Vidi kôd stranice Država Slovenaca, Hrvata i Srba

<!--'''Država Slovenaca, Hrvata i Srba'''-->
{{Slično|nepriznatoj državi koja je postojala 33 dana krajem 1918|državu nastalu ujedinjenjem Države SHS i Srbije|Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca}}
{{Okvir bivše zemlje svijeta 
|ime             = Država Slovenaca, Hrvata i Srba
|izvorno_ime     = <small>Država Slovencev, Hrvatov in Srbov<br />Држава Словенаца, Хрвата и Срба
|hr_ime          = Država Slovenaca, Hrvata i Srba
|genitiv         = Države Slovenaca, Hrvata i Srba
|status          = Nepriznata država 
|status_tekst    = nepriznata država
|kontinent       = Europa
|regija          = Balkan/Srednja Europa
|država          = Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina
|era             = [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|Prvi svjetski rat]]
|godina_start    = 29. listopada 1918.<br />
|godina_kraj     = 1. prosinca 1918.
|datum_start     = [[5. listopada]] [[1918.]]
|datum_kraj      = [[1. prosinca]] [[1918.]]
|događaj_start   = [[Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba|Osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba]]
|događaj_kraj    = [[Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca|Ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom (+ BBB i Crna Gora)]]
|događaj1        = [[Raspad Austro-Ugarske#Pokušaji uvođenja trijalizma|Kraljev Manifest o transformaciji AU]]
|datum_događaj1  = [[16. listopada]] [[1918.]] 
|događaj2        = [[Raspad Austro-Ugarske|Raskid odnosa s AU]] i [[Država SHS#Proglašenje|proglašenje Države SHS]]
|datum_događaj2  = [[29. listopada]] [[1918.]]
|događaj3        = [[Ženevska deklaracija (1918.)|Ženevska deklaracija]]
|datum_događaj3  = [[9. studenoga]] [[1918.]] 
|događaj4        = [[Novosadska skupština|Velika narodna skupština za Baranju, Bačku i Banat]]
|datum_događaj4  = [[25. studenoga]] [[1918.]]
|p1              = Raspad Austro-Ugarske
|flag_p1         = Flag_of_Austria-Hungary_1869-1918.svg 
|s1              = Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
|flag_s1         = Flag_of_the_Kingdom_of_Yugoslavia.svg
|s2              = Kraljevina Italija
|flag_s2         = Flag_of_Italy_(1861-1946).svg
|zastava         = Flag_of_the_State_of_Slovenes,_Croats_and_Serbs.svg
|zastava_i       = Hrvatska zastava#Povijesne hrvatske zastave
|grb             = Coat of arms of Croatia (State of Slovenes, Croats and Serbs).svg
|grb_i           = 
|grb_tip         = Grb 
|jezik           = [[slovenski]], [[hrvatski]] i [[srpski]] 
|glavni_grad     = Zagreb
|latd            = 45 
|latm            = 48 
|latNS           = N 
|longd           = 15 
|longm           = 58 
|longEW          = E
|titula_vođa     = Predsjednik Narodnog vijeća
|vođa1           = [[Anton Korošec]]
|titula_zamjenik = Potpredsjednici
|zamjenik1       = [[Ante Pavelić (stariji)|Ante Pavelić]]
|zamjenik2       = [[Svetozar Pribićević]]
|valuta          = [[Jugoslavenska kruna|kruna]]
|fusote          =&sup1; Predsjednik i potpredsjednik Narodnog vijeća
|mapa            = Drzava SHS.png
|mapa_opis       = Država SHS i područja na koja je pretendirala
}}

'''Država Slovenaca, Hrvata i Srba''' (''Država SHS'') proglašena je [[29. listopada]] [[1918.]], istodobno kada je [[Hrvatski sabor]] [[Raspad Austro-Ugarske|raskinuo sve državno-pravne veze]] s [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom]]. Nova je država nastala od ozemlja bivše Austro-Ugarske na kojima su živjeli [[južnoslavenski narodi]]. Na čelu države se nalazilo Narodno vijeće SHS, na čijem se čelu nalazio slovenski političar [[Anton Korošec]], dok su potpredsjednici bili Hrvat [[Ante Pavelić (stariji)|Ante Pavelić, stariji]] i Srbin [[Svetozar Pribićević]]. Država SHS bezuspješno je pokušavala od [[antanta|sila Antante]] zatražiti priznanje. Istodobno su sa srpskom vladom tekli pregovori o njezinu ujedinjenju s [[Kraljevina Srbija|Kraljevinom Srbijom]] i [[Kraljevina Crna Gora|Crnom Gorom]]. [[Ženevska deklaracija (1918.)|Ženevskom deklaracijom]], [[9. listopada]] 1918., bilo je predviđeno očuvanje Države SHS i Srbije kao zasebnih državnih cjelina i ustroj zajedničke vlade nove države za zajedničke poslove do donošenja ustava, ali je sadržaj ove deklaracije srpska vlada uskoro izigrala. Inicijativu o provođenju ujedinjenja preuzeo je prvak [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpske koalicije]] [[Svetozar Pribićević]] i težište prenio na Narodno vijeće SHS u [[Zagreb]]u, koje je [[24. studenoga]] 1918. donijelo odluku o [[Nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca|ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom]]. Iako [[Hrvatski sabor]] taj akt nije usvojio, dana [[1. prosinca]] 1918. u [[Beograd]]u je srpski regent [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandar Karađorđević]] proglasio ujedinjenje i stvaranje [[Kraljevstvo SHS|Kraljevstva SHS]], čime Država SHS prestaje postojati.<ref>[[Opća i nacionalna enciklopedija]]: [http://proleksis.lzmk.hr/18586/ Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS)], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

== Povijest ==
=== Pozadina ===
{{Glavni|Hrvatska u Prvom svjetskom ratu}}

U razdoblju nakon izbijanja [[Prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]] u [[Kraljevina Dalmacija|Dalmaciji]] i u [[Markgrofovija Istra|Istri]] prestali su zasjedati zemaljski sabori, a sve do ljeta 1918. sprječavana je bilo kakva politička djelatnost. U [[trojednica|Hrvatskoj i u Slavoniji]] [[Sabor]] se povremeno sastajao, no proglašenje ratnoga stanja i pritisak vojnih vlasti i ondje su u mnogočemu ometali političko djelovanje oporbe, koju su činili [[milinovci]] ([[Stranka prava|pravaši]] [[Mile Starčević]]a), [[frankovci]] i [[Hrvatska pučka seljačka stranka|radićevci]].

[[Datoteka:Sabor 1914.jpg|mini|[[Hrvatski sabor]] 1914.]]

