[BiH|Bosne i Hercegovine]].<ref name="HercegBosna" /> Njemačka je težište akcija u vlastitoj okupacijskoj zoni Jugoslavije prenijela u BiH radi osiguranja značajnih industrijskih poduzeća, rudnika i komunikacija ugroženih djelovanjima partizanskih postrojba.

Slijedila je Druga neprijateljska ofenziva protiv ustanka u istočnoj Bosni od [[15. siječnja]] do [[23. veljače]] 1942. Krajem siječnja 1942., Prva proleterska brigada se na [[romanija|Romaniji]] našla opkoljena jakim njemačkim snagama. Trebalo je proći pored [[Sarajevo|Sarajeva]], preko [[Igman]]a, prema oslobođenoj [[Foča|Foči]]. [[Igmanski marš]] je izveden noću između 27. i 28. siječnja, po dubokom snijegu i velikoj hladnoći. Domobranstvo je protjeralo [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizane]] iz [[Istočna Bosna|istočne Bosne]] natrag u [[Crna Gora|Crnu Goru]], no ipak nije moglo spriječiti njihov kasniji prodor u zapadnu Bosnu.

[[Datoteka:Drina River.jpg|mini|U ustaškom tisku, [[operacija Trio]] je poznata kao pohod na [[Drina|Drinu]], krajnju granicu.]]

Nastavak prošle operacije nazvan je Operacija [[Ozren]]. U operaciji su sudjelovale osim [[Crna legija|Crne legije]], dvije njemačke pješačke divizije, jedna talijanska divizija i dvije domobranske divizije. Crna legija je iskorištena kao udarna jedinica djelujući u okolici [[Maglaj]]a. Operacija Ozren je bila uspješna, partizani su istjerani iz njihovih utočišta i pretrpjeli su brojne gubitke.

Tijekom travnja 1942. godine, traju [[Operacija Trio|ofenzivne operacije u istočnoj Bosni i Hercegovini]]. [[Crna legija]] je djelovala samostalno protiv zaostalih četničkih grupa na Ozrenu i nije se angažirala u planiranim velikim operacijama do 15. ožujka kada je očistila Romaniju od četnika i zauzela položaj kod [[Han Pijesak|Han Pijeska]] kako bi učvrstila istočno krilo njemačke [[718. pješačka divizija|718. divizije]]. Ova operacija, od Nijemaca zvana [[Operacija Trio|Trio]], započeta je od talijanskih divizija Taureneese, Pusteria i Sassari koje su htjele očistiti Crnu Goru, Sandžak i istočnu Bosnu od ustanika i primiriti taj prostor. U operaciji su sudjelovale dvije domobranske granične bojne i tri domobranske pješačke pukovnije.

U dijelu Operacije Trio, koji se odvijao na teritoriju NDH, [[Crna legija]] je igrala dominantnu ulogu i najodgovornija je za uništavanje i razbijanje 4500 četnika koji su djelovali na prostoru istočne Bosne. Nakon Han Pijeska, Crna legija zauzima [[Vlasenica|Vlasenicu]], a u [[Žepče|Žepču]] zatječe gotovo sve stanovništvo pobijeno od četnika. U daljnjim borbama, Crna legija osvaja [[Milići|Miliće]], [[Kasaba|Kasabu]], [[Drinjača|Drinjaču]], [[Bratunac]] i Srebrenicu te 9. travnja izbija na Drinu. Sljedeći dan, na samu godišnjicu proglašenja NDH, Francetić šalje Paveliću čuturicu s vodom iz Drine. Nakon osiguravanja granice prema Srbiji i završetka operacije Trio, Crna legija je poslana u uništavanje manjih izoliranih džepova otpora sjeverno od Foče.

U [[Operacija Trio|operaciji Trio]] od Nijemaca je zarobljen zapovjednik svih četničkih jedinica istočne Bosne [[bojnik]] [[Jezdimir Dangić]]. Francetićev dio operacije je u ustaškom tisku bio poznat kao "Pohod na Drinu", a čitava operacija je u partizanskoj literaturi poznata kao [[Treća neprijateljska ofenziva]]. Rezultat operacije je bio drastično smanjenje broja crnogorskih i istočnobosanskih četnika i partizana te uspostava kontrole NDH nad njenom istočnom granicom, ali i masovan bijeg srpskog stanovništva istočne Bosne u Srbiju.

U razdoblju od lipnja do srpnja 1942. godine, traje bitka na Kozari, u kojoj je razbijena glavnina [[NOP|partizanskih snaga]] na planini [[Kozara|Kozari]]. Domobranske snage koje su sudjelovale u bitci imale su oko 18.000 vojnika, 150 tenkova i 80 zrakoplova. Glavnina domobranskih snaga napala je iz smjera [[Jasenovac|Jasenovca]] prema Prosati i iz smjera [[Banovina|Banovine]] prema [[Bosanski Novi|Bosanskom Novom]]. Za vrijeme akcije 445 vojnika na strani [[NDH]] je bilo ubijeno, 654 ranjeno, a 498 vojnika se vodilo kao nestali.<ref>[http://www.axishistory.com/index.php?id=7443 Anti-Partisan Operations in Croatia: Operation "West-Bosnien" (1942-06-05)]</ref> [[Partizani]] su za vrijeme bitke izgubili preko 6.000 vojnika, većinom poginulih.<ref>Hehn, Paul N. - The German struggle Against Yugoslav Guerrillas in World War II, East European Monograph No. LVII (New York: Columbia Univ. Press, 1979), pp.128-33</ref>

== Bihaćka Republika ==

{{glavni|Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije}}

[[Datoteka:Ustaski borci.jpg|mini|lijevo|Vojnici [[Crna legija|Crne legije]] u [[Tomislavgrad]]u, 1942.]]

