Vidi kôd stranice Domovinski rat

<!--'''Domovinski rat'''-->
{{Oružani sukob
| naziv        = Domovinski rat
| slika        = [[Datoteka:Croatian War of Independence collage.jpg|300px]]
| opis slike   = U smjeru kazaljke na satu od vrha lijevo: glavna ulica [[Dubrovnik]]a, ''[[Stradun]]'', u ruševinama tijekom [[Obrana Dubrovnika|Obrane Dubrovnika]]; oštećeni [[vukovarski vodotoranj]], simbol stradanja i otpora grada, sa [[Zastava Republike Hrvatske|zastavom Republike Hrvatske]]; vojnici [[Hrvatska vojska|hrvatske vojske]] u pripremi da unište [[Srbija|srpski]] tenk; Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru; hrvatski vojnici se spremaju uništiti srpski tenk [[T-55]] tenk na cestama [[Drniš]]a.
| datum        = '''Izbijanje''' (nekoliko kriterija): <br>[[17. kolovoza]] [[1990.]] <br> 1) [[balvan-revolucija|izbijanje velikosrpske pobune]]; <br> 2) intervencija zrakoplovstva JNA protiv helikoptera MUP-a RH) <br>[[1. ožujka]] [[1991.]] ([[bitka za Pakrac]])<br> [[31. ožujka]] [[1991.]] ([[Krvavi Uskrs]])<br>'''Kraj''' (nekoliko kriterija):<br> [[12. studenoga]] [[1995.]] (potpisivanje [[Erdutski sporazum|Erdutskog sporazuma]])<br> [[14. prosinca]] [[1995.]] (potpisivanje [[Daytonski sporazum|Daytonskog sporazuma]])<br> ? studenoga 1995. (stvarni kraj borba i granatiranja)<br>31. prosinca 1995. (obranu du. zaleđa do kraja preuzeo HVO, snage HV povučene)<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/87647] Jakša Raguž: Operacija “Burin” – planovi Hrvatske vojske za zauzimanje istočne Hercegovine 1995. godine, Časopis za suvremenu povijest 3/2009.</ref> <br>[[15. siječnja]] [[1998.]] ([[Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja]])<ref>Iako je bila mirna reintegracija, moglo je poći i krivo i da međunarodna zajednica ne riješi svojim posredovanjem problem, kao što je bio prije slučaj s UNPA zonama. Ratoborni režim iz Srbije koji je izazvao rat i dalje je bio na vlasti u Srbiji. Spremnost na vojnu intervenciju pokazali su na Kosovu 1999. godine i nepovlačenjem snaga iz BiH te iste godine, zbog čega je NATO vojno intervenirao.</ref>
| mjesto       = [[Hrvatska]]
| ishod        = Pobjeda Hrvatske te potpuni poraz velikosrpske i jugoslavenske politike
| sukobljeni1  = {{ZD+X/H|HRV}}<br>{{ZD+X/H|HB}}<sup>a</sup>
----
[[Datoteka:Flag of Croatian Army.svg|border|23px]] [[Oružane snage Republike Hrvatske|Hrvatska vojska]]<br />[[Datoteka:Flag of Croatian Defence Council.svg|border|23px]] [[Hrvatsko vijeće obrane|HVO]]<br />[[Datoteka:HOS flag.svg|border|23px]] [[Hrvatske obrambene snage|HOS]]<br>[[Datoteka:Flag of Croatian Police.svg|border|23px]] [[Hrvatska policija]]
| sukobljeni2  = {{ZD+X/R|RSK}}<br>{{ZD+X/S|SRJ}}<sup>b</sup>
----
{{ZD|J|JUG}} [[Jugoslavenska narodna armija|JNA]]<br>[[Datoteka:War Flag of Serbian Krajina.svg|border|23px]] [[Srpska vojska Krajine|SVK]]<br/>[[Datoteka:Chetniks Flag.svg|23px|border]] [[Četnici|Dobrovoljci iz Srbije]]<br>[[Datoteka:Flag of the Republika Srpska.svg|border|23px]] [[Vojska Republike Srpske|VRS]]
| sukobljeni3  =
| zapovjednik1 = {{Domovinski rat zapovjednik1}}
| zapovjednik2 = {{ZD|S|SRJ}} [[Slobodan Milošević]]<br>{{ZD|R|RSK}} [[Milan Martić]]<br>{{ZD|R|RSK}} [[Milan Babić (političar)|Milan Babić]]<br>{{ZD|R|RSK}} [[Goran Hadžić]]<br />{{ZD|J|JUG}} [[Veljko Kadijević]]<br />{{ZD|J|JUG}} [[Blagoje Adžić]]<br>{{ZD|S|SRJ}} [[Jovica Stanišić]]<br>{{ZD|S|SRJ}} [[Franko Simatović]]
| jačina1      = 70.000 ([[1991.]])<ref>[http://www.domovinskirat.hr/novosti/tus-u-listopadu-91.-hv-je-imao-70.000-vojnika.html?Itemid=984 Tus: U listopadu ‘91. HV je imao 70.000 vojnika] Domovinski rat.hr</ref>-200.000 ([[1995.]])<ref>[http://www.centardomovinskograta.hr/1995.html Centar domovinskog rata - 1995.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20121119005157/http://www.centardomovinskograta.hr/1995.html |date=19. studenoga 2012. }}, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>
| jačina2      = 90.000-100.000<ref>[http://books.google.hr/books?id=ccOWvqdxpVUC&pg=PA155&lpg=PA155&dq=croatia+war+JNA+strength&source=bl&ots=i2HRuikkyH&sig=2GpO1m5FcKT2cNflQyVsDpPOrsc&hl=hr&ei=VpLgSYmkL4qTsAb53MjiCA&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=5 The war in Croatia and Bosnia-Herzegovina, 1991-1995; Branka Magaš, Ivo Žanić] Google Books, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>  
| jačina3      =
| posljedice1  = '''Poginulih vojnika (Dražen Živić)'''<br>8.147<ref name="dz">[http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/107/111 Dražen Živić-Demografski okvir i gubici]</ref><br>'''Poginulih civila'''<br>6.605<ref name="index">[http://www.index.hr/vijesti/clanak/utjecaj-srbijanske-agresije-na-stanovnistvo-hrvatske-/175515.aspx Utjecaj srbijanske agresije na stanovništvo Hrvatske], Index.hr, 11. prosinca 2003., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><br>'''Nestali''':<br>1.218<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62939 Demografija Hrvatske - aktualni demografski procesi; Dražen Živić; Institut društvenih znanosti Ivo Pilar], ''Diacovensia'', sv. 13, br. 1, lipanj 2005., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><br>'''Ukupno:'''<br>15.970<ref name="index"/><br>ili<br>'''Ukupno (I.Goldstein):''' 13.583<ref name="Revija-Socijalna Politika">[http://www.revija-socijalna-politika.com/ojs2/index.php/rsp/article/view/225/229 Ratne štete, izdatci za branitelje, žrtve i stradalnike rata u Republici Hrvatskoj] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071017170348/http://revija-socijalna-politika.com/ojs2/index.php/rsp/article/view/225/229 |date=17. listopada 2007. }}Revija za socijalnu politiku, Svezak 8, Br. 2 (2001.), Perković</ref>
'''Ranjeni:''' 37.180<ref name="Revija-Socijalna Politika"/><br/>
| posljedice2 = '''Poginulih (Dražen Živić)''':<br>6.222 ([[RSK]])<ref name="index"/><br>+1.279 ([[JNA]])<ref name="Mestrovic">{{citiranje www|url=http://books.google.se/books?id=xGShXjNZzEsC&pg=PA77&dq=JNA+casualties#v=onepage&q=JNA%20casualties&f=false |naslov=Meštrović.S (1996.), Genocide After Emotion: The Postemotional Balkan War, Taylor & Francis Ltd, str.77 |izdavač=Books.google.se |dan= |preuzeto=7. veljače 2010.}}</ref><br>'''Ukupno''':<br>7.501
| posljedice3 =
| bilješke    = <sup>a</sup>Kod [[Rat u Bosni i Hercegovini#Počeci rata: Polog i Ravno|razaranja Ravnog]], što predstavlja početak [[Rat u BiH|rata u BiH]], pokazala se nemogućnost [[Rat u Bosni i Hercegovini#Republika Bosna i Hercegovina|bosanskohercegovačkog rukovodstva]] da spriječi uporabu područja [[BiH|Bosne i Hercegovine]] od strane JNA kao polazišta za napad na Hrvatsku. [[Hrvati Bosne i Hercegovine]]  su se samoorganizirali osnivanjem [[Herceg-Bosna|Hrvatske zajednice Herceg-Bosne]], te je [[Hrvatsko vijeće obrane]], obranom [[Livno|livanjskog]] kraja, u travnju i [[Operacija Lipanjske zore|oslobađanjem doline Neretve]], u lipnju 1992. spriječilo srpske napade na [[Dalmacija|srednju Dalmaciju]]. Oslobađanjem zapadne Bosne, u kojem su sudjelovale i snage [[HVO]], HV je kroz 7 pobjedničkih operacija ([[Operacija Cincar|Cincar]], [[Operacija Zima '94.|Zima '94.]], [[Operacija Skok-1|Skok-1]], [[Operacija Skok-2|Skok-2]], [[Operacija Ljeto '95.|Ljeto '95.]], [[Operacija Maestral|Maestral]] i [[Operacija Južni potez|Južni potez]]), pripremila i u znatnoj mjeri olakšala provedbu [[Operacija Oluja|Oluje]].
<sup>b</sup>Zapovjedništvo te podrška u naoružanju i logistici
}}

'''Domovinski rat''' bio je obrambeno-osloboditeljski [[rat]] za neovisnost i cjelovitost [[Hrvatska|Republike Hrvatske]] protiv agresije udruženih [[Velika Srbija|velikosrpskih snaga]] – ekstremista iz Hrvatske, [[BiH]] (posebice [[Republika Srpska|Republike Srpske]]), te [[Srbija|Srbije]] i [[Crna Gora|Crne Gore]]. U početnim dijelovima rata važnu ulogu u napadima na Republiku Hrvatsku imala je  [[JNA|Jugoslovenska narodna armija]], u to vrijeme još uvijek barem nominalno zajednička vojna sila svih članica [[SFRJ|SFRJ;]] koja je međutim u tijeku nekoliko mjeseci reorganizirana u tri zajedničkim zapovijedanjem i opskrbom bitno povezane vojske - [[Srpska vojska Krajine|Srpsku vojsku Krajine]] u Hrvatskoj, [[Vojska Republike Srpske|Vojsku Republike Srpske]] u BiH, te [[Vojska Jugoslavije|Vojsku Jugoslavije]] na području Srbije i Crne Gore.

Domovinskom je ratu prethodila [[pobuna]] dijela [[Srbi|srpskoga]] pučanstva u Hrvatskoj – tzv. [[Balvan-revolucija|balvan revolucija]] – koja je izbila u kolovozu [[1990.]] i uslijed koje su se na više strana dogodili manji oružani incidenti.

Na strategijskoj razini Domovinski rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja [[1992.]], izvršena je "puzajuća" [[vojna agresija]] na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na [[Vojna obrana|obranu]]. Makar se nadao razriješiti sukob političkim i diplomatskim sredstvima, hrvatski državni vrh je poduzeo neophodne korake da osigura opstanak hrvatske države, isprva [[Zbor narodne garde|jačanjem postrojbi policije]]. Vrh JNA, suočen s međunarodnom situacijom u kojoj se raspada [[Varšavski ugovor|komunistički blok]], te gdje unutar same Jugoslavije sukobljeni interesi naroda koji su je sačinjavali vode prema njenoj potpunoj dezintegraciji, odlučio je već 1990. godine pristupiti reorganizaciji, u sklopu aktivnosti nazvanih ''Jedinstvo-3:'' tu se sustavno ojačavalo mirnodopske snage JNA raspoređene u dijelovima SFRJ na kojima je očekivala angažman, a smanjila ih na područjima gdje JNA nije očekivala probleme i onima koja su podržavala njezinu političku opciju.<ref>{{Citiranje časopisa|last=Marijan|first=Davor|authorlink=Davor Marijan|coauthors=|title=Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=133719|date=|year=|month=|journal=Časopis za suvremenu povijest, Vol. 44 No. 2, 2012.|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=27. kolovoza 2019.}}</ref> Potom JNA odlučuje  - u posve ilegalnoj akciji masovnog dijeljenja vojnog naoružanja i opreme civilima provedenoj početkom 1991. godine - naoružati etničke [[Srbi u Hrvatskoj|Srbe u Hrvatskoj]] (te u [[BiH]])<ref>{{Citiranje weba|url=https://e-dijaspora.info/nenad-stevandic-on-je-1991-nadgledao-podjelu-oruzja-srbima-i-o-tome-izvjestavao-karadzica/|title=Nenad Stevandić: On je 1991. nadgledao podjelu oružja Srbima i o tome izvještavao Karadžića!|author=|date=19. svibnja 2019.|work=|language=bosanski|publisher=e-dijaspora|accessdate=15. svibnja 2020}}</ref>, te onemogućiti legalnim hrvatskim vlastima da kontroliraju područja na kojima bi srpski ekstremisti podizali barikade i organizirali paralelni sustav vlasti. 

Oružani sukobi počeli su u travnju [[1991.]] uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA  srpskim pobunjenicima, koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u većoj ili manjoj mjeri nastanjena [[Srbi u Hrvatskoj|etničkim Srbima]]. Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg intenziteta.<ref>Veljko Kadijević: ''Moje viđenje raspada'', Beograd, 1993., str. 134.-135.</ref><ref>Ivan Strižić: ''Bitka za Slunj - obrana i oslobađanje grada Slunja i općina Rakovice, Cetingrada, Saborsko i Plitvička Jezera od velikosrbske agresije'', Naklada Hrvoje, Zagreb, 2007., str. 124., [[undefined/9789539575005|{{ISBN|978-953-95750-0-5}}]]</ref> Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno snažan i uporan otpor agresiji te su uspostavljene čvrste linije [[Bojište|bojišta]]. Na okupiranim područjima, djelovati će od toga vremena pa do kraja rata paradržava imenom [[Republika Srpska Krajina]], koja neće dobiti nikakvo međunarodno priznanje, a čija sva tri uzastopna predsjednika - [[Milan Babić (političar)|Milan Babić]], [[Goran Hadžić]] i [[Milan Martić]] - su na [[Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije|Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije]] osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, zbog teških i masovnih ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.icty.org/x/cases/babic/cis/en/cis_babic_en.pdf|title=“RSK” (IT-03-72) MILAN BABIĆ, CASE INFORMATION SHEET|author=|date=|work=|language=engleski|publisher=ICTY|accessdate=16. listopada 2019.}}</ref><ref>{{Citiranje weba|url=http://www.icty.org/x/cases/hadzic/cis/en/cis_hadzic_en.pdf|title=(IT-04-75) GORAN HADŽIĆ, CASE INFORMATION SHEET|author=|date=|work=|language=engleski|publisher=ICTY|accessdate=16. listopada 2019.}}</ref><ref>{{Citiranje weba|url=http://arhiva.portalnovosti.com/2011/07/hadzic-se-vraca-kuci/|title=Hadžić se vraća kući?|author=Nenad Jovanović|date=30. srpnja 2011.|work=|language=|publisher=Novosti|accessdate=16. listopada 2019.}}</ref><ref>{{Citiranje weba|url=http://www.icty.org/x/cases/martic/cis/en/cis_martic_en.pdf|title=“RSK” (IT-95-11) MILAN MARTIĆ CASE INFORMATION SHEET|author=|date=|work=|language=engleski|publisher=ICTY|accessdate=16. listopada 2019.}}</ref>

U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja [[1995.]], došlo je do [[Strategija realne prijetnje|zastoja u agresiji]] i do razmještaja mirovnih snaga [[UN]]-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa [[diplomacija|diplomatskih]] nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga, uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija; tu je vjerojatno najznatniji angažman u [[Obrana Dubrovnika|oslobođenju Dubrovačkog primorja]]. U ovoj je fazi započeo i [[Rat u Bosni i Hercegovini]], koja vjerojatno ne bi opstala bez značajne potpore Hrvatske; tijekom tog rata je međutim nastao i [[Bošnjačko-hrvatski sukob]].

U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je naposljetku u [[Operacija Oluja|Operaciji Oluja]] oslobođen najveći dio okupiranoga područja u [[Posavina|Posavini]] i zapadnoj [[Slavonija|Slavoniji]] te na [[Banovina|Banovini]], [[Kordun]]u, u [[Lika|Lici]] i u sjevernoj [[Dalmacija|Dalmaciji]]. U mjesecima nakon Operacije Oluja uslijedile su vojne operacije na teritoriju Bosne i Hercegovine, gdje su uz suradnju [[Armija RBiH|Armije RBiH]] i snaga [[HVO]] postrojbe Hrvatske vojske u [[Operacija Maestral|Operaciji Maestral]] došle nadomak [[Banja Luka|Banja Luke]] i omogućile [[Daytonski sporazum|mirovne pregovore u Daytonu]], koji su rezultirali trajnijim mirom.

Naposljetku je - kao svojevrsna četvrta etapa - preostalo okupirano područje u hrvatskom [[Podunavlje|Podunavlju]] reintegrirano bez korištenja vojne sile, uz pomoć prijelazne međunarodne uprave ([[1996.]] – [[1998.]]). Sklapanje [[Erdutski sporazum|Erdutskog sporazuma]] u studenom 1995. godine učinilo je nepotrebnim provedbu planirane hrvatske [[Operacija Grom (HV)|Operacije Grom]], te omogućilo okončanje neprijateljstava bez daljnjih žrtava i razaranja.

Najveće ratne žrtva i razaranja pretrpjela je Hrvatska u prvoj etapi. Intenzitet sukoba je u prvoj etapi rata rastao, kako je radikalna srpska politika uspijevala ovladavati mogućnošću da oružanom silom djeluje protiv Hrvatske: u kolovozu 1990. godine nastaju neredi u kojima se blokiraju prometnice u blizini naselja sa srpskim stanovništvom ("[[balvan revolucija]]"); u ožujku 1991. godine počinju prvi oružani sukobi srpskih pobunjenika - kojima je do tada JNA ilegalno podijelila goleme količine naoružanja i organizirala ih u oveće postrojbe - s hrvatskom policijom; u kolovozu 1991. god. počinju [[Bitka za Vukovar|napadi na Vukovar]] u koju se uključuju krupne oklopne jedinice s masivnom topničkom i zrakoplovnom podrškom; 7. listopada 1991. godine borbeni zrakoplovi JNA [[Raketiranje Banskih dvora|raketiraju banske dvore]] u Zagrebu, u pokušaju da se pobije vrh hrvatske vlasti, a širom Hrvatske pokreću se vrlo agresivne operacije u pokušaju da se posve slomi hrvatsku obranu: tek nakon toga je Hrvatska posve [[Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ|prekinula vezu s jugoslavenskom federacijom]]: jugoslavenski dinar se i poslije toga stanovito vrijeme koristio kao sredstvo plaćanja (i) u Hrvatskoj, dok nije 23. prosinca 1991. godine zamijenjen '''[[Hrvatski dinar|hrvatskim dinarom]]''' ([[ISO 4217]]: HRD; jugoslavenski dinar je razmijenjen u hrvatski dinar prema tečaju 1:1).<ref>[//www.hnb.hr/novcan/povijest/h-nastavak-5.htm "Prvi novac - povijest hrvatskog novca"], mrežne stranice HNB, pristupljeno 14. rujna 2015.</ref> U počecima rata iz mjeseca u mjesec postepeno raste spremnost profesionalnog sastava JNA i hrvatskih Srba da sudjeluju u protuhrvatskim oružanim akcijama, dostigavši vrhunac u vrijeme [[Bitka za Vukovar|bitke za Vukovar]] od kolovoza do studenog 1991. god. i [[Obrana Dubrovnika|bitke za Dubrovnik]] u isto doba. Oružane snage srpske pobune su organizirane izravnim dodjeljivanjem elemenata JNA, uključujući tu čak i zrakoplovne postrojbe, da služe kao [[Srpska vojska Krajine]], ne prekidajući ni u jednom razdoblju rata opskrbu i dotok zapovjednog kadra iz Srbije -  ali i organiziranost Hrvatske da brani svoju suverenost i teritorijalnu cjelovitost: kraj rata 1995. godine nastupa u vrijeme kada se odnos snaga odlučno preokrenuo na hrvatsku stranu.

U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale)<ref name="Revija-Socijalna Politika"/> prema [[Ivo Goldstein|Ivi Goldsteinu]] ili 15.970 prema [[Dražen Živić|Draženu Živiću]], znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar",<ref name="index"/> te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika [[JNA]], prema [[beograd]]skim službenim podatcima.<ref name="Mestrovic"/> Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod [[okupacija|okupacijom]]<ref>{{citiranje www|url=http://www.nytimes.com/1992/12/13/world/croat-asks-western-action-in-bosnia.html?scp=5&sq=croatia%20occupied&st=cse|izdavač=[[New York Times]]|autor=John F. Burns|naslov=Croat Asks Western Action in Bosnia|dan=13. prosinca 1994.|preuzeto=28. rujna 2010.}}</ref><ref>{{citiranje www|url=http://www.nytimes.com/1995/01/27/world/pula-journal-out-on-a-limb-in-croatia-and-happy-about-it.html?scp=7&sq=croatia%20occupied&st=cse|izdavač=[[New York Times]]|autor=Stephen Kinzer|naslov=Pula Journal; Out on a Limb in Croatia (and Happy About It)|dan=27. siječnja 1995.|preuzeto=28. rujna 2010.}}"Croatia is caught up in war, and nearly one-third of its territory is occupied by rebel Serbs. The front lines, now quiet but liable to erupt at any time, are less than 100 miles from this seaside resort."</ref><ref>{{citiranje www|url=http://query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9907E5D8163BF932A2575AC0A962958260&scp=4&sq=croatia%20occupied&st=cse|izdavač=[[New York Times]]|autor=Roger Cohen|naslov=In Croatia, a Frail Pope John Paul II Urges a 'Culture of Peace'|dan=11. rujna 1994.|preuzeto=28. rujna 2010.}}</ref> se našlo 14.760&nbsp;km<sup>2</sup> ili 26% hrvatskog teritorija<ref name="Revija-Socijalna Politika"/>. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij [[Srbija|Srbije]]. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica,<ref name="UNHCR">{{citiranje www |naslov=Home again, 10 years after Croatia's Operation Storm|url=http://www.unhcr.org/42f38b084.html|izdavač=[[UNHCR]]|dan=5. kolovoza 2005. |preuzeto=2. listopada 2009.}}</ref> a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

U obrani Hrvatske sudjelovalo je 5% žena, odnosno njih 23.080, od kojih je 127 poginulo, a 1.113 ostalo trajnim invalidima.<ref>Krešimir Bušić: I žene su branile Hrvatsku!, Hrvatsko slovo, petak, 11. studenoga 2011., str. 11.</ref>

Prema podatcima [[Državni ured za reviziju|Državne  revizije]], izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 [[Hrvatska kuna|kuna]] ili 65.350.635.000 [[DEM]].<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=47404|title=Ratne štete, izdaci za branitelje, žrtve i stradalnike rata u Republici Hrvatskoj|author=Marijan Perković i Vlado Puljiz|date=Revija za socijalnu politiku, Vol. 8 No. 2, 2001.|work=|language=|publisher=|accessdate=15. svibnja 2020.}}</ref> Uništeno je 180.000 domova te 25% hrvatskog gospodarstva.<ref>{{citiranje www |autor=Darko Zubrinic |url=http://www.croatianhistory.net/etf/et112.html |naslov=Croatia within ex-Yugoslavia |izdavač=Croatianhistory.net |dan= |preuzeto=7. veljače 2010.}}</ref>

Kako su se osiguravali uvjeti za život u gradovima i selima blizu bojišnice, broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se s 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. godini Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica na područja koja su ponovo stavljena pod kontrolu hrvatskih vlasti.

Bitna osobina hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata jest, da napadač nije pokazivao tek namjeru samo fizički osvojiti ozemlje, nego i volju za potpunim uništenjem identiteta Hrvatske i Hrvata - čovjeka, kulture i povijesti. O tome svjedoče primjerica granatiranja šibenske katedrale i zadarske prvostolnice, dakle objekata goleme kulturalne važnosti, koji se nalaze daleko od bilo kakvih legitimnih vojnih ciljeva ili infrastrukture.<ref>Razgovor sa Sanjom Knežević: Oprečni pogledi na Domovinski rat nastavili su se i u književnosti (razgovara Mira Ćurić), Hrvatsko slovo, petak, 11. studenoga 2011., str. 8.</ref> Kratki video pregled [https://www.youtube.com/watch?v=EyxOBHFYVNo zbivanja] u ratu preko zemljovida.

Međunarodna zajednica je nastojala posredovati radi postizanja mira: prijedlozi su redom uključivali odricanje od dijelova hrvatskog teritorija, ili barem bitnog umanjenja hrvatskog suvereniteta na dijelovima svojeg teritorija; dogovor će biti postignut tek 1995. godine, nakon što je [[Hrvatska vojska]] odnijela prevagu na vojnom polju . te će uključivati tek [[Amnestija|amnestiju]] za one koji su sudjelovali u oružanoj pobuni i jamstvo građanskih i manjinskih prava za hrvatske građane srpske etničke pripadnosti

Vremenski i u praktičnom smislu, domovinski rat se zapravo ne može sagledati posve odvojeno od [[Rat u Bosni i Hercegovini|rata u Bosni i Hercegovini]] koji se odvijao u isto vrijeme na obližnjem prostoru, s istim agresorom koji je imao jedinstveni cilj - stvaranje [[Velika Srbija|Velike Srbije]]; ta se dva susjedna prostora mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište.<ref>[http://vojnapovijest.vecernji.hr/bitka-koja-nije-smjela-biti-izgubljena-1001909 "Bitka koja nije smjela biti izgubljena"], "Vojna povijest", 23. travnja 2015., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

Srbija je organizirala, naoružavala i zapovijedala srpskim snagama u RH i u susjednoj BiH, zbog čega je bila izvrgnuta [[Međunarodne sankcije protiv SR Jugoslavije|međunarodnim gospodarskim sankcijama]]. Kako Hrvatska, kao a ni susjedna BiH, nije odustajala od obrane svojeg teritorijalnog integriteta, Srbija je s vremenom imala sve manje snage financirati ratovanje, a osobito [[Oružane snage Republike Hrvatske|Hrvatska vojska]] će biti sve organiziranija i bolje opremljena - te će se do 1995. godine odnos snaga dovoljno promijeniti, da se srpskoj strani nanese potpuni poraz, bez izrazito velikih ljudskih žrtava.

== Politički okvir i uzroci rata ==

=== Razdoblje između 1945. i 1980. godine ===
[[Datoteka:Ethnic Clensing.JPG|mini|lijevo|Razorena hrvatska kuća]]
{{Hrvatska povijest}}

Kraj [[Drugi svjetski rat|Drugoga svjetskog rata]] označio je i početak nove države, [[FNR Jugoslavija|FNR Jugoslavije]], koja je bila [[federacija|federativna]] država pod vodstvom jedne stranke - Komunističke partije Jugoslavije ([[KPJ]]), koja kasnije mijenja ime u Savez Komunista Jugoslavije ([[SKJ]]).