Ni [[Hrvatsko-srpska koalicija]] nije bila pošteđena pritisaka. Budući da je Koalicija ostala dosljedna u svojoj pasivnoj politici i u svojoj potpori vladi, u Hrvatskoj i Slavoniji izbjegnuta je mogućnost uvođenja izvanrednoga stanja. Političke snage u zemlji nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, [[Ante Trumbić|Antom Trumbićem]] i [[Frano Supilo|Franom Supilom]], koji su u [[London]]u potkraj travnja 1915. osnovali [[Jugoslavenski odbor]], predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali [[Krfska deklaracija|Krfsku deklaraciju]] u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju [[Ženevska deklaracija (1918.)|Ženevske deklaracije]] u studenome 1918.<ref name="Dokumenti">[https://web.archive.org/web/20150220043438/http://www.crohis.com/izvori/ujed.pdf Izvori vezani za ujedinjenje monarhističke Jugoslavije] Krfska deklaracija 1917. (1.), Proglašenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. X. 1918. (3.), Ženevska deklaracija 9. XI. 1918. (3.-4.), Zapisnik s Ženevske konferencije 6.-9. XI. 1918. (4.-5.), Naputak Narodnoga vijeća SHS delegaciji za pregovore i utanačenje ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom 23. XI. 1918. (5.-6.), Adresa delegacije Narodnoga vijeća SHS regentu Aleksandru 1. XII. 1918. (6.-7.), Regentov odgovor ili proklamacija osnutka Kraljevstva SHS 1. XII. 1918. (8.)</ref> Politički život u Hrvatskoj i u [[Austro-Ugarska|Habsburškoj Monarhiji]] oživio je donekle u kasno proljeće 1917., u svezi sa sazivom austrijskog parlamenta, odn. u svezi sa [[Svibanjska deklaracija|Svibanjskom deklaracijom]], koju su 30. svibnja objavili hrvatski i slovenski zastupnici u [[Carevinsko vijeće|Carevinskome vijeću]], okupljeni u [[Jugoslavenski klub|Jugoslavenskome klubu]]. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i [[Hrvatsko državno pravo|hrvatskoga državnog prava]] u jednu samostalnu državu pod vlašću [[Habsburg]]ovaca. Na taj su zahtjev prvi u Hrvatskoj pozitivno reagirali milinovci, pravaška skupina koja je od tada odlučno počela zagovarati program stvaranja jugoslavenske države.<ref name="Hrvati">[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26386 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Hrvati/Povijest: Hrvatska u XIX. i na početku XX. st.], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

{{Quote box|width=30%|align=left|quote=Zastupnici Jugoslavenskoga kluba, na temelju narodnog načela i hrvatskoga državnog prava, zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lorenske dinastije, te izjavljuju da će se svom snagom zauzimati za ostvarenje zahtjeva svoga jednoga te istog naroda.<ref>[[Ferdo Čulinović]], ''Jugoslavija između dva rata, 1'', Zagreb, 1961., str. 23.</ref>|source=[[Svibanjska deklaracija]]}}
Polovicom travnja 1918. [[Južnoslavenska ideja|ideju o stvaranju]] zajedničke države južnih Slavena podupro je i [[Stjepan Radić]], koji je do tada zastupao ideju o preuređenju Monarhije u duhu [[Austroslavizam|austroslavizma]]. Rješenju [[Hrvatsko pitanje|hrvatskoga pitanja]] u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i [[Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije|socijaldemokrati]], ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. [[Svetozar Pribićević]], koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkoga okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces "nacionalne koncentracije", ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u [[Zagreb]]u, objavljena je [[Zagrebačka rezolucija]], koja se zauzimala za stvaranje zajedničke političke organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene [[jugoslavija|južnoslavenske države]], zasnovane na priznanju "državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija". Tek u jesen 1918., nakon proboja [[Solunsko bojište|Solunskog bojišta]], u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Hrvatsko-srpska je koalicija pristala na osnivanje [[Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba|Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba]].<ref name="Hrvati" />

=== Stvaranje ===
{{Quote box|width=35%|align=right|quote=Tražimo nezavisnost, sjedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi u kojoj će plemenite osobine troimenog jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba biti očuvane, te po želji sastavnih narodnih dijelova poštovani državotvorni kontinuiteti historičko političkih teritorija uz potpunu ravnopravnost plemena i konfesija.|source=I. točka [[zagrebačka rezolucija|Zagrebačke rezolucije]], na čijim su osnovama u ljeto 1918. ustrojena [[narodna vijeća]].<ref name="Revija">[[Ljubomir Antić]], [http://www.matica.hr/hr/334/Prvi%20svjetski%20rat%20i%20Hrvati/ ''Prvi svjetski rat i Hrvati''], ''[[Hrvatska revija]]'' 2, 2004., pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>}}

Narodna vijeća su političke organizacije koje nastaju u južnoslavenskim zemljama [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] u završnoj fazi [[Raspad Austro-Ugarske|raspada Monarhije]] potkraj Prvoga svjetskog rata.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42991 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Narodna vijeća], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref> Poticaj za njegovo stvaranje dale su četiri stranke iz [[Banska Hrvatska|Banske Hrvatske]] ([[Starčevićeva stranka prava]], [[Hrvatska pučka seljačka stranka]], [[Srpska narodna radikalna stranka]] i [[Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije|Socijaldemokratska stranka]]), koje su 24. rujna 1918., nakon dvadeset dana pregovora, objavile ujedinjenje s Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca u [[Dalmacija|Dalmaciji]] (osnovana u Splitu 2. srpnja 1918.), Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca za [[Hrvatsko primorje]] i [[Markgrofovija Istra|Istru]] (osnovana u [[Sušak]]u 14. srpnja 1918.) i sa slovenskim Narodnim svetom (osnovana u Ljubljani 16. kolovoza 1918). Dana 5. listopada 1918. predstavnici tih političkih organizacija sastali su se u [[Zagreb]]u i utemeljili '''[[Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba]]''', te pritom sastavili Pravilnik.<ref name="Hrvatska">[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43004 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Narodno vijeće SHS], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

U njemu se ističe da je Vijeće političko tijelo koje predstavlja sve [[Slovenci|Slovence]], [[Hrvati|Hrvate]] i [[Srbi|Srbe]] s prostora [[Austro-Ugarska|Ugarske i Austrije]], a cilj je njegova rada ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu uređenu u skladu s demokratskim načelima. Dana 8. listopada 1918. u Vijeće se uključila i najjača stranka u [[Hrvatski sabor|Hrvatskom saboru]], vladajuća [[Hrvatsko-srpska koalicija]]. Plenum Vijeća imao je 80 članova: 28 iz Banske Hrvatske i Rijeke, 7 iz Dalmacije, 3 iz Istre, 14 iz slovenskih zemalja, 18 iz BiH, te 10 iz Baranje, Bačke i Banata. Uži sastav Narodnoga vijeća SHS-a činio je Središnji odbor, koji se sastojao od 30 članova. Predsjedništvo Središnjeg odbora Vijeća, koje je bilo i Predsjedništvo Narodnoga vijeća SHS-a, činili su: predsjednik [[Anton Korošec]], potpredsjednici [[Svetozar Pribićević]] i [[Ante Pavelić (stariji)|Ante Pavelić]], te tajnici [[Mate Drinković]], [[Srđan Budisavljević]] i [[Ivan Lorković]].<ref name="Hrvatska" />

[[Datoteka:Greater austria ethnic.svg|mini|lijevo|Karlov prijedlog preuređenja zemlje "[[Raspad Austro-Ugarske|Sjedinjene Države Velike Austrije]]" objavljen u Manifestu 16. studenoga 1918. prikazan na etničkoj karti.]]