[[Datoteka:Home Guard Troops.jpg|mini|Kolona domobrana, zima 1942. godine]]

Od kraja lipnja do početka kolovoza bio je izvršen pohod Grupe proleterskih brigada u Bosansku krajinu pod izravnom komandom [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovnog štaba NOP-a i DVJ-a]] i postignute pobjede u drugoj polovici 1942. godine, koje su rezultirale prvenstveno stvaranjem [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]] i Osnivačkom skupštinom [[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije|AVNOJ]]-a. Uništenjem neprijateljskih garnizona u mnogim mjestima i razbijanjem glavnih četničkih formacija i uporišta, najveći dio teritorija zapadne i srednje Bosne bio je oslobođen i povezan s oslobođenom teritorijem u susjednim područjima Hrvatske.

Od 28. srpnja do 19. kolovoza 1942. godine, traje [[Bitka za Kupres 1942.|bitka za Kupres]], koji je tada bio pod partizanskom opsadom. 600 pripadnika [[Crna legija|Crne legije]] je zajedno sa domaćim ustaškim i domobranskim postrojbama pod zapovjedništvom [[pukovnik]]a [[Franjo Šimić|Franje Šimića]] gotovo mjesec dana branilo Kupres od četiri partizanske brigade, ukupno 2.500 partizana. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1.500 branitelja tijekom noći s 11. na 12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza. Iako su branitelji bili brojčano višestruko nadjačani grad je uspješno obranjen. Partizanski gubitci su iznosili oko 1.000 mrtvih i ranjenih, a hrvatski oko 340 ranjenih i mrtvih branitelja.

Zbog zlodjela Crne legije u istočnoj Bosni, [[Jure Francetić]] je uhićen od strane Nijemaca i predan NDH s preporukom za ukor zbog nekonroliranja jedinica. [[Ante Pavelić]] je odbio učiniti išta protiv Francetića i na iznenađenje Nijemaca imenovao ga zapovjednikom svih stajaćih djelatnih sdrugova [[Ustaška vojnica|Ustaške vojnice]]. Početkom listopada u operaciji [[Dinara]], dvije bojne Crne legije, pod Francetićevim zapovjedništvom, iz Kupresa napadaju partizane u [[Livno|Livnu]] i 3. listopada oslobađaju grad.

[[Datoteka:Bihać Republic.png|mini|[[Bihać]]ka Republika prikazana crvenom.]]

Pokušaji njemačkih, talijanskih i ustaških snaga u listopadu 1942. godine napadnim akcijama preoteti inicijativu ostali su bez uspjeha. Zbog toga je njemačko [[Oberkommando der Wehrmacht|Vrhovno zapovjedništvo]] donijelo odluku o proglašenju teritorija NDH južno od [[Sava|Save]] operativnim područjem njemačkih trupa, a u prosincu 1942. i odluku o zimskim operacijama protiv NOV i POJ na velikom oslobođenom teritoriju u Bosni i Hrvatskoj. U listopadu 1942. godine, četnici su pobili oko 1000 Hrvata u [[Prozor-Rama|Rami]].

Odlukom Vrhovnog štaba u studenom 1942. formirano je pet [[zbor|divizija]] i jedan [[korpus]] NOVJ-a. Tada su na tlu BiH odlukom Vrhovnog štaba formirane tri udarne divizije, u čiji su sastav pored Grupe proleterskih brigada ušle još dvije [[brigada|brigade]]. U Podrinju, formirana je jedna brigada. Do kraja 1942., u Hercegovini su bili obnovljene organizacije KPJ i formirane partizanske jedinice. Pobjeda partizana nad četničkim snagama na [[Majevica|Majevici]] u studenom 1942. bila je jedan od presudnih trenutaka za [[narodnooslobodilački pokret]] u istočnoj Bosni.

Centralni komitet [[KPJ]] i Vrhovni štab donosili su mjere i odluke koje su imale presudan značaj za političke osnove NOP-a, provođene na velikom slobodnom teritoriju s središtem u [[Bihać]]u, od studenog 1942. do siječnja 1943. godine. Taj slobodni teritorij je postao poznat pod nazivom [[Partizanske republike|Bihaćka Republika]]. Rezultat snažnog razvoja narodnooslobodilačkog pokreta bili su: Osnivačka skupština [[AVNOJ]]-a (Bihać, [[26. studenog|26.]] i [[27. studenog]] 1942.), Osnivačka konferencija [[Antifašistička fronta žena|Antifašističkog fronta žena Jugoslavije]] ([[Bosanski Petrovac]], [[6. prosinca|6.]] - [[8. prosinca]] 1942.) i Osnivački kongres Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (Bihać, [[27. prosinca|27.]] - [[29. prosinca]] 1942.)