Nakon [[1948.]] godine FNR Jugoslavija politički se i gospodarski odvaja od zemalja [[Varšavski ugovor|Varšavskog ugovora]], te je prisiljena tražiti vlastiti put u polariziranom svijetu.

Glavni teoretičar socijalističke Jugoslavije, po mnogima i osoba utjecajnija od samog [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], bio je [[Edvard Kardelj]]. Kardelj je, uz Titovu potporu, odlučio iskoristiti situaciju u kojoj se nalazi Jugoslavija (između dva međunarodna bloka), te političkim i strateškim potezima osigurati dovoljno materijalnih resursa kako bi uspostavio [[socijalističko samoupravljanje]]. Kako je u teoretskoj premisi komunizma bilo postepeno slabljenje države i prepuštanje uprave društvenoj zajednici, zamišljen je grandiozni projekt najdemokratskije zemlje na svijetu u kojoj su sami proizvođači vlasnici sredstava za proizvodnju. U predodžbama [[komunistička nomenklatura|komunističke nomenklature]] stranka na vlasti ionako je predstavljala vizionara, a ne upravljača državom (što nesumnjivo nije odgovaralo stvarnoj situaciji jednog [[Totalitarizam|totalitarnog političkog sustava]], u kojem je "Partija" bila pokretač svega i arbitar apsolutno svega). [[Nacionalizam]] je predstavljao najvećeg protivnika te države, te su Kardelj ([[Slovenci|Slovenac]]) i politička [[elita]] okupljena oko njega smatrali da se je najveća opasnost za Jugoslaviju [[centralizam]] (koji je u Jugoslaviji uvijek imao jak srpski pečat), te da pojedinim republikama treba pružiti što širu samostalnost.

U tada još centraliziranoj zemlji, s državno upravljanom ekonomijom, takvom konceptu usprotivili su se pobornici postojećeg sustava, u prvom redu politička elita [[SR Srbija|SR Srbije]] pod vodstvom [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]], tada jednako utjecajnog kao i Kardelj. Ranković je u toj borbi i politički i fizički eliminiran te je pobijedila Kardeljeva koncepcija.

Usprkos događajima [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskog proljeća]] [[1971.]], kad se zahtijevalo veću samostalnost [[SR Hrvatska|SR Hrvatske]] u odnosu za federaciju, Kardeljev koncept kulminirao je donošenjem [[Ustav Jugoslavije iz 1974. godine|Ustava iz 1974. godine]].

Ironično je da je ponudio puno više samostalnosti republikama nego što su hrvatski proljećari tražili, iako je sam pokret prethodno bio brutalno ugušen. Ustav iz 1974. omogućio je pojedinim republikama samoodređenje svojim formulacijama o pravu naroda na samoodređenje i o nepromjenjivosti republičkih granica, što će se kasnije pokazati ključnim. Osim toga, tim Ustavom uspostavljene su Organizacije udruženog rada ([[OUR]]), kao temeljne društvene zajednice u opreci s državnim aparatom, kroz koje su radnici trebali ostvariti svoja demokratska i proizvođačka prava.

Međutim, taj sustav doveo je i do posvemašnje birokratizacije. Decentralizacija je dovela do gotovo potpuno samostalnog djelovanja republika, a jedan od problema bio je i dvoznačan položaj Socijalističkih autonomnih pokrajina ([[SAP]]), [[Vojvodina|Vojvodine]] i [[Kosovo|Kosova]], koje su istovremeno bile dio SR Srbije ali su imale i poseban položaj unutar federacije. Nezadovoljstvo Srba takvim političkim odnosima u kojima oni nisu vidjeli ostvarenje svojeg nacionalnog projekta dovelo je s vremenom do napetosti unutar Srbije, a kasnijim razvojem i u cijeloj federaciji.

Ustav iz 1974. oslabio je državni aparat Jugoslavije do krajnjih granica, pogotovo nakon smrti Kardelja ([[1979.]]) i Tita ([[1980.]]), tako da su na kraju Jugoslavije postojali samo odvojeni i suprotstavljeni republički državni aparati (od kojih se osobitom agresivnošću izdvajao onaj u Socijalističkoj Republici Srbiji, na čijem se čelu našao [[Slobodan Milošević]]), bez dovoljno jakog centralnog državnog aparata koji bi proveo mirnu dezintegraciju Jugoslavije (što se na primjer dogodilo u [[Čehoslovačka|Čehoslovačkoj]]).

Domovinski rat je, kako se pokazalo, bio i otpor staljinističkom licu titoizma. Zbog problema nedostatka vladavine prava u Jugoslaviji, državljani općenito nisu vjerovali u [[Pravna država|pravnu državu]] - što je Jugoslavija bila samo donekle - nego su bili skloni raznim vrstama "snalaženja", koja se mogu prepoznati kao korupcija. Početkom 1970-ih titoizam je do kraja ogolio svoje lice. Tito je nakon obračuna s hrvatskim proljećem, priželjkivao stabilnost, odnosno nastavak "zlatnog doba" titoizma, premda je to "zlatno doba" financirano odljevom radne snage u inozemstvo (kako bi onda mogla slati "čvrsti" konvertibilni novac natrag svojim obiteljima i tako potpomagati ekonomiju) i rastom inozemnog duga. Konzervativni komunisti htjeli su da se sustav vrati na kruti staljinistički titoizam iz poraća drugog svjetskog rata. Liberalniji komunisti mlađe generacije naginjali su socijal-demokraciji i proeuropskim reformama. Netolerantni totalitaristi kakvi su bili, komunistički konzervativci svoja su htijenja htjeli nametnuti oružjem. Početkom 1990-ih udružili su se sa Slobodanom Miloševićem, zbog čega snose krivicu za krvavi raspad Jugoslavije.<ref>Tihomir Rajčić, [http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/287831/Default.aspx ''Osim borbe za slobodu, Domovinski je rat bio i otpor staljinističkom licu titoizma''], ''[[Slobodna Dalmacija]]'', 4. lipnja 2015., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

=== Razdoblje poslije 1980. godine ===

Nakon smrti Josipa Broza Tita postupno su do izražaja došle razlike između jugoslavenskih republika oko ustroja i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, te općenito zbog činjenice da se u Jugoslaviji kakva je bila ne realiziraju u dovoljnoj mjeri srpske nacionalne težnje. Postupno se oblikovalo stajalište o (tobože) neravnopravnom položaju i zakinutosti Srba i Srbije. Ono je prvotno iznešeno u akademskim krugovima (za širu javnosti tada neobjavljeni ''[[Memorandum SANU]]'', koji je u suštini predstavljao pokušaj da se velikosrpski koncept iskaže na jedan naizgled prihvatljiv način) odakle se proširilo u javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te postavljeni službeni zahtjevi za drugačijim položajem pokrajina, ali i neslužbeni (u komunizmu se "neslužbeno" može zahtijevati jedino ono što Partija dozvoljava zahtijevati, ako se ne želi riskirati zatvor) zahtjevi iz Srbije za ujedinjenjem svih Srba u jednu teritorijalnu cjelinu, u početku kroz traženje uspostave autonomnih pokrajina na području Hrvatske. U tom kontekstu Hrvati su opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu te za diskriminaciju nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i u [[Socijalistička Republika Hrvatska|Socijalističkoj Republici Hrvatskoj]]. Jedna od točaka razdora u Hrvatskoj bila je i rasprava o amandmanu na Ustav SR Hrvatske o jeziku, što ju je [[1985.]] potaklo Predsjedništo SRH, tražeći da se dotadašnja formulacija po kojoj je „''u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski jezik''“, promjeni u formulaciju da je „''u službenoj upotrebi hrvatski ili srpski jezik.''“ Rasprava se o tome posebno rasplamsala [[1988.]] kad je to pitanje došlo na dnevni red [[Hrvatski Sabor|Sabora]].

Nakon Drugog svjetskog rata se postupno preobražavala [[JNA]] iz "ideološki jednake" vojske u srpsku imperijalnu silu. Proces je bio dugotrajan i sustavan. Odvijao se na jezičnom polju, u promjenama nacionalnog sastava upravnog i zapovjednog časničkog zbora koji je bivao u sve većoj mjeri popunjen Srbima i Crnogorcima.<ref name="Lošo">[[Davor Domazet Lošo]], ''[http://www.nsf-journal.hr/Online-Issues/Case-Studies/id/1104/kako-je-pripremana-agresija-na-hrvatsku-i-bosnu-i-hercegovinu-ili-preoblikovanje-jna-u-srpsku-imperijalnu-silu-brzbornik-svezak-1-2001#.WrDhEx3OUdU Kako je pripremana agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ili preoblikovanje JNA u srpsku imperijalnu silu]'', ''Nacionalna sigurnost i budućnost'',  sv.1/2001., pristupljeno 20. ožujka 2018.</ref> Intenzivirao se 1980-ih, a vrhunac povećavanja udjela Srba u ukupnom časničkom zboru će biti 1986. – 1990.<ref name="Lošo"/> ([[Memorandum SANU]], preustroj oružanih snaga u 2. polovici 1980-ih), kada je udjel dosegao 70%, osobito na razini višeg časničkog zbora.<ref name="Lošo"/><!-- intenzivira se dolaskom gen. Ljubičića još ranije, v. plan RAM, Sablja-->

=== Slobodan Milošević dolazi na vlast i ruši klimavu ravnotežu snaga u Jugoslaviji ===

Godine [[1987.]] na čelo SK Srbije došao je [[Slobodan Milošević]], koji je ubrzo prepoznat u Srbiji kao osoba koja može riješiti pitanje Kosova i položaja same Srbije u federaciji. Njemu u podršku, od ljeta [[1988.]], organiziraju se masovni mitinzi po svim većim gradovima u Srbiji, na kojima se zahtijevalo preuređenje Jugoslavije (tzv. [[antibirokratska revolucija]]). Pošto je pritiscima ishodila smanjenje ovlasti pokrajina (a Kosovu vratila i naziv Kosovo i Metohija), te promijenila političko vodstvo pokrajina, a onda opet nasilnim putem i vodstvo [[SR Crna Gora|SR Crne Gore]], te na taj način osigurala četiri glasa (od osam) u saveznim institucijama, Srbija je svoja stajališta pokušala nametnuti i ostalim republikama. Na udaru te promidžbe najprije su se našle [[SR Slovenija]] i [[SR Hrvatska]], koje su zagovarale preustroj Jugoslavije na [[konfederacija|konfederalnom]] načelu. Već prije demokratskih izbora [[1990.]], iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj, što se očitovalo prilikom organizacije mitinga posebice u [[Knin]]u.

<!-- postoji cijeli niz događaja koji su prethodili balvan-revoluciji i nakon nje -->
Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. uslijedila je i njihova otvorena pobuna (tzv. [[balvan-revolucija]]), koja je imala podršku vodstva Srbije i Crne Gore, te logističku potporu srpskog dijela [[JNA]]. U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupljeni. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata između [[SAD]] i [[SSSR]], padom [[Berlinski zid|Berlinskog zida]] kao i raspadom istočnog bloka. Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj.
[[Datoteka:Map of Greater Serbia (in Yugoslavia) hr.svg|mini|300px|Prikaz maksimalističke težnje ostvarenja plаn Velike Srbije, do crte [[Crta Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica|Kаrlobаg-Ogulin-Kаrlovаc-Viroviticа]].]]
[[Datoteka:Territories controlled by the Republic of Srpska and Republic of Serbian Krajina in 1993 hr.png|260px|minijatura|najveći postignuti opseg velikosrpskog osvajanja 1990.-ih godina]]
Potkraj [[1988.]] dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. nakon održavanja [[Hrvatski parlamentarni izbori 1990.|višestranačkih izbora u Hrvatskoj]] oduzela oružje namijenjeno [[teritorijalna obrana|teritorijalnoj obrani (TO)]], posebnoj sastavnici obrambenoga sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti:

* vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom 
* ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.

Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kada pristaše vojnog udara nisu dočekali ostvarenje sličnih planova u [[SSSR|Sovjetskom Savezu]] i očekivanu potporu Moskve, prevladala je [[Velika Srbija|velikosrpska]] varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uz srpske pobunjenike u Hrvatskoj, pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i "nepodobnih" dijelova Hrvatske i njihovu premještanju u "sigurna" područja Hrvatske i BiH. [[17. travnja]] [[1991.]] [[Hrvatski sabor|Sabor Republike Hrvatske]] donio je [[Deklaracija o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske|Deklaraciju o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske]] kojom poziva [[Narodna skupština Republike Srbije|Narodnu skupštinu Republike Srbije]] na prestanak velikosrpskoga projekta. [[19. svibnja]] [[1991.]] održan je [[Referendum o hrvatskoj samostalnosti|referendum u Hrvatskoj]] u kojem se, usprkos srpskom bojkotu, 93% glasača izjasnilo za istupanje iz Jugoslavije.<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1767&sec=461 |accessdate=1. srpnja 2010. |title=19. svibnja - Referendum o hrvatskoj samostalnosti |archiveurl=https://web.archive.org/web/20131029193511/http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1767&sec=461 |archivedate=29. listopada 2013. }}</ref> [[25. lipnja]] hrvatski je sabor potom donio odluku o samostalnosti države i razdruživanje iz Jugoslavije. Na nagovor EEZ, odluka je zamrznuta na 3 mjeseca.

Krajnji izraz samovolje i očiti iskaz nastojanja da se saveznu državu u cijelosti podredi partikularnim srpskim interesima iskazan je u '''srbijanskom upadu u monetarni sustav SFRJ u prosincu 1990. godine''': na prijedlog Vlade ("Izvršnog veća") Srbije, Skupština te republike je 28. prosinca 1990. godine donijela set tajnih (!!) zakona kojima je odobren upad u monetarni sustav Jugoslavije, gdje se u optjecaj pustilo - bez znanja saveznih vlasti (uključivo Narodnu banku Jugoslavije, koja je bila jedina ovlaštena za puštanje novaca u optjecaj) - 18.243 milijuna tadašnjih dinara, tj. protuvrijednost tadašnjih 1,8 milijardi dolara, a radi rješavanja teških problema u poslovanju najvećih srbijanskih poduzeća. Taj je potez teško narušio ionako nestabilno gospodarsko stanje u Jugoslaviji.<ref>"[http://www.nytimes.com/1991/01/10/world/financial-scandal-rocks-yugoslavia.html Financial Scandal Rocks Yugoslavia]. Sudetic, Chuck za ''NY Times, 10. siječnja 1991. (engl.)''</ref><ref>[http://www.nin.co.rs/1999-11/04/10330.html Operacija u Narodnoj banci], Tanja Jakobi za "Nin", 4. studenog 1999.</ref>

=== Međunarodna zajednica ===

Međunarodna zajednica nije prouzročila rat, no valja reći da je do 1991. godine stav skoro svih međunarodnih čimbenika bio da Jugoslaviju treba očuvati. Ova činjenica, kao i sporost [[EEZ]] ili [[UN]]-a u donošenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u početku naleta transformirane [[JNA]] tranformirane u srpsku vojsku, u suradnji s paravojnim postrojbama Srba u Hrvatskoj. Stoga je zapravo međunarodna zajednica ozbiljno zakasnila uključiti se u procese [[Raspad SFRJ|raspada SFRJ]], neosnovano procjenjujući da postoji nekakav način da ta državna zajednica ostane na okupu.

Republika Hrvatska u to je vrijeme bila neželjeno dijete svih velikih zapadnih država, uključujući SAD.<ref name="Rudolf">[http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Hrvatska_tone_u_politicki_bezdan Davorin Rudolf: Hrvatska tone u politički bezdan], razgovarao Andrija Tunjić, ''[[Vijenac (časopis)|Vijenac]]'', broj 482-483, 6. rujna 2012., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> Tadašnji ministar u Vladi RH [[Davorin Rudolf]], koji je u pratnji Predsjednika Republike [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]], ili osobno u funkciji ministra vanjskih poslova, obavio tijekom 1990. godine i u prvoj polovici 1991. razgovore s državnicima u Italiji, Vatikanu, Austriji, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Grčkoj, Bugarskoji Čehoslovačkoj - svjedoči 2019. godine: "Nijedna vlada nije službeno podržavala neovisnost Hrvatske i Slovenije. Državu smo proglasili sami."<ref>{{Citiranje weba|url=https://narod.hr/hrvatska/akademik-davorin-rudolf-zasto-dio-hrvatske-ljevice-presucuje-zlocine-komunizma|title=Zašto dio hrvatske ljevice prešućuje zločine komunizma?|author=Davorin Rudolf|date=31. kolovoza 2019|work=|language=|publisher=narod.hr|accessdate=31. kolovoza 2019.}}</ref>

Kad je Hrvatska proglasila neovisnost [[Dan državnosti (Hrvatska)|25. lipnja 1991. godine]] [[Davorin Rudolf]] je nakon svečanosti u Saboru sazvao  sve strane diplomatske predstavnike koji su djelovali u Zagrebu u Ministarstvo vanjskih poslova u Visokoj ulici u Zagrebu, uručio im engleske prijevode dokumenata o neovisnosti, te ih pozvao na večernji prijem u zagrebački hotel Intercontinental.<ref name="Rudolf" /> Niti jedan od tih diplomata nije ništa rekao; tek kad su svi odlazili, njemački generalni konzul Hans Julius Bolt diskretno je rekao Rudolfu da nitko od stranih predstavnika neće doći na taj prijem, među ostalim ni on, jer je dobio takav naputak svoje Vlade.<ref name="Rudolf" /> Te se večeri na prijamu pojavio jedino austrijski počasni konzul Berlaković (hrvatskog podrijetla) te brzo nestao.<ref name="Rudolf" /> Svoj stav prema mogućnosti hrvatske neovisnosti iskazao je Zapad uvođenjem [[Embargo EEZ na uvoz oružja u SFRJ|embarga EEZ na uvoz oružja u SFRJ]] 5. srpnja 1991. godine - u situaciji kada je međunarodna zajednica lako mogla vidjeti da je srpska strana izrazito dobro naoružana oružjem JNA i Teritorijalne obrane (uključujući tu i oružje Teritorijalne obrane same Hrvatske), dok Hrvatska ima tek nešto pješačkog naoružanja.

Tijekom 1991. godine pripadnici stranke [[Gianfranco Fini|Gianfranca Finija]] [[MSI]] posjetili su Srbiju i dogovarali prodaju hrvatskih teritorija s miloševićevcima.<ref>[http://www.labin.com/web/vijest.asp?id=11911 Labin] ''Armando Černjul, novinar porijeklom iz Labina, revoltiran posjetom talijanskog političara Gianfranca Finia Istri'' (Otvoreno pismo [[Armando Černjul|Armanda Černjula]] hrvatskim intelektualcima i generalima), 20. rujna 2010., pristupljeno 13. travnja 2011.</ref> Trgovanje Zapada na štetu Hrvatske i Hrvata, a radi prikupljanja političkih bodova nastavilo se do samog kraja rata.

Međutim je međunarodna zajednica u želji da prekine ratni sukob i konfrontirana s izrazito agresivnim držanjem srpske strane od 15. svibnja 1992. god uvela [[međunarodne sankcije protiv SR Jugoslavije]], koje će postupno - kako je vrijeme protjecalo u nespremnosti srpske strane da okonča rat bez ostvarivanja nekih maksimalističkih ciljeva - objektivno omogućiti Hrvatskoj da se bolje organizira, obnovi rad svojega gospodarstva i ojača svoje oružane snage; uz istodobni rast nestašica koje su trpjeli Srbija, Crna Gora, područja pod kontrolom Srba u BiH i Hrvatskoj, te uz nemogućnost tih entiteta da na odgovarajući način financiraju i opskrbljuju svoje vojne snage.

I tijekom narednih godina, angažmani međunarodne zajednice su težili sklapanju mira u kojem bi Hrvatska bila teško oštećena. [[Velika Britanija]] je uskladila svoj prijedlog sa Slobodanom Miloševićem. Glasio je da se teritorij Baranje i istočne Slavonije proglasi [[kondominij]]em Hrvatske i Srbije.<ref name="zahtjev Britanije">[http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/46449/Baranju-i-dio-Slavonije-dajte-Srbiji.html Tportal] Zahtjev Britanije uoči Oluje: 'Baranju i dio Slavonije dajte Srbiji', preneseno iz ''[[Večernji list|Večernjeg lista]]'', koji je i autor članka, 6. prosinca 2009., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><ref name="8.stručniskup">[http://www.hkv.hr/izdvojeno/tribine/haaki-sud/5749-izlaganje-marka-bariia-s-osmog-strunog-skupa-hkv-a-o-haakom-sudu.html Izlaganje Marka Barišića s osmog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu - Američko razumijevanje i britansko osporavanje], [[Hrvatsko kulturno vijeće]], 2. veljače 2010., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> Varijacija prijedloga bila je da Hrvatska ustupi Baranju i dio istočne Slavonije Srbiji, a onda može zadržati preostali prostor istočne Slavonije.<ref name="zahtjev Britanije" /><ref name="8.stručniskup" /> Komadanje Hrvatske nije bilo gotovo ovim prijedlogom: Hrvatska je trebala po tome izići u susret strategijskim interesima bosanskih Srba i dati im pojas teritorija u širini od 20 kilometara jugoistočno od Županje radi ojačanja koridora do Beograda, a Hrvatska bi zauzvrat dobila pojas teritorija sjeverno do Dubrovnika radi ojačanja njegova zaleđa.<ref name="zahtjev Britanije" /><ref name="8.stručniskup" /> Ni na tome se nije stalo: Hrvatska bi se trebala odreći Prevlake i teritorija do Molunta - Crnoj Gori Prevlaka, a bosanskohercegovačkim. Srbima uski koridor na Jadran.<ref name="zahtjev Britanije" /><ref name="8.stručniskup" /> Ti su drski prijedlozi bili dani još 1994. kad se situacija strateški okretala u hrvatsku stranu: po svjedočenju ondašnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića, u New Yorku mu je lord [[David Owen]] izjavio "''da nije moguće postići reintegraciju okupiranih područja bez teritorijalnih ustupaka Hrvatske.''"<ref name="zahtjev Britanije" /><ref name="8.stručniskup" /> Britanske su ponude bile upućene putem kod hrvatskih diplomata u UN-u.<ref name="zahtjev Britanije" /><ref name="8.stručniskup" />

Američki mirovni posrednik [[Richard Holbrooke]] bijesno se protivio reintegraciji [[Hrvatsko Podunavlje|Hrvatskog Podunavlja]] kad je to tražio hrvatski predsjednik Tuđman, jer da će mu to "srušiti čitav njegov (Holbrookeov) projekt", što je jasno zapisano u Holbrookovim memoarima;<ref name="Hodak">[[Zvonimir Hodak]], [http://www.dnevno.hr/kolumnisti/zvonimir-hodak/holbrooke-je-htio-da-u-istocnu-slavoniju-putujemo-s-putovnicom-17355 ''Holbrooke je htio da u istočnu Slavoniju putujemo s putovnicom''], Dnevno.hr, 19. prosinca 2010., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> uz to protivio se hrvatskom entitetu u BiH, prijetio Hrvatima i Bošnjacima udarima (na Hrvatsku i BiH)<ref>{{jezikk|boš.}} Avdo Huseinović, [https://web.archive.org/web/20121029125522/http://www.ljutibosanci.com/aktuelno/da-je-oslobodena-banja-luka-velikosrpska-ideja-bila-bi-porazena/ ''Da je oslobođena Banja Luka, velikosrpska ideja bila bi poražena''], za ''[[Dnevni avaz]]'', ljutibosanci.com, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> kad su htjeli potisnuti velikosrpski projekt Republiku Srpsku<!-- može i genitiv i dativ, potisnuti projekt čega ili potisnuti koga --> sa zapada BiH.<ref name="Hodak" />

EZ je odigrala koncem kolovoza 1991. bitnu ulogu utemeljenjem [[Mirovna konferencija o bivšoj Jugoslaviji|Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji]]. Time se međunarodno institucionaliziralo "jugoslavensku krizu"<ref name="Miškulin">Ivica Miškulin: [http://hrcak.srce.hr/63646 ''"Sladoled i sunce" – Promatračka misija Europske zajednice i Hrvatska, 1991.–1995.''], ''[[Časopis za suvremenu povijest|ČSP]]'', sv. 42, br. 2., listopad 2010., 299.-337.</ref> i odluke ove konferencije jasno su velikosrpsku agresiju označile kao međunarodni sukob, razbivši pravno svaku tezu o "građanskom ratu".
Europska zajednica oštrije se je postavila tek jeseni 1991., kad je objema stranama, i agresoru - Srbiji i velikosrpskim pobunjenicima i žrtvi - Hrvatskoj, zaprijetila sankcijama: sankcijama je zaprijetila stranama koje do 5. studenoga 1991. ne pristanu na najnoviji prijedlog mirovnoga plana.<ref name="Miškulin"/> To je bio prijelaz s neobaveznog posredništva na ultimativno arbitriranje. No to je već bilo kasno, jer je UN već od kraja listopada 1991. postao glavnim posrednikom u pokušaju zaustavljanja sukoba.<ref name="Miškulin"/> Uključenje UN-a poslužilo je za razbijanje nepovjerenja srpske strane koja je smatrala EZ produženom rukom njemačkog ekspanzionizma.<ref name="Miškulin"/>

Na zauzimanje diplomacije SFR Jugoslavije u raspadu, [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda]] je 25. rujna 1991. godine proglasilo [[Embargo na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju]]. Obzirom da je srpska strana ovladala glavninom arsenala [[Jugoslavenska narodna armija|JNA]], ta će mjera u narednim godinama otežavati nastojanja Hrvatske da na odgovarajući način opremi svoje oružane snage. Mjera će imati još jači utjecaj na [[rat u Bosni i Hercegovini]], gdje su vlasti u Sarajevu tek uz znatne poteškoće (i samo putevima preko Hrvatske) dolazile do naoružanja. Dipomatska aktivnost srpske strane je uspjela tu mjeru UN održati na snazi do kraja rata, makar je BiH uz pomoć islamskih zemalja više puta stavljala pitanje njenog ukidanja pred tijela UN.

11. prosinca 1991. [[Ukrajina]] je priznala Hrvatsku. To je važno jer je Ukrajina bila prva članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Hrvatsku i prva iz slavenskog bloka zemalja SSSR-a. Prije su Hrvatsku priznale samo Slovenija i Litva.<ref>[http://www.dnevno.hr/ekalendar/na-danasnji-dan/zasto-je-bilo-osobito-vazno-ukrajinsko-priznanje-rh-1991-73235 ''Zašto je bilo osobito važno ukrajinsko priznanje RH? - 1991.''], Dnevno.hr, 11. prosinca, 2013., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

== Razoružavanje Hrvatske i naoružavanje hrvatskih Srba ==
''Vidi također članak: [[Razoružanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990.]]''

Nakon što je veljači 1990. vrh JNA predvidio raspad Varšavskog ugovora, u 5. vojnoj oblasti je 19. travnja odlučeno da se do 30. lipnja 1990. razradi varijanta moguće uporabe snaga 5. vojne oblasti.

Sredinom svibnja 1990. godine Jugoslavenska narodna armija je - sukladno odluci Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (tj. federalnog ministarstva obrane) od 14. svibnja 1990. god. - naredila da se cjelokupno naoružanje Teritorijalne obrane pojedinih saveznih jedinica prenese u vojarne i skladišta pod nadzorom JNA.