Upoznat sa stanjem u [[Čehoslovačka|Češkoj i Slovačkoj]] te među Južnim Slavenima, car i kralj [[Karlo I. Austrijski|Karlo I. (IV.)]] objavio je 16. listopada 1918. Manifest, u kojem je obećao uređenje Austro-Ugarske Monarhije po načelu federalizma. No 19. listopada 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a objavio je Deklaraciju, kojom je [[Raspad Austro-Ugarske|odbacio Manifest Karla I. (IV.)]]. U Deklaraciji je izražen zahtjev za osnivanjem potpuno samostalne i nezavisne južnoslavenske države. Time je Narodno vijeće SHS-a potpuno preuzelo cjelokupnu vlast, proglasivši se jedinim čimbenikom koji može voditi državnopravnu politiku. Narodno vijeće SHS je 19. listopada 1918., odbijajući ponudu cara i kralja Karla I. (IV.) o federalizaciji austrijskog dijela Monarhije, objavilo da ''»od ovog časa, opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa, preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike«''. Narodno je vijeće nastupilo kao političko predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji su živjeli u jugoistočnim područjima [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]], odnosno u skladu s tadašnjim političko-teritorijalnim podjelama, u [[Trojednica|Hrvatskoj i Slavoniji]] s [[Corpus separatum Rijeka|Rijekom]], u [[Kraljevina Dalmacija|Dalmaciji]], [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|Bosni i Hercegovini]], [[Markgrofovija Istra|Istri]], [[Trst]]u, [[Kranjska|Kranjskoj]], [[Gorička|Goričkoj]], [[Štajerska|Štajerskoj]], [[Koruška|Koruškoj]], [[Bačka|Bačkoj]], [[Banat]]u, [[Baranja|Baranji]] i ostalim krajevima jugozapadne [[Ugarska|Ugarske]].<ref name="Država">[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16369 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Država Slovenaca, Hrvata i Srba], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

U skladu s tim, 21. listopada 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a donio je odluku o osnivanju sekcija koje su se trebale brinuti za cjelokupan društveni, politički i gospodarski život. Pročelnik sekcije za narodnu obranu bio je Mate Drinković, agrarne sekcije [[Stjepan Radić]], financijsko-političke sekcije Ivan Lorković, a sekcije za financiranje Narodnoga vijeća [[Grga Budislav Angjelinović]].<ref name="Hrvatska" />

=== Proglašenje ===
{{Dvostruka slika|lijevo|Proglašenje raskida veza s Austro-Ugarskom.jpg|200|KongressfallofAH.jpg|180|Narod pred [[Sabor]]om oduševljeno pozdravlja odluku o raskidu veza s [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom]] [[29. listopada]]|Slovenci su također pozdravili odluku o raskidu veza na Kongresnom trgu u [[Ljubljana|Ljubljani]]}} 
[[Datoteka:Hrvatska Država 29.10.1918.jpg|mini|''[[Hrvatska država (Zagreb)|Hrvatska Država]]'', glasilo [[Starčevićeva stranka prava|Starčevićeve stranke prava]], javlja o raskidu svih veza Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Austro-Ugarskom]]

Dana 25. listopada dvadeset zastupnika Hrvatskoga sabora, na poticaj Središnjega odbora Vijeća, podnijelo je u [[Sabor]]u zahtjev da se konačno riješi pitanje raskida državnih odnosa s [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom Monarhijom]] i osamostaljenja Južnih Slavena u smislu spomenute Deklaracije. Kao mjeru predostrožnosti, [[Narodno vijeće SHS]] uputilo je [[26. listopada]] zapovijedajućim generalima u Hrvatskoj, [[Luka Šnjarić|Šnjariću]] i [[Mihael Mihaljević|Mihaljeviću]], upit hoće li što poduzimati ako Narodno vijeće prekine veze s [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom]], na što su odgovorili da ih veže prisega caru i kralju te da moraju upitati [[Karlo I. Austrijski|Karla]], na što ih je on odmah razriješio obveza.

Za [[29. listopada]] [[1918.]] je bio u Zagrebu sazvan [[Hrvatski sabor]]. Znalo se da će zastupnici odmah na prvoj sjednici zaključiti prijelom u vezama s [[Ugarska|Ugarskom]] i [[Austrijsko Carstvo|Austrijom]]. Kako bi se ovaj trenutak hrvatske povijesti svečano obilježio, na zagrebačkom [[Trg svetog Marka (Zagreb)|Markovom trgu]] se skupilo mnoštvo. Na trg su došli i hrvatski (većinom pričuvni) časnici, koji su [[28. listopada]] sa svojih kapa poskidali stare austro-ugarske oznake i zamijenili ih hrvatskim. Veliko je oduševljenje zavladalo kada su se pojavile vojničke glazbe [[25. domobranska pješačka pukovnija|25. domobranske]] i [[53. pješačka pukovnija|53. pj. pukovnije]], s kojima su došli vojnici i časnici. To je bio dokaz da su uz narodni pokret pristali general Šnjarić i podmaršal Mihaljević. Oni su se sa čitavom oružanom silom stavili na raspolaganje Narodnom vijeću te su ušli u sabornicu gdje su ih zastupnici i narod na galerijama pozdravili s pljeskom i poklicima ''"Živjela narodna vojska!"''. Šnjarić je u sabornici sjeo kraj bana [[Antun Mihalović|Antuna Mihalovića]].<ref>[https://web.archive.org/web/20110322084739/http://www.crohis.com/izvori/petric-20st.pdf Izvori za povijest 20. stoljeća Hrvoja Petrića], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

Sabor je prihvatio podneseni prijedlog i donio odluku o raskidu državnopravnih odnosa i veza [[Trojednica|Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije]] s Monarhijom.<ref name="Hrvatska" /> Donesen je zaključak da se ''"svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrešavaju"'' te da ''"Dalmacija, Hrvatska, Slavonija s Rijekom proglašuju se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupaju u zajedničku narodnu suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi"''.<ref name="Dokumenti" /> ''"Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će s unapred određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakog majoriziranja, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba"''.<ref name="Revija"/> [[Datoteka:Prelom 1918.jpg|mini|250px|lijevo|Svečana sjednica Sabora, faksimil slike I. Tišova]] [[Hrvatski sabor]] donio je i zaključak da ''"kao predstavnik Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu Narodnog vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuju, da priznaje Narodnom vijeću vrhovnu vlast"''.<ref name="Država" /> Gotovo po proglašenju [[Austro-Ugarska]] priznaje novonastalo stanje i zapovijeda da njena ratna mornarica prijeđe pod nadzor Narodnoga vijeća, a "Hrvati" iz grada [[Rijeka|Rijeke]] zahtjevaju ujedinjenje s [[Kraljevina Italija|Italijom]].<ref>{{eng oznaka}} [http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?res=9507EED61539E13ABC4A53DFB7678383609EDE ''Hands Austrian navy over to South Slavs'', ''The New York Times'', 1. studenoga 1918.], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

Istodobno, u [[Međimurje (regija)|Međimurju]], koje je bilo pod [[Kraljevina Ugarska|ugarskom]] [[Međimurje pod ugarskom vlašću|administrativnom vlašću još od 1861. godine]], jača otpor lokalnog pučanstva prema nasilju i ubojstvima koje su činili Mađari u rasulu svršetka Prvog svjetskog rata. Osniva se Narodno vijeće za Međimurje na čelu s dr. [[Ivan Novak|Ivanom Novakom]] koje radi na odcjepljenju od novouspostavljene mađarske države i pripojenje Državi SHS, te se južno od Drave pripremaju oružane snage koje će 24. prosinca 1918. [[Oslobađanje Međimurja|osloboditi Međimurje]].
[[Datoteka:Proglas Međimurje 1918.jpg|mini|220px|Poziv pučanstvu u Hrvatskoj na mobilizaciju za [[Oslobađanje Međimurja|oslobođenje Međimurja]] od [[Kraljevina Ugarska|Ugarske]] i njegovo pripojenje Državi Slovenaca, Hrvata i Srba 13. studenog 1918. g.]]