[[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije]] je konstituirano kao općenarodno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta. Krupne pobjede i utjecaj NOP-a ljeta i jeseni 1942. uzrokovali su opadanje četničkog utjecaja među Srbima i doveli do većeg pristupanja Hrvata i muslimana u partizanske jedinice. Utjecaj NOP-a ojačao je u pojedinim gradskim centrima.

== Četvrta i peta ofenziva ==
{{dvostruka slika|right|BatallaDelNeretvaMapa2.png|200|BatallaDelNeretvaMapa3.png|200|Njemački plan [[Bitka na Neretvi|Weiss II.]] da će četiri njemačke divizije svojim djelovanjem, opkoliti i uništiti snage NOVJ-a u [[Livno|Livnu]]|Na zahtjev Talijana, Nijemci su podijelili Sjevernu borbenu skupinu u dva dijela: [[Bugojno]]-[[Prozor-Rama|Prozor]] i [[Sarajevo]]-[[Konjic]]}}
{{dvostruka slika|right|BatallaDelNeretvaMapa4.png|200|BatallaDelNeretvaMapa5.png|200|Nakon poraza koji su pretrpjeli u dolini [[Neretva|Neretve]], Talijani su odlučili svoje snage ojačati četnicima iz Nikšića.|Nakon neuspjeha u napadu na Konjic, partizani ruše most na Neretvi i kreću suprotno, prema [[Uskoplje|Uskoplju]].}}
{{glavni|Bitka na Neretvi|Bitka na Sutjesci|ZAVNOBiH|AVNOJ}}

Tijekom [[1943.]] godine aktivnosti [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|domobranstva]] sve se više pojačavaju, pogotovo nakon [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] zbog koje je došlo do intenzivnog jačanja [[NOVJ|partizanskog pokreta]]. Oformljene su četiri lovačke [[Brigada|brigade]] (5.-8.), svaka s po dvije [[Pukovnija|pukovnije]] od četiri [[Bojna|bojne]] s 500 pripadnika uz topničku skupinu, posebno opremljenu za gorski teren. Partizani su osim velikog slobodnog teritorija sa sjedištem u Bihaću, oslobodili i [[Jajce]], [[Livno]], [[Tomislavgrad]], [[Šujica (Tomislavgrad, BiH)|Šujicu]], [[Posušje]] i [[Imotski]], gdje je velike gubitke imao [[V. ustaški stajaći zdrug]] [[Rafael Boban|Rafaela Bobana]]. Nakon Francetićeve smrti u zadnjim danima 1942. godine, [[Crna legija]] je podijeljena na I., u istočnoj Bosni i V. ustaški stajaći zdrug, u [[Završje|Završju]] i zapadnoj Hercegovini. 

Prva veća akcija ([[Bitka na Neretvi|Weiss I]]) bilo je istjerivanje [[NOP|partizanskih snaga]] iz zapadne [[Bosna|Bosne]] i grada [[Bihać]]a gdje se smjestio glavni stožer partizana. U suradnji s [[Treći Reich|njemačkim]] postrojbama, partizani su nakon žestokih borba istjerani i počeli su se povlačiti prema [[Neretva|Neretvi]] (Weiss II). Potkraj veljače i početkom ožujka vodila se žestoka bitka s partizanima (Weiss III), a u njoj su sudjelovali jedan domobranski zdrug i dvije divizije, ukupne snage 15.000 ljudi sa 110 [[tenk]]ova i jednom eskadrilom zrakoplova. Najžešće borbe su se vodile oko [[Uskoplje|Uskoplja]], kojeg su [[NOVJ|partizani]] [[3. ožujka]] nakratko zauzeli. Domobrani su zajedno s [[Wehrmacht|Nijemcima]] i [[Kraljevina Italija|Talijanima]] pritisnuli [[NOP|partizane]] koji su se povukli preko [[Neretva|Neretve]] u istočnu [[Hercegovina|Hercegovinu]] i dalje prema [[Sandžak]]u.

Do kraja ožujka, Sile osovine su ubile oko osam tisuća [[Partizani|partizana]], od kojih oko 50 % Hrvata, zarobivši još oko dvije tisuće. Unatoč teškim gubitcima i naočigled taktičkoj pobjedi Sila osovine, partizani su osigurali sigurnost svom zapovjedništvu i bolnici, te su mogli nastaviti sa svojim djelovanjem. U stvari, prelaskom u istočnu [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]] partizani su se morali boriti samo protiv četnika te su ih potpuno onesposobili, tako da nakon Bitke na Neretvi četnici više ne predstavljaju nikakvu silu i skoro su potpuno izbrisani zapadno od [[Drina|Drine]]. Sve tri antipartizanske operacije (Weiss I, II i III) poznate su pod nazivom Četvrta neprijateljska ofenziva ili [[Bitka na Neretvi]].