U Hrvatskoj su republičke vlasti pod kontrolom [[Socijaldemokratska partija Hrvatske|Saveza komunista Hrvatske]] spremno surađivale u provođenju te odluke i aktivno doprinijele razoružavanju SR Hrvatske. Inače je  Savez komunista Hrvatske bio izgubio na [[Hrvatski parlamentarni izbori 1990.|parlamentarnim izborima održanima 27. travnja (prvi krug) i 6. svibnja (drugi krug) 1900.]], ali u trenutku razoružavanja TO SRH još nije bio konstituiran višestranački Sabor s [[Hrvatska demokratska zajednica|HDZ]]-ovom većinom, niti je bila izabrana nova vlada [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]]. Inače su u vlastitom razoružavanju na sličan način surađivale vlasti susjedne [[BiH]], ali su se republičke vlasti [[Slovenija|Slovenije]] uspješno suprotstavile nastojanju JNA da razoružaju teritorijalne postrojbe te federalne jedinice.

Na taj način je Hrvatska praktično u cijelosti razoružana; ostao je Hrvatskoj na raspolaganju tek manji broj pušaka i pištolja u posjedu policijskih ustanova.

Čak i nešto prije svibnja 1990. godine JNA je počela, s druge strane, ilegalno dijeliti oružje pripadnicima srpske etničke zajednice. Intenzitet takvog dijeljenja oružja (pješačko naoružanje koje su etnički Srbi dobivali da ga drže po kućama) i istodobnog organiziranja postrojbi sastavljenih isključivo od etničkih Srba, koje nisu bile podložne zapovijedanju službenih struktura Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske rapidno je porastao nakon što je oduzeto oružje hrvatske Teritorijalne obrane: izgleda da je baš to oružje koje je oduzela legalnoj TO, JNA dijelila nelegalnim postrojbama koje je na terenu formirala u svrhu pripreme predstojeće srpske pobune, kojoj će za cilj biti provođenje političkog programa lapidarno izraženog maksimom "svi Srbi u jednoj državi".<ref>[[Ivica Lučić]], [http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=42897 ''Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja''], ''Časopis za suvremenu povijest'', sv. 40, br. 1, lipanj 2008., str. 1-308.</ref><ref>[http://www.saborsko.net/index.php/arhiva/2289-isokudr "Ogulinski kraj u domovinskom ratu"] (izvadak iz knjige Ivana Strižića), listopad 2014., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> Te su postrojbe etničkih Srba potom, uglavnom baš pod nazivom "Teritorijalna obrana", ugrađivane u brigade nelegalne tzv. "[[Srpska autonomna oblast|SAO Krajine]]" i poduzimale oružane akcija radi odcjepljenja dijelova Hrvatske s iole znatnijim postotkom srpskog stanovništva (u Slavoniji se nastojalo od Hrvatske odcijepiti prostrana područja na kojima je živjela približno četvrtina Srba). Nastojanja hrvatske policije da spriječi djelovanje tih postrojbi redovito - uz djelovanje svojih oklopnih postrojbi - sprječava JNA, koja je na terenu tobože prevenirala sukobe između hrvatske policije i rastuće pobune dobro naoružanih hrvatskih Srba (koje je JNA sama naoružavala i opskrbljivala),<ref name="glasilo MUP">''[http://www.mup.hr/UserDocsImages/Glasilo%20MUP/2010/prilog_42.pdf Policija u Domovinskom ratu 1990.-1991.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170703031840/https://www.mup.hr/UserDocsImages/Glasilo%20MUP/2010/prilog_42.pdf |date=3. srpnja 2017. }}'', izdanje Ministarstva unutarnjih poslova RH, br. 42, 2010., Marija Žužul: Josip Jović - prva žrtva Domovinskog rata, str. 25., Nikolina Gotal: Napad na policijsku postaju Dalj, str. 53. (pristupljeno 31. kolovoza 2015.)<br>" ''Tijekom dana, kad su jake MUP-ove snage uspostavile javni red i mir te pravni poredak na tom području, jedna oklopna brigada Jugoslavenske armije iz Gospića <u>zauzela je liniju razdvajanja</u> te na sastanku u selu Mukinjama zatražila od zapovjednika akcije Marka Lukića da snage MUP-a napuste područje Plitvičkih jezera. Taj je zahtjev odbijen i MUP-ove snage ostale su na Plitvicama, a Jugoslavenska armija zadržala je linije razdvajanja. Po uspostavi Policijske postaje “ Plitvice“ Jugoslavenska armija okružila je hrvatsku policiju te nakon određenog vremena, zajedno s pobunjenicima, sudjelovala u iseljenju Policijske postaje na Plitvicama''" - str. 25<br>"''Potpomognuta pješaštvom iz prekodunavskih sela te drugih sela s većinskim srpskim stanovništvom s područja istočne Slavonije bivša Jugoslavenska armija započela je svoj ubilački napad na Policijsku postaju Dalj 1. kolovoza 1991. godine.''" - str. 53</ref><ref>Ivica Miškulin, [http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=116217 ''Srpska pobuna u općini Pakrac 1990.-1991.: uzroci, nositelji i tijek''], ''Scrinia Slavonica'', sv. 11, br. 1, listopad 2011., str. 355-392.</ref> čime je u pravilu spašavala pobunjenike od potpunog poraza.

Nakon što je Hrvatskoj oduzeto oružje TO, JNA i služba Državne bezbednosti (dio MUP-a Srbije) je tijekom travnja 1991. preko pripadnika poticala djelovanja političkih stranaka koje su okupljale mještane srpske nacionalnosti s ciljem širenja nepovjerenja prema mještanima drugih nacionalnosti. U Podunavlju i Baranji 13. svibnja 1991. hrvatska je policija zatekla osobe koje su krijumčarile oružje u hrvatska sela sa srpskim stanovništvom, a tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u više navrata zabilježeno je prevoženje oružja i strjeljiva iz Republike Srbije u sela u Hrvatskoj, u čemu su sudjelovali brojni mještani srpske nacionalnosti iz tih sela. Ti su poslije sudjelovali u oružanoj pobuni, a oružje su skrivali u privatnim kućama kasnijih sudionika, čekajući zapovijed za napad.<ref name="glasilo MUP-naoružavanje">''[http://www.mup.hr/UserDocsImages/Glasilo%20MUP/2010/prilog_42.pdf Policija u Domovinskom ratu 1990.-1991.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170703031840/https://www.mup.hr/UserDocsImages/Glasilo%20MUP/2010/prilog_42.pdf |date=3. srpnja 2017. }}'', izdanje Ministarstva unutarnjih poslova RH, br. 42, 2010., Nikolina Gotal: Napad na policijsku postaju Dalj, str. 54. (pristupljeno 14. rujna 2015.)</ref>

== Oružana agresija ==
{{glavni|Bitka za vojarne}}
[[Datoteka:JNA offensive plan 1991 - hr.svg|250px|mini|Plan JNA za napad na Hrvatsku]]
[[Datoteka:Serb T-55 Battle of the Barracks.JPG|desno|mini|250px|Bitka za vojarne - uništeni tenk 1991.]]

Nakon [[Razoružanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990.|razoružanja Teritorijalne obrane SR Hrvatske]] glavni cilj Hrvatske bio je pregovorima dobiti na vremenu kako bi se unovačile i naoružale barem policijske snage.

Već u ljeto 1990. izravno staje na stranu srpskih pobunjenika, neposredno nakon izbijanja [[balvan-revolucija|balvan-revolucije]]. Hrvatska je tada iskusila grubi zador u svoj suverenitet, kad je zrakoplovstvo JNA ([[JRV]]) interveniralo protiv hrvatskog [[MUP]]-a. Tog [[17. kolovoza]] [[1990.]] [[Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske|MUP RH]] poslao je prema Kninu 3 helikoptera s policajcima radi gušenja velikosrpskih nereda (tada još nije bilo izravnih oružanih sukoba između hrvatske policije i srpskih pobunjenika; oni će započeti u ožujku 1991.), a iznad [[Ogulin]]a su ih presrela 2 zrakoplova [[MiG-21]] JNA ([[Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana|JRV]]) koji su zaprijetili helikopterima da će ih srušiti ako ne skrenu s predviđene rute i ne vrate se u Lučko.<ref>[http://www.pgz.udvdr.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=48:zrak-jed-spec-pol-mup-a-rh&catid=35:ratne-postrojbe-i-zap-grada-zagreba&Itemid=50 ''Zrakoplovna jedinica specijalne policije MUP-a RH''], Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata RH - podružnica Grada Zagreba, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inozemstva (među glavnim dobavljačima bila je [[Mađarska]]), Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30.000 komada uglavnom strjeljačkog i ponešto protuzračnog i protuoklopnog oružja. Hrvatske snage bile su ustrojene u [[Zbor narodne garde]] (ZNG): riječ je bila o lakim postrojbama sastavljenima od pješaštva, uz malu količinu težeg naoružanja i sa skromnom logistikom. Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu ([[Prva gardijska brigada "Tigrovi"|"Tigrovi"]]), gdje je [[28. svibnja]] 1991. održana i prva smotra (stadion Kranjčevićeva). Dana [[26. lipnja]] 1991. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je predviđeno da se hrvatske oružane snage sastoje od ZNG-a i [[Hrvatska vojska|Hrvatske vojske]] (HV). Naoružavanje je nastavljeno i tijekom 1991., no istodobno su rasle napetosti, a u proljeće su počeli izbijati i prvi oružani sukobi i pale su prve ljudske žrtve. Istodobno sa službenim naoružavanjem Hrvatske, nastajale su i privatno organizirane dobrovoljačke postrojbe, od kojih su najveće bile [[Hrvatske obrambene snage]], organizirane od [[Hrvatska stranka prava|Hrvatske stranke prave]] i predvođene [[Dobroslav Paraga|Dobroslavom Paragom]] i [[Ante Paradžik|Antom Paradžikom]].

Nakon što je dokumentirala tajno naoružavanje Hrvatske, JNA je na temelju naredbe Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja 1991. o razoružanju paravojnih formacija pokušala razoružati hrvatsku policiju, koja je bila temelj hrvatske obrane. Vojnim postrojbama raspoređenima u Hrvatskoj trebale su podršku pružiti one stacionirane u [[Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina|BiH]], te je 17. siječnja 1991. izdana zapovijed Komandi Banjalučkog korpusa da pripremi 329. oklopnu brigadu iz Banje Luke “za marš i borbenu upotrebu” na području Gline, Petrinje i Slunja, te je ta brigada 24. siječnja dobila naredbu da do ponoći istoga dana pripremi sve nužno za mobilizaciju pričuvnog sastava po ratnoj formaciji radi dovođenja u Hrvatsku i za djelovanje s ostalim dijelovima korpusa.

Od provođenja te akcije se u zadnji čas odustalo, zacijelo stoga što jugoslavenski vojni vrh za nju nije imao odgovarajuću potporu kod civilnih vlasti. Sredinom veljače 1991. Štab Vrhovne komande OS SFRJ naredio izradu novog ratnog plana ''Sutjeska-2''. Peta vojna oblast (Sjeverozapadno vojište po ratnom ustroju) promovirana je u “glavno za odbranu SFRJ”. Oblast je ojačana 1. proleterskom gardijskom mehaniziranom divizijom i 252. oklopnom brigadom iz Srbije. Prema njoj su orijentirani Banjalučki i Tuzlanski korpus iz 1. vojne oblasti, kao i Kninski korpus iz Vojnopomorske oblasti.<ref name="Davor Marijan, op. cit">Davor Marijan, op. cit.</ref>

Tijekom [[Rat u Sloveniji|Desetodnevnog rata u Sloveniji]] krajem lipnja i početkom srpnja 1991. god.  JNA je na granici Hrvatske i Srbije (Vojvodine) 2. i 3. srpnja razmjestila četiri svoje mehanizirane brigade iz Beograda, Srijemske Mitrovice, Subotice i Pančeva, a mobilizacijom rezervista u Srbiji i manjim dijelom u BiH popunjeno je daljnjih 82 postrojbi. Nakon što su 5. srpnja predsjednik SR Srbije [[Slobodan Milošević]] i član predsjedništva SFRJ [[Borisav Jović]] od generala [[Veljko Kadijević|Veljka Kadijevića]] i [[Blagoje Adžić|Blagoja Adžića]] dobili obećanje da će JNA zaposjesti dio teritorija Hrvatske na kojem su u većem broju živjeli Srbi, tj. do crte Karlovac – Plitvice na zapadu, Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu, Komanda 1. (Beogradske) vojne oblasti iza ponoći 7./8. srpnja 1991. izdala je zapovijed za angažiranje snaga u Slavoniji. Plan je bio da glavne snage 1. vojne oblasti - 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada, 51. mehanizirana brigada i dijelovi 12. proleterske mehanizirane brigade -  “brzim i energičnim  pokretima oklopno-mehanizovanih snaga” izbiju na crtu Virovitica – Pakrac – Kutina. “U slučaju pružanja oružanog otpora u toku nastupnog marša energičnim i brzim dejstvima oklopno-mehanizovanih snaga, uz podršku artiljerije i avijacije razbiti paravojne formacije na pravcima kretanja i što pre stići na marševski cilj … odakle biti u gotovosti za dalja dejstva po posebnom naređenju”, pisalo je u zapovijedi. Prodor ovih težišnih snaga trebale su podržati sve snage JNA na okolnim područjima, a u izvršenje akcije je trebalo krenuti 9. srpnja 1991. god. u 4 sata ujutro. Operacija je u zadnji čas odgođena, u kontekstu nastojanja da se otvoreni rat koji je započeo u Sloveniji razriješi političkim dogovorom, u čemu su posredovale zemlje [[Europska unija|Europske unije]]. Međutim je vrh JNA posebnom Direktivom - za koju po svemu sudeći nisu znali ne-Srbi u najvišim tijelima tada politički snažno uzljuljane SFRJ - uredilo postupanje nakon povlačenja iz Slovenije. Poduzete su aktivnosti radi daljnjeg ojačavanja efektiva JNA u Hrvatskoj, gdje je odlučeno razmjestiti glavne snage te vojske, a samo je dio snaga ostavljen za obranu prema Albaniji i Bugarskoj (očito se nije smatralo vjerojatnim, da bi iz drugih Jugoslaviji susjednih država mogla doći neka vojna prijetnja), te za gušenje eventualnih pobuna u [[Bosna i Hercegovina|BiH]], [[Kosovo|Kosovu]] i [[Sandžak]]u. Namjera je bila tijekom narednih mjeseci doći na razinu pripremljenosti koja će znatno nadmašiti ono koju je JNA iskazala tijekom sukoba u Sloveniji, te osigurati neupitnu pobjedu nad Republikom Hrvatskom.<ref name="Davor Marijan, op. cit"/>

JNA je tijekom 1991. javnosti i medijima plasirala priču o svojoj politici nemiješanja u sukobe, no zapravo je činila suprotno. Pored planiranja državnog udara u Hrvatskoj, zastrašivanja vojnim konvojima, uključivala se ona u vojne akcije u događajima koji su bile izvan legalnog mandata JNA, tj. u policijskim stvarima. Tako je JNA zauzimala položaje između pobunjenih Srba  - koji su bili u cijelosti naoružani oružjem koje im je dala JNA i čije su postrojbe bile organizacijski oslonjene na JNA - i hrvatskih policijskih snaga u trenutcima sukoba. Upravu su tako uspostavljene "tampon zone" zapravo sprječavale hrvatske redarstvene snage intervenirati te na taj način davale pobunjenim Srbima predah i odstupnicu, spašavajući ih od poraza i od toga da ih uhite legitimne hrvatske policijske vlasti. Pored toga, postrojbe JNA su tako pobunjenim Srbima omogućavale učvrstiti svoju vlast na zaposjednutom području, te odatle protjerivati veliku većinu hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva.

Kako je poslije objašnjavao tadašnji jugoslavenski ministar obrane general Veljko Kadijević, na sjeveru Srbije je formirana udarna snaga, od postrojbi Novosadskog korpusa i Gardijske mehanizirane divizije, sa zadaćom da “oslobodi srpske krajeve u istočnoj Slavoniji” i “bude glavna manevarska snaga Vrhovne komande za prodor ka Zagrebu i Varaždinu”.<ref>Davor Marijan, op. cit.<br /></ref>

Potkraj ljeta 1991. JNA se uključuje u izravne napade na položaje hrvatskih snaga, koje su sada bolje organizirane i naoružane te mogu na terenu parirati srpskim "teritorijalcima". U agresiji sada sudjeluju i dragovoljačke [[Četnici|četničke]] postrojbe ubačene iz Srbije. Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor tijekom jeseni 1991. nedvojbeno upućuju na nakanu da se ovlada svim dijelovima Hrvatske istočno od [[Crta Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica|crte Virovitica - Karlovac - Karlobag]], odnosno barem većim dijelom toga prostora pokaže li se taj maksimalistički cilj neostvarivim. Svjetski mediji izvještavali su kako JNA "brani srpsku manjinu u Hrvatskoj", dok su samozvani "branitelji" Srba zapravo napadali hrvatske gradove i sela, Osijek (70% Hrvata, 15% Srba), Vinkovce (80% Hrvata i 11% Srba) i Vukovar (47% Hrvata i 32% Srba).<ref>[[Jerry Blaskovich]], ''Anatomija prijevare'' (prijevod djela ''Anatomy of deceit: an American physician s first-hand encounter with the realities of the war in Croatia''), Moderna vremena, Zagreb, 1998., {{ISBN|953-6590-05-0}}, str. 19.</ref>

Početnih mjeseci rata Hrvatska je bila telekomunikacijski raskomadana iznutra i u znatnoj mjeri odsječena od svijeta, što je bilo posljedica raketiranja odašiljače hrvatskog radija i televizije od strane zrakoplova JNA. Time su osobito bili pogođeni dubrovački kraj i Vukovar. Iz tog su razloga [[Hrvatska pošta i telekomunikacije]] kupile dvanaest [[INMARSAT]]-ovih [[INMARSAT A|A]] [[terminal]]a. Šest ih je poslužilo [[MORH]]-u. Tako su [[Umjetni satelit|satelit]]ski mobilni telefoni odigrali ključnu ulogu u obrani Hrvatske.<ref>INMARSAT u Domovinskom ratu, Slobodna Dalmacija, prilog More, 30. studenoga 2001. [http://www.morsko-prase.hr/2011new/index.php?option=com_content&view=article&id=386:kap-bruno-profaca-kultura-mora-dok-vas-brod-plovi-sateliti-bdiju&catid=86:kultura-mora&Itemid=186 Morsko prase] Bruno Profaca: INMARSAT u Domovinskom ratu</ref>

U obrani Hrvatske sudjelovali su ljudi iz cijele zemlje kao i mnogobrojni Hrvati iz BiH i iseljeništva. Iako je ljudski i materijalni teret obrane podnijela cijela zemlja, oružana obrana bila je organizirana po bojištima. Nastanak bojišta i značajke oružane borbe na svakome od njih bili su uvjetovani smjerom i snagom srpskog napada, kao i zemljopisnim i drugim obilježjima napadnutih dijelova zemlje.

U svom ovom vrtlogu našli su se i obični vojnici, ročnici koji su se zatekli na odsluženju obveznog vojnog roka u JNA. Neki nisu mogli lako pobjeći ili otići od JNA koja se sve više uključivala u ratne operacije protiv Hrvatske, jer nisu bili u gradovima, nego u selima, daleko od prometnih veza kojima bi mogli otići svojim kućama ili u inozemstvo na sigurno. Tim mladim vojnicima Hrvati su pomagali pobjeći, organizirano i neorganizirano. Gdje je bilo moguće, organizirano su ih dočekivali te im pomagali da se mogu neometano preodjenuti u civilnu odjeću, da ih vojne vlasti ne bi mogle prepoznati, uhititi ih i oštro sankcionirati zbog bijega. Ti su vojnici bili široka raspona nacionalnih pripadnosti: Hrvati, Muslimani, Albanci, Slovenci, Makedonci, pa i Srbi. Nekima su čak kupovali putne karte (vlak, autobus) da bi se mogli vratiti svojim obiteljima. Svijest o tome postojala je i kod vojnika u hrvatskim postrojbama, koji su znali u kojoj su situaciji ti vojnici, pa zato i nisu ni željeli pucati u vojnike koji nisu pokazivali napadačko ponašanje. Korist je bila obostrana: JNA je tako bila oslabljivana i dodatno demoralizirana, spašeni vojnici (nehrvati) iz drugih republika su stjecali dodatnu pozitivnu sliku o Hrvatskoj i Hrvatima koju su širili u svojim sredinama, kod Srba se tako razbijala indoktrinacija gdje su Hrvati i nova Hrvatska bili demonizirani, odnosno Hrvatska se pokazala uljuđenom zemljom, a spašeni vojnici su se izvukli od sudjelovanja u borbama i mogućoj pogibelji. Ove su situacije ušle i u hrvatsku književnost;<ref>Novi roman o Domovinskom ratu. [[Antun Jozing]]: Mrtvi se ne vraćaju (12), [[Hrvatsko slovo]], 27. siječnja 2012., str. 10.</ref> u ponešto iskarikiranom obliku, ovo je bilo temom u filmskoj komediji [[Kako je počeo rat na mom otoku]].

U već posve uzavreloj situaciji, ocijenio je vrh Srbije i JNA sredinom rujna da je sazrio čas za opći napad. 19. rujna 1991. godine Komanda 1. vojne oblasti izdaje Direktivu za djelovanje snaga'', koja je glasila:''

* ''"Završiti sa mobilizacijom, dovesti jedinice i energično preći u napad glavnim snagama u međurječju r. Drava – r. Sava a pomoćnim (5. K) Okučani – Pakrac – Virovitica i Okučani – Kutina, sa zadatkom: uz avio i art. podršku i sadejstvo sa jedinicama TO okružiti i razbiti snage Republike Hrvatske u Slavoniji, deblokirati jedinice i vojne objekte, izbiti na liniju Našice – Sl. Brod i biti u gotovosti za produženje napada ka Koprivnici i Okučanima."''

Spremnost za pokret snaga 1. vojne oblasti bila je u 22 sata 19. rujna, a početak napada 21. rujna.  U napad iz Srbije je trebao krenuti Novosadski korpus s 30 000 ljudi i oko 2690 pripadnika u službama logističke potpore, te 1. Gardijska divizija s 27 000 ljudi i dodatnih  2 200 vojnika u službama logističke potpore. S područja BIH, zadatak Banjalučkog korpusa bio je da glavnim snagama na pravcu [[Okučani]] – [[Daruvar]] – [[Virovitica]], a pomoćnim na pravcu Okučani – Kutina, odsiječe Slavoniju i u sukladnom djelovanju s Novosadskim korpusom i Gardijskom mehaniziranom divizijom krene prema Zagrebu i Varaždinu. Korpus je ojačan 544. motoriziranom brigadom iz Novosadskog korpusa koja je poslana u [[Laktaši|Laktaše]]. Od Kragujevačkog korpusa dobio je 130. motoriziranu brigadu iz [[Smederevska Palanka|Smederevske Palanke]], koja je poslana u [[Bosanska Gradiška|Bosansku Gradišku]], i 46. partizansku diviziju iz [[Kragujevac|Kragujevca]]. Korpus je 5. vojnoj oblasti pridodao svoju 10. partizansku diviziju iz [[Prijedor]]a, koji je trebao snagama 5. vojne oblasti koje su se izvlačile iz Zagreba i drugih hrvatskih gradova pomoći da ovladaju prostorom [[Banovina|Banovine]].

Operacija se planirala provesti u dvije etape. U prvoj etapi, u trajanju od dva-tri dana, plan je bio deblokirati snage JNA u [[Vinkovci]]ma, ovladati crtom [[Našice]] – [[Slavonski Brod]] i biti u spremnosti za daljnje djelovanje. U drugoj etapi, u trajanju od četiri-pet dana, planirano je dosezanje crte [[Suhopolje]] – [[Okučani]] i spremnost za nastavak napada prema [[Varaždin]]u i [[Koprivnica|Koprivnici.]] Dio snaga određen je da blokira granicu prema Mađarskoj i lijevi blok glavnih snaga. Veća naseljena mjesta trebalo je “obilaziti a njihovu blokadu i kontrolu puteva vrše jedinice Teritorijalne obrane”.

Na hercegovačko-dalmatinskom dijelu ratišta planirano u prvoj etapi osvajanje [[Ravni kotari|Ravnih kotara]], [[Zadar|Zadra]] i [[Šibenik]]a te ugroza [[Split]]a sa zapada. Snage na [[Kupreško polje|Kupreškoj visoravni]] trebale su ovladati širim područjem [[Livno|Livna]]. Iz istočne Hercegovine planiran je napad na šire područje [[Dubrovnik]]a i osvajanje južne Dalmacije. U drugoj etapi operacije plan je bio glavnim snagama napasti s crte rijeke [[Neretva|Neretve]] na pravcu [[Mostar]] – [[Split]], dijelom snaga na pravcu Drniš – Split, a zadatak zauzeti Split i ovladati Dalmacijom. Cjelokupna operacija trebala je trajati 20-25 dana. U sastav borbenog postroja ušle su sve “zadejstvovane snage JNA i Teritorijalne odbrane na dalmatinsko-hercegovačkom delu teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine”. Radilo se o 9. korpusu iz Knina, dijelovima 4. korpusa iz [[Sarajevo|Sarajeva]], 37. korpusu iz [[Užice|Titova Užica]], 2. korpusu iz [[Podgorica|Titograda]], Vojnopomorskom sektoru Boka i dijelu jedinica Teritorijalne obrane s područja Crne Gore i istočne Hercegovine.

Za opsežne planove ofenzive bila je nužna dodatna mobilizacija rezervista. Ukupno se na mobilizacijski poziv odazvalo 67% pozvanih, pa je ratna popuna postrojbi iznosila 73%. Odziv na mobilizaciju bio je različit: u Vojvodini je iznosio 93%, a u Srbiji znatno manje, oko 26%. U postrojbe Ratnog zrakoplovstva s protuzračnom obranom odazvalo se samo 6% pozvanih rezervista.<ref name="Davor Marijan, op. cit"/>

Hrvatske snage - povezane u elastičnu mrežu lakih postrojbi uglavnom sastavljenih od dragovoljaca - su pružile odlučni otpor napredovanju srpskih snaga, koje su obuhvatile također i sve snage srpskih pobunjenika (kao snage Teritorijalne obrane) u Hrvatskoj. Snagama JNA, koje u tom času očito nisu bile spremne upustiti se u ozbiljne borbe s odlučnim braniteljima, pokazao se hrvatski otpor nesavladivim.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=311603|title=Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine|author=Tomislav Kovačić|date=|work=|language=|publisher=Strategos : Znanstveni časopis hrvatskog vojnog učilišta Dr. Franjo Tuđman, Vol. 2 No. 2, 2018.|accessdate=28. kolovoza 2019.}}</ref> U zaleđu oružanih sukoba na bojištima pokrenuta je [[bitka za vojarne]],  gdje su u rujnu 1991. hrvatske snage, često uz pomoć civilnoga stanovništva, blokirale objekte JNA u cijeloj Hrvatskoj. Pojedine su vojarne bile zauzete uz mnogo zarobljenog oružja (Hrvatska je došla u posjed 240.000 pušaka, 250 tenkova, 400 komada teškog topničkog oružja, veći broj ratnih brodova i mnogo druge vojne opreme koja je do kraja Domovinskog rata predstavljalo tehnički oslonac Hrvatske vojske), a iz preostalih se JNA povukla nakon sporazuma postignutog [[22. listopada]] [[1991.]] godine.