Prema tome, od polovice listopada 1918., bez obzira na [[Raspad Austro-Ugarske|međunarodni državno-pravni položaj]] [[austro-Ugarska|Austro-Ugarske Monarhije]], donosile su se odluke koje su u osnovi konstituirale posebnu državnu cjelinu – Državu SHS. Ona obuhvaća određeni teritorij i stanovništvo, a Narodno vijeće, izravno odnosno preko postojećih ili novoimenovanih pokrajinskih/zemaljskih vlada, suvereno organizira vlast. Osnovni poslovi koji su stajali pred [[Narodno vijeće SHS|Narodnim vijećem]], posebice pred njegovim Središnjim odborom i Predsjedništvom ([[Anton Korošec]], predsjednik, [[Ante Pavelić (stariji)|Ante Pavelić, stariji]] i [[Svetozar Pribićević]], potpredsjednici, te [[Srđan Budisavljević]], [[Mate Drinković]] i [[Ivan Lorković]], tajnici), bilo je uspostavljanje unutrašnjopolitičkog reda i stabilnosti, postizanje međunarodnog priznanja i prava sudjelovanja na mirovnim konferencijama te utvrđivanje modaliteta oblikovanja zajedničke države s kraljevinama [[Kraljevina Srbija|Srbijom]] i [[Kraljevina Crna Gora|Crnom Gorom]].<ref name="Država" />

[[Država SHS#Društvo|Unutarnje političke prilike]] bile su obilježene seljačkim pobunama i nasilnim oduzimanjem veleposjedničke zemlje, neplaćanjem poreza, problemima opskrbe stanovništva i prometnim teškoćama, [[zeleni kadar|zelenim kadrom]] i uopće vojnicima koji su dolazili s ratišta, lošom zdravstvenom situacijom. Opće prilike pogoršavalo je [[Država SHS#Sukob s Italijom|talijansko vojno zaposjednuće istočnojadranske obale]] kako bi se realizirala obećanja [[londonski ugovor|Londonskoga ugovora]] iz 1915. Narodno vijeće, odnosno njegovi izaslanici preuzeli su mornaricu raspadajuće Austro-Ugarske, ali su je morali predati pobjedničkim savezničkim silama. [[Narodno vijeće SHS|Narodno vijeće]] nastojalo je organizirati i vojne postrojbe, upućivalo je pozive seljacima s obećanjima agrarne reforme, odobravalo tiskanje poštanskih maraka, slalo silama [[Antanta|Antante]] note tražeći priznanje ili prosvjedujući protiv talijanskog posezenja prema hrvatskim i slovenskim prostorima. No glavni je zadatak bio utvrđivanje postupaka [[Država SHS#Ujedinjenje sa Srbijom|ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom]].<ref name="Država" />

=== Sukob s Italijom ===
{{Glavni|Talijanski iredentizam|Londonski ugovor}}
[[File:Talijanski razarači Rijeka.jpg|thumb|desno|Talijanski razarači u riječkoj luci, studeni 1918.]]

Italija je prema obećanjima iz  [[Londonski ugovor|Londonskog ugovora]] nastojala zauzeti [[Rijeka|Rijeku]], otoke, [[Istra|Istru]], [[Trst]] i Dalmaciju. Premda su Supilo i Trumbić još 1916. raskrinkali tajni Londonski ugovor i čitavi rat proveli dokazujući Antanti da Italija nema nikakva prava na Dalmaciju, Rijeku i Istru, u općem ozračju bezvlađa i odsustvu oružanih postrojbi, Talijani su krenuli zauzeti ono što joj je bilo obećano. Do 5./[[6. studenoga]] [[1918.]], talijanske snage su zauzele [[Vis]], [[Lastovo]], [[Šibenik]] i druga mjesta na dalmatinskoj obali.<ref>Giuseppe Praga, Franco Luxardo. ''History of Dalmatia''. Giardini, 1993., str. 281.</ref> Nakon kraja rata sredinom studenoga, Italija je vojno zaposjela sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom, a [[17. studenoga]] zauzela je i Rijeku.<ref name="brien">Paul O'Brien. ''Mussolini in the First World War: the Journalist, the Soldier, the Fascist''. Oxford, England, UK; New York, New York, USA: Berg, 2005., str. 17.</ref> Iako je Rijeka bila pod kontrolom posade 79. pukovnije "grof Jelačić", bolje naoružani Talijani su ih razoružali i protjerali iz grada.

Pod izlikom očuvanja mira dovode sve brojnije snage. 1918. admiral [[Enrico Millo]] se proglasio talijanskim guvernerom Dalmacije.<ref name="brien"/> Ulazak u dalmatinske gradove opravdavao je svojom misijom "slobode, mira i pravde". Slavni [[talijanski iredentizam|talijanski iredentist]] [[Gabriele d'Annunzio]] podržao je pripajanje Dalmacije te je na talijanskom bojnom brodu posjetio Zadar u prosincu 1918.<ref>A. Rossi. ''The Rise of Italian Fascism: 1918-1922''. New York, New York, USA: Routledge, 2010., str. 47.</ref> Gotovo odmah Talijani počinju sa zlostavljanjima, cenzurom, talijanskom propagandom i protjerivanjem stanovništva.<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/74558 Milivoj Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201.], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref> Vojna zapovjedništva preuzimaju svu vlast u zaposjednutim područjima.

=== Ujedinjenje sa Srbijom ===
[[Datoteka:Dunavska divizija Zagreb.jpg|minijatura|lijevo|Jedinice 7. pp Dunavske div. odlaze u vojarne u Ilici nakon svečanog dočeka u Zagrebu, studeni 1918.]]
[[Datoteka:Srbija pred ujedinjenje.PNG|mini|[[Kraljevina Srbija]] pred [[Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca|ujedinjenje s]] [[Država SHS|Državom Slovenaca, Hrvata i Srba]]. [[Novosadska skupština|Novosadskom skupštinom]], 25. studenoga 1918. priključeni su joj Baranja, Bačka i Banat (iako je na Versailleskoj konferenciji te krajeve Kraljevina Srbija priznala kao dio države SHS). [[Podgorička skupština|Podgoričkom skupštinom]], 26. studenoga priključenja joj je [[Kraljevina Crna Gora]].]]
{{Glavni|Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca}}

Osnovna politička opredjeljenja u [[narodno vijeće SHS|Narodnome vijeću]] išla su od stajališta o brzom i bezuvjetnom ujedinjenju do stajališta o nužnosti postupnog ujedinjenja po točno utvrđenim prethodnim uvjetima. [[Ženevska deklaracija (1918.)|Ženevska deklaracija]] od 9. studenog 1918., što su je potpisali predsjednik Narodnoga vijeća [[Anton Korošec]], predsjednik [[jugoslavenski odbor|Jugoslavenskog odbora]] [[Ante Trumbić]] i predsjednik srbijanske kraljevske vlade [[Nikola Pašić]], utvrđivala je oblike prijelaznog uređenja zajedničke države, koji su polazili od ravnopravnog položaja dvaju državnih bića. Ona, međutim, nije imala praktičnih posljedica, jer nije odgovarala zamislima pristaša nacionalnog [[unitarizam|unitarizma]] i državnog centralizma u Narodnome vijeću, a osobito krugovima oko [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandra Karađorđevića]].<ref name="Država" />

Vrijeme nije radilo za Državu SHS, jer su na stol došla [[Antanta|Antantina]] obećanja Italiji, a [[Kraljevina Srbija]] je imala svoje namjere organiziranja buduće južnoslavenske države. [[Kraljevina Italija|Talijanska vojska]] okupirala je Istru, Rijeku, Kvarner i Dalmaciju, a srbijanska vojska zauzela je Baranju, Bačku i Banat, te je 25. studenoga održana [[Novosadska skupština]]. Srbi, iako tek četvrti narod po brojnosti u Bačkoj, krivotvorili su zapisnik skupštine te objavili da se spomenute pokrajine izravno sjedinjuju sa Srbijom.<ref>[[Dragutin Pavličević]], ''[[Povijest Hrvatske]]'', četvrto dopunjeno izdanje, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2007. godine, {{ISBN|978-953-6308-71-2}}, str. 316.</ref> Nakon toga se u Crnoj Gori održala [[Podgorička skupština]], na kojoj je pod pritiskom donesena odluka o ujedinjenju [[Kraljevina Crna Gora|Crne Gore]] sa Srbijom, 27. studenoga 1918.