[[Datoteka:Sutjeska povlačenje 1943.jpg|mini|lijevo|Partizani u povlačenju na Sutjesci, 1943.]]
[[Datoteka:Map of Case Black.JPG|mini|desno|Operacija Schwarz ili [[bitka na Sutjesci]]]]
[[Datoteka:Avnojf.gif|mini|lijevo|Odluka [[AVNOJ]]-a, koja je bila osnova stvaranja socijalističke Jugoslavije]]

Sljedeća veća bitka  bila je [[operacija Schwarz]], poznatija kao [[Bitka na Sutjesci]] ili Petaneprijateljska ofenziva. U njoj su domobranske snage (jedan domobranski zdrug i tri divizije) u jačini od 15.000 ljudi sa 120 [[tenk]]ova i 15 zrakoplova operativne grupe "Sarajevo" napale partizane, među kojima je bilo pet brigada iz BiH, u dolini [[Sutjeska|Sutjeske]] i oko grada [[Foča|Foče]]. U prvim tjednima borbe nije bilo nekih većih pomaka, iako se linija pomicala na štetu partizana. 9. lipnja su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je [[bomba]] pala pored čelne skupine i ranila ga u ruku. Titov pas, [[njemački ovčar]] Luks se, prema navodima, žrtvovao da spasi Titu život.

U razdoblju od 3. do 15. lipnja, [[partizani]] su izvršili žestoki proboj svim snagama i probili se u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]]. Tri partizanske brigade i središnja bolnica sa preko 2.000 ranjenika su ostale okružene, okrutni njemački vojnici su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Stradao je ukupno 6.391 partizan, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe. Odmah po proboju, partizani su pregrupirali i započeli protunapad u istočnoj Bosni, čisteći utvrde Sila Osovine u [[Vlasenica|Vlasenici]], [[Srebrenica|Srebrenici]], [[Olovo (BiH)|Olovu]], [[Kladanj|Kladnju]] i [[Zvornik]]u tijekom sljedećih 20 dana. Ta bitka je bila prekretnica prema partizanskoj pobjedi u ratu i postala je važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Od srpnja 1943. godine, težište djelovanja NOV i POJ prebačeno je u talijansku okupacijsku zonu, a snage Prvog i drugog bosanskog korpusa razvile su ofenzivna djelovanja na cijelom području Bosne i Hercegovine. Tijekom tih djelovanja do kraja 1943. oslobođen je gotovo cijeli teritorij Bosne i Hercegovine osim [[Sarajevo|Sarajeva]] i nekoliko gradskih središta duž važnih komunikacijskih pravaca. Uz očuvanu jezgru, [[Tito]] je uspio kapitalizirati slom Fašističke Italije. Osim oružja, njegova je vojska naglo narasla masovnim priljevom novih boraca, najviše Hrvata i Slovenaca, tako da je do konca [[1943.]] godine narasla na 300.000 ljudi. Do kraja 1943. godine, snage NOV i PO BiH imale su u svom sastavu dva korpusa sa sedam divizija, 24 brigade i 25 partizanskih odreda. Sjedište Centralnog komiteta [[KPJ]], Izvršnog odbora [[AVNOJ]]-a i [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a]] nalazilo se u [[Jajce|Jajcu]] od [[24. kolovoza]] do kraja 1943. godine.

Na inicijativu Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH u rujnu 1943. godine započele su pripreme za sazivanje Osnivačke skupštine [[ZAVNOBiH]]-a. ZAVNOBiH se na svom Prvom zasjedanju u Mrkonjić-Gradu, [[25. studenog|25.]] i [[26. studenog]] 1943. konstituisao kao najviše političko tijelo NOP-a u BiH i izjasnio za federativno uređenje državne zajednice naroda Jugoslavije. Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima Bosne i Hercegovine, u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode, i u zemlji i inozemstvu, mogu zastupati i predstavljati samo [[ZAVNOBiH]] i [[AVNOJ]]. Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih [[Srbi|Srba]], [[Bošnjaci|Muslimana]] i [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]].

Odmah zatim, 29. studenog, u Jajcu je bilo održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a čijim su odlukama položeni temelji nove Jugoslavije. Odluke koje su zapečatile sudbinu [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] bile su sljedeće: vrhovno partizansko političko tijelo [[AVNOJ]] postaje glavno zakonodavno vijeće i najviči predstavnik suvereniteta svih jugoslavenskih naroda; osnutak privremene vlade; kraljevskoj vladi u emigraciji oduzimaju se sva prava zakonite jugoslavenske vlade; kralju [[Petar II. Karađorđević|Petru II. Karađorđeviću]] se zabranjuje povratak u Jugoslaviju; [[SFRJ|nova Jugoslavija]] će biti ferederalna državna zajednica ravnopravnih naroda; Titu se dodjeljuje naslov [[maršal Jugoslavije]]; osniva se državna komisija za ispitivanje ratnih zločina okupatora i kolaboracionista.<ref name="HercegBosna" />