Neke od postrojbi sastavljenih od rezervista s područja Srbije nisu ni stigle do odredišta u Hrvatskoj, a druge su se nakon upuštanja u prve borbe razbježale. Postrojbe iz mirnodopskog sastava ojačane rezervistima su se odlučnije borile, ali uz mnogo dezorganizacije; na taj način je izvršena okupacija dijela područja Hrvatske u blizini granica Srbije i BiH. Stoga su zapovjedništva JNA odmah morale pristupiti prilagodbama planova, te je napad uz tako izmijenjene planove ponovo pokrenut 30. rujna 1991. godine. Zadaće su se sastojale u učvršćivanju kontrole nad područjem s gušćom koncentracijom srpskog stanovništva, na zauzimanje sela i manjih gradova uz već okupirano područje, te na zauzimanje u [[Vukovar]]a, koji je predstavljao prepreku kompaktnom povezivanju okupiranih krajeva s hrvatske strane [[Dunav]]a.<ref name="Davor Marijan, op. cit"/>

Na samom početku listopada se odigrao najteži dio [[Bitka za Zadar|bitke za Zadar]] u kojoj se nastojalo u cijelosti odsjeći Dalmaciju od ostatka Hrvatske, a nešto kasnije snage JNA dovedene iz BiH (Banjalučku korpus) koje su bile čvrsto ovladale autoputom [[Autocesta A3|Zagreb - Lipovac]] uz rijeku Savu dolaze i nadomak [[Podravska magistrala|Podravske magistrale]] - čijim bi presijecanjem prometno odvojili Slavoniju od preostalog dijela Hrvatske. U bitci za Vukovar su u listopadu 1991. god. snage JNA u teškim borbama uzele grad u okruženje. Baš 1. listopada 1991. god. počinje opći napad na blokirani Dubrovnik.

Na drugoj strani se pod okriljem JNA  formira 21. rujna 1991. godine tj. istodobno s pokretanjem otvorenog napada JNA iz Srbije i BiH - paradržava "[[Republika Srpska Krajina]]". Oružane snage te paradržave - [[Srpska vojska Krajine]] - nastaju dodjeljivanjem krupnih postrojbi JNA (koje nastavljaju djelovati u istim vojarnama, stožerima i skladištima, uz isto naoružanje i opremu, te uz u suštinu neizmijenjenu organizaciju, jedino uz popunjavanje rezervistima s područja Hrvatske); tu su uključene znatne oklopne i druge teško naoružane postrojbe, čak i zrakoplovne snage. Ni u jednom trenutku rata nije prestala logistička potpora i dotok zapovjednog kadra iz Srbije, bez kojega SVK i RSK uopće ne bi mogle djelovati. Ta paradržava obuhvaća oko 26% ozemlja Republike Hrvatske - daleko manje od maksimalističkih 70% iz planova ideologa [[Velika Srbija|Velike Srbije]], ali dovoljno da predstavlja ozbiljnu prijetnju samom opstanku RH: na kraju će se pokazati da je jedina praktična funkcija te ekonomski neodržive i međunarodno nepriznate tvorevine i bila da drži Hrvatsku i njene vojne snage na distanci od veće, važnije i održivije srpske paradržave u BiH od koje je nastala kasnija [[Republika Srpska]].

Srpske snage provode široki teror nad nesrpskim stanovništvom, te masovni zločini poput [[Pokolj kod Baćina 21. listopada 1991.|Pokolja kod Baćina 21. listopada 1991.]] i [[Pokolj u Škabrnji 18. studenog 1991.|Pokolja u Škabrnji 18. studenog 1991.]] pokreću najveći dio Hrvata i drugih ne-Srba (dakle, oko polovice od približno pola milijuna stanovnika na području RH koje je bio zahvaćeno srpskom okupacijom) da napuste područje pod njihovom kontrolom.

=== Istočnoslavonsko bojište ===
{{glavni|Bitka za Vukovar|Pokolj u Borovu Selu}}

To je bojište obuhvaćalo područje tadašnjih općina [[Beli Manastir]], [[Osijek]], [[Vinkovci]] i [[Vukovar]]. Strateško značenje toga područja bilo je određeno njegovim položajem uzduž granice sa Srbijom, kojoj je osvajanje najistočnijega dijela Hrvatske bilo nužno za uspostavu mostobrana na desnoj obali Dunava i napredovanje prema zapadu. Tu je Hrvatska bila izložena izravnoj agresiji iz Srbije, uz masovno sudjelovanje JNA te korištenje srbijanskog teritorija za napade. Prvi oružani sukob dogodio se [[2. svibnja]] [[1991.]] kada je - uz sudjelovanje dragovoljaca iz Srbije na strani pobunjenika - u [[Pokolj u Borovu Selu|pokolju u Borovu Selu]] ubijeno 12 hrvatskih  policajaca. U svibnju i lipnju 1991. postale su sve učestalije provokacije u istočnoslavonskim selima, a [[Tenja]] kraj Osijeka i [[Mirkovci]] kraj Vinkovaca postali su glavna pobunjenička uporišta. Preko mosta kod Batine u Baranju su iz Vojvodine [[3. srpnja]] ušli tenkovi JNA i postupno zauzeli ključne točke u tom dijelu zemlje. Početkom srpnja ([[7. srpnja|7.]] - [[9. srpnja|9.]]) postrojbe lokalnih Srba spalile su uz pomoć JNA selo [[Ćelije]] kod Osijeka, a potkraj mjeseca prognana je većina Hrvata iz [[Aljmaš]]a, [[Erdut]]a i [[Dalj]]a.
 
[[Datoteka:Map 3 - Croatia - Eastern Slavonia, September 1991-January 1992.jpg|right|thumb|250px|Invazija JNA na istočnu Slavoniju [[1991.]] – [[1992.]]]]

Glavni smjer napada na istočnoslavonskom bojištu išao je srijemskom ravnicom. Naselja s većinskim srpskim stanovništvom poslužila su kao uporišta iz kojih su napadana susjedna sela s većinskim hrvatskim pučanstvom. Srijemska naselja zauzeta su tijekom listopada, uključujući i grad [[Ilok]], odakle je većina Hrvata bila prisiljena iseliti se unatoč nazočnosti promatrača EZ-a.<ref>Williams, Carol J.; [http://articles.latimes.com/1991-10-18/news/mn-638_1_fighting-intensifies?pg=2 Fighting Intensifies Near Croatian Town, Yugoslavia: The escalation shoots down a Kremlin attempt at mediation]; ''Los Angeles Times'', 18. studenoga 1991., preuzeto 15. siječnja 2010.</ref>

Već od kraja kolovoza 1991. počeli su napadaji na grad Vukovar, najveće urbano središte na području, čime je došlo do [[Bitka za Vukovar|bitke za Vukovar]]. Vukovar je branilo 700 do 800 pripadnika [[ZNG]]-a i oko 1.000 dragovoljaca. Branitelji su bili skromno naoružani, s ograničenim brojem protuoklopnih i protuzrakoplovnih sredstava. Dostava oružja i opreme bila je otežana zbog obruča koji se postupno stezao oko grada pa se nakon pada Marinaca i Bogdanovaca potpuno zatvorio. Unatoč neravnopravnu odnosu snaga, branitelji su uništili golem broj neprijateljskih tenkova, izbacili iz stroja tisuće vojnika, vezali na se velike neprijateljske snage te na taj način zaustavili napredovanje. Nakon gotovo puna 3 mjeseca opsade srpske su snage naposljetku zauzele Vukovar [[18. studenoga]] [[1991.]]<ref>{{cite news |title=Vukovar massacre: What happened |url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/2988304.stm |publisher=[[BBC]]|date=13. lipnja 2003. |accessdate=27. veljače 2010.}}</ref><ref>{{cite news |title=Mesić u Vukovar poziva Tadića koji se ni u Srebrenici nije želio ispričati |url=http://www.index.hr/vijesti/clanak/mesic-u-vukovar-poziva-tadica-koji-se-ni-u-srebrenici-nije-zelio-ispricati-/332584.aspx |publisher=Index|date=16. studenoga 2006. |accessdate=27. veljače 2010.}}</ref><ref>{{cite news |title=Croatia/Federal Republic of Yugoslavia: Vukovar - ten years of impunity for massive human rights violations |url=http://www.amnesty.org/en/library/info/EUR05/002/2001/en |publisher=[[Amnesty International]]|date=16. studenoga 2001. |accessdate=6. ožujka 2010.}}</ref> Nakon ulaska u grad srpske su snage počinile teške zločine. Zbog ubojstva između 255<ref name="ICTY">{{eng oznaka}} [http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/354561.stm Milosevic Indictment: Text], [[BBC]], 29. listopada, 2001., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> i 264<ref name="reuters">{{eng oznaka}} Alexandra Hudson, [http://www.reuters.com/article/idUSL2579742920070925 ''U.N. tribunal to rule in Vukovar massacre case''], [[Reuters]], 25. rujna 2007., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> ranjenika, civila, branitelja i osoblja iz vukovarske bolnice na [[Ovčara|Ovčari]], optužnice protiv odgovornih oficira JNA podigao je i Međunarodni sud za ratne zločine.

Nakon pada Vukovara agresorsko topništvo i zrakoplovstvo nastavilo je s napadima na [[Osijek]] i Vinkovce, ali poučen vukovarskim iskustvom agresor je odustao od pokušaja da pješaštvom zauzme te gradove. Potkraj studenoga HV uspješno je obranila [[Nuštar]], kojeg je JNA još od listopada pokušavala [[Bitka za Nuštar|osvojiti]], a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i [[Kopačevo|Kopačeva]]. U idućih pet mjeseci, do razmještaja [[UNPROFOR]]-a, Srbi su utvrđivali dosegnute crte, nastavili progon nesrpskoga pučanstva te dalekometnim topništvom i dalje ugrožavali Osijek i Vinkovce. Do 12. studenoga 1991. je od posljedica granatiranja od strane JNA i velikosrpskih terorista osječka bolnica zaprimila 2.600 ranjene osobe, a ukupno je 370 osoba poginulo kao posljedica ranjavanja od velikosrpskog granatiranja Osijeka<ref>[http://www.hic.hr/dom/399/dom06.htm Spomenar 8.-14. studenoga. Domovinski rat], priredio Luka Gavranović, [[Hrvatski informativni centar|HIC]], ''Dom i svijet'' br. 399., 8. studenoga 2002., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>.

Istovremeno, u nekim gradovima pod hrvatskom kontrolom, posebice u Osijeku, 1991. i 1992. nestali su ili su ubijeni brojni srpski civili (osobito u prosincu 1991.).<ref>[http://hrw.org/croatian/docs/2005/01/13/croati9999.htm Izvješće Human Rights Watch]; [http://www.usembassy.hr/policy/global/human_rights/2003.htm Izvješće Veleposlanstva SAD-a o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2003.]</ref> U to vrijeme je postojala opasnost od naoružanih civila, posebice snajperista.<ref>[http://www.centardomovinskograta.hr/novost_36.html Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata] Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj-prosinac 1992.):{{citat2|SUP Pakrac izvijestio je MUP RSK da paljenje u Roždaniku, Jasenovcu i Paklenici nije moguće spriječiti 'jer je na ovom području sav narod bio naoružan i kada bi pokušali spriječiti neko od učinjenih djela moralo bi doći do oružanog sukoba'.}}, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

Sigurnost naselja u smislu ostanka pod hrvatskom vlašću nije bila sigurna ni za mala naselja niti za veće gradove, čak niti nakon stabiliziranja bojišnice i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske od strane zemalja Europske zajednice. Pored topničkih napada, [[10. veljače]] [[1992.]] velikosrbi su poduzeli i pješački napad na [[Vinkovci|Vinkovce]] kojeg su hrvatske postrojbe odbile.<ref>[http://www.centardomovinskograta.hr/1992.html Kronologija Domovinskog rata: 1992.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160304024347/http://www.centardomovinskograta.hr/1992.html |date=4. ožujka 2016. }}, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

=== Zapadnoslavonsko i podravsko bojište ===
[[Datoteka:Destruction of a tank.jpg|thumb|250px|Hrvatski vojnici se spremaju otvoriti vatru na srpski tenk [[1992.]]]]
{{glavni|Operacija Otkos 10|operacija Strijela}}

Obuhvaćalo je područje općina [[Novska]], [[Nova Gradiška]], [[Pakrac]],<ref>[[Ivo Goldstein]], [[Nikolina Jovanović]]: [http://books.google.hr/books?id=pSxJdE4MYo4C&pg=PA229&lpg=PA229&dq=%C5%A1kabrnja+killing&source=bl&ots=LhDxHJbQjl&sig=0D0VkyILNp4XD4RQgmAIy9Y9pdk&hl=hr&ei=PMksTOfQA6CHOJS4lPII&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=8&ved=0CDgQ6AEwBw#v=onepage&q&f=false Croatia: a history], str. 229: "''Ever more openly and more often, the JNA became the main attacker: on 17 August its units took over Okučani and western Slavonia and began to attack nearby Pakrac and Nova Gradiška, on 21 August they occupied all of Baranja, and on 24 August they surrounded Vukovar.''"</ref> [[Grubišno Polje]] i [[Daruvar]] te djelomice i općina [[Virovitica]], [[Slatina]], [[Orahovica]] i [[Požega]]. Prvi oružani sukob bio je napad na policijsku postaju u Pakracu u ožujku 1991. U iduća četiri mjeseca sve su češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, a JNA je sve aktivnije nastupala na srpskoj strani. U kolovozu 1991. otvorena je prava bojišnica, gdje se ZNG suprotstavljao Banjalučkomu korpusu JNA i mjesnim pobunjenicima. U početku rujna bili su okupirani Okučani pa je bio prekinut promet autocestom Zagreb-Lipovac. U [[pokolj u Četekovcu|Četekovcu]], Balincima, Čojlugu i u [[pokolj u Voćinu|Voćinu]] i Humu kod Slatine srpske su snage počinile [[ratni zločin|ratne zločine]] nad civilnim stanovništvom.<ref name="amnesty">{{eng oznaka}} [http://repository.forcedmigration.org/pdf/?pid=fmo:850 ''Yugoslavia – further reports of torture and deliberate and arbitrary killings in war zones''] {{Webarchive|url=https://www.webcitation.org/6DAfEUdFZ?url=http://repository.forcedmigration.org/pdf/?pid=fmo:850 |date=25. prosinca 2012. }}, [[Amnesty International]], ožujak 1992, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> U [[Pokolj u Kusonjama 8. rujna 1991.|Kusonjama]] su srpski odmetnici masakrirali zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije. Srpske snage nadzirale su tada [[Psunj]], [[Papuk]] i dio [[Bilogora|Bilogore]] pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskih teritorija od [[Sava|Save]] do [[Drava|Drave]], što bi vjerojatno dovelo do pada cijele Slavonije. U protuudaru HV-a do prve polovice studenoga oslobođena je grubišnopoljska općina, a u prosincu i Bilogora, Papuk i najveći dio Psunja. Oslobodilački nalet zaustavljen je potpisivanjem primirja [[2. siječnja]] [[1992.]]

=== Banovinsko bojište ===

Obuhvaćalo je općine [[Hrvatska Kostajnica|Hrvatsku Kostajnicu]], [[Sisak]], [[Petrinja|Petrinju]], [[Glina (grad)|Glinu]] i [[Dvor]]. Od travnja 1991. rasla je napetost, a hrvatska vlast pregovorima i osnivanjem policijskih postaja bezuspješno je pokušavala ovladati stanjem. Nakon što je 25. lipnja 1991. hrvatski sabor donio odluku o uspostavljanju suverene i nezavisne Republike Hrvatske, jedinice JNA započinju sa razmještanjem po unaprijed određenim strateškim pozicijama uz objašnjenje da "uspostavljaju tampon zone između pobunjenika koji se nisu slagali sa novom vlašću i ostalog stanovništva". JNA je u Glini zauzela pozicije s 30 oklopnih vozila i kontrolirala policijsku postaju u gradu u kojoj su bili hrvatski policajci. Namjere JNA pokazale su se već u pet ujutro 26. lipnja 1991. kada su dobro naoružani srpski pobunjenici [[Napad na policijsku postaju u Glini|napali policijsku postaju]], pri čemu su ubili pet hrvatskih policajaca, a 16 zarobili i odveli u kninski zatvor gdje su mjesecima bili zlostavljani. Napad je osmislio i sproveo [[Dragan Vasiljković]] i postoji i snimka na kojoj se nalazi pred policijskom postajom i govori pored osvojenog policijskog BOV. JNA je samo mirno promatrala kako paravojne bande napadaju policiju, a kad je u pomoć stigla postrojba hrvatskog MUP-a za posebne namjene [[Antiteroristička jedinica Lučko|ATJ Lučko]] koja je vratila postaju pod hrvatski nadzor, oklopnjaci JNA razmjestili su se oko postaje i držali hrvatsku policiju paraliziranom u okruženju, dok su bande srpskih pobunjenika nesmetano uspostavljale kontrolu nad gotovo cijelim gradom.<ref>rž, [http://narod.hr/kultura/26-lipnja-1991-napadom-na-glinu-poceo-krvavi-rat-na-banovini ''26. lipnja 1991. – napadom na Glinu počeo krvavi rat na Banovini''], narod.hr, 26. lipnja 2015., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> U lipnju i srpnju počeli su progoni hrvatskoga pučanstva. Potkraj srpnja bili su počinjeni [[ratni zločin]]i nad hrvatskim civilima u naseljima s hrvatskim stanovništvom uz [[Una|Unu]] u općini Dvor (pokolji u [[pokolj u Kuljanima|Kuljanima]], [[pokolj u Strugi|Strugi]], [[pokolj u Bjelovcu|Bjelovcu]], [[pokolj u Pecki|Pecki]], Čuntiću, Dragotincu, Skeli kod Gline, Graboštanima, Stublju i Majuru, Gornjem Viduševcu, [[pokolj u Baćinu|Baćinu]], Kozibrodu), a potom i u [[pokolj u Kraljevčanima|Kraljevčanima]] i Hrastovici kraj Petrinje i [[pokolj u Joševici|Joševici]] kod Gline, a srpski odmetnici su masakrirali i zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije u Petrinji kod nove bolnice i [[pokolj u Zamočama|Zamočama]]. U kolovozu je ZNG evakuirao Hrvatsku Kostajnicu i branio prazan grad do sredine rujna, kada su ga zauzele srpske snage. Nešto ranije pala je i Petrinja. Potkraj rujna hrvatska obrana stabilizirala se duž bojišnice na rijeci [[Kupa|Kupi]] i više nije bilo većih pomaka. Dalekometnim napadima najviše su bili izloženi Sisak, [[Sunja]] i Komarevo, te pokupska naselja na lijevoj obali Kupe.

=== Kordunsko bojište ===

Obuhvaćalo je općine [[Vrginmost]], [[Vojnić]], [[Karlovac]], [[Duga Resa]], [[Ogulin]] i [[Slunj]]. Geostrateški je to područje bilo osobito važno zbog prometnoga položaja Karlovca, gdje su napadi izravno prijetili presijecanjem hrvatskoga teritorija. U srpnju 1991. u Krnjaku i u kolovozu u Budačkoj Rijeci (kod Plitvica) bili su napadnuti policajci, a oko [[Topusko]]ga i okolnih sela postupno se stezao obruč. Tijekom rujna bio je opkoljen Slunj, no obrana se održala do studenoga. Padom Slunja u četničke ruke, otvorio se prostor za djelovanje ratnim zločincima. Srpski odmetnici su počinili masovne pokolje u [[pokolj u Lipovači|Lipovači]], Klancu, Skakavcu i Brešanima.

U teškom je položaju bio i sam grad Karlovac, zbog prijetnji iz brojnih vojarni u gradu i oko njega te neprestanoga granatiranja. Uspješno je obranjen, iako je bojišnica sve do [[1995.]] ostala u predgrađu.

[[12. studenoga]] [[1991.]] su velikosrpski MiG-ovi raketirali gradić [[Ogulin]], a poslije je uslijedio pokušaj proboja pješaštvom. U to vrijeme je taj gradić od 10.525 stanovnika zbrinjavao 1600 hrvatskih izbjeglica sa Korduna<ref>[http://udvdr.pszupanija.hr/component/content/article/34-novosti/84-na-dananji-dan-u-domovinskom-ratu.html Na današnji dan u Domovinskom ratu] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110522034821/http://udvdr.pszupanija.hr/component/content/article/34-novosti/84-na-dananji-dan-u-domovinskom-ratu.html |date=22. svibnja 2011. }}, autor Miroslav Bagarić, UDVDR, 12. studenoga 2009., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>. 28. listopada 2011. PU karlovačka policija je po završenoj istrazi utvrdila dio počinitelja ratnih zločina nad Hrvatima.<ref>M. Pušić, [http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/153512/Default.aspx ''Karlovačka policija prijavila odgovorne oficire JNA za ratni zločin počinjen 1991. godine''], ''Slobodna Dalmacija'', 28. listopada 2011., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

=== Ličko i gacko bojište ===
[[Datoteka:Otocac ostecene zgrade 050807.jpg|lijevo|mini|200px|Oštećena zgrada u [[Otočac|Otočcu]]]]
{{glavni|Bitka za Gospić|borbe za Otočac 1991.|operacija Medvjed|operacija Drenjula|oslobađanje Glibodola i Dabra|operacija Medački džep}}

Ličko je bojište obuhvaćalo općine [[Gračac]], [[Korenica]] i [[Donji Lapac]], zahvaćene pobunom već u jesen 1990., te [[Gospić]] i [[Otočac]]. U početku travnja 1991. došlo je do [[Krvavi Uskrs|oružanog sukoba na Plitvicama]] ("Krvavi Uskrs"), koji je odnio prve žrtve u Hrvatskoj. U svibnju i lipnju 1991. zaredali su nemiri na području između Gospića i Gračaca. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika bili su razmješteni srpski tenkovi i topništvo i uskoro su počeli napadi. Dio srpskih civila odlazio je na obuku u vojarnu JNA, a dio njih je i izostajao s posla zbog toga. JNA se u početku "postavljala" između sukobljenih strana, iako je to bio posao policije, a ne vojske, kojoj je bila zadaća obrana od vanjskog neprijatelja. Postavljanjem između je JNA zapravo davala predah i mogućnost uzmaka srpskim odmetnicima, odnosno, omela je u radu hrvatsku policiju u protuterorističkim aktivnostima. Vremenom su ta ometanja bila sve veća, da bi se na koncu JNA otvoreno stavila na stranu srpskih odmetnika i srpskih paravojnih postrojbi unovačenih u Srbiji, BiH i Crnoj Gori.

[[Bitka za Gospić]] bila je vrlo upitnog ishoda, i malo je nedostajalo da grad padne u ruke srpskih odmetnika i JNA<ref>[[Ivica Marijačić]], [http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010216/novosti2.htm ''Biografija junaka: Ratni put generala Mirka Norca (1): Osvajanje vojarne "Stanko Opsenica", sa 70 oficira JNA, 200 vojnika i skupinom četnika, značilo je prekretnicu u Gospiću''. Grad pred padom], ''Slobodna Dalmacija'', 16. veljače 2001., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> Velikosrpski napadačima na Gospić su u pomoć došli i ozloglašeni srbijanski kriminalci<ref>Ivica Marijačić, [http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010217/novosti2.htm ''Biografija junaka: Ratni put generala Mirka Norca (2): Plato Masleničkog mosta oslobođen za samo tri sata''], ''Slobodna Dalmacija'', 17. veljače 2001.,  pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>. Polovicom rujna predale su se hrvatskim snagama vojarne u [[Perušić]]u i [[Gospić]]u, no druga gospićka vojarna osvojena je istom nakon višednevnih borbi.

Vremenom su okolo Gospića i u Gospiću djelovale paravojne postrojbe pobunjenih Srba i dragovoljaca iz Srbije ("beli orlovi"), kao i specijalnih postrojba JNA iz [[Niš]]a, koje su u svojim upadnim i izviđačkim akcijama ubijali hrvatsko stanovništvo, svjesno pokušavajući izazvati strah i demoraliziranje mještana odanih Hrvatskoj.<ref>Ivo Šćepanović, [http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000416/novosti.htm ''U Obradovića Varoši kosti "belih orlova"''], ''Slobodna Dalmacija'', 16. travnja 2000., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><ref>[http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010208/novosti.htm Slobodna Dalmacija] Sa suđenja Norcu, 28. veljače 2001., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> O tome koliko je bitka bila teška i kako je bilo vrlo blizu da će Gospić pasti u četničke ruke je svjedočio ondašnji predsjednik hrvatskog Sabora, kasniji hrvatski predsjednik, Stipe Mesić.<ref>{{eng oznaka}} [http://www.ex-yupress.com/slodal/slodal32.html Slobodna Dalmacija, Split, Croatia, September 28, 2000]</ref>

U listopadu su srpske snage spalile hrvatska sela i počinile masovne ratne zločine u selima [[pokolj u Lovincu|Lovincu]], [[Sveti Rok|Svetom Roku]], [[pokolj u Širokoj Kuli|Širokoj Kuli]], [[pokolj u Vagancu|Vagancu]], a u studenome u [[pokolj u Poljanku|Poljanku]], [[pokolj u Saborskom|Saborskom]], Vrhovinama i Dabru.<!-- Barletama, Bilaju, Perušiću, Kosi, Korenici, Udbini --> S druge strane, dogodio se [[masakr u Gospiću|gospićki slučaj]], gdje su pripadnici hrvatskih snaga počinili značajni zločin nad zarobljenicima i civilima srpske nacionalnosti.

Sigurnost u smislu ostanka pod hrvatskom vlašću nije postojala ni nakon stabiliziranja bojišnice nakon primirja u siječnju 1992. godine. Velikosrbi su i kasnijih godina pokušavali zauzeti hrvatski teritorij, kao što je to bilo [[7. srpnja]] [[1993.]], kad su duž cijele ličke bojišnice pokušavali napadima pješaštvom probiti hrvatske obrambene crte<ref>[http://www.springerlink.com/content/t7m324u675701133/] Dom i svijet br. 432-433.</ref>.

=== Istarsko bojište ===
U usporedbi s ostatkom Hrvatske, istarski je poluotok bio najmanje od svih bojištem, što ne znači da je bio pošteđen srpskih napada. 21. prosinca 1991. godine [[Raketiranje Vrsara|JNA je sa čak sedam borbenih zrakoplova MIG 21, raketirala i bombardirala]] kasetnim bombama [[zračna luka Crljenka, Vrsar|aerodrom "Crljenka"]] u Vrsaru, te ugasila život Dragutina Barića, i njegovog kolege Stipana Liovića, Sabida Huskića i Dragana Garvana, svi iz Vrsara.<ref>[http://www.uhddr.hr/novosti/pregled/147/ Vrsarski dragovoljci posjetili Općinu Sveta Marija], uhddr.hr, 12. travnja 2011., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

=== Sjevernodalmatinsko bojište ===
[[Datoteka:Destroyed tank on the road to Drnis 2.jpg|right|thumb|250px|Hrvatski vojnici ispred uništenog srpskog tenka kojeg su zaustavili na putu u [[Drniš]] [[1992.]]]]
{{glavni|Operacija Maslenica|operacija Miljevci}}

Obuhvaćalo je zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem. Jedan od strateških agresorskih ciljeva bio je izlazak na Jadransko more pa su sve ratne akcije u dalmatinskom zaleđu svoju konačnicu trebale imati na obali. Pritisci na Hrvate i njihov progon iz Knina počeli su već u proljeće 1991. Tijekom ljeta i jeseni 1991. teror i opća nesigurnost proširili su se cijelim područjem.