U takvim okolnostima Središnji odbor Narodnoga Vijeća vodio je od 23. do 25. studenoga 1918. opširnu raspravu o prijedlozima za način ujedinjenja. [[Stjepan Radić]] težio je konfederalno-federalnom konceptu s utvrđenim uvjetima i jamstvima oko ujedinjenja, dok je prvak hrvatsko-srpske koalicije [[Svetozar Pribićević]] težio unitarizmu bez očuvanja posebnosti zemalja i bezuvjetnom ujedinjenju. Svetozar Pribićević je sve rjeđe sazivao Središnji odbor, a odluke donosio na Predsjedništvu u kojem je imao svu vlast. Na dramatičnoj noćnoj sjednici od 24. studenoga, odbijajući [[:s:Govor Stjepana Radića u Saboru 24. studenoga 1918.|apel Stjepana Radića]] da se u ujedinjenje ''"ne srlja kao što guske srljaju u maglu"'' i njegovo upozorenje političarima da ''"rade bez naroda i protiv naroda"'', većina se odlučila za hitno ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Prihvaćeni su, doduše, i ''Naputci delegatima o uvjetima ujedinjenja'', koji su sadržavali znatne federalističke elemente, ali su delegati u postupku ujedinjenja od njih uglavnom odustali.<ref name="Dokumenti" /><ref name="Država" />

[[Datoteka:Ujedinjenje SHS.gif|mini|lijevo|[[Ante Pavelić (stariji)|Ante Pavelić]] [[:s:Hrvatska na mučilištu/Adresa »Narodnog vijeća SHS«|čita Adresu]] u ime Narodnog vijeća SHS.]]

Dana 27. studenoga, Središnji odbor Vijeća poslao je u Beograd izaslanike, među kojima se za ujedinjenje najviše zauzimao [[Svetozar Pribićević]]. Konačno, 30. studenoga poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja. Izaslanike Narodnog vijeća primio je regent [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandar Karađorđević]], kojemu je [[Ante Pavelić (stariji)]]  pročitao netom sastavljenu [[s:Hrvatska na mučilištu/Adresa »Narodnog vijeća SHS«|Adresu]]. Proglašavanjem ujedinjenja ''"Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno [[Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca]]"'', kako je to [[Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca#Ujedinjenje, 1. prosinca 1918.|proklamirao u odgovoru na adresu]] delegacije Narodnoga vijeća regent Kraljevine Srbije [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandar Karađorđević]], prestala je postojati Država Slovenaca, Hrvata i Srba.<ref name="Dokumenti" /><ref name="Država" />

=== Prosinačke žrtve ===
{{glavni|Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918.}}
[[Datoteka:Prosvjedi 5 prosinca 1918 MGZ 080209.jpg|mini|Prosvjedi 5. prosinca 1918. u Zagrebu krvavo su ugušeni.]]

Čin ujedinjenja nije potvrdio [[Hrvatski sabor]]. Iako se ustroj države tek trebao raspraviti, umjesto republike nametnuta je monarhija i u Hrvatskoj je zavladalo nezadovoljstvo. Da bi se pokazalo kako Zagrepčani podupiru ujedinjenje u [[Kraljevstvo SHS]], [[Narodno vijeće SHS]] odlučilo je u Zagrebu organizirati proslavu ujedinjenja te su 5. prosinca bili organizirani skupovi potpore ujedinjenju i misa u [[zagrebačka katedrala|zagrebačkoj katedrali]]. Istodobno je krenula povorka nezadovoljnih građana, predvođena [[Kraljevsko hrvatsko domobranstvo|pripadnicima]] [[25. domobranska pješačka pukovnija|25.]] i [[53. pješačka pukovnija|53. pješačke (domobranske) pukovnije]], koja je izvikivala krilatice potpore hrvatskoj republici, kao i [[Oktobarska revolucija|boljševičkoj revoluciji]]. Pošto su prosvjednici stigli na Jelačićev trg, [[Država SHS#Vojska i redarstvo|vladine snage]] ([[hrvatski sokol|sokolaši]] i drugi dragovoljci, pristaše Narodnoga vijeća) otpočeli su paljbu iz okolnih kuća. Pritom je smrtno stradalo 15 osoba, a više od 20 bilo ih je ranjeno.<ref>[http://www.vjesnik.com/Html/1999/12/06/Clanak.asp?r=unu&c=15 Vjesnik, Prosinačke žrtve iz 1918. - početak kraja obiju Jugoslavija]</ref> Iste je noći zagrebački garnizon bio razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije, a vojne funkcije preuzeli su odredi vladine vojske u Zagrebu. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje. [[Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918.|Prosinačke žrtve]] bile su prvi masovni prosvjed protiv novouspostavljene države.<ref>[[Gojko Borić]], [http://www.matica.hr/vijenac/171/%C5%A0arene%20bandire%20dalmatinske/ ''Razgovor: Aleksandar Jakir. Šarene bandire dalmatinske''], ''[[Vijenac (časopis)|Vijenac]]'', br. 171, 7. rujna 2000., pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

Činjenica da su vojnici dviju domobranskih pukovnija izvikivali krilatice potpore stvaranju hrvatske republike, pa čak i boljševičkoj revoluciji, u [[hrvatska historiografija|hrvatskoj i jugoslavenskoj historiografiji]] tumačilo se katkad nacionalnim, a katkad socijalnim stajalištima i motivima sudionika prosvjeda. No koncem 1918. prosvjedi i pobune vojnika i građana bili su česta pojava, ne samo u Hrvatskoj već i u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Socijalističke i boljševičke ideje prodirale su među vojnike na cijelome području Države SHS. Ideja republikanizma također je bila privlačna i u jednome dijelu stanovništva se shvaćala kao ideja o državi bez rata, vojske, neimaštine i poreza te je svaka monarhija bila neprihvatljiva.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50697 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Prosinačke žrtve], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

== Vojska i redarstvo ==
[[Datoteka:Domobrani studeni 1918.jpg|mini|lijevo|Domobranska postrojba polaže prisegu [[Narodno vijeće SHS|Narodnom vijeću SHS]] pred [[hrvatska zastava|hrvatskom zastavom]], [[Zagreb]], studeni [[1918.]]]]

[[28. listopada]] general Luka Šnjarić, zapovjednik XIII hrvatsko-slavonskog korpusa, javlja [[Kraljevsko Ugarsko Domobranstvo|ministarstvu domobranstva]]u Budimpešti da je položaj beznadan, a vojna situacija katastrofalna. Napominje da mu [[Osijek]] javlja da se tamošnji garnizon pobunio, [[Našice]] su u plamenu, a svugdje vladaju pljačka i palež. Napomenuo je i da je stav Vlade i [[Narodno vijeće SHS|Narodnog vijeća]] da bi jedino rješenje bilo slanje oružja i otpuštanje vojnika kućama, na što mu je ministarstvo telegrafski odgovorilo da otpuštanje ne dolazi u obzir.<ref>Krizman, str. 299.</ref>

Od [[Hrvatsko-slavonsko domobranstvo|domobrana]] i bivših [[Austro-ugarska vojska|austro-ugarskih vojnika]] i [[Austro-ugarska mornarica|mornara]] te pripadnika raznih udruga (najviše [[Hrvatski sokol|Hrvatskog sokola]]) nastajale su tzv. narodne straže. Zbog sve teže situacije, pljačke i anarhije [[Zeleni kadar|zelenokaderaša]] i civila, nemira i nastupanja talijanske vojske prema hrvatskoj obali, povjerenik za obranu Narodnog vijeća, [[Mate Drinković]], uputio je proglas svim vojnicima i građanima. Pozvao ih je na stavljanje na raspolaganje Narodnom vijeću, no istodobno je prijetio kaznama. Budući da se stari sustav urušio, a vojnici nakon četiri godine krvavih borbi u ratu nisu bili motivirani ponovno se boriti, proglas je doživio potpuni neuspjeh. Postrojbe austro-ugarske vojske koje su ostale na okupu i novoosnovane postrojbe sklopljene od vojnika i dobrovoljaca činile su okosnicu tzv. Narodne vojske. Ona se nazivala i [[Vojska Države SHS|Vojskom Države Slovenaca, Hrvata i Srba]]. Nakon što su najviši austro-ugarski časnici, generali [[Luka Šnjarić|Šnjarić]] i [[Mihovil Mihaljević|Mihaljević]], prešli na stranu Narodnog vijeća, preuzeli su zapovjedništvo nad ovom vojskom. Jedina akcija vojske bila je [[oslobađanje Međimurja]] u prosincu 1918.