U isto vrijeme, ustaške snage ne uspijevaju obraniti [[Bugojno]], ali krajem kolovoza odbijaju partizanski napad na [[Livno]]. Neuspjeh je doživio i pokušaj da se sredinom rujna okruženi Kupres opskrbi hranom i streljivom iz Duvna. Početkom listopada, V. zdrug se povlači iz Livna i Tomislavgrada u [[Posušje]], iz kojeg je uskoro izbačen u [[Imotski]], iz kojeg je ubrzo povratio Posušje. Jesen prolazi u borbama s dalmatinskim partizanima oko Posušja i na području Imotske krajine. U prosincu sudjeluje u [[operacija Ziethen|pothvatu Ziethenu]] i s [[Wehrmacht|njemačkim snagama]] prodire iz Posušja i zauzima [[Tomislavgrad]] i [[Šujica (Tomislavgrad, BiH)|Šujicu]].

== Šesta ofenziva i ZAVNOBiH ==

{{glavni|Desant na Drvar|Sporazumi Tito-Šubašić|ZAVNOBiH}}

Od početka prosinca 1943. do sredine veljače 1944. godine, njemačke snage su u duhu zapovjedi Vrhovnog zapovjedništva za osiguranje obrane Balkana slučaju [[saveznici|anglo-američke invezije]] izvršile više ofanziva na tlu Bosne i Hercegovine. Osobito teške borbe bile su vođene u prosincu 1943. godine, u središnjoj oblasti [[istočna Bosna|istočne Bosne]], u prosincu 1943. i siječnju 1944. u južnom dijelu [[Bosanska krajina|Bosanske krajine]] te od početka siječnja do sredine veljače 1944. u većem dijelu središnje Bosne i dijelu Bosanske krajine.

[[Datoteka:Marshal Tito during the Second World War in Yugoslavia, May 1944.jpg|mini|Vrhovni štab predvođen [[Tito]]m u [[Drvar]]u]]

U rano proljeće 1944. njemačke snage prisilile su NOVJ da se povuče južno od linije [[Tuzla]]-[[Zvornik]], gdje su nastavljene borbe u kojima su uspjele spriječiti prodor dvije divizije NOVJ-a iz Bosne u Srbiju. Do sredine 1944., mnogi pripadnici domobranstva počeli su se otvoreno svrstavati na stranu [[NOP]]-a, što je vodilo do masovnih slučajeva prebjega partizanima cijelih postrojbi veličine bojne te zrakoplova [[Zrakoplovstvo NDH|ZNDH]].

U Bosanskoj krajini su njemačke snage izvršile svoju posljednju ofenzivnu operaciju koja je otpočela [[25. svibnja]] zračnim [[Desant na Drvar|desantom na Drvar]], u kojem je od siječnja 1944. bilo sjedište Centralnog komiteta KPJ, Vrhovnog štaba, Predsjedništva AVNOJ-a i [[Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije|NKOJ]]-a. U desetodnevnim borbama jedinice Prvog proleterskog korpusa te dijelovi Petog i Osmog korpusa NOVJ-a osujetili su plan njemačke naredbe o uništavanju rukovodstva nove Jugoslavije, koje je svoje sjedište prenijelo na [[Vis]].

Dana 17. lipnja [[1944.]] godine, na otoku [[Vis]]u [[Sporazumi Tito-Šubašić|potpisan je sporazum]] između maršala Tita i bivšeg bana Banovine Hrvatske [[Ivan Šubašić|Ivana Šubašića]], koji je postao predsjednik jugoslavenske kraljevske vlade u izbjeglištvu. Ivan Šubašić se obvezao da će njegova vlada priznati [[AVNOJ]] i pozvati narod da pristupa antifašističkom pokretu. Time su međunarodna zajednica i britanska vlada definitivno priznali legitimitet i vlast Titove [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]] i njenih institucija.<ref name="HercegBosna" />

Na temelju odluka AVNOJ-a, [[ZAVNOBiH]] se na svom Drugom zasjedanju u Sanskom Mostu [[30. lipnja]] 1944. godine, konstituirao u najviši zakonodavni i izvršni organ [[SR BiH|federalne Bosne i Hercegovine]], donio odluke o ustrojstvu i radu Narodnooslobodilačkih odbora i narodnooslobodilačkih skupština, Deklaraciju o pravima naroda Bosne i Hercegovine, te odobrio rad delegacije BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Na osnivačkoj konferenciji u selu Zdena kod Sanskog Mosta izabran je [[3. srpnja]] 1944. godine Glavni odbor Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Jugoslavije za BiH i pokrenuta inicijativa za izbore lokalnih odbora.