Stvarni simboli otpora i stradanja bila su sela [[Kijevo]] kraj Knina i [[Kruševo (Obrovac)|Kruševo]] kraj Obrovca. Oružane provokacije postupno su prerasle u topničke udare po dalmatinskim gradovima. Na zadarskom području stanje je postalo kritično polovicom rujna pošto je bila razbijena obrana [[Pridraga|Pridrage]] i [[Novigrad]]a, a jugoslavenska mornarica potpuno je blokirala morski prostor. Nakon povlačenja s [[Maslenički most|Masleničkog mosta]] i njegova rušenja, jedina veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske održavala se preko otoka Paga. Održanje i osiguranje te prometnice bilo je ključno za obranu cijele Dalmacije. Obrana Šibenika bila je uspješnija zbog osvajanja topničkih položaja na Žirju i na Zečevu.

Ratni zločini pri etničkom čišćenju nisu zaobišli ni ove krajeve: srpski odmetnici uz pomoć JNA su počinili masovne ratne zločine u [[pokolj u Škabrnji|Škabrnji]], [[pokolj u Nadinu|Nadinu]] i [[pokolj u Bruškoj|Bruškoj]].<ref>Velimir Brkić, [http://www.zadarskilist.hr/clanci/20112010/zrtva-nadina-nikad-zaboravljena-zlocinci-jos-nekaznjeni ''Žrtva Nadina nikad zaboravljena, zločinci još nekažnjeni''], ''[[Zadarski list]]'', 20. studenoga 2010. {{citat2|Tko je to mučki ubio Erstiće u [[Medviđa|Medviđi]], Marinoviće u Bruškoj, Kutije u [[Lisičić]]u, Marinoviće u [[Šopot]]u, Šuniće u [[Rodaljice|Rodaljicama]], Žiliće u [[Podgrađe (Benkovac)|Podgrađu]], Arbanase u [[Smilčić]]u, nabrajao je Kutija te je konstatirao kako nema kolektivne odgovornosti kad su "oni" u pitanju.}}, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><ref>[http://www.centardomovinskograta.hr/novost_36.html Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata] Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj - prosinac 1992.) {{citat2|Tako je 18/19. srpnja 1992. ubijena obitelj Čengić u Erveniku (dvoje djece od 4 i 10 godina), u listopadu bračni par Ivković u [[Dobropoljci]]ma i Nikša Petar iz Široke Kule, u studenom obitelj Arbanas u [[Smilčić]]u i Veronika Ivanić iz Perušića Donjeg, a u prosincu obitelj Marinović (četiri člana) u Šopotu i obitelj Čirjak (dva člana) u [[Raštević]]u. Na području SJB Benkovac (dok. 185) od 1. siječnja do 30. studenoga 1992. ubijeno je najmanje 27 Hrvata.}}, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><ref>L. Kalmeta, [http://www.slobodnadalmacija.hr/Zadar/tabid/73/articleType/ArticleView/articleId/132687/Default.aspx ''Smilčić: potresna svjedočenja o stradanju civila''], ''Slobodna Dalmacija'', 21. ožujka 2011. Velikosrbi su minirali i do temelja srušili župnu crkvu studenoga 1991. {{citat2|U jesen 1991. godine u Smilčiću je ostalo tek 40-ak Hrvata, koji su prolazili svakodnevna maltretiranja, a šestero nedužnih civila je i ubijeno.}}, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

=== Južnodalmatinsko bojište ===
{{glavni|Obrana Dubrovnika|operacija Konavle}}
[[Datoteka:Radna ratna mapa.JPG|right|thumb|250px|Područja s kojih je JNA napadala Dubrovnik]]

To je bojište obuhvaćalo područje općina [[Ploče]], [[Metković]] i [[Dubrovnik]]. Trajna geostrateška nepogodnost toga dijela Hrvatske mala je dubina teritorija. Agresija se ondje nije odvijala po uobičajenome modelu koordiniranog djelovanja mjesnih Srba i JNA. To je područje bilo izloženo napadima iz istočne Hercegovine, a potom i iz Crne Gore. Područje [[Konavle|Konavala]] i [[Dubrovačko primorje|Dubrovačkog primorja]] zauzele su snage JNA u listopadu, a sam Dubrovnik našao se u potpunom okruženju ([[Opsada Dubrovnika]]).<ref>Nick Thorpe, [http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/805024.stm ''Djukanovic 'sorry' for Dubrovnik bombing''], [[BBC]], 25. lipnja 2000., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><ref>[http://www.nytimes.com/2003/08/28/world/ex-yugoslav-admiral-pleads-guilty-in-shelling-of-dubrovnik.html Ex-Yugoslav Admiral Pleads Guilty in Shelling of Dubrovnik], ''[[The New York Times]]'', 23. kolovoza 2003., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> Bio je gađan s mora, iz zraka te s položaja na brdima iznad grada.

Razorni napadi na Dubrovnik nastavili su se u studenom i prosincu. Ratna policijska postrojba s 40-ak pripadnika i 7 pripadnika ZNG-a je zaustavivši agresorsko napredovanje kod [[Ston]]a 5. i 6. prosinca 1991. godine zaustavila prodor i okupaciju Pelješca. Nakon potpisivanja primirja u siječnju 1992., rat na dubrovačkom području kratko je bio slabijeg intenziteta. Oslobodilačkom akcijom 1. Gardijske brigade "tigrovi" i 4. Gardijske brigade, koja je počela 22. travnja 1992. godine, Dubrovnik i okolica su deblokirani, a srpskom okupatoru su naneseni veliki gubitci. Novu opasnost, osobito po dolinu [[Neretva|Neretve]], donio je početak [[Rat u Bosni i Hercegovini|velikosrpskih vojnih djelovanja u BiH]].

=== Obrana zračnog prostora ===
[[Datoteka:R.Peresin.jpg|right|thumb|250px|[[Rudolf Perešin]] pokraj MIG-a]]			

U najtežem položaju je bila obrana zračnoga prostora zbog potpune prevlasti JNA u zraku. Zračnim napadima bili su izloženi svi dijelovi zemlje, uključujući i glavni grad [[Zagreb]], gdje je jugoslavensko zrakoplovstvo 7. listopada 1991. napalo i sjedište Predsjednika Republike [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]]. Tijekom 1991. protuzračna obrana uspjela je srušiti i onesposobiti velik broj zrakoplova JNA, a ostale odvratiti od letova na malim i srednjim visinama odakle je njihovo djelovanje bilo ubojitije. Nakon 1991. postupno se stvaralo i hrvatsko zrakoplovstvo, koje je u završnim operacijama 1995. imalo važnu ulogu.

=== Obrana Jadrana ===
{{glavni|Boj u Korčulanskom kanalu|boj u Splitskom kanalu}}, te ''[[Bitka za Šibenik 1991.|Bitka za Šibenik]]''

Usporedno s ratom na bojištima duž Hrvatske te ratom za vojarne u pozadini bojišta, odvijale su se i akcije obrane Jadrana. Prvo je, u rujnu, osvojena baza JNA u [[Ploče|Pločama]]. Ubrzo su pale i bitnice obalnoga topništva ([[Žirje (Šibenik)|Žirje]], [[Zečevo Rogozničko|Zečevo]]) i drugi objekti na obali i otocima.

Od rujna do studenoga 1991. JNA je provela tri blokade hrvatskih luka uz pokušaj invazije na [[desant na Šoltu|Šoltu]] [[6. kolovoza]] 1991.<ref name="Hrvatski vojnik">[http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/1052006/prvi.asp Hrvatski vojnik] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20131002133731/http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/1052006/prvi.asp |date=2. listopada 2013. }} Stjepan Bernadić: Prvi brod Hrvatske ratne mornarice, rujan 2006.</ref> te bombardiranje [[Split]]a (i Šolte), [[Šibenik]]a, [[Zadar|Zadra]], [[Dubrovnik]]a i drugih obalnih mjesta te snajperska paljba po tim gradovima i okolici, no do kraja 1991. ipak je doživjela neuspjeh i bila prisiljena na djelomično povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom.

JNA je planirala zauzeti zračnu luku na Krku, no to je sprječeno [[obrana zračne luke na Krku|akcijom hrvatskih postrojbi]] 2. srpnja 1991. godine.

Od 16. do 22. rujna 1991. god. u [[Bitka za Šibenik 1991.|Bitki za Šibenik]] osvajaju hrvatske snage više bitnica obalnog topništva, koje onemogućuju pristup [[Jugoslavenska ratna mornarica|Jugoslavenske ratne mornarice]] Šibenskom akvatoriju i njihov angažman u borbama za grad; te osvajaju znatni broj plovila JRM, koja su se nalazila na vezu u vojarni "Kuline" i na remontu u tamošnjem brodogradilištu. Ti brodovi postaju osnovom za brzo ustrojavanje [[Hrvatska ratna mornarica|Hrvatske ratne mornarice]], koja će se u narednom razdoblju moći osloniti na znatne kapacitete hrvatske brodogradnje i pomorstva, te osigurati siguran izlaz Hrvatske na more.

Sredinom rujna 1991. JRM je izvršila [[desant na Sv. Kaju]] kad je nastojala vratiti nazad skladište goriva u [[Sveti Kajo (Solin)|Svetom Kaji]] u Kaštelanskom zaljevu<ref name="Hrvatski vojnik" />. [[29. rujna]] 1991. je JNA u jeku svoje ofenzive na Hrvatsku izvršila [[desant na Privalu]] na otoku Korčuli pri čemu je ponovo u svoje ruke uzela tamošnju vojarnu i pokupila sve podvodne mine iz skladišta podvodnog oružja<ref name="Hrvatski vojnik" />. [[Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana|Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo]] je bombardiralo poljoprivrednu zračnu luku kod Starog Grada na otoku Hvaru 7. studenoga 1991. godine.<ref>[https://web.archive.org/web/20140903214527/http://stari.dalmacijanews.com/Nadanasnjidan/tabid/133/vw/2/d/20111107/Default.aspx dalmacijanews.com, Na današnji dan], ''Dva puta bombama i raketama napadnuta je zračna luka u Starome Gradu na Hvaru, pri čemu je oštećena pista i jedan manji zrakoplov.'', objavljeno 7. studenoga 2011. godine, pristupljeno 13. rujna 2015. godine</ref> Otok Vis, Lastovo i Mljet najdulje su ostali pod okupacijom JRM. Eksplozije nisu poštedjele ni te otoke, jer je JRM pri povlačenju uništavala eksplozivom ono što nije mogla ponijeti sa sobom, dok su brojne površine oko tamošnjih vojarna dugo vremena ostale minirane.

U svibnju 1992. JNA se povukla s otoka [[Vis]]a, [[Lastovo|Lastova]] i [[Mljet]]a.

==Razmještaj mirovnih snaga UN i jačanje hrvatske vojske==

Otvorena agresija na Hrvatsku završila je potpisivanjem [[Sarajevsko primirje|Sarajevskog primirja]] između JNA i hrvatskih snaga 2.siječnja 1992., pod okriljem [[Ujedinjeni narodi|Ujedinjenih naroda]]. To primirje bilo je preduvjet za početak mirovne operacije u (UN) Hrvatskoj. Međunarodno posredovanje započelo je već na samom početku oružane agresije. Europska zajednica politički je posredovala još od lipnja 1991., a od rujna u Hrvatskoj je raspoređena i promatračka misija ([[European Community Monitoring Mission]]/ECMM). Prijedlog mirovne operacije UN-a bio je predočen javnosti u prosincu 1991. Budući da je u izradbi plana sudjelovao američki diplomat [[Cyrus Vance]], osobni izaslanik glavnog tajnika UN-a, taj je plan u javnosti bio poznat kao [[Vanceov plan]]. Prihvatile su ga sve strane koje su bile sudionici u sukobu: hrvatska vlada, jugoslavenska odnosno srbijanska vlada i vojska, a naposljetku i predstavnici mjesnih Srba, koji su se najviše opirali prihvaćanju plana.

Prema temeljnoj zamisli Vanceova plana, vojne snage i promatrači UN-a bili su raspoređeni u pojedine dijelove Hrvatske koji su označeni kao »područja pod zaštitom UN-a« (UNProtected Areas, [[UNPA]]). Kao zaštićena područja bili su definirani oni dijelovi Hrvatske gdje su Srbi bili većina ili brojčano značajna manjina pučanstva i gdje su »napetosti medu zajednicama dovele do sukoba«. Ta se područja razvojačuju, sve oružane snage povlače se ili raspuštaju. To se odnosi i na JNA koja je trebala potpuno napustiti Hrvatsku. Provedbu plana jamčile su mirovne snage UN-a, nazvane Zaštitnim snagama (UN Protection Force, [[UNPROFOR]]).

[[Datoteka:Yugoslaw Army destroyed this Hotel in Kupari, Croatia.JPG|right|thumb|250px|[[Kupari]] kraj [[Dubrovnik]]a - razoren hotel nakon napada JNA 1991.]]

Iz operativnih razloga zaštićena područja bila su podijeljena u četiri sektora:

* Sektor Jug obuhvatio je unutrašnjost sjeverne Dalmacije i istočnu Liku 
* Sektor Sjever nazvano je područje Korduna i [[Banovina|Banovine]]
* Sektor Istok područje Baranje i istočne Slavonije 
* Sektor Zapad područje zapadne Slavovnije

U svim trima sektorima (Jug, Sjever, Istok i Zapad) zaštićena područja bili su zapravo oni dijelovi Hrvatske koje su u to vrijeme nadzirali pobunjeni Srbi (uz presudno važnu podršku Srbije, koja je između ostalog osiguravala svo potrebno oružje i strjeljivo za [[Srpska vojska Krajine|Srpsku vojsku Krajine]], te iz reda profesionalnih časnika [[Vojska Jugoslavije|Vojske Jugoslavije]] u smjenama slala zapovjednike da upravljaju postrojbama SVK). Jedino je UNPA sektor Zapad, koji je obuhvatio zapadni dio Slavonije, većim dijelom bio područje pod nadzorom legalnih hrvatskih vlasti, a samo manjim dijelom, oko Okučana, pod nadzorom pobunjenih Srba.

[[File:Former Yugoslavia durning war hr.svg|lijevo|mini|250px|Karta područja pod srpskom kontrolom tijekom [[Raspad SFRJ|raspada SFRJ]]. Okupirana područja Hrvatske označena su ljubičasto.]]

Iako nije bila u potpunosti zadovoljna planom, te je bila svjesna njegovih nedostataka, Hrvatska je plan ipak prihvatila i provodila onoliko koliko je provedba ovisila o njoj. Osobito nepovoljno za Hrvatsku je bilo tumačenje UN-a da se status zaštićenih područja neće mijenjati dok se ne pronađe sveobuhvatno političko rješenje cjelokupne jugoslavenske krize. Organizacija dolaska i razmještaj mirovnih postrojbi tijekom proljeća 1992. pokazali su se prilično složenima, a sve je bilo otežano i izbijanjem sukoba u BiH. To je mirovnu operaciju stavilo pred nove probleme, a poslije uvjetovalo i njezino znatno proširivanje kako u ljudstvu tako i u području djelovanja.

Povlačenje JNA iz Hrvatske početkom 1992. pokazalo se kao manevar u funkciji srpske agresije na BiH. Prije povlačenja JNA je dio oružja rasporedila mjesnoj srpskoj teritorijalnoj obrani i policiji. Naime, po mirovnom planu lokalna policija bila je jedina naoružana sila u zaštićenim područjima. Postrojbe JNA koje su se s preostalim naoružanjem premjestile u BiH uključivale su se u ratne operacije u [[Rat u Bosni i Hercegovini|Ratu u BiH]], dok je UNPROFOR osiguravao područja pod srpskim nadzorom u Hrvatskoj. Mirovne snage UN-a bile su, po mišljenju Beograda, sigurno jamstvo protiv mogućih napada HV-a.

Nakon razmještaja UNPROFOR je u svibnju i lipnju 1992. preuzeo odgovornost za primirje na hrvatskim bojištima. Dolazak mirovnih snaga prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove te uglavnom osigurao mir na svim bojištima; međutim, ostale preuzete obveze mirovne snage nisu ispunile. Nisu zaustavile povremene dalekometne udare i granatiranja hrvatskih gradova i drugih naselja uz bojišnicu. Međunarodno posredništvo nije pomoglo ni oko ublaživanja prometnih teškoća, od kojih je osobito trpjela Dalmacija. Mandat za povratak stanovništva zaštitne snage UN-a nisu nikad nigdje provele. Preostali Hrvati koji su ostali na okupiranim područjima na svojim imanjima bili su učestalo pljačkani i podvrgavani fizičkom i psihičkom maltretiranju od strane velikosrba. Brojni su Hrvati i smaknuti.<ref>[http://www.centardomovinskograta.hr/novost_36.html Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata] Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj - prosinac 1992.)</ref>

Osjećajući se sigurnima u nazočnosti mirovnih snaga - koje nisu poduzimale efikasne mjere za zaštitu ne-srpskih civila - srpske su pobunjeničke vlasti nastavile masovni progon nesrpskoga pučanstva iz okupiranih krajeva (u kojima je do 1991. god. živjelo približno pola Srba). Namjera da se zauvijek onemogući povratak prognanika bila je više nego očita. Uništavanje domova hrvatskoga stanovništva te, osobito, uništavanje njihovih kulturnih i vjerskih spomenika koji svjedoče o njihovoj višestoljetnoj nazočnosti na tom području, nastavilo se i nakon razmještaja mirovnih snaga. UNPROFOR je s vremenom postao svjestan takve zloporabe, često prosvjedovao i povremeno poduzimao akcije zaštite preostaloga nesrpskog pučanstva, ali su pripadnici UNPROFOR-a uglavnom "djelovali" kao puki svjedoci brutalnog nasilja. Pogrješku je UNPROFOR napravio i prihvaćanjem zatečenih lokalnih vlasti. U mirovnome planu bila je predviđena uspostava mjesne vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prije rata, ali su u stvarnosti postojeće strukture priznate kao legalne. Svojim odnosom spram njih mirovni su posrednici kod pobunjeničke vlasti poticali osjećaj sigurnosti i u stanovitoj im mjeri čak davali nekakav legalitet. UNPROFOR je propustio spriječiti i nastanak vojnih postrojbi na području samoproglašene Krajine. Organizirane srpske postrojbe nisu djelovale samo unutar granica Hrvatske nego su, zajedno sa srpskom vojskom iz BiH, sudjelovale i u napadima na okruženo bihaćko područje, na kojem je Armija BiH teškom mukom održavala kontrolu.

Imajući na umu neučinkovitost mirovnih snaga, te svjesna činjenice da postojeće stanje ide na ruku pobunjenim Srbima jer podržava rezultate agresije, Hrvatska je u razdoblju 1992.-95. svoja stalna diplomatska nastojanja kombinirala s povremenim munjevitim oružanim operacijama na okupiranom području. Već u tijeku svibnja i lipnja 1992. oslobođeno je dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice te [[Župa dubrovačka]] (v. [[Operacija Spaljena zemlja]]). [[Miljevci|Miljevački plato]] u zaleđu Šibenika oslobođen je nakon oružane akcije u lipnju 1992. Nakon što su u [[Operacija Oslobođena zemlja|Operaciji "Oslobođena zemlja"]] 23. srpnja - 12. kolovoza 1992. godine u teškim borbama hrvatske snage oslobodile planinsko područje u zaleđu Dubrovnika, u listopadu 1992. jugoslavenska vojska se povukla iz Konavala na temelju sporazuma hrvatskog i jugoslavenskoga predsjednika, [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]] i [[Dobrica Ćosić|Dobrice Ćosića]], postignutog u rujnu 1992. u Ženevi, a samo na krajnji jugoistočni dio, na poluotok Oštru ili Prevlaku raspoređena je promatračka misija [[UNMOP]] (UNMonitors on Prevlaka). U siječnju 1993. hrvatske snage su u [[Operacija Maslenica|Operaciji Maslenica]] oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko brane na [[Peručko jezero|Peručkom jezeru]] kraj Sinja. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850&nbsp;km<sup>2</sup> s oko 100 naselja, prije agresije uglavnom naseljenih Hrvatima. U rujnu 1993. hrvatske snage potisnule su Srbe iz nekoliko sela u okolici Gospića (tzv. [[Operacija Medački džep|Medački džep]]) iz kojih se učestalo granatiralo Gospić. Sve hrvatske akcije bile su popraćene negodovanjem UNPROFOR-a i ostalih međunarodnih posrednika "zbog uporabe oružja", a zapravo jer je Hrvatska razbila cementiranu situaciju i što se uopće drznula osloboditi svoje teritorije, poremetivši zacijelo geopolitičke planove nekih moćnih država.

== Jačanje Hrvatske ==
U razdoblju od stabilizacije ratišta 1991. god. i razmještaja snaga UN, Hrvatska je ustrajno radila na ustrojavanju vlastitih oružanih snaga i službi sigurnosti, razvoju svoje diplomacije i stabilizaciji monetarnog i gospodarskog sustava. S vremenom se čak u stanovitoj mjeri poboljšava standard života stanovništva, čije su zarade u vrijeme početka Domovinskog rata bile jako opale; gospodarska aktivnost, a time i mogućnost financiranja ratnog napora, u velikoj je mjeri oporavljena - makar će se posljedice okupacije dijela teritorija, troškovi financiranja rata i obnove ratom uništene imovine, te gubici trgovinskih aranžmana na bivšem području SFRJ i [[Varšavski ugovor|komunističkog bloka]] još dugo osjećati.

Kopnene snage i [[Hrvatska ratna mornarica]] ostale su u pretežnoj mjeri opremljene naoružanjem zarobljenim od JNA (osobito u presudno važnoj [[Bitka za vojarne|Bitki za vojarne 1991.]]), koje je dopunjavano radom hrvatske industrije i stanovitim uvozom - prvenstveno naoružanja istočnoeuropskog podrijetla - koje se zbog [[Embargo na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju|zabrane uvoza naoružanja na područje bivše Jugoslavije]] (međunarodna mjera koja je stavljala u očitu prednost Srbiju, koja je uspjela prisvojiti pretežni dio naoružanja bivše JNA) odvijalo putem tajnih operacija. Takve su nabave bile presudne za jačanje [[Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana|Hrvatskog ratnog zrakoplovstva]], obzirom da od JNA nije zarobljena značajnija količina sustava za taj rod vojske: kod nabave te vrste ratne opreme uspjelo se postići vrlo povoljne cijene, što je uvelike "poštedjelo" državni proračun zemlje u ratu.<ref>[http://arhiva.nacional.hr/clanak/28465/prvi-put-nakon-rata-otkriveni-originalni-racuni-za-oruzje "Prvi put nakon rata otkriveni originalni računi za oružje"], Berislav Jelinić za "Nacional", 16. listopada 2006.</ref>

Intenzivno se radilo na boljem obrazovanju i uvježbavanju vojnika i policajaca, te na obrazovanju zapovjednog kadra.<ref>{{Citiranje časopisa|last=Nazor|first=Ante|authorlink=|coauthors=|title=Počeci izobrazbe očasnika HV-a u Domovinskom ratu|url=https://hrcak.srce.hr/2529|date=|year=|month=|journal=Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. VIII No. 15-16, 2005.|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=28. kolovoza 2019.}}</ref> U HV, s dosta se uspjeha ustrojilo veće tzv. gardijske postrojbe, koje se nastojalo popuniti vojnicima s profesionalnim ugovorima, koji su bili u neprestanom angažmanu u borbenim postrojbama i razina čije je psihofizičke spremnosti i vojne vještine  bila veća od onoga kod vojnih obveznika koji su novačeni temeljem opće vojne obveze: gardijskim postrojbama će se povjeravati najsloženije zadaće.

Nakon što je u početnim fazama rata Hrvatsko gospodarstvo djelovalo u uvjetima vrlo visoke inflacije koja je predstavljala značajku cijele jugoslavenske ekonomije 1980.-ih i početkom 1990.- ih godina, inflacija je 1994. godine za vlade [[Nikica Valentić|Nikice Valentića]] stavljena pod kontrolu te je za Dan državnosti 30. svibnja 1994. godine uvedena [[hrvatska kuna]], umjesto privremenog [[Hrvatski dinar|hrvatskog dinara]]. Za razliku od stanja u zadnjim godina SFRJ, koje su bile obilježene stalnim nestašicama energenata i raznih proizvoda poput deterdženata, jestivog ulja i kave, u neovisnoj Hrvatskoj takvih nestašica nije bilo; mora se međutim reći da je su plaće i mirovine bile vrlo niske, barem do svladavanja inflacije 1994. godine. Zahvaljujući primirju, donekle je funkcionirao i turizam, osobito na područjima Istre i Kvarnera, do kojih se moglo iz Europe doputovati na normalni način. Stabilizirano gospodarstvo - koje nije bilo na predratnoj razini ali je funkcioniralo vidno bolje od gospodarstva Srbije pritisnutog međunarodnim ekonomskim sankcijama, a osobito bolje od gospodarstva na područjima srpskih paradržava na teritorijima Hrvatske i BiH - predstavljalo je važan oslonac u obrambenom naporu. 
[[Datoteka:Dopis_5._korpusa_A_BiH_27.12.1994..jpeg|mini|Izvještaj 5. korpusa A BiH od 27.12.1994., o vojnoj pomoći primljenoj iz Hrvatske|alt=]]
Slabo stanje ekonomije je, na drugoj strani, jako oslabilo neprijatelja: na sjednici Vrhovnog savjeta obrane [[Savezna Republika Jugoslavija|SR Jugoslavije]] od 21.srpnja 1994. godine izneseno je da je “saveznim budžetom za 1994. godinu utvrđen vojni budžet od 1.264.000.000 dinara, ili 57% od predloženog minimalnog iznosa”, kojim je omogućeno “samo preživljavanje”, pa je “Generalštab Vojske Jugoslavije u osnovi pokrio redovan život i rad vojske, no bez povećanja mera borbene gotovosti i popune ratnih materijalnih rezervi”. Zbog takvog budžeta “još više se pogoršalo stanje opremanja, naoružanja, vojne opreme, ratnih materijalnih rezervi i tehničkog obezbeđenja”, posebice zato što su “veće količine ubojnih sredstava, 3.640 tona, ustupljene Srpskoj vojsci Krajine i Vojsci Republike Srpske”, čime je “povećan broj kritičnih vrsta ubojnih sredstava, čija je popuna ispod 50% potreba (pešadijske municije za podršku bilo je 37%, artiljerijske municije za podršku 46%, protivavionske municije cevne 49 %)”. U tom trenutku su “rezerve bile veoma kritične za 29 vrsta značajnije municije”.<ref>[http://centardomovinskograta.hr/?p=1114 Prezentacija edicije "DOKUMENTI INSTITUCIJA POBUNJENIH SRBA U REPUBLICI HRVATSKOJ, Knjiga 14 (srpanj – prosinac 1994.)"], Centar domovinskog rata, 17. ožujka 2015.</ref>

U razdoblju 1992. - 1994. godine Hrvatska je involvirana u složena [[Rat u Bosni i Hercegovini|ratna zbivanja u BiH]]: ta država zacijelo ne bi opstala bez podrške Republike Hrvatske.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.pogled.ba/clanak/mato-arlovic-ne-branim-ni-tudjmana-ni-zlocine-vec-istinu-da-hrvatska-nije-dijelila-bih/115533|title=Mato Arlović: Ne branim ni Tuđmana ni zločine, već istinu da Hrvatska nije dijelila BiH|author=|date=15. svibnja 2017.|work=|language=|publisher=Pogled.ba|accessdate=13. rujna 2019.}}</ref><ref>{{Citiranje weba|url=https://www.vecernji.hr/vijesti/dokumenti-koji-pokazuju-kako-je-armija-bih-od-zagreba-groznicavo-trazila-pomoc-1337821|title=Dokumenti koji pokazuju kako je Armija BiH od Zagreba grozničavo tražila pomoć|author=Davor Ivanković|date=11. kolovoza 2019|work=|language=|publisher=Večernji list|accessdate=13. rujna 2019.}}</ref>

Tijekom rata je Hrvatska čitavo vrijeme brinula o najmanje pola milijuna prognanika (iz RH) i izbjeglica (iz BiH, te iz Srbije), u nekim trenucima preko 700.000 njih. Organiziranom skrbi za taj dio stanovništva, uspjelo se većinu njih održati vezanom uz Hrvatsku, te se nakon rata većina njih vratila u svoje domove, ili barem ostala živjeti u domovini.