Dok je u [[Država SHS|državi]] trajalo nemirno stanje, dok su trajale nerijetke pljačke i zločinstva, dok je [[Kraljevina Italija|talijanska]] vojska okupirala [[Dalmacija|Dalmaciju]], [[Kraljevina Mađarska|Mađarska]] [[Međimurje]], a [[Kraljevina Srbija|srbijanska]] dolazila po pozivu [[Narodno vijeće SHS|Narodnog vijeća]], vlastita vojska se otpuštala. Odluke Narodnog vijeća u [[Zagreb]]u je velikim dijelom oblikovao [[Svetozar Pribićević]], predstavnik [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpske koalicije]] u tom vijeću, a njemu je posebno odgovarao ulazak srbijanske vojske na područje [[Trojednica|Hrvatske]].<ref name="broj">[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62427 Čapo, Hrvoje. ''Broj primljenih časnika bivše austrougarske vojske u vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca''], ''Časopis za suvremenu povijest'', sv. 40, br. 3. Prosinac 2008., pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref> [[Narodno vijeće SHS|Narodno vijeće]] je [[5. studenoga]] [[1918.]] godine pozvalo vojne snage [[Antanta|Antante]] da uđu na područje [[Država SHS|Države SHS]] radi obrane teritorija od bivše [[austro-ugarska vojska|austro-ugarske vojske]] u povlačenju s bojišnica.<ref name="broj"/> No, još [[3. studenoga]] [[Narodno vijeće SHS|Narodno vijeće]] je poslalo poziv [[Kraljevina Srbija|srpskoj vladi]] da sa svojom vojskom uđe na teritorij [[Država SHS|Države SHS]] u funkciji sprječavanja nereda, pljačkanja i nemira bivše austro-ugarske vojske.<ref name="broj"/> Odlukom da se srpska vojska pozove na teritorij [[Država SHS|Države SHS]] označila je početak [[Kraljevina Srbija|srbijanskog]] rješenja. Bila je to odluka koja se dogodila baš prema [[Svetozar Pribićević|Pribićevićevoj]] želji.<ref name="broj"/> [[Stjepan Radić]] je tvrdio da su spominjani izgredi često bili iscenirani upravo s namjerom da posluže kao dokaz da je pozivanje srbijanske vojske prijeko potrebno.<ref name="broj"/> Prema Radiću, takve je akcije izvodio Vaso Muačević koji je u svojim izvješćima [[Narodno vijeće SHS|Narodnom vijeću]] često preuveličavao težinu nemira kako bi ih [[Svetozar Pribićević|Pribićević]] mogao iskoristiti u pozivanju srbijanske vojske.<ref name="broj"/>  U početku je srbijanska vojska pazila da ulazak ne izgleda kao okupacija, ali se s vremenom sve više pokazalo da su ti vojnici upravo tako smatrali svoju ulogu na području [[Država SHS|Države SHS]]. Na terenu je odnos bivših austro-ugarskih i pridošlih, u najvećem broju srbijanskih vojnika bio narušen tako da je Odjel za narodnu obranu početkom prosinca naredio da pripadnici vojske Države SHS moraju pozdravljati vojnike srbijanske i antantine vojnike.<ref name="broj"/>

Narodne straže i bivše postrojbe austro-ugarske vojske počele su se raspuštati početkom 1919.

== Ratna mornarica ==
[[Datoteka:Vukovic-pod.jpg|mini|160px|[[Janko Vuković Podkapelski]]]]

Nakon raspada discipline i opskrbe, vrhovno zapovjedništvo [[Oružane snage Austro-Ugarske|austrougarskih oružanih snaga]] prihvatilo je 29. listopada 1918. uvjete primirja sa [[Antanta|savezničkim državama]]. Uz predaju cjelokupne vojske, to je značilo i predaju austrougarske ratne mornarice i njezine flote. Istoga dana je u Zagrebu Hrvatski sabor proglasio stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a sljedećeg dana u Beču, [[Karlo I. Austrijski|car i kralj Karlo (I. i V.)]] je potpisao odluku kojom se 31. listopada [[Austro-ugarska ratna mornarica|austrougarska ratna mornarica]], sve utvrde i luke trebaju predati Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu. Austrijski prijedlog o svečanoj primopredaji NV je prihvatilo. Njome je Beč htio događaju dati stvarnu i zakonsku snagu. Ostale zemlje nastale raspadom Austro-Ugarske kasnije su trebale biti kompenzirane za svoje udjele jer su i one sufinancirale izgradnju mornarice proteklih desetljeća.

Prema želji tadašnjeg zapovjednika austrougarske flote, kontraadmirala [[Miklos Horthy|Miklosa Horthya]], primopredaja je počela točno u 17 sati na ''[[SMS Viribus Unitis|Viribus Unitisu]]''. Spuštena je austrougarska zastava, a na jarbole ''Viribus Unitisa'' podignuta je [[Hrvatska zastava|hrvatska trobojnica]] uz svečane taktove "[[Lijepa naša domovino|Lijepe naše]]". Mornari Slovenci i Srbi istaknuli su i svoje zastave. Osim postrojenih časnika i mornara bili su nazočni i izaslanici zagrebačkog Narodnog vijeća na čelu s [[Vilim Bukšeg|Vilimom Bukšegom]], povjerenikom za socijalnu skrb. Poslije primopredaje Horthy je zajedno s mnoštvom mornara i časnika Nijemaca i Mađara otputovao vlakom prema unutrašnjosti, a u pulskoj luci i na brodovima ostali su samo hrvatski, češki i slovenski mornari. Slične primopredaje obavljene su i u ostalim mornaričkim uporištima i lukama u Šibeniku i Boki kotorskoj. Prema imenovanju Narodnog vijeća, zapovjednikom mornarice postao je netom umirovljeni austro-ugarski kontraadmiral [[Dragutin Prica]], a zapovjedništvo nad flotom preuzeo je [[Janko Vuković Podkapelski]] u činu kontraadmirala u koji je promaknut. Preuzevši zapovjedništvo odmah se preselio na admiralski brod ''Viribus Unitis'', najveći i najljepši brod čitave mornarice. Brod je preimenovan, njegovo novo ime bilo je ''Jugoslavija''.<ref name="Hrvatski vojnik">[https://web.archive.org/web/20140328134919/http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/1422007/podlistak.asp Hrvoje Strukić, ''Janko Vuković Podkapelski: prvi admiral hrvatske mornarice''], ''[[Hrvatski vojnik]]'', broj 142, lipanj 2007., pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