== Završne operacije u BiH ==

{{glavni|Hrvatske oružane snage|Hercegovački franjevački mučenici|Bitka na Lijevča polju|Bitka za Odžak}}

U prvoj etapi [[Završne operacije u Jugoslaviji 1945.|završnih operacija za konačno oslobođenje Jugoslavije]], od srpnja do kraja 1944. na tlu Bosne i Hercegovine, [[NOVJ|snage NOVJ-a]] zadržale su inicijativu i izvodile uspješna ofenzivna djelovanja proširujući oslobođeni teritorij. U vrijeme priprema operacija NOVJ-a za oslobođenje Srbije od svibnja do kolovoza 1944. osobito žestoke borbe bile su vođene u [[Podrinje|istočnoj Bosni]] s krupnim njemačkim snagama, koje su pokušavale ofenzivnim djelovanjima spriječe prodor Dvanaestog [[Vojvodina|vojvođanskog korpusa]] preko [[Drina|Drine]] u Srbiju. U srpnju 1944., [[crna legija|I. ustaški stajaći zdrug]], ostatak Crne legije, vodio je uspješne borbe oko Srebrenice i zajedno sa Nijemcima vodio proboj do [[Zvornik]]a.

U operacijama za konačno oslobođenje [[SR Srbija|Srbije]], [[SR Makedonija|Makedonije]], [[SR Crna Gora|Crne Gore]], [[SAP Kosovo|Kosova]] i [[Dalmacija|Dalmacije]] jedinice Trećeg i Petog korpusa i 29. hercegovačke divizije konačno su oslobodile najveći dio teritorija Bosne i Hercegovine. Konačnim oslobođenjem [[17. studenog]] 1944., [[Tuzla]] je postala veoma značajan oslonac ratnih dejstava jedinica Trećeg korpusa NOVJ-a. Dana [[20. studenog]] [[1944.]], [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Hrvatsko domobranstvo]] je spojeno s [[Ustaška vojnica|Ustaškom vojnicom]] u jedinstvene [[Hrvatske oružane snage]]. Na području BiH operirale su domobransko-ustaške divizije na širem području oko gradova 6. u [[Banja Luka|Banjoj Luci]], 8. u [[Sarajevo|Sarajevu]], 9. u [[Mostar]]u, 12. u [[Brčko]]m i 15. na pruzi Sarajevo-[[Slavonski Brod|Brod na Savi]]. U Rankovićima kod Travnika, [[22. listopada]] [[1944.]], strijeljano je oko 200 zarobljenih hrvatskih civila i vojnika iz [[Kupres]]a.

[[Datoteka:Ploča-ubijeni fratri-ŠB4766.jpg|mini|Ubijeni [[hercegovački franjevački mučenici]]]]

Početkom [[1945.]] godine, njemačke i ustaške snage držale su Mostar, Sarajevo i dolinu rijeke [[Bosna (rijeka)|Bosne]], kamo su se povlačile jedinice njemačke Grupe armija E, te sjeverni dio Bosne i Hercegovine, linijom [[Bijeljina]]-[[Doboj]]-[[Derventa]]-[[Banja Luka]]-[[Bosanski Novi]]-[[Bihać]]. U  Mostarskoj operaciji, od 6. do [[14. veljače]] 1945. godine, jedinice Osmog dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačka divizija oslobodile su Mostar, [[Nevesinje]], [[Široki Brijeg]] i [[Konjic]]. [[369. hrvatska "Vražja" divizija|369. "vražja" divizija]] i 9. domobransko-ustaška divizija su izbrisane iz registra Vermahta, tako da se od tada u dokumentima govori samo o borbenoj grupi 369., što dovoljno govori o ustaškim gubicima, izraženim u tisućama.

[[Datoteka:1945-04-15GerWW2BattlefrontAtlas.jpg|mini|lijevo|Oslobođeni teritorij 1.-15. travnja (crvena)]]

Partizani i njihovi pomagači nakon oslobođenja spomenutih gradova, u odmazdi su ubili hercegovačkog provincijala Lea Petrovića i još 65 franjevaca. [[Pokolj fratara u Hercegovini|Pokolj hercegovačkih fratara]] se dogodio u Mostarskom Gracu, [[Gornji Gradac (Široki Brijeg, BiH)|Gornjem Gracu]], [[Donji Gradac (Široki Brijeg, BiH)|Donjem Gracu]], Gostuši, [[Široki Brijeg|Širokom Brijegu]], [[Mostar]]u, [[Ljubuški|Ljubuškom]], [[Vrgorac|Vrgorcu]], [[Čapljina|Čapljini]], [[Međugorje|Međugorju]], [[Čitluk]]u, [[Izbično]]m, [[Kočerin (Široki Brijeg, BiH)|Kočerinu]], [[Velika Gorica|Velikoj Gorici]], [[Zagreb]]u, [[Macelj]]u, [[Krapina|Krapini]] i [[Bleiburg]]u. Najviše franjevaca je ubijeno 7. i [[8. veljače]] [[1945.]] godine na Širokom Brijegu te [[14. veljače]] 1945. godine.<ref>[http://www.franjevci.info/index.php/pojmovnik/pojam/95 Franjevci.info] Pojmovnik - Franjevački mučenici</ref>

U drugoj polovici ožujka, na početku završne ofanzive Jugoslavenske armije, oslobođen je [[Bihać]], a [[6. travnja]] Sarajevo. Od 30. ožujka do 8. travnja 1945. godine, [[Hrvatske oružane snage]] su u [[Bitka na Lijevča polju|bitci na Lijevče polju]] nanijele velik poraz četnicima, sa oko 7.000 mrtvih i ranjenih te 5.000 zarobljenih, koji je poslije u srpskoj emigraciji prozvan drugim Kosovom. Ostatci domobransko-ustaških divizija povlače se prema Zagrebu. Još prije završetka vojnih operacija u BiH, u Sarajevu je od [[26. travnja|26.]] do [[28. travnja]] 1945. održano Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a na kojem je [[ZAVNOBiH]] proglašen Narodnom skupštinom i formirana prva vlada Bosne i Hercegovine. U borbama do [[1. svibnja]] 1945. godine, bio je oslobođen gotovo cjelokupni teritorij Bosne i Hercegovine.