== Završne operacije ==
[[Datoteka:Knin tvrđava rez.jpg|right|thumb|193px|[[Hrvatska zastava]] na [[Knin]]skoj [[Kninska tvrđava|tvrđavi]]]]
{{glavni|Operacija Oluja}}

Budući da je srpska strana odbacivala sve mirovne ponude i planove, uključujući i [[plan Z-4]] (siječanj 1995.) koji joj je predviđao najširu autonomiju, sporazumno rješenje bilo je sve manje izvjesno, a nazočnost mirovnih snaga išla je na ruku agresoru jer su one svojom nazočnošću zapravo štitile stanje postignuto nasilnim putem. Hrvatska je bila suočena s prijetnjom zaleđivanja takva stanja, s mogućnošću da se okupirana područja u budućnosti sjedine sa Srbijom. Povremeni pregovori davali su tek vrlo ograničene rezultate i mala poboljšanja; takve je naravi bilo i otvaranje autoceste preko Okučana u okviru tzv. [[Gospodarski sporazum|gospodarskog sporazuma]] iz prosinca 1994. godine. Prestanak komunikacijske blokade pokazao se psihološki razornim za okupacijsku vlast pa su na auto-cesti zaredali incidenti kako bi se ona ponovno zatvorila. To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti niti postupnu reintegraciju. Nepoštovanje sporazuma bilo je povod za vojno-redarstvenu akciju [[Operacija Bljesak|Bljesak]] 1. i 2. svibnja 1995., kojom je oslobođeno više od 500&nbsp;km<sup>2</sup> teritorija u Posavini i zapadnoj Slavoniji. Po učinkovitosti i brzini provedbe, po logističkoj koordiniranosti, kao i po rasulu što ga je unijela u sve strukture pobunjeničkih vlasti, ta je akcija rezultirala jasno naznačenim novim odnosima vojne i političke moći, stavljajući pobunjeničku vlast pred alternativu brze integracije ili vojnoga  poraza. Pregovori o tome početkom kolovoza ponovno nisu dali rezultate, niti su pružili ikakva jamstva za mirno rješenje, pa je Hrvatska bila prisiljena okrenuti se ostvarenju druge velike vojno-oslobodilačke operacije nazvane [[Operacija Oluja|Oluja]].

Najvećoj oslobodilačkoj akciji prethodio je sporazum Tuđman - Izetbegović o vojnoj suradnji s BiH, koji je potpisan bio [[22. srpnja]] 1995. u Splitu.<ref>{{Citiranje weba|url=https://depo.ba/clanak/191974/zasto-sarajevo-danas-zaboravlja-sve-sto-se-dogadalo-u-ljeto-1995-i-sta-je-izetbegovic-pisao-tudmanu|title=Zašto Sarajevo danas zaboravlja sve što se događalo u ljeto 1995. i šta je Izetbegović pisao Tuđmanu?|author=Krešimir Ćosić|date=6. kolovoza 2019.|work=|language=|publisher=Depo.ba|accessdate=28. kolovoza 2019.}}</ref> Na temelju tog sporazuma izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BiH ([[Ljeto '95]]) kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su Srbi potisnuti iz [[Bosansko Grahovo|Bosanskoga Grahova]] i [[Glamoč]]a. Na taj su se način osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu velikosrpske pobune u Hrvatskoj.<ref name="b92.net">{{eng oznaka}} [http://www.b92.net/eng/news/in_focus.php?id=111&start=0&nav_id=35990 Operation Storm marked in Croatia], b92.net, 5. kolovoza 2006., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><ref>Madey, Neven (14. kolovozat 1995.) [http://www.unhchr.ch/Huridocda/Huridoca.nsf/0/d0cd11bdf1350357802566d60046e3b7?Opendocument Letter from the Chargé d'affaires]. Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights., pristupljeno 5. rujna 2009.</ref>
 
Hrvatske oružane snage [[4. kolovoza]] 1995. iz više su smjerova probile srpsku obranu. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specijalne postrojbe MUP-a, a u zaposjedanju terena pratile su ih domobranske postrojbe. U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo oko 150.000 ljudi, što je zahtijevalo složenu i preciznu razradbu. Glavninu udara nosile su gardijske brigade HV-a. Već 5. kolovoza oslobođen je [[Knin]], a do 7. kolovoza, kada je operacija završena, i cijelo dotad zaposjednuto područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banovine. Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH. Srpske snage povukle su se u rasulu; odlučnog otpora bilo je samo na manjem broju mjesta, te su hrvatske snage u vrlo opsežnoj operaciji imale ukupno 174 poginula pripadnika. Zajedno s oružanim snagama iz Hrvatske je pobjegla i većina srpskog civilnog stanovništva (ukupno je na području zahvaćenom Operacijom oluja živjelo 1991. godine 168.437 ljudi, od kojih je dio iselio ili dezertirao prije te vojne akcije, a približno 25.000 bio je uključen u borbene postrojbe). Ponašanje HV-a i hrvatske policije prema zatečenom srpskom stanovništvu za vrijeme operacije u pravilu je bilo korektno, međutim su se poslije dogodili slučajevi osvete kao i paleži i pljačke - [[Hrvatski helsinški odbor]] izbrojao je poimenično 410 ubijenih civila u bivšem "sektoru Jug"<ref>{{cite news|title=Civilne žrtve u Sektoru Jug u Oluji i neposredno nakon Oluje (osnovni pokazatelji)| url=http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=4830&lang=en| work=Igor Graovac | date= 13-14. prosinca 2004. | accessdate=17. lipnja 2010.}}</ref> te 267 u bivšem "sektoru Sjever",<ref>{{cite news | title=Civilne žrtve u Sektoru Sjever u Oluji i neposredno nakon Oluje | url=http://www.cpi.hr/download/links/hr/7299.pdf | work=Igor Graovac | date=2. kolovoza 2005. | accessdate=17. lipnja 2010. | archiveurl=https://web.archive.org/web/20110522034256/http://www.cpi.hr/download/links/hr/7299.pdf | archivedate=22. svibnja 2011. }}</ref> dakle sveukupno 677 civila (popis HHO-a je poslije označen u znatnoj mjeri nepouzdanim, jer su tijekom suđenja generalima Gotovini, Markaču i Čermaku kod [[Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije|MKSJ]] dokazani brojni propusti u sastavljanju izvješća - n.pr. pribrajanje poginulih pripadnika vojnih postrobi među civilne žrtve, prikazivanje osoba umrlih prirodnom smrću kao ubijenih i dr.<ref>[[Neven Sesardić]], [http://www.jutarnji.hr/hrvatski-helsinski-odbor--ne--hvala--/964093/ ''Haag otkrio: Hrvatski helsinški odbor nije govorio istinu o Oluji''], ''[[Jutarnji list]]'', 7. kolovoza 2011., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>; [[Državno odvjetništvo Republike Hrvatske|DORH]] iskazuje da prema svojim službenim evidencijama raspolaže podatcima o 214 osoba ubijenih u zločinima počinjenima tijekom i nakon operacije "Oluja"<ref>[http://www.dorh.hr/PodaciOPrijavama2 ''Podaci o prijavama, procesuiranim slučajevima i žrtvama kaznenih djela ratnih zločina i postupci u vezi kaznenih djela za vrijeme i nakon operativne akcije "Oluja"''], Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, pristupljeno 31. kolovoza 2015.</ref>) - što je negativno odjeknulo u inozemstvu, doduše znatno manjom žestinom nego kad su velikosrbi protjerivali Hrvate i pljačkali i uništavali imovinu Hrvata, nesrpskih manjina te Srba koji su ostali odani hrvatskoj državi.

Čak i u takvoj situaciji, Srbija je pokazala, kao i velikosrpski političari u Srbiji i Crnoj Gori da namjeravaju zadržati ono što su okupirali u Hrvatskoj prije četiri godine; [[Vojislav Šešelj]] je čak predložio protuofenzivu, zauzimanje Osijeka kao odgovor na hrvatsku ofenzivu te bombardiranje Zagreba projektilima tipa Luna koji ostavljaju krater dubine 300 metara kao uzvratni udarac na granatiranje Knina",<ref name="public.carnet.hr">[http://public.carnet.hr/mvp_news/di/Kolovoz95/080995.di.html Dnevno izvješće. MVP RH, 9. rujna 1995.]</ref><ref name="public.carnet.hr"/><ref>[http://public.carnet.hr/mvp_news/di/Kolovoz95/080695.di.html Dnevno izvješće. MVP RH, 6. rujna 1995.]</ref> a neki mediji su izvješćivali o tome da Srbija šalje tenkove na granicu s Hrvatskom, jer se ne želi odreći okupiranog hrvatskog Podunavlja.<!-- isto je negdje u ovim izvješćima MVP RH --><ref>[http://public.carnet.hr/mvp_news/di/Kolovoz95/080595.di.html Dnevna izvješća MVP RH, 5. svibnja 1995.] Bitka bi mogla ubrzati završetak rata -prema uvjetima boraca, THE WASHINGTON POST John Pomfret, 05. kolovoza 1995.; Jugoslavenski tenkovi se kreću prema hrvatskoj granici, IZVESTIJA Maksim Jusin, 09. kolovoza 1995.; Djelomično se provodi prekid vatre, BBC radio 09. kolovoza 1995., Newshour, 15.00</ref> Vojska SRJ se je na sastanku najviših predstavnika vojske SRJ i i 11. slavonskobaranjskog korpusa vojske "RSK" u utorak 8. kolovoza 1995. obvezala se da će braniti područja hrvatskog Podunavlja pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba.<ref>[http://public.carnet.hr/mvp_news/di/Kolovoz95/080595.di.html Dnevna izvješća MVP RH, 5. svibnja 1995.] Vojska "SRJ" obvezala se da ce braniti istocnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, Televizija Banja Luka 09. kolovoza 1995. Vijesti u 10.00</ref> Nanizani porazi pojačali su bijes i frustraciju velikosrpskih snaga, koji su u nemoći suprotstavljanju hrvatskim snagama sav bijes iskalili na preostalim Hrvatima i još nekim nesrbima u sjeverozapadnom dijelu BiH, koje su natjerali u egzodus. Kolovoza i početkom rujna 1995. 25.000 prognanika i izbjeglica, većinom Hrvata, zatim Muslimana, Roma i drugih nesrba prešlo je čamcima rijeku Savu kod Davora (poznati [[egzodus Hrvata i drugih nesrba iz BiH kod Davora kolovoza i rujna 1995.‎|egzodus Hrvata preko Save]] kod Davora). Ovaj veliki prognanički val Hrvata nije dobio toliku svjetsku medijsku pozornost kao organizirana evakuacija Srba s pobunjenih područja u organizaciji samih pobunjenih Srba, premda hrvatski prognanici iz davorske skupine nisu sudjelovali ni u kakvoj oružanoj pobuni niti činili ratne zločine na području pod nadzorom Republike Srpske.

== Mirna reintegracija Podunavlja ==
Operacija Oluja donijela je preokret na vojnostrateškom planu. U Hrvatskoj je pod okupacijom, doduše, ostao još UN-ov "Sektor Istok", odnosno područje Baranje i istočne Slavonije, no pokazana vojna moć ojačala je položaj Hrvatske u obnovljenim pregovorima sa srpskom stranom.

Pregovori koji su se vodili tijekom jeseni 1995. završeni su u okviru višestranih pregovora održanih u [[Dayton, Ohio|Daytonu]] u [[SAD]]-u. Postignut je sporazum o postupnoj mirnoj reintegraciji toga područja Hrvatske uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UN Transitional Administration in Eastern Slavonia, [[UNTAES]]). Lokalni Srbi su prihvaćanje dogovorenoga u Daytonu iskazali potpisivanjem [[Erdutski sporazum|Erdutskog sporazuma]], koji je učinio nepotrebnim provedbu planirane hrvatske [[Operacija Grom (HV)|Operacije Grom]] i rezultiralo rasformiranjem preostalih snaga [[Srpska vojske Krajine|Srpske vojske Krajine]].

Reintegracija najistočnijega dijela zemlje, ili hrvatskoga Podunavlja, u ustavni poredak Republike Hrvatske provedena je u skladu s prvotnim planom u razdoblju od početka 1996. do siječnja 1998. godine, što je omogućilo postupnu uspostavu hrvatske vlasti i povratak prognanog ne-srpskog stanovništva u Podunavlje. Ciljevi postavljeni na početku postignuti su bez žrtava i materijalnog stradanja uz suradnju i postupan rast povjerenja između hrvatskih vlasti i lokalnoga srpskog stanovništva.

== Kronologija ==
[[Datoteka:Karlovac - Logorište - Geleri-Kuča.JPG|right|thumb|200px|Oštećena kuća u Karlovcu]]
[[Datoteka:Dubrovnik Hotel Imperial 1999.jpg|right|thumb|200px|Sanacija dubrovačkog hotela Imperial nakon rata]]
{| border="1" cellspacing="0" cellpadding="2" style="border-collapse: collapse"
|- style="text-align:center; background:#efefef;"
| style="width:18%; background:#efefef; "| Datum
| style="background:#efefef; "| Događaj
|-
| [[25. srpnja]] [[1990.]]
| Hrvatski sabor usvojio amandmane na Ustav iz 1974. godine, kojim se ukinulo socijalističke i komunističke simbole te donijela odluka o početku pripreme novog Ustava.<br>[[velikosrpski miting u Srbu 25. srpnja 1990.]]<ref>[[Zvonimir Despot]], [http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2010/07/21/savka-u-srbu-miting-velikosrpske-mrznje/ ''Savka: U Srbu miting velikosrpske mržnje''], ''Večernji list'', 21. srpnja 2010., pristupljeno 12. rujna 2015.<br> Na mitingu je prihvaćena [[:s:Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj|Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj]]<br>Prethodnica je bio [[Velikosrpski miting u Srbu 27. srpnja 1971.]].</ref>
|-
| [[17. kolovoza]] [[1990.]]
| [[Balvan revolucija]]
|-
| siječanj 1991.
| Tihi vojni udar u predsjedništvu SFRJ.<!-- knjiga Davora Domazeta-Loše -->
|-
| [[28. veljače]] 1991.
| Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće Srpske Autonomne Oblasti Krajine donijeli ''Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i Srpske Autonomne Oblasti Krajine''.<ref name="Fabekovec">Mario Fabekovec: [http://hrcak.srce.hr/file/46063 Uspon i pad "Republike Srpske Krajine" (priredio Davor Pauković); Centar za politološka istraživanja, Zagreb 2005, 472 str.], prikaz knjige</ref>
|-
| [[1. ožujka]] [[1991.]]
| [[Bitka za Pakrac]].
|-
| [[31. ožujka]] [[1991.]]
| [[Krvavi Uskrs]].
|-
| [[1. travnja]] [[1991.]]
| Proglašava se [[SAO Krajina]].
|-
| [[2. svibnja]] [[1991.]]
| [[Pokolj u Borovu Selu|Sukob u Borovom Selu]].
|-
| [[12. svibnja]] 1991.
| SAO Krajine sprovela nelegalni referendum na područjima pod svojom kontrolom o ujedinjenju sa Srbijom.<ref name="Fabekovec"/>
|-
| [[16. svibnja]] 1991.
| Skupština SAO Krajine nakon referenduma od 12. svibnja na područjima pod svojom kontrolom, donijela ''Odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji i da ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugim koji žele da očuvaju Jugoslaviju.''<ref name="Fabekovec"/>
|-
| [[24. lipnja]] [[1991.]]
| Premijer t.zv. SAO Krajine [[Milan Babić (političar)|Milan Babić]] i [[Vojo Kuprešanin]], predsjednik Vijeća općina Bosanske Krajine potpisali "sporazum o suradnji". U Bosanskom Grahovu usvojena [[Deklaracija o ujedinjenju Bosanske Krajine i SAO Krajine]].<ref>{{jezikk|eng.}} [http://www.dtic.mil/dtic/tr/fulltext/u2/a344050.pdf DTIC] Conflict of Serbian, Muslim Parties in Bosnia. Prema članku iz zagrebačkog Danasa, autora Fahrudina Radončića "Goodbye, Bosnia" od 2. srpnja 1991. godine. Podnaslov "Did Bosnia-Hercegovina perish in the parallel session of its assembly and the "Krajina parliament"?, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>
|-
| [[25. lipnja]] [[1991.]]
| Hrvatska i [[Slovenija]] proglašavaju neovisnost.
|-
| [[7. srpnja]] [[1991.]]
| Spaljene su [[Ćelija|Ćelije]], prvo hrvatsko spaljeno selo u Domovinskome ratu.<ref>[[Mladen Pavković]], [http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Udruge/Na-danasnji-dan-u-velikosrpskoj-agresiji-na-Hrvatsku-dogodio-se-strasan-zlocin-do-temelja-zajedno-s-crkvom-spaljene-su-Celije-prvo-hrvatsko-spaljeno-selo-u-Domovinskome-ratu Na današnji dan,u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, dogodio se strašan zločin – do temelja, zajedno s crkvom, spaljene su Ćelije, prvo hrvatsko spaljeno selo u Domovinskome ratu], Braniteljski Portal, 7. srpnja 2013., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>
|-
| 26. srpnja 1991.
| Pokolji u [[Pokolj u Kuljanima|Kuljanima]], [[Pokolj u Zamočama 26. srpnja 1991.|Zamočama]], [[Pokolj u Kozibrodu 26. srpnja 1991.|Kozibrodu]]
|-
| 27. srpnja 1991.
| [[Pokolj u Strugi 27. srpnja 1991.|Pokolj u Strugi]]
|-
| 1. kolovoza 1991.
|  [[Pokolj u Dalju]].
|-
| Kolovoz 1991.
|  [[Bitka za Dalmaciju]].
|-
| kolovoz 1991.-
| [[Smaknuća Hrvata civila u Petrinji 1991.]]<ref>Renata Rašović, [http://www.vecernji.hr/vijesti/nova-grobnica-na-tijela-hrvatskih-civila-bacili-zivotinjske-lesine-clanak-387507 ''Nova grobnica: Na tijela hrvatskih civila bacili životinjske lešine''] ''Večernji list'', 15. ožujka 2012., {{citat2|Na ovom području pobijeno je 1600 civila, od toga 14-ero djece. Među njima je najmlađi imao samo dvije i pol godine, bio je to Dario Jurić, a njegov brat Tomislav imao je četiri godine – rekao je pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan, koji je grobnicu obišao u društvu ministra Matića i šefa kabineta Bojana Glavaševića.}}, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>
|-
| Kolovoz 1991.-veljača 1992.
| [[Ratni zločini na Banovini 1991.-1992.]].
|-
| 25.8.-18.11. 1991.
| [[Bitka za Vukovar]] .
|-
| 29.8.-17.11. 1991.
| [[Bitka za Gospić]].
|-
| 14.–19.9. 1991.
| [[Rujanski rat]] - bitka za Šibenik. <!-- vidi Rahim Ademi u Slobodnoj Dalmaciji -->
|-
| 14.–19.9. 1991.
| [[Bitka za vojarne]].
|-
| 1.10. 1991.
| [[Opsada Dubrovnika]].
|-
| 5.10. 1991.
| Hrvatska objavljuje sveopću mobilizaciju .
|-
| Listopad 1991.
| [[Ubojstva u Pakračkoj Poljani]].
|-
| Listopad 1991.-veljača 1992.
| [[Pokolj u Erdutu]]
|-
| 7.10. 1991.
| [[Raketiranje Banskih dvora]].
|-
| 9.10. 1991.
| [[Pokolj u Vagancu 9. listopada 1991.|Pokolj u Vagancu]].
|-
| 10.10. 1991.
| [[Pogrom u Lovasu 10. listopada 1991.|Masakr u Lovasu]].
|-
| 10.–13.10. 1991.
| [[Pokolj u Širokoj Kuli 13. listopada 1991.|Masakr u Širokoj Kuli]].
|-
| 16.10. 1991.
| Pokolji u [[Pokolj u Novom Selu Glinskom 16. listopada 1991.|Novom Selu Glinskom]] i [[Pokolj u Bukovcu 16. listopada 1991.|Bukovcu]]. 
|-
| 16.–18.10. 1991.
| [[Masakr u Gospiću]].
|-
| 20.10. 1991.
| [[Pokolj u Baćinu]].
|-
| 31.10.-4.11. 1991.
| [[Operacija Otkos 10]].
|-
| 12.11. 1991.
| [[Pokolj u Saborskom 12. studenoga 1991.|Pokolj u Saborskom]].
|-
| 16.11. 1991.
| [[Boj u Korčulanskom kanalu]].
|-
| 18.11. 1991.
| [[Ovčara|Masakr na Ovčari]]. 
|-
| 18.11. 1991.
| [[Pokolj u Škabrnji 18. studenog 1991.|Masakr u Škabrnji]].
|-
| 19.11. 1991.
| [[Pokolj u Nadinu 19. studenoga 1991.|Masakr u Nadinu]].
|-
| 11.-12. 1991.
| [[Pokolj u Gornjim Jamama 11. prosinca 1991.|Pokolj u Gornjim Jamama]].
|-
| [[19. prosinca]] 1991.
| Skupština SAO Krajine, Velika narodna skupština SO Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem i Skupština SAO Zapadna Slavonija donijele ''Odluku o proglašenju Ustava Republike Srpske Krajine.''<ref name="Fabekovec"/>
|-
| 12.12. 1991. 
| [[Operacija Orkan '91.]].
|-
| 13.12. 1991.
| [[Pokolj u Voćinu]].
|- 
| 16.12. 1991.
| [[Pokolj u Joševici 16. prosinca 1991.|Masakr u Joševici]].
|-
|-
| 21 Prosinca 1991.
| JNA raketirala i bombardirala sa kasetnim bombama aerodrom "Crljenka" u Vrsaru.
 |-
| 30.5. 1992.
| [[UN]] nameće sankcije protiv SR Jugoslavije<ref>{{eng oznaka}} Stephen Kinzer, [http://www.nytimes.com/1992/08/31/world/sanctions-driving-yugoslav-economy-into-deep-decline.html?scp=20&sq=yugoslavia%20sanctions&st=cse ''Sanctions driving Yugoslav economy into deep decline''], [[The New York Times]], 31. kolovoza 1992., pristupljeno 12. kolovoza 2010.</ref>.
|-
| 21.6. 1992.
| [[Operacija Miljevci]].
|-
| 22.9. 1992.
| [[SFR Jugoslavija]] (Srbija i Crna Gora) izbačena iz [[UN]]-a<!-- Utorak je bio 22. --><ref>{{eng oznaka}} Chuck Sudetic, [http://www.nytimes.com/1992/09/24/world/un-expulsion-of-yugoslavia-breeds-defiance-and-finger-pointing.html?scp=3&sq=yugoslavia%20ousted%20un&st=cse ''U.N. Expulsion of Yugoslavia Breeds Defiance and Finger-Pointing''] ''The New York Times'', 24. rujna 1992., pristupljeno 12. kolovoza 2010.</ref>.
|-
| 22.1. 1993.
| [[Operacija Maslenica]].
|-
| 27.1. 1993.
| [[Operacija Peruča]].
|-
| 9.–17.9. 1993.
| [[Operacija Medački džep]].
|-
| Siječanj 1995.
| Osmišljavanje [[Plan Z-4|plana Z-4]].
|-
| 1–3.5. 1995.
| [[Operacija Bljesak]].
|-
| 2.–3.5. 1995.
| [[Raketiranje Zagreba]].
|-
| 2.8. 1995.
| [[RSK|Krajina]] odbija plan Z-4.
|-
| 4.–7.8. 1995.
| [[Operacija Oluja]].
|-
|18.-19.9 1995.
| [[Operacija Una]].
|-
| 1995.
| [[Operacija Burin]].
|-
| listopad-studeni 1995.
| [[Operacija Manjinjorgo]].
|-
| 12.11. 1995.
| Potpisan [[Erdutski sporazum]].
|}


{{Domovinski rat po nadnevcima}}

== Posljedice rata ==
[[Datoteka:Vukovar - Ovcara.jpg|right|thumb|180px|Spomenik žrtvama Domovinskog rata na mjestu masovne grobnice u Ovčari]]

=== Ljudske žrtve ===

Prema podatcima koji su prikupljeni i znanstveno obrađeni kod [[Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata|Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata]] do kraja 2016. godine, poznata su imena 14.912 smrtno stradalih osoba na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu (u tom broju, za oko 3.000 osoba potrebne su dodatne provjere okolnosti stradavanja); daljnjih 1.571 osoba vode se kao nestale. Od poginulih, otpada na branitelje 8.262 žrtava, a među civilima se evidentira 6.650 poginulih.