[[Datoteka:Viribus unitis sunk.jpg|mini|lijevo|Potonuće ''[[SMS Viribus Unitis|Viribus Unitisa]]'']]
Iako je NV SHS uputilo notu Antanti da je preuzelo mornaricu i da nije u ratu sa silama Antante, već sljedeću noć (31. listopada na 1. studenoga) [[SMS Viribus Unitis|Viribus Unitis]] su potopili talijanski diverzanti te je pritom stradalo oko 400 časnika i mornara na čelu s Vukovićem-Podkapelskim. Nova jugoslavenska mornarica suočila se s teškim problemom nedostatka osoblja i posada. Naime, južnoslavenski mornari činili su svega nešto više od trećine ukupnih pripadnika mornarice. Usto, njihov udjel među visokim časnicima te stručnim osobljem (telegrafistima, strojarima itd.) bio je još manji. Sukladno tome, brodovi jednostavno nisu imali dovoljno posada da bi mogli isploviti iz Pule i Šibenika na jug, prema Boki i [[Krf]]u (gdje je boravila francuska mornarica) kako bi se spriječilo da padnu u ruke [[Regia Marina|Talijanima]]. Kronični nedostatak [[ugljen]]a te raspad discipline i hijerarhije samo je pogoršao te probleme. Kapetan korvete [[Marijan Polić]] s nekolicinom brodova i razarača uspio je isploviti iz Pule prema Splitu pod američkom zastavom te se u [[Kaštelanski zaljev|kaštelanskom zaljevu]] predao [[Američka mornarica|američkoj mornarici]]. Uskoro je [[Antanta]] svojim brodovima ušla u istočnojadranske luke i razdijelila između sebe gotovo svo brodovlje kao ratni plijen.<ref name="Hrvatski vojnik" />

== Društvo ==
{{Hrvatska povijest}}
[[Datoteka:19181104 railway station trient one of the last trains returning austrian soldiers to homeland.png|mini|Kaos na željeznicama pri završetku rata, 4. studenoga 1918.]]

Vodeći političari, s izuzetkom [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]], općenito nisu vodili računa o stvarnim željama stanovništva, prvenstveno hrvatskog seljaštva. S druge strane, upravo je seljaštvo raspad Monarhije počelo u sve većoj mjeri doživljavati kao početak novog stanja, obilježenog izostankom svake organizirane vlasti te novom razdiobom materijalnih dobara, pogotovo zemlje. Cjelokupno područje sjeverne Hrvatske bilo je zahvaćeno općim nemirima, u kojima će glavnu ulogu imati upravo seljaštvo.<ref>[[Ivica Miškulin]], [http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=14880 ''Župnik Juraj Tomac i vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1919.-1923.''], ''Croatica Christiana Periodica'', Vol.29 No.55 Lipanj 2005., pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

[[Zeleni kadar]] je bio pokret vojnih bjegunaca koji su potkraj [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|I. svjetskog rata]] dezertirali iz [[austrougarska vojska|austrougarske vojske]] i skrivali se po šumama, po čem su i dobili naziv. Pokret je posebno zahvatio pripadnike južnoslavenskih naroda, koji su time izražavali otpor ratu i [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj Monarhiji]]. Pojavio se sredinom 1916. i obuhvaćao je uglavnom [[dezerter]]e, a od kraja 1917. poprimio je masovniji karakter. Porast zelenoga kadra osobito je bio zamjetan nakon osnivanja Države SHS. U zelenom kadru bilo je i povratnika iz ruskog zarobljeništva koji su donijeli socijalno-revolucionarne ideje [[Oktobarska revolucija|Listopadske revolucije]]. Pripadnici zelenoga kadra vršili su prepade i pljačke na vojne i željezničke postaje, skladišta namirnica i vlastelinstva, pa i trgovine i privatne zgrade, a u Hrvatskoj su najviše bile zahvaćene [[požeška županija|Požeška]], [[bjelovarska županija|Bjelovarsko-križevačka]] i [[Srijemska županija]]. Kao odgovor na te događaje predsjedništvo [[Narodno vijeće SHS|Narodnoga vijeća]] obratilo se srpskoj vladi i silama Antante sa zahtjevom da njihove vojske što prije uđu na teritorij Države SHS. Uskoro potom nemiri što su ih izazivali pripadnici zelenoga kadra prestali su, a do sredine 1919. suzbijen je svaki trag tomu pokretu.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67079 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Zeleni kadar], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref>

Vojnici koji su se vratili s [[Istočno bojište (Prvi svjetski rat)|istočnog bojišta]], a pogotovo povratnici iz ruskog zarobljeništva, donose ideje republikanstva i [[Socijalizam|socijalizma]]. [[Stjepan Radić|Radićeva]] politika počinje sve više afirmirati republiku među širokim seljačkim slojevima. Iako su u Hrvatskoj i Slavoniji postojali [[Socijaldemokracija|socijaldemokrati]] sa [[Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije|svojom strankom]] te je [[Vilim Bukšeg]] bio i istaknuti član [[Narodno vijeće SHS|Narodnog vijeća]], komunističke i socijalističke ideje bile su preslabe za ozbiljnije obojene istupe. [[Miroslav Krleža]] kasnije je zdvajao nad nedostatkom vodstva i organizacije koja bi buntovni pokret seljaka i [[Zeleni kadar|zelenokaderaša]] usmjerila prema općoj revoluciji i uspostavi komunističke republike.<ref>[[Miroslav Krleža]], ''[[Hrvatski bog Mars]]'', Zagreb, 1965.; rječnik pojmova: Zeleni kadar, str. 456.</ref>

=== Afera Lipošćak ===
{{Glavni|Anton Lipošćak}}

Da bi zastrašili, impresionirali i psihološki "obradili" članove središnjeg odbora [[Narodno vijeće SHS|Narodnog vijeća SHS]] uoči odlučujuće sjednice [[24. studenoga]] [[1918.]], s ciljem da čim prije izglasaju odluku o ujedinjenju s [[Kraljevina Srbija|Srbijom]], [[Svetozar Pribićević]] i njegovi montirali su proces protiv generala [[Anton Lipošćak|Antona Lipošćaka]] i još nekih časnika.<ref name="bk">Krizman, str. 344.</ref> Optužili su ih da kuju zavjeru protiv Narodnog vijeća s namjerom stvaranja "Vijeća vojnika, radnika i seljaka" i to obilno razglasili.<ref name="bk"/> Zavjeru je navodno razotkrio vođa [[Socijaldemokracija|socijalista]] [[Vitomir Korać]], kojeg su htjeli vrbovati.<ref>Krizman, str. 345.</ref> Vijest o aferi je, uz [[Radić]]eve govore, izazvala velike nemire među narodom. Lipošćak je interniran u [[Srijemska Mitrovica|Mitrovici]].<ref name="valka">{{ces oznaka}}, {{eng oznaka}} [http://en.valka.cz/viewtopic.php/t/63932/title/Liposcak-Anton valka.cz, Anton Lipošćak], pristupljeno 27. kolovoza 2015.</ref> Tijekom [[Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918.|nemira 5. prosinca na Jelačićevu trgu]], domobrani su se zauzeli i za izbavljanje Lipošćaka iz zatvora, uzvikujući ''"Pustite Lipošćaka!"'' i ''"Sloboda za generala Lipošćaka!"''.<ref>Krizman, str. 368., 373., 378.</ref> Nakon što je sve prošlo, "zavjerenike" su bez suda pustili na slobodu.<ref name="bk"/>