Nakon oslobođenja Sarajeva [[6. travnja]] [[1945.]] godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ-a s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama [[Crvena armija|Crvene Armije]] i NOVJ-a na Srijemskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se povlačila prema Austriji. Tako se odigrala [[bitka za Odžak]], od 19. travnja do 25. svibnja 1945. godine, punih 16 dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, u kojoj su se domobransko-ustaške snage borile do posljednjeg čovjeka. Nakon konačnog sloma hrvatskih snaga, partizani su ubili 3.375 osoba što je bila jedna trećina hrvatskog pučanstva [[Odžak|odžačkog]] kraja.<ref>[http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/13-dani-sjecanja-na-hrvatske-zrtve-u-drugom-svjetskom-i-domovinskom-ratu-u-odzacko-modrickom-kraju-1080.html HercegBosna.org] 13. dani sjećanja na hrvatske žrtve u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu u odžačko-modričkom kraju</ref>

== Križni put i Bleiburški pokolj ==

{{glavni|Svibanjska katastrofa|Pokolj u Bleiburgu|Križni put (1945.)|Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata|l4=Partizanski zločini u poraću}}

[[Datoteka:1945-05-01GerWW2BattlefrontAtlas.jpg|mini|Oslobođeni teritorij do 1. svibnja (crvena)]]

[[Datoteka:Bleiburg column.jpg|mini|Kolona hrvatskih vojnika kod [[Bleiburg]]a]]

[[Svibanjska katastrofa]] je pojam kojim se u hrvatskoj [[publicistika|publicistici]] označuje niz događaja u svibnju 1945. godine. Slomom Trećeg Reicha, [[2. svibnja]] [[1945.]], dogodila se i kapitulacija [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]]. Nezavisna Država Hrvatska je prestala postojati [[8. svibnja]] [[1945.]], ulaskom partizana u Zagreb, odnosno njegovim oslobođenjem. U tom oslobađanju ubijeno je oko 11, a zarobljeno gotovo 16 tisuća hrvatskih vojnika. [[Ante Pavelić|Pavelić]] je već 6. svibnja 1945. odlučio da se vojnici, državna uprava i civili, koji to žele povuku prema Austriji.

Tako se mnoštvo hrvatskog naroda povuklo prema zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim saveznicima koji bi ih zaštitili od indoktriniranih [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|Titovih partizana]] te konvertiranih i/ili amnestiranih [[Četnici u Drugom svjetskom ratu|četnika]]. Pripadnici [[Hrvatske oružane snage|hrvatskih postrojba]] su se predavali tijekom tih tjedana. Brojni hrvatski vojnici su bili ubijeni dok su se držali odstupnicu, povlačili se, nakon što su se predali u borbama ili nakon što bi se prijavili vlastima, naivno se nadajući da će ih nove vlasti pošteno tretirati. Ista je sudbina snašla desetke tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima ili drugdje na području tad već bivše Nezavisne Države Hrvatske.

NDH se predala 15. svibnja 1945. godine u Bleiburgu. U međuvremenu, na poljima prema jugu koja nisu vidljiva iz Bleiburga, velika masa ljudi nalazila se u stanju nevjerice, užasa i zbunjenosti. 17. svibnja 1945. godine otpočeo je [[Pokolj u Bleiburgu]], [[ratni zločin]] i [[zločin protiv čovječnosti]]. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici.

U posljednjim borbama i [[marševi smrti|marševima smrti]], poznatim kao [[Križni put (1945.)|Križni put hrvatskog naroda]] poginulo je ili ubijeno oko 45.000 do 200.000 pripadnika [[Hrvatske oružane snage|oružanih snaga NDH]] ili civila. Najvjerojatnija brojka, po posljednjim istraživanjima, je oko 50.000. Veliki broj ih je pao u partizansko zarobljeništvo stradavajući na dugom Križnom putu Hrvata [[1945.]] godine. Masovne likvidacije izvršene su u [[Pokolj u Teznom|Teznom]] kod Maribora, Dravograda, Celja, [[Pokolj na Kočevskom Rogu|Kočevja]] i drugdje u [[Slovenija|Sloveniji]], a u Hrvatskoj u [[Partizanski poslijeratni zločini u Maceljskoj šumi|Maceljskoj šumi]] kod Krapine, [[Samobor]]a, [[Karlovac|Karlovca]], [[Sisak|Siska]], [[Bjelovar]]a i drugdje. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. godine.