S danom 24. svibnja 2019., popis Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske obuhvatio je 4.137 civilne žrtve poginule i umrle od posljedica stradanja tijekom velikosrpske agresije. Taj popis nije obuhvatio civile koji su ekshumirani i identificirani iz masovnih grobnica na području RH, budući da one još nisu do kraja istražene skako e smatra da se u masovnim grobnicama pokopano oko 2.500 civilnih žrtava, brojka ubijenih civila zacijelo se penje na oko 6.500 osoba. U službeni popis Ministarstva zdravstva za sada također nisu unijete civilne žrtve, većinom Hrvati, koji nisu uspjeli pobjeći ili nisu željeli napustiti svoj dom na okupiranom području te su ubijeni za vrijeme rata, a to je poveći broj ljudi. Među pobijenima je bilo oko 400 djece, od čega je u prvih 6 mjeseci agresije na Republiku Hrvatsku stradalo njih 110. Najmlađe ubijeno dijete je imalo dva mjeseca. Najčešći uzrok stradavanja bili su zrakoplovni i topnički napadi te vatreno oružje. Još uvijek nema u RH sveobuhvatnog popisa mrtvih i točne podataka o ranjenima, a jedini precizno vođeni podatci su oni iz bolnica, koji primjerice govore da je tijekom rata ranjeno 1.260 djece.<ref>IKA: [https://ika.hkm.hr/novosti/ukradeno-djetinjstvo-djeca-ubijena-u-domovinskom-ratu-na-podrucju-sisacko-moslavacke-zupanije/ ''Predavanje Vlatke Vukelić: „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu na području Sisačko-moslavačke županije“ ''] IKA. Hrvatska katolička mreža. 24. svibnja 2019. Pristupljeno 29. listopada 2020.</ref>

Na okupiranom dijelu Republike Hrvatske poginulo je daljnjih 6.239 osoba (od čega 3.574 ima status vojnika, 1.632 status civila, a za 1.033 nije moguće utvrditi status). Među poginulima na okupiranom dijelu RH, većina se odnosi na gubitke pripadnika srpske narodnosti, te vojne gubitke srpskih postrojbi.<ref>{{Citiranje časopisa|author=|last=|authorlink=|coauthors=|title=Ante Nazor: 'Raspolažemo s imenima 14.912 smrtno stradalih u Domovinskom ratu'|url=https://www.vecernji.hr/vijesti/ante-nazor-raspolazemo-s-imenima-14912-smrtno-stradalih-u-domovinskom-ratu-1135505|date=13. prosinca 2016.|year=|month=|journal=Večernji list|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=8. rujna 2017.}}</ref>

Prema [[beograd]]skim službenim podatcima, poginulo je u Hrvatskoj još i 1.279 pripadnika [[JNA]].<ref name="Mestrovic" />

Posebnu brutalnost pobunjenici i agresor su iskazali u protjerivanju i zločinima protiv civilnoga stanovništva, što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničkim čišćenjem. Zbog strategije etničkoga čišćenja Hrvatska je 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika, ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima. Prvi progoni započeli su već u proljeće 1991. iz kninskoga područja. Izbijanjem otvorene agresije u ljeto 1991. uslijedili su masovni progoni iz hrvatskog [[Podunavlje|Podunavlja]], s [[Banovina|Banovine]], [[Kordun]]a, iz [[Lika|Like]] i sjeverne [[Dalmacija|Dalmacije]]. Vrhunac prognaničke krize bio je u studenome 1991. nakon pada [[Vukovar]]a. Stanovništvo (uglavnom žene i djeca) napuštalo je sva područja u neposrednoj blizini bojišnice pa je na kraju 1991. u Hrvatskoj bilo 550.000 prognanika te još 150.000 izbjeglica u inozemstvu. Nakon povratka stanovništva u mjesta uz bojišnicu te njihova ponovnog popisa, broj prognanika smanjio se na oko 250.000. Budući da se nijedan prognanik nije uspio vratiti na okupirano područje, njihov boravak u progonstvu bio je dugotrajan, a povratak moguć tek nakon oslobađanja. Hrvatska vlada vodila je brigu o prognanicima su stavom socijalne skrbi, a od prosinca 1991. posredstvom Ureda za prognanike i izbjeglice. Ured je od sredine 1992. preuzeo skrb i o bosanskohercegovačkim izbjeglicama. Uz značajnu humanitarnu pomoć iz inozemstva, troškove zbrinjavanja prognanika i izbjeglica najvećim su dijelom ipak snosili hrvatska država i građani.

Veliku štete i gubitke u ljudstvu i imovini su pretrpjele i lojalne hrvatske manjine, čiji su domovi se našli na područjima izravno ugroženim ratnim djelovanjima. Od najbrojnijih, to se posebice odnosi na Čehe u Moslavini, Slovake u Srijemu, Mađare u Baranji, Rusine u Srijemu, Ukrajince u Posavini, Talijane u Moslavini. Velik broj stradalih pripadnika hrvatskih manjina treba tražiti i među osobama koje su se izjasnili kao Hrvati: slučaj je da se brojni pripadnici hrvatskih manjina izjašnjavaju kao Hrvati, ali također u svom životu nikad nisu zatajili svoje nacionalno podrijetlo.

Hrvatska je podnijela tužbu protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde.<ref name="dnevnik.hr06032014">[http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/nastavlja-se-sudjenje-za-genocid---326130.html Izvješća koja je bilo teško slušati: Opisani detalji masakra], Dnevnik Nove TV, 6. ožujka 2014. (sadrži izjave voditeljice hrvatskog pravnog tima Vesne Crnić-Grotić), pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> Hrvatski pravni stručnjaci na suđenju su elaborirali "''Zvjerska ubojstva konvencionalnim i hladnim oružjem, [[silovanja u agresiji na Hrvatsku|silovanja]] žena i muškaraca u logorima, mučenja elektrošokovima, [[prisilni rad]] u okupiranim mjestima jasno pokazuju genocidnu namjeru Srbije prema hrvatskom stanovništvu i ta stradanja nisu imala nikakvog vojnog opravdanja. Zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti.''"<ref name="dnevnik.hr06032014"/>

==== Civilne žrtve ====

Istinu o civilnim žrtvama u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku objavio je u svojoj knjizi ''Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku'' (izdanje Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-91. i Matice hrvatske, ogranak Zadar, distribucija Školska knjiga, 2013., {{ISBN|978-953-55454-0-8}}), ratni ministar zdravstva [[Andrija Hebrang (sin)|Andrija Hebrang]]. Poučeni iskustvima zatajenih žrtava komunističkih zločina kada su komunisti nakon Drugoga svjetskog rata pobili dvije stotine tisuća civila bez suda, a ni do danas im se ne zna imena i groba, odmah na početku rata na trideset mjesta organizirani su centri za prikupljanje podataka o ubijenim civilima. Nakon identifikacije svake civilne žrtve ili na temelju iskaza najmanje dvaju poznatih svjedoka, podatci su slani šifriranim bežičnim odašiljačima u Glavni stožer saniteta RH. Identifikacija je omogućila razlikovanje civilnih od vojnih žrtava, što je osnovni uvjet za objektivnu analizu zločina nad civilima. Na prikupljanju i obradi podataka radili su desetci i stotine stručnjaka domoljuba.<ref name="Andrija1">Andrija Hebrang, ''U ratu je ubijeno 80 srpskih civila naspram 8000 ubijenih na hrvatskoj strani'', Obzor, subota, 24. siječnja 2015., str. 12</ref>

Na temelju identifikacija i evidencija, na hrvatskoj je strani ubijeno više civila nego vojnika jer su ciljevi artiljerije bili usmjereni na civilne, a ne na vojne ciljeve. Ubijena su 7263 civila, a za još više od 800 ih se traga. Slijede podatci koji govore o zločinu koji se prema međunarodnim standardima definira kao genocid. Polovina ubijenih hrvatskih civila su žene i djeca (44% žene, 5% djeca). Gotovo polovina ubijenih civila (47%) bili su stariji od 60 godina. Sve to pokazuje da su primarni ciljevi uništavanja bili stambeni objekti zbog zastrašivanja i protjerivanja hrvatskog pučanstva. Teško je ranjeno 30.520 osoba, a među civilima je ranjeno 12% djece.<ref name="Andrija1"/> Najteže rane (amputacije, ozljede glave) učestalije su među civilima nego vojnicima. Srušeno je 14 bolnica, 200.000 stambenih objekata, a s okupiranog teritorija protjerano je 260.000 Hrvata. Opisani zločini su za cilj imali osvajanje teritorija Republike Hrvatske. Svi ovi podatci su povjerljivi i dokumentirani pa je knjiga uzeta kao dokazni materijal za tužbu protiv Srbije za genocid, a udruge branitelja proglasile su je najboljom knjigom godine o Domovinskom ratu.<ref name="Andrija2">Andrija Hebrang, ''U ratu je ubijeno 80 srpskih civila naspram 8000 ubijenih na hrvatskoj strani'', Obzor, subota, 24. siječnja 2015., str. 13.</ref> Među napadane bolnice su one u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Pakracu, Dubrovniku i dr.<ref>Sanja Butigan, [http://www.glas-slavonije.hr/182440/1/Nakon-Vukovara-91-prijave-i-za-granatiranje-bolnica-Osijek-Vinkovci-Pakrac-Dubrovnik ''Nakon Vukovara '91., prijave i za granatiranje bolnica Osijek, Vinkovci...''], ''[[Glas Slavonije]]'', 22. studenoga 2012., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

Na strani agresora nije bilo identifikacije ni evidencije civilnih žrtava jer se u slučaju evidentiranja ne bi moglo manipulirati brojkama i koristiti žrtve u političke svrhe. U nedostatku evidencija analiza srpskih civilnih žrtava izvedena je na temelju triju dokumenata koji se citiraju pri procjeni ubijenih srpskih civila.<ref name="Andrija2"/>

Prvi je dokument koji je dostupan na internetu izdala udruga Veritas Save Štrpca. On u dokumentu najprije navodi 2500 ubijenih srpskih civila, ali u njih ubraja i izmišljenu kategoriju koju naziva "uvjetno civili". To su naoružani civili koji imaju prema međunarodnoj klasifikaciji status vojnika. Nakon prikaza načina prikupljanja podataka [[Savo Štrbac]] i sam priznaje: "''... utvrdilo se da je na tom spisku (ubijenih) 35 aktivnih vojnih lica, 2231 vojnik obveznik među kojima su i teritorijalna obrana i mjesne straže, 63 aktivna vojnika, 90 milicionara i 80 civila!''" Dakle, činjenica je da je u ratu ubijeno 80 srpskih civila prema 8000 ubijenih civilna na hrvatskoj strani.<ref name="Andrija2"/>

Glede tvrdnje [[Vesna Teršelič|Vesne Teršelič]], voditeljice Documente - Centra za suočavanje s prošlošću o "preko 600 ubijenih civila u Oluji", analiziran je i taj dokument nastao u režiji HHO-a koji je pred sudom u Haagu branio [[Žarko Puhovski]]. Cijela rasprava pred sudskim vijećem citirana je na internetskim stranicama. Tako se doznaje da je Puhovski zastupao dokument HHO-a pod nazivom ''Vojna operacija Oluja i poslije'' zaveden u sudu pod šifrom P2402. U dokumentu se tvrdi da je i nakon Oluje ubijeno 677 civila. Nakon rasprave sudsko vijeće navodi: "''Izvješće HHO-a donosi tvrdnje čiji izvori nisu navedeni kao i dvostruke opise istih događaja''" te zato sudsko vijeće odbacuje dokument i ističe da će iz njega koristiti podatke samo ako su potvrđeni drugim metodama. Takvi potvrđeni podatci pokazuju da su u Oluji i poslije ubijena 42 srpska civila. Svaka žrtva zahtijeva istragu i kažnjavanje zločina, bez obzira s koje je strane počinjen, ali jedini veći zločin od toga je politizirati žrtve.<ref name="Andrija2"/>

Treći dokument predstavlja podatke DORH-a prema kojima su procesiurani zločini nad 47 ubijenih srpskih civila. Nakon ovih podataka jasne su dvije stvari. Prvo, zločini nad hrvatskim i srpskim civilima ne mogu se uspoređivati jer su prvi bili masovni, planirani i učinjeni zbog osvajanja teritorija. Drugo, sporadični zločini nad srpskim civilima nisu ratni zločin jer nisu planirani i nemaju elemente genocida, već su to zločini u ratu koji su najvećim dijelom i zasluženo kažnjeni.<ref name="Andrija2"/>

=== Razaranje kulturne baštine ===
{{glavni|Popis oštećene kulturne baštine tijekom Domovinskog rata}}

Srbi su u agresiji na Hrvatsku sustavno uništavali hrvatsku sakralnu baštinu. U agresiji su razrušili 1450 crkava i samostana<ref name="Zagreb 2007">Tribina Hrvatsko slovo uživo. Srbi su sustavno uništavali hrvatsku sakralnu baštinu. D.V., str. 15, ''Hrvatsko slovo'', Zagreb, petak, 23. studenoga 2007.</ref> te ostalih sakralnih objekata, od kojih su njih 800 potpuno srušili i oštetili <ref name="Zagreb 2007"/> (crkva sv. Franje Ksaverskog u Gornjem Viduševcu, crkva sv. Jakova u Vrpolju kraj Knina, župna crkva u Smilčiću, itd.).<ref name="Zagreb 2007"/><ref>Ranjena crkva u Hrvatskoj / Uništavanje sakralnoga hrvatskoga naslijeđa (1991.-1995.): Hrvatska biskupska konferencija, Hrvatski informativni centar, Hrvatska matica iseljenika, Državni ured za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara Hrvatske, Zagreb, 1996.</ref><ref>Crkveni ured za kulturna dobra, analecta, br. 4, Zagreb 2007.</ref><ref>L. Kalmeta, [http://www.slobodnadalmacija.hr/Zadar/tabid/73/articleType/ArticleView/articleId/132687/Default.aspx ''Smilčić: potresna svjedočenja o stradanju civila''], ''Slobodna Dalmacija'', 21. ožujka 2011., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

=== Štete ===
Prema međunarodno prihvaćenim klasifikacijama ratnih šteta izravne štete odnose se na troškove za vođenje obrambenog rata, na ratne rashode, na štete prema naseljima i zaštićenim objektima, štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu, štete zbog kršenja zabrane uporabe pojedinih oružja, štete zbog kršenja prava sudionika u ratu, štete zbog uništavanja i iskorištavanja nacionalnoga bogatstva i gospodarstvenih izvora, štete počinjene pljačkom i uništenjem imovine. Počinjene su neizravne ili sekundarne štete, primjerice gubitak nacionalnoga dohotka i umanjenje društvenoga proizvoda, prisvajanje imovine hrvatskih tvrtki, štete na ime obnove gospodarstva, štete zbog duševne patnje stanovništva, demografski gubitci.

== Hrvatski vojnici ostalih narodnosti ==
''Za Vukovar su se rame uz rame borili Hrvati i branitelji 23 nacionalnosti. U obrani Hrvatske sudjelovalo ih je ukupno 35.000 iz redova nacionalnih manjina.''<ref>[http://provjereno.dnevnik.hr/clanak/provjereno/i-protiv-vlastitog-brata-se-borio-za-hrvatsku.html Za Hrvatsku se borio protiv vlastitog brata], prilog Mate Barišića, objavljeno 18.11.2011., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

=== Albanci ===
Udruga Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu ima šest ogranaka i više od 2000 članova, točnije 2200 Albanaca ima status branitelja.
Ima ih od generala ([[Rahim Ademi]] i [[Agim Čeku]]) do vojnika, 270 je časnika.<ref>[[Ivica Radoš]], [[Zoran Šangut]], "Branili smo domovinu - pripadnici nacionalnih manjina u obrani Hrvatske", Zagreb, 2013., str. 231</ref>

=== Bošnjaci ===

U postrojbama Hrvatske vojske i policije  sudjelovalo je oko 25.000 Bošnjaka.<ref>Braniteljski.hr: [http://www.braniteljski.hr/hrvatska/916-obiljezen-dan-sehida-muslimana-poginulih-u-obrani-domovine Obilježen Dan šehida - muslimana poginulih u obrani domovine], Braniteljski - u Oluji zbivanja, 19. srpnja 2015.<br>"''Prema riječima predsjednika Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske Muharema Tahirovića, u Domovinskom ratu sudjelovalo je oko 25.000 Bošnjaka, od kojih je 1100 poginulo u Hrvatskoj vojsci. Među njima ima Albanaca, Roma, Turaka i Arapa, no većinom se radi o hrvatskim i bosanskim muslimanima danas priznatima pod imenom Bošnjaci.''", 19. srpnja 2015., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref> Postotno to je najveći doprinos jednog naroda u obrani Hrvatske. Broj od 1.100 Bošnjaka poginulih u obrani Hrvatske izuzetno je visok u odnosu na ukupan broj pripadnika bošnjačke manjine u Hrvatskoj, gdje, po službenim podatcima, živi oko 40.000 Bošnjaka.<ref>[http://web1.zagreb.hr/default.aspx?id=42065 Spomenik Bošnjacima braniteljima Hrvatske u Domovinskom ratu], zagreb.hr, 21. lipnja 2012., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><ref>[[Mirsad Bakšić]], [http://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/index.php?option=com_content&view=article&id=3069:mirsad-baki-hrvati-islamske-vjere-u-povijesti-hrvatske&catid=1:novosti&Itemid=64 Hrvati Islamske vjere u povijesti Hrvatske], Referat održan na V.-om Kongresu Hrvatskog Žrtvoslovnog Društva dne 18. srpnja 2010 u Zagrebu, Lijepa Naša Domovina Hrvatska, pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

''U Dubrovniku je od samog početka rata ukupno bilo angažirano 352 pripadnika bošnjačke nacionalnosti koji su aktivno sudjelovali u obrani grada Dubrovnika. Na muslimanskom groblju u Dubrovniku prošle godine postavljen je spomenik na mjestu gdje je pokopano šesnaest Bošnjaka poginulih u obrani grada.<ref>[[Ivica Radoš]], [[Zoran Šangut]], "Branili smo domovinu - pripadnici nacionalnih manjina u obrani Hrvatske", Zagreb, 2013., str. 71</ref>

=== Česi ===

Najveći broj [[Česi u Hrvatskoj|Čeha u Hrvatskoj]] živi u gradu [[Daruvar]]u i okolici.
Kada su [[20. kolovoza]] [[1991.]] srpski agresori izvršili minobacački napad na Daruvar, mjesni Česi, najbrojnija manjina u gradu, dali su se u obranu grada, tako da su u početnoj fazi Domovinskog rata, Česi činili 30% dragovoljaca gradske obrane.
Iz tog vremena ostala je poznata izjava [[Rade Čakmak]]a, jednog od vođa srpske pobune, koji je rekao da Hrvate treba zakopati u zemlju do ramena i tanjuračama preči preko glava, a od Čeha napraviti robove koji će za njih besplatno raditi.
Početkom rujna 1991. u dvorištu policijske postaje Daruvar, oformljen je prvi vod [[ZNG]]-a od pričuvnog sastava policije koji se nakon pada vojarne "Polom" popunjavao sa civilima iz okolnih hrvatskih i čeških sela i u konačnici prerastao u pukovniju u kojoj je velik broj pripadnika bio češke nacionalnosti.

=== Romi ===

''U mojoj 99. brigadi bilo je 36 Roma dragovoljaca. Prema mojoj procjeni, računajući Rome u Osijeku, Sisku, Rijeci, Gradiški, Roma dragovoljaca bilo je oko 500. U sisačkoj Brigadi 'Marijan Celjak', koja je dobila ime po poginulom zapovjedniku, bilo je oko 70 Roma iz Siska.''<ref>Nusret Seferović u [[Ivica Radoš]], [[Zoran Šangut]], "Branili smo domovinu - pripadnici nacionalnih manjina u obrani Hrvatske", Zagreb, 2013., str. 228</ref>

=== Srbi ===
{{Glavni|:Kategorija:Srbi koji su se borili protiv Velike Srbije|l1=Srbi koji su se borili protiv velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku}}

Hrvatska država se s ponosom sjeća onih hrvatskih vojnika ostalih narodnosti te značajnoga broja Srba koji su branili svoju hrvatsku domovinu. Onih koji su spašavali živote svojih hrvatskih susjeda ili ako ništa drugo moralno postupali dovodeći samoga sebe u opasnost kako bi smanjili muke Hrvata.

Dubrovački [[Srbin]] [[Jovan Sredojević]], zastavnik [[JNA]], sabotirao je 1991. godine [[radar]], kojega JNA potom nije mogla koristiti, obavljao je zadatke za Hrvatsku vojsku, s otočanima organizirao izvlačenje vojnika iz vojarne na Mljetu te uskladištenu hranu dijelio mještanima. [[Šibenik|Šibenčani]] se sjećaju [[Željko Baltić|Željka Baltića]],<ref>{{citiranje www |naslov=Željko Baltić - Biografija |url=http://www.vojska.net/hrv/zivotopis/b/baltic/zeljko/ |izdavač=Vojska.net |dan=|autor=|preuzeto=1. prosinca 2010.}}</ref> [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatskoga Srbina]] koji je kao [[zapovjednik]] obrane otoka [[Žirje]] i 3. topničkoga odjela<ref>{{citiranje www|naslov=Dan kad su spašeni Šibenik i Hrvatska|url=http://www.slobodnadalmacija.hr/%C5%A0ibenik/tabid/74/articleType/ArticleView/articleId/22413/Default.aspx|izdavač=[[Slobodna Dalmacija]]|dan=15. rujna 2008.|autor=Stanko Ferić|preuzeto=1. prosinca 2010.}}</ref> prešao na hrvatsku stranu i topove sa Žirja nije upotrijebio protiv Šibenika nego protiv tenkova JNA, čime je spriječen pad grada i moguće presijecanje Hrvatske na dva dijela. U [[Voćin]]u je preminuo S. N. – 77-godišnji voćinski Srbin – u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede.<ref name="amnesty"/>

[[Vukovar]] se sjeća vukovarskoga Srbina [[Predrag Gagić|Predraga Gagića]] i njegovoga brata Nenada, koji su se priključili Hrvatskoj vojsci u obrani grada,<ref>{{citiranje www|naslov=Vukovar: jedna ulica podijelila grad - na Hrvate katolike i pravoslavce i na Srbe pravoslavce|url=http://www.hrvatskipravoslavci.com/index.php?option=com_content&view=article&id=81:vukovar-jedna-ulica-podijelila-grad-na-hrvate-katolike-i-pravoslavce-i-na-srbe-pravoslavce&catid=1:vijesti&Itemid=10|izdavač=|dan=3. ožujka 2010.|autor=|preuzeto=30. studenoga 2010.}}</ref><ref name="sd">{{citiranje www|naslov=Jovan je branio Hrvatsku : Naša domovina|url=http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/71670/Default.aspx|izdavač=[[Slobodna Dalmacija]]|autor=Matko Biljak|dan=26. rujna 2009.|preuzeto=23. studenoga 2010.}}</ref> te se moramo sjetiti [[Aleksandar Jevtić|Aleksandra Jevtića]], vukovarskoga Srbina – Vukovarca koji je kao zatvorenik izdvojio 150 Hrvata u [[logor Stajićevo|logoru Stajićevo]] te ih tako zaštitio od premlaćivanja, stavljajući vlastiti život u opasnost. Također, održani su razni antiratni prosvjedi u [[Beograd]]u i [[Crna Gora|Crnoj Gori]] 1991. i 1992. godine.

Sve to govori da Domovinski rat nije bio etnički sukob, već borba za pravo jedne države na slobodu i samostalnost. Iako je Jevtić odlikovan [[2009.]] godine za svoju hrabrost,<ref>{{citiranje www|naslov=Predsjednik Mesić dodijelio odlikovanja|url=http://dns1.vjesnik.hr/html/2009/03/19/Clanak.asp?r=unu&c=3|izdavač=[[Vjesnik]]|autor=Ivana Knežević|dan=19. ožujka 2009.|preuzeto=16. studenoga 2010.}}</ref> tematika hrvatskih branitelja srpske i ostalih narodnosti još uvijek nije dovoljno valorizirana, a njezinim rasvjetljavanjem bi se razjasnio i otklonio crno-bijeli pogled na Domovinski rat.

== Propagandno-psihološki rat ==
{{glavni|Antihrvatska propaganda i Domovinski rat}}

Prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata odvijale su se brojne aktivnosti raznorodnih čimbenika koje nije moguće nikako drugačije objasniti nego kao propagandno-psihološki, ili informativno-obavještajni rat. U takvim aktivnostima prednjačile su Srbija i velikosrpski krugovi na vlasti u Crnoj Gori te države nesklone Hrvatskoj.<ref>Vidi izvješća i pisanja inozemnih medija. [http://public.carnet.hr/mvp_news/di/Kolovoz95/ Dnevna izvješća MVP RH. Kolovoz 1995.]</ref> Krajem vojnih operacija ovaj rat nije prestao, nego se nesmiljenom žestinom nastavio.<ref>[[Davor Domazet-Lošo]], ''Hrvatski domovinski rat 1991.-1995. - strateški pogled'', Udruga Hrvatski identitet i prosperitet/Matica hrvatska ogranak Sinj, Zagreb, 2010., str. 22., {{ISBN|978-953-7440-07-7}}.</ref>

=== Propagandno-psihološke aktivnosti prije Domovinskog rata ===

Velikosrpska propaganda imala je glavno uporište u [[Memorandum SANU|Memorandumu SANU]], kojim je zadan cilj promjena granica Srbije:
{{citat|Radi zadovoljenja legitimnih interesa Srbije, neizbežno se nameće revizije tog Ustava. Autonomne pokrajine bi morale postati pravi sastavni delovi Republike Srbije|Memorandum SANU, točka 10.}}
[[Antibirokratska revolucija]] [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]] ispunila je ovaj cilj, ali srpski narod je ostao "ugrožen" u drugim republikama SFRJ. Lažnost takvih tvrdnji dobro je poznata, još je [[Bruno Bušić]] pisao o natprosječnoj zastupljenosti nehrvata a posebno Srba u "hrvatskoj" miliciji i među oficirima JNA, ali govornici na mitinzima održavanima u SR Hrvatskoj nastavili su vikati da su ugroženi. Kad se zakotrljala lavina, još ju je uvijek lako mogao zaustaviti onaj tko je plaćao prijevoz autobusima iz Srbije na mitinge u Hrvatskoj, ali to mu nije bio interes, jer interes mu je bila promjena granica Srbije. [[KOS]] je bio važan čimbenik u provođenju ovoga plana. [[SPC]] još 2015. godine tolerira antihrvatsku propagandu na internetskim stranicama Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj<ref>[http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/21842-t-vukovic-mrznja-i-masta-iz-srpske-pravoslavne-crkve.html T. Vuković: Mržnja i mašta iz Srpske pravoslavne crkve], Dokle laži na mrežnim stranicama Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, Tomislav Vuković, Hrvatski tjednik, objavljeno 24. studenoga 2015., pristupljeno 27. studenoga 2015.</ref> dok su [[Uloga Srpske pravoslavne crkve tijekom velikosrpske agresije|pojedinci unutar SPC-a]] tijekom rata zauzimali i širili u najmanju ruku nekršćanske stavove.

=== Propagandno-psihološke aktivnosti za vrijeme Domovinskog rata ===
{{glavni|Uloga srpskih medija u ratovima za Veliku Srbiju}}

Iako gadljiv, najslikovitiji primjer ratne propagande je priča o navodnih ''40 zaklanih beba u Vukovaru'' 1991. godine.<ref>[http://www.vreme.com/arhiva_html/431/8.html Politika falsifikata], objavljeno 23. siječnja 1999., pristupljeno 27. studenoga 2015.</ref> Vidovi ovog rata su [[blaćenje]] i [[etiketiranje]] hrvatskog naroda, hrvatske države, etiketiranje hrvatske borbe za državnu, narodnu i jezičnu samostalnost i samobitnost, negiranje hrvatskog naroda i hrvatskog jezika, pomaganje [[partikularizam]]a - posebice u medijima, izrugivanje hrvatskim vojnim uspjesima, kulturnim dosezima, jezičnom osamostaljivanju, napadanje svakog kulturološkog i inog udaljavanja od Srbije, sijanje mržnje među Hrvatima temeljem zemljopisnog podrijetla, podvajanje Hrvata, preuveličavanje zločina u ratu počinjenih sa hrvatske strane, lažući o tome da Hrvatska ne kažnjava vlastite prekršitelje (a samo u Osijeku 13. lipnja 1992. podignute su optužnice protiv 422 hrvatska vojnika koji su se ogriješili o zakon) omalovažavanje, prešućivanje i sakrivanje srpskih zločina nad Hrvatima i Hrvatskoj odanim manjinama. Omalovažavaju se hrvatski vojni uspjesi, prikazuje ih se kao zločinačke akcije, a ne kao legitimno pravo naroda na oslobođenje od okupacije.