== Posljedice ==

Hrvatska je unutar Kraljevine SHS prvi put došla u kombinaciju s istočnim susjedom [[Kraljevina Srbija|Kraljevinom Srbijom]]. Izašavši iz [[Srednja Europa|srednjoeuropskog]] političkog okruženja "''našla se u situaciji da surađuje s narodom koji su stoljećima živjeli pod bitno drukčijim povijesnim uvjetima, imali su drukčiju kulturu, mentalitet, vjeru i političko iskustvo i navike. Zajednička im je bila samo etnička pripadnost kojoj se u razdoblju oko ujedinjenja davalo pretjerano značenje. Pojam zajedničke države za Srbiju značio je prisjedinjenje novooslobođenih krajeva. Za Hrvate, Slovence, Muslimane i Prečane uopće - zajedničku državu formiranu na ravnopravnosti južnoslavenskih naroda."''<ref>Nada Engelsfeld, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca - privremeno narodno predstavništvo, Globus, Zagreb 1989. g. {{ISBN|863430403-5}}</ref> Hrvati postaju meta ideologa jedinstvene jugoslavenske nacije utopljene u dominantnoj srpskoj naciji, a "''hrvatsko srpski odnosi i hrvatsko nacionalno pitanje bit će najvažniji i najteži dio jugoslavenskoga državnog i etničkog problema''"<ref>[http://dns1.vjesnik.hr/pdf/2001%5C07%5C12%5C16A16.PDF Franjo Šanjek, Hrvati bili žrtve totalitarnih ideologija i ratova] {{pdf}}</ref><ref>Ivo Goldstein, Hrvatska povijest,Novi Liber, Zagreb, 2003. {{ISBN|953-6045-22-2}}</ref>

[[Ksaver Šandor Gjalski]], duboko razočaran jugoslavenskom idejom u koju je vjerovao i za koju se borio, u romanu ''Pronevjereni ideali'', o ujedinjenju piše: ''"Bacili smo europejštinom i zapadnom kulturom oplemenjene dijelove zemlje i naroda u pandže istočnog, staroturskog barbarizma i bizantinske pokvarenosti, jednom riječju, orijentalnog zla! Strašan, strašan grijeh!"''<ref>[http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=6447:osvrt-ivice-ole-kratka-povijest-hrvatskog-beznaa&catid=1:politika&Itemid=9 Ivica Šola: Kratka povijest hrvatskog beznađa]</ref>

== Pitanje je li Država SHS pripojena Kraljevini Srbiji, ili su te dvije zemlje ušle u uniju ==
Neki stručnjaci za međunarodno javno pravo smatraju da je Kraljevina Srbija sebi pripojila teritorij Države SHS, i da je naziv kasnijeg "[[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca]]" tako novo ime za državu koja se ranije zvala [[Kraljevina Srbija]] - na jednak način kao što je Kraljevstvo SHS poslije promijenilo ime u "Kraljevina Jugoslavija". Isti autori su skloni tumačiti da je kasnija SFRJ samo novo ime države koja se nekada zvala Kraljevina Srbija. Enver Hasani 2007. godine iznosi ocjenu da takva stajališta o pravnom sljedništvu stoje u samoj srži velikosrpskog projekta, te da nisu utemeljena na pravilnoj primjeni međunarodnog prava.<ref>[http://www.uni-miskolc.hu/~wwwdrint/20072hasani1.htm „The Evolution of the Succession Process in Former Yugoslavia“], Enver Hasani, „Miskolc Journal of International Law“, Vol. 4. (2007) No. 2, str. 12-37</ref> Krisztina Marek u svojem priručniku o pitanju sukcesije država tiskanom u Ženevi 1954. godine iznosi, uvažavajući ranije analize drugih autora, da su Kraljevina Srbija i dvostruko veća Država SHS (obje zemlje u teškom postratnom stanju, gdje ratom teže pogođenoj Srbiji nije osobito puno pomagala činjenica da je bila na pobjedničkoj strani u ratu) ušle u uniju kojom je stvorena jedna nova država - dakle da Jugoslavija nije identična ni s Kraljevinom Srbijom, ni s Državom SHS.

Takve su se rasprave među pravnim stručnjacima u većoj mjeri vodile u vremenu bližem samom nastanku Kraljevine SHS: Krisztina Marek (tada, profesorica međunarodnog prava u Ženevi) 1954. iznosi da je više od godinu dana nakon ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, kod sklapanja [[Versajski ugovor|Versajskog ugovora]] iz 1920. godine iz posve praktičnih razloga ugovoreno da će Kraljevina SHS naslijediti međunarodne ugovore koje je ranije bila sklopila "''bivša Kraljevina Srbija"'' (termin korišten kod pregovora u Versaju).<ref>[https://books.google.hr/books?id=QaF7mnj9igkC&printsec=frontcover&vq=greater+serbia&hl=hr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false „Identity and Continuity of States in Public International Law“], Krystyna Marek, Ženeva 1954., str. 245-259</ref>

== Literatura ==
*{{Citiranje knjige   | first= Dušan  | last=Bilandžić  | title=Hrvatska moderna povijest   | at=   | pages=  | location=Zagreb | publisher=Golden marketing  | year=1999.   | isbn=953-6168-50-2   | url=http://books.google.de/books/about/Hrvatska_moderna_povijest.html?id=-WZsQgAACAAJ&redir_esc=y   | ref=refbilandzic }}
*{{Citiranje knjige |last=Krizman |first=Bogdan |title=Hrvatska u Prvom svjetskom ratu – Hrvatsko-srpski politički odnosi |publisher=Globus, Zagreb |date=1989  |isbn=86-343-0243-1}}
*{{Citiranje knjige   | first= Trpimir  | last=Macan  | title=Povijest hrvatskog naroda  | at=Nakladni zavod Matice hrvatske   | pages=  | location=Zagreb | publisher=Školska knjiga  | year=1992.   | isbn=86-401-0058-6   | url=http://books.google.de/books/about/Povijest_hrvatskoga_naroda.html?id=zE6CQgAACAAJ&redir_esc=y  | ref=refmacan }}
*{{cite journal |last=Matijević |first=Zlatko |author=Zlatko Matijević |authorlink= |last2= |first2= |author2= |authorlink2= |date= |year=2008. |month=studeni |title= Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu: Osnutak, djelovanje i nestanak (1918/1919)|trans_title= |journal=Fontes |volume=I |series= |issue=14 |page= |pages=35-66 |at= |chapter= |location=Zagreb |publisher=[[Hrvatski državni arhiv|HDA]] |editor1-first= |editor1-last= |editor1-link= |language= |format=PDF |type= |arxiv= |id= |isbn= |issn=1330-6804  |oclc= |pmid= |pmc= |bibcode= |doi= |accessdate= |url=http://hrcak.srce.hr/29290?lang=en |archiveurl= |archivedate= |layurl= |laysource= |laydate= |quote= |ref=refkolar |separator= |postscript= }}
*{{cite journal |last=Boban |first=Ljubo |author=Ljubo Boban |authorlink= |last2= |first2= |author2= |authorlink2= |date= |year=1993. |month=listopad |title= Kada je i kako nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba|trans_title= |journal=Journal - Institute of Croatian History |volume=26 |series= |issue=1 |page= |pages=187-198 |at= |chapter= |location=Zagreb |publisher=[[Hrvatski institut za povijest|HIP]] |editor1-first= |editor1-last= |editor1-link= |language= |format=PDF |type= |arxiv= |id= |isbn= |issn=0353-295X  |oclc= |pmid= |pmc= |bibcode= |doi= |accessdate= |url=http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=76926 |archiveurl= |archivedate= |layurl= |laysource= |laydate= |quote= |ref=refkolar |separator= |postscript= }}

== Izvori ==
{{Povijest Bosne i Hercegovine}}
{{izvori}}

{{Hrvatska u Prvom svjetskom ratu}}
{{Hrvatska}}
{{Bosna i Hercegovina}}
{{Slovenija}}

[[Kategorija:Bivše države]]
[[Kategorija:Hrvatska povijest (1790. – 1918.)]]
[[Kategorija:Nastanak Jugoslavije]]