Naknadna iskopavanja, koja su provedena po mjestima egzekucije u [[Slovenija|Sloveniji]] nakon pada komunizma, dovode u pitanje neke vidove te statistike: nasuprot 50.000 Hrvata pogubljenih od strane komunista u cijelom području od [[Austrija|Austrije]] do [[Makedonija|Makedonije]], slovensko povjerenstvo za ratne zločine identificiralo je oko 190.000 ljudi smaknutih u partizanskim pokoljima [[1945.]] i [[1946.]] godine. Budući da po nalazima povjerenstva oko 10.000 čine slovenski domobrani, a 180.000 hrvatski vojnici i civili, to otvara nove dubioze, dovodeći u pitanje status [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]] kao najvećeg ratnog zločinca i najvećeg ubojice Hrvata na području [[SFRJ|bivše Jugoslavije]].

Glede samoga hrvatskoga naroda, dugotrajna negativna posljedica, koja je poništena tek [[Domovinski rat|oslobodilačkim ratom]] protiv velikosrpske agresije [[1991.]] – [[1995.]] godine, je bila kompromitacija same ideje hrvatske države. [[Hrvati]] su, time što je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu profašističkog naroda, koja je, pojačavana srpsko-jugoslavenskom promidžbom za vrijeme [[SFRJ|socijalističke Jugoslavije]] i prešućivanjem činjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u [[Narodnooslobodilački rat na području Jugoslavije 1941.-1945.|antifašističkoj borbi]] nego neki daleko brojniji narodi, kao i više nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji, sprječavala i gušila ostvarenje [[Hrvatsko državno pravo|hrvatskoga višesetoljetnoga sna]] o slobodi i samostalnosti. Tek je [[Domovinski rat]] izbrisao te napuhane grijehe prošlosti i propagandne utvare.<ref name="HercegBosna" />

Po analizama hrvatskog znanstvenika Žerjavića i srpskog Kočovića, koje daju vrlo slične rezultate, [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|Jugoslavija]] je u Drugom svjetskom ratu [[Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu|izgubila oko milijun ljudi]], od toga oko 500.000 Srba, 200.000 Hrvata, te 90.000 Bosanskih Muslimana. Sama [[Bosna i Hercegovina]] je pretrpjela sljedeće gubitke: 164.000 [[Srbi|Srba]], 75.000 [[Bošnjaci|bosanskih Muslimana]], 64.000 [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]] i 9.000 [[Židovi|Židova]].<ref name="HercegBosna" />

== Unutarnje poveznice ==

{{col-begin}}
{{col-2}}
* [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji]]
* [[Nezavisna Država Hrvatska]]
* [[Narodnooslobodilački pokret]]
* [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Hrvatsko domobranstvo]]
* [[Paravojne ustaške postrojbe]]
* [[Zločini četnika u Drugom svjetskom ratu]]
* [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije]]
* [[Ustaška vojnica]]
* [[Crna legija|Crna legija ili I. ustaški stajaći zdrug]]
* [[Anti-partizanske operacije u NDH]]
* [[Operacija Trio|Treća neprijateljska ofenziva]]
* [[AVNOJ]], [[Bitka na Neretvi|Četvrta neprijateljska ofenziva]]
* [[Bitka na Sutjesci|Peta neprijateljska ofenziva]]
{{col-2}}
* [[ZAVNOBiH]]
* [[Josip Broz Tito]]
* [[Desant na Drvar|Šesta neprijateljska ofenziva]]
* [[Sporazumi Tito-Šubašić]]
* [[Hrvatske oružane snage]]
* [[Hercegovački franjevački mučenici]]
* [[Bitka na Lijevča polju]]
* [[Bitka za Odžak]]
* [[Svibanjska katastrofa]]
* [[Pokolj u Bleiburgu]]
* [[Križni put (1945.)]]
* [[Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata|Partizanski zločini u poraću]]
* [[Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu|Demografski gubici Jugoslavije]]
{{col-end}}

== Vanjske poveznice ==

* [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/p_drugisvj.html HercegBosna.org] Srce tame (1941. - 1945.)
* [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/drugi_svj.html HercegBosna.org] Drugi svjetski rat
* [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/novija_povijest2.html HercegBosna.org] Novije povjestice, vrela, kritike i raščlane

== Literatura ==

* ''[[Opća enciklopedija JLZ|Opća enciklopedija JLZ (knjiga druga)]]'', [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža|Leksikografski zavod FNRJ]], Zagreb, 1956.
* ''Vojna enciklopedija (knjiga prva)'', Redakcija vojne enciklopedije, Beograd, 1970.
* ''[[Opća enciklopedija JLZ|Opća enciklopedija JLZ (knjiga druga)]]'', [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža|Jugoslavenski leksikografski zavod]], Zagreb, 1982.

== Izvori ==

{{izvori}}

{{Drugi svjetski rat u Jugoslaviji}}
{{Bosna i Hercegovina}}

[[Kategorija:Povijest Bosne i Hercegovine]]
[[Kategorija:Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu]]
[[Kategorija:Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu| ]]