Medijski se napada naglašavanje postojanja stratišta na kojima su masovno smaknuti Hrvati i Hrvatskoj odani pripadnici manjina. Isto je i sa masovnim grobnicama (u koje su ti ljudi pobacani kao otpadno meso), kojima je bio cilj sakriti velikosrpski zločin nad Hrvatima. U tom informacijskom ratu prikazuje se to kao neku ultranacionalističku retoriku, "otvaranje starih rana", "neokretanje budućnosti". Informiranost hrvatskih građana o pojedinim masovnim grobnicama je nikakva, jedini izuzetak je Ovčara, a o ostalima znatno slabija. Medijski se omalovažava ili vrlo slabo pokriva sjećanje na hrvatske žrtve, tako da svaki pokušaj dostojanstvenog obilježavanja sjećanja na svoje nedužne civilne žrtve kao što primjerice država Izrael dostojno obilježava spomen na žrtve svog naroda u holokaustu, završava samo kao jednominutna vijest.

=== Propagandno-psihološke aktivnosti nakon završetka Domovinskog rata ===
{{glavni|Krivotvorine i podmetanja nakon završetka Domovinskog rata}}

Nakon završetka Domovinskog rata, propagandno-psihološke aktivnosti ostale su jedine kojima se poraz na bojištu mogao pokušati smanjiti, pokušajem izjednačavanja ratnih zločina obje strane i pokušajem podjele ratne krivnje podjednako. Iako je to nemoguće, jer leševi Ovčare, Srebrenice i Prijedora među mnogim drugim jasno govore tko je bio agresor a tko napadnuti, pokušaji izjednačavanja zločina i krivnje nakon završetka Domovinskog rata dolaze u fokus tijekom [[Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije|brojnih suđenja u Haagu]].

Osim Srba, čiji je politički interes za podjelu ratne krivnje podjednako razumljiv kao i interes za izjednačavanjem ratnih zločina, kako bi se sudske kazne odgovornih Srba umanjile ili izbjegle, određen broj pripadnika hrvatske politike i medija plasirao je krivotvorine i podmetanja u hrvatski medijski prostor iz nepoznatih razloga. [[HNES]] je zbog takvih moralno upitnih krivotvorina i podmetanja etički osudio za izdajstvo Hrvatske između ostalih bivše predsjednike RH Stjepana Mesića<ref>[http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/veliki-dan-za-hrvate-osudeni-stjepan-mesic-vesna-pusic-milorad-pupovac-793979 VELIKI DAN ZA HRVATE: Osuđeni Stjepan Mesić, Vesna Pusić i Milorad Pupovac], J. Jakšić, objavljeno 18. travnja 2015., pristupljeno 27. studenoga 2015.</ref> i Ivu Josipovića.<ref>[http://www.viktimologija.com.hr/index.php/priopcenja/587-hnes-eticka-osuda-za-veleizdaju Etička osuda za veleizdaju protiv Ive Josipovića, objavljeno 6. prosinca 2014., pristupljeno 27. studenoga 2015.]</ref>
<!--
Zbog dvodesetljetnog nemara hrvatskih vlastiju, zbog iznimne aktivnosti obavještajca-ministra pobunjenih Srba [[Savo Štrbac|Save Štrpca]] te uz potporu hrvatskih političkih elita nakon 2000. koje su se opredijelile za "potpunu suradnju" i glumljenje "lokomotive Zapadnog Balkana", potpuno nesankcionirano prolaze lažna okrivljavanja Hrvatske vojske za smrti Srba s oslobođenih područja. Istraživanja [[Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata|Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata]] utvrđeno je do studenoga 2007. da je od ukupnog broja poginulih Srba, 300 je ubijeno u međusobnim srpskim obračunima, 236 je umrlo prirodnom smrću, 417 je izgubilo nesretnim slučajem.<ref name="Piskač">Urednički komentar. [[Nenad Piskač]]: Poražavajući kriterij, str. 5, ''[[Hrvatsko slovo]]'', petak, 2. studenoga 2007.</ref> Odnos broja poginulih i nestalih muškaraca prema broju poginulih i nestalih žena prema organizaciji srpskog obavještajca Save Štrpca je 15%, dok je prema podatcima HMDCDR žena je 4,3%; HMDCDR je ustanovio sa sigurnošću da barem 400 Srba sa Štrpčevog popisa nisu ubile hrvatske postrojbe što svjedoči da te brojke nisu slučajne pogrješke, nego ciljano ocrnjivanje Hrvatske vojske.<ref name="Piskač"/> Neke od 670 civilnih srpskih žrtava tijekom i nakon Oluje koje se pripisuje da ih je ubila Hrvatska vojska su žrtve muslimanskih snaga, neki Srbi su nestali i njihova sudbina se ne zna, neke su pregazili srpski tenkovi, dio ih je stradao tako da su se sami ubili, ljudi su u očaju i rastrojstvu ubijali članove svoje obitelji, o čemu svjedoče i srpski izvori (knjige žena iz područja pod kontrolom pobunjenih Srba).<ref>[http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews[cat]=415&cHash=549699fb87 HRT] Emisija Puls Hrvatske od 2. svibnja 2011. na HRT. Gosti [[Ante Nazor]], [[Ivan Zvonimir Čičak]], [[Zoran Pusić]], [[Vesna Bosanac]].</ref>

I u izvješćima izbjeglih Srba spominju se stradanja Srba i civila ostalih narodnosti i od djelovanja srpske vojske te međusobna ubojstva i samo ubojstva Srba tijekom povlačenja, što je u medijsko-diplomatskoj hajci od strane država i ustanova nesklonih Hrvatskoj i medija u njihovom vlasništvu prešućeno ili ignorirano. Nadalje, zapis u knjizi HHO-a objavljenoj 2001. pokazuje da su pobunjeni Srbi ubijali Srbe koji nisu htjeli ići u evakuacijsku kolonu. O evakuaciji su ih obavijestile njihove vlasti. Utjerali su im veliki strah od Hrvatske vojske, a oni Srbi koji nisu bježali, morali su se skriti, da ih ne bi ubili Srbi. Zabilježeno je izjavama svjedoka Srba da su srpske vojne, paravojne, milicijske i paramilicijske snage išle po kućama i provjeravali da li ljudi idu, a one koji nisu htjeli ići, ubijali, prebijali, pucali po njima. Dio se naknadno priključio evakuacijskoj koloni zato što su bile zaostale grupe za teror. Dio objekata (kuća, zgrada) na okupiranom području zapalili su sami Srbi prilikom povlačenja tijekom Oluje. Dosta objekata kao što su bolnice, pošte, hotele, policijske postaje, skladišta s oružjem koje Srbi nisu uspjeli izvući, pobunjeni su Srbi minirali ili zapalili nakon odlaska, da ne padnu Hrvatima u ruke.<ref name="Hrvojnik-3dio">[http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/3452011/domovinskirat.asp Hrvatski vojnik] Podatci iz srbijanskih izvora o stradanju srpskoga stanovništva u Oluji za koje nisu odgovorne hrvatske snage (III. dio)</ref> O stradavanju srpskih civila i zapaljenim kućama prije dolaska Hrvatske vojske na do tada okupirano područje pisali su i srpski izvori.<ref name="Hrvojnik-3dio"/><ref>''Žene Krajine - rat, egzodus i izbeglištvo'', Beograd, 1996., 127-128., 262-263.</ref>

Jedan od vidova problema je i taj što je najdojmljiviji film o hrvatskom gradu mučeniku - Vukovaru nije snimio hrvatski filmski umjetnik, nego je čast spasio inozemac koji je snimio takvi film (film [[Harrisonovo cvijeće]]). Hrvatsko gledateljstvo praktično nije imalo poštenu prigodu upoznati se s tim filmom<ref name="Zaboravljene žrtve">[http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=208&catid=21&Itemid=239 Glas Koncila] Tomislav Vuković: Zaboravljene hrvatske žrtve (2) - Zašto se ne zna za jedanaest Vidakovićevih najbližih, 22. srpnja 2007., str. 25.</ref>, a brojni i danas ne znaju da taj igrani film, u kojem igraju poznati [[hollywood]]ski glumci postoji, dok se [[pamflet]]istički filmovi patetično niske umjetničke kvalitete, čijem je snimanju jedina svrha bila ocrniti hrvatske postrojbe i hrvatsku borbu za samostalnost, prikazuje kao vrhunska djela, i ustrajno ih prikazuje u udarnim terminima na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, iako je hrvatsko gledateljstvo višestruko pokazalo da ih uopće ne zanimaju ti filmovi (nikakva gledanost u kinima).

Poseban je problem sakrivanja informacijâ o pobijenim hrvatskim obiteljima. Hrvatska javnost uopće nije upoznata ni sa jednim slučajem pobijenih hrvatskih obitelji na području pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba<ref name="Zaboravljene žrtve"/>. Zasluge za to imaju "sluganski krugovi u hrvatskoj političkoj eliti, brojne licemjerne nevladine udruge dvostrukih mjerila, nekoliko zlonamjernih znanstvenika s unaprijed zadanim tezama i beskrupulozni medijski moćnici"<ref name="Zaboravljene žrtve"/>.

Srbijanski su akademici 1995. objavili novi [[Memorandum SANU iz 1995. godine|Memorandum]]<ref>[http://www.bookdepository.co.uk/Memorandum-Sanu-Iz-1995-Godine-Jakov-Sirotkovic/9789531540742] [[Jakov Sirotković]]: ''Memorandum SANU iz 1995. godine: ([[kritički osvrt]] na knjigu Koste Mihailovića i Vasilija Krestića "Memorandum SANU", odgovori na kritike, izdanje SANU, Beograd 1995.)'', Predavanja održana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sv. 69./izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Birotisak, Zagreb, 1996., [[undefined/9531540748|{{ISBN|9531540748}}]]</ref>, a onaj koji je dobio ime "drugi", [[Drugi Memorandum SANU]], memorandum iz 2012., usmjeren je na saniranje štete što ga je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na Hrvatsku i BiH, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Sadrži skup unutarnjo- i vanjskopolitičkih mjera kojima bi se umanjila i uklonila krivnja Srbije za agresiju na Hrvatsku, a od prvotnog izjednačivanja krivnje, naposljetku svaliti krivnju za rat na Hrvatsku.
-->

=== Inicijativa za zaštitu digniteta Domovinskog rata ===

Nakon smrti [[Franjo Tuđman|prvog hrvatskog predsjednika]] intenzivirana je formalna i neformalna suradnja Hrvatske sa sudom u Haagu. Primjer neformalne suradnje su transkripti sastanaka prvoga predsjednika koji su dostavljeni haaškom Tužiteljstvu 2003. godine ili ranije, dok je Vlada RH skinula s njih oznaku tajnosti 20. listopada 2004., dakle Vlada je naknadno skinula oznaku tajnosti.<ref>[http://slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/136798/Default.aspx Transkripti s Pantovčaka Haagu poslani ilegalno], Zdravka Soldić-Arar, objavljeno 3. svibnja 2011., pristupljeno 13. rujna 2015.</ref>

Kako predsjednik i vlada RH nisu pružali znatniji otpor pokušajima podjele ratne krivnje i izjednačavanja ratnih zločina, nego su ih tolerirali iz neznanja ili nekompetencije, u prvoj godini mandata Stjepana Mesića 12 generala potpisalo je [[s:Pismo 12 generala|otvoreno pismo]] kojim između ostaloga traže:
{{citat|Pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskoga rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja|[[s:Pismo 12 generala|Pismo 12 generala]], 28. rujna 2000.}} 
Mesić je reagirao s umirovljenjem generala, na što su reakcije bile dvojake, Ivica Račan podržao je Mesića,<ref>[http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000930/novosti.htm Jedino moguće rješenje],''Mnogima je žao što je do ovoga došlo. Grešku su učinili oni koji su na nedopušteni način ušli u politiku i političku arenu. Aktivni generali ne mogu na ovaj način biti prisutni u političkoj borbi.'', Anita Belak-Krile, objavljeno 30. rujna 2000., pristupljeno 13. rujna 2015.</ref> [[Andrija Hebrang (sin)|Andrija Hebrang]] kritizirao je Mesića:
{{citat|Dvanaest generala se javilo s ciljem da izrazi negodovanje zbog negativizacije Domovinskog rata, rušenja ugleda hrvatskih časnika i niza poteza nove vlasti koji su doveli do sužavanja hrvatskog nacionalnog ponosa na koji ima pravo svaki narod|Andrija Hebrang za Hinu 30. rujna 2000.}}

Do drugostupanjske oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču (Čermak je oslobođen ranije), skoro punih 12 godina, nastavljen je pritisak dijela hrvatskih medija u cilju negativizacije odnosno kriminalizacije Domovinskog rata, za što je primjer kratkotrajno dostupni članak Jutarnjega lista novinarke Snježane Pavić u kojemu napominje kako se zapravo radi o suđenju zločinačkoj politici autoritarnog Franje Tuđmana, te da će se presudom konačno staviti točka na "i" utvrđenju ratne Hrvatske kao zemlje koja je počinila organizirani zločin. Nakon objavljivanja oslobađajuće presude članak je nestao s internetskih stranica Jutarnjega lista.<ref>[http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=28763:snjeana-pavi-etnikua-jugoslavenua-ili-sponzorua&catid=43:glas-hrsvijeta&Itemid=151 Sudac Meron danas će pročitati konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana], Srđan Liković, objavljeno 8. kolovoza 2013., pristupljeno 13. rujna 2015.</ref>

Nakon Mesića došao je Josipović, čije je objašnjenje nastanka rata kao "''konglomerata loših politika''" kolumnist [[Ivica Šola]] oštro osudio:<ref>[http://www.vecernji.hr/hrvatska/iza-konglomerata-losih-politika-krije-se-agresija-na-hrvatsku-932580 Iza 'konglomerata loših politika' krije se agresija na Hrvatsku], Ivica Šola, objavljeno 13.4.2014., pristupljeno 13. rujna 2015.</ref>
{{citat|Time su sve interpretacije nastale na Miloševićevoj točki gledišta, pa i ova predsjednika Josipovića o “konglomeratima loših politika”, pale u vodu, što su utvrdili ne Pero i Đuro, već najviše međunarodne sudske instancije. Jadna je država u kojoj stavovi predsjednikova savjetnika odražavaju stavove britanske vanjske politike, a stavovi predsjednika te države o događajima devedesetih korespondiraju sa stavovima balkanskog krvnika Miloševića. Ta jadna država zove se Hrvatska.|Ivica Šola u Večernjem listu 13.4.2014.}}

Nakon što je Josipović izgubio izbore u kojima je tražio drugi mandat, pojavile su se naznake pozitivnog tretmana Domovinskog rata i u prijedlogu predsjednika Županijskog suda u Zagrebu [[Ivan Turudić|Ivana Turudića]], koji je radi zaštite digniteta Domovinskog rata i da bi se smirile tenzije u društvu vidljive i u prosvjedu ratnih veterana u Savskoj 66, u ožujku 2015. predložio da se uvede promjena u Kaznenom zakonu kojim bi se poslala poruka da država štiti najviše društvene vrijednosti poput Domovinskog rata, a kojom bi hrvatskim braniteljima uklonili osjećaj da nisu dovoljno cijenjeni, s obzirom na uvrede koje su pretrpjeli (nazivi kao "neoustaška gamad, gnjide, šatordžije, šatoraši") neusporedive s Amerikom, gdje se nikada ne bi moglo vrijeđati ratne veterane i vojne invalide. Turudić je dao prijedlog "''o kojem bi trebalo provesti široku raspravu u kojoj bi se izjasnili pravnici i političari, stručnjaci i šira javnost''", po kojem bi poricanje prirode Domovinskog rata bilo kazneno djelo. Predlaže da se propiše kazna od tri ili pet godina zatvora za teze kao što su one "''da Domovinski rat nije bio obrambeni, da nije bio agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje''", teze o "''dogovorenom ratu ili ratu smišljenom zbog pljačke''". Kažnjiva bi bila tvrdnja da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku. Isto tako kažnjiva bi bila tvrdnja da Domovinski rat nije oslobađajući. Turudić je naglasio da se ne namjerava uvesti [[verbalni delikt]] kakav je postojao u jugokomunizmu, nego da se pokaže da država štiti najviše društvene vrijednosti kao što je Domovinski rat. Novim zakonom bi se sankcionirali pojedinačni zločini. Zbog toga bi kažnjivi bili "''samo najteži oblici kršenja zakona, i to počinjeni s izravnom namjerom, što znači da je potrebno dokazati da je netko htio počiniti kazneno djelo i bio svjestan njegovih posljedica''". Ovakvo zakonsko rješenje nije novitet niti precedans u demokratskom svijetu. Slični zakoni postoje u Francuskoj, gdje se sankcionira poricanje ratnih zločina u Alžiru, a u Njemačkoj postoje zakoni kojima se sankcionira poricanje holokausta.<ref>(nepotpisani članak): [http://www.glas-slavonije.hr/264367/1/Turudic-predlaze-zatvor-ako-se-Domovinski-rat-nazove-gradjanskim-ratom Turudić predlaže zatvor ako se Domovinski rat nazove građanskim ratom], ''Glas Slavonije'', 20. ožujka 2015., pristupljeno 21. ožujka 2015.</ref><ref>(Ivana): [http://www.tinolovka-news.com/vijesti-hrvatska/72073-pobuna-medijskih-kriminalaca-i-lijevih-fasista-zasto-je-prijedlog-suca-turudica-o-domovinskom-ratu-idealan-za-hrvatsku Zašto je prijedlog suca Turudića o Domovinskom ratu idealan za Hrvatsku? ], Tinolovka News, 20. ožujka 2015., pristupljeno 21. ožujka 2015.</ref><ref>[http://direktno.hr/en/2014/direkt/10776/Gjenero-Turudi%C4%87eva-inicijativa-te%C5%A1ko-%C4%87e-pro%C4%87i-jer-je-on-u-nemilosti-SDP-a.htm Gjenero: Turudićeva inicijativa teško će proći jer je on u nemilosti SDP-a], direktno.hr, Razgovarao s [[Davor Gjenero|Davorom Gjenerom]]: Josip Senjak, 19. ožujka 2015., pristupljeno 21. ožujka 2015.</ref>

== Bilanca ==
Do [[18. svibnja]] [[2011.]] godine u Republici Hrvatskoj se je otkrilo 143 masovne grobnice. Najviše ih se nalazi u Vukovarsko-srijemskoj županiji a druga županija po brojnosti istih je Sisačko-moslavačka županija. 1009 se osoba vodi kao nestale, od čega samo na području Sisačko-moslavačke županije njih 236.<ref>Mate Piškor, [http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/138213/Default.aspx ''Još jedna masovna grobnica: četnici pobili sve stanovnike Kostrića, nitko nije kažnjen''], ''Slobodna Dalmacija'', 18. svibnja 2011., pristupljeno 12. rujna 2015.</ref>

== Vojne snage ==

'''1992.'''
*HV: potkraj 1992. u vojsci je bilo 127.966 ljudi<ref name="Marijan_HR">[[Davor Marijan]], Hrvatsko ratište 1990.-1995. u Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Školska knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., str. 101</ref>
*RSK: 262 tenka, 56 ostalih oklopnih vozila, 1360 topničkih oruđa, 65.000 komada raznog streljačkog oružja<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Zagreb, 2008., str. 400, bilješka 51 VSA MORH, GŠTO RSK, jul 1992., Pregled stanja MTS</ref>
*BiH (Srbi):oko 300 tenkova, 231 topničko oruđe velikog kalibra, 24 zrakoplova, 20 helikoptera, četiri raketna divizijuna PZO, veća količina pješačkog oružja i streljiva<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Zagreb, 2008., str. 400, bilješka 55 Izlaganje [[Dobrica Ćosić|Dobrice Ćosića]], Vojska, 16.7.1992., 4</ref>

'''1993.'''
*HV: u vojsci je bilo 116.237 ljudi<ref name="Marijan_HR" />
 
'''1994.'''
*[[Hrvatska]]: 90.784 vojnika<ref name="Marijan_HR" />, 320 topničkih oruđa za potporu u kalibru od 105 do 203&nbsp;mm<ref name="Marijan_Oluja37">[[Davor Marijan]], Oluja, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2007., str. 37</ref>
*RSK: 20 do 25 tisuća vojnika, 300 tenkova, 295 raznih oklopnih bojnih vozila, 360 topničkih oruđa kalibra od 100 i više milimetara<ref name="Marijan_Oluja38">[[Davor Marijan]], Oluja, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2007., str. 38</ref>
*[[Bosna i Hercegovina]] ([[Armija BiH]]): 220 000 i svi su u kopnenoj vojsci; 40 tenkova.

'''1995.'''
*Hrvatska : između 96.800 i 205.397 vojnika<ref name="Marijan_HR" />; nakon [[Operacija Bljesak|Bljeska]] 232 tenka, 40 zrakoplova (26 bojnih), 22 helikoptera (10 bojnih)<ref name="Marijan_Oluja37" />, oko 350 topničkih oruđa<ref>[[Hrvoje Kekez]], "Bitke prekretnice hrvatske povijesti", Mozaik knjiga, Zagreb, 2010., str. 132</ref>
*RSK: oko 43.000 vojnika<ref name="Marijan_Oluja38" />
*Bosna i Hercegovina: 18000 i 31 tenk.
<!--
'''1996.'''
*Hrvatska: 64 700 od toga u kopnenoj vojsci 63 000; 250 tenkova i 25 aviona.
*Srbija: 113 900 ( 90 000 ); 1 360 tenkova i 94 aviona.
*Bosna i Hercegovina: 92 000 vojnika i 75 tenkova.

'''1997.''':
*Hrvatska : 58 000 ( 50 000 ); 30 aviona i 285 tenkova.
*Srbija: 114 200 ( 90 000 ); 1 270 tenkova i 123 aviona
*Bosna i Hercegovina: 90 000 i 130 tenkova
*Pobunjeni Srbi u Bosni: 30 000; 570 tenkova i 20 aviona.
-->

== Domovinski rat u medijima ==
{{glavni|Domovinski rat u medijima}}

Domovinski rat je tema većeg broja hrvatskih filmova, iako je podzastupljen u odnosu na broj filmova o partizanima snimljen u [[SFRJ]]. Najgledaniji film s temom Domovinskog rata i istovremeno najgledaniji hrvatski film u domaćim kinima<ref>[http://www.filmski-programi.hr/baza_film.php?id=112 Kako je počeo rat na mom otoku], ''ovaj spoj pučke komedije i (patetične) tragedije naišao je na oduševljen prijam publike, pa je s 346 tisuća gledatelja postao najgledaniji hrvatski film u domaćim kinima u devedesetima'', pristupljeno 5. siječnja 2015.</ref> od 1990. do 2015. je [[Kako je počeo rat na mom otoku]], satiričan prikaz rata [[Vinko Brešan|Vinka Brešana]], najbolji akcijski ratni film je [[Broj 55]] [[Kristijan Milić|Kristijana Milića]].

Stripovi ([[Super Hrvoje]]), popularna kultura (sličice Cro-army), filatelija, književna i likovna djela na temu Domovinskog rata. U sklopu ''Strip revije'' [[Večernji list|Večernjeg lista]] izlazi u [[srpanj|srpnju]] [[2014.]] posebno izdanje stripova na temu Domovinskog rata priznatih hrvatskih strip-crtača ([[Julio Radilović]] i dr.)<ref> Novaković, M. (ur.), 2014: [https://archive.org/details/domovinskiratustripustriprevijavecernjeglista/mode/2up Domovinski rat u stripu] ''Strip revija Večernjeg lista'', srpanj 2014. (pristupljeno 10. travnja 2020.) </ref>

=== Domovinski rat u videoigrama ===
Godine 1997. je napravljena igrica [[Free Croatia]].

Godine 2005. je razvijana igrica [[CroArmy]] koja je trebala biti (FPS), no projekt je zastao. Bila je predviđena da obrađuje "tematiku Hrvatskog Domovinskog rata (rata za neovisnost i osamostaljenje Hrvatske). Namjera projekta je da se što vjernije prikaže teror koji su Srbi vršili nad Hrvatima te Hrvatska čvrsta volja i hrabrost kako bi se izborila samostalnost naše voljene Domovine". Razine su bile napravljene da bi bile što objektivnije po stvarnim događajima i točnom povijesnom slijedu. Još jedna od namjera projekta bila je prikazati hrvatskom narodu što vjernije rat, odati počast hrvatskim braniteljima za ono što su postigli. Bilo je predviđeno da se igra služi [[engine]]om [[TrueVision3D]].<ref>croarmy.gamer.hr (neaktivna poveznica)</ref><ref>[http://free-st.htnet.hr/croarmy/ Croarmy - projekt igre o Domovinskom ratu]</ref><ref>{{Citiranje časopisa |url=http://croarmy.gamer.hr/novosti.htm |accessdate=7. travnja 2005. |title=Croarmy |archiveurl=https://web.archive.org/web/20050407095607/http://croarmy.gamer.hr/novosti.htm |archivedate=7. travnja 2005. }}</ref><ref>[https://web.archive.org/web/20050415154046/http://croarmy.gamer.hr/forum/ CroArmy] Forum s mnoštvom informacija</ref>

==Ostalo==
*Jedan od branitelja Vukovara bio je i zagrebački glumac Sven Lasta, koji je 1992. godine napisao čuvenu pjesmu "Piše Sunja Vukovaru".<ref>http://www.vpz.hr/2018/02/28/ultramaraton-velikog-do-malog-vukovara-podrsku-grada-virovitice-gradonacelnika-ivice-kirina-glasnici-istine-spojit-ce-vukovar-sunju/</ref>

== Povezani članci ==
* [[Deklaracija o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske]] ([[Narodne novine]], br. 19 od 23. travnja 1991.)<ref>[http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1991_04_19_588.html Narodne novine], pristupljeno 12. rujna 2015.</ref><ref>[http://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/94b579567876f9fcc1256965002d1bf4/c1256a25004a262ac1256c6f00513276/$FILE/U-X-2271.pdf Praksa Ustavnog suda HR]</ref>(donesena na zaj. sjednici svih triju vijeća održanoj 17. travnja 1991.)
* [[Popis masovnih zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu]]
* [[Uloga srpskih medija u ratovima za Veliku Srbiju]]
* [[Tužba za genocid protiv Jugoslavije]]
* [[Bedem ljubavi]]

== Bilješke ==
{{izvori|2}}
{{Hrvatski informativni centar}}
{{Hrvatski vojnik}}

== Vanjske poveznice ==

=== Ostali projekti ===
{{wikizvor|Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini/II. Domovinski rat, oslobođenje okupiranih područja i oružane snage}}
{{WProjekti
|commons        =
|commonshr      =
|commonscat     = Croatian War of Independence
|commonscathr   = Domovinski rat
|commonscat2    = The Homeland War
|commonscathr2  = Izložba Domovinski rat u Hrvatskom povijesnom muzeju
|wikivrste      = 
|wikivrstehr    =
|wikizvor       = Deklaracija Hrvatskog državnog sabora o Domovinskom ratu 
|wikizvor_autor = 
|wječnik        = 
|wikiknjige     = Domovinski rat
|wikicitat      = 
}}

=== Mrežne stranice ===
* [https://web.archive.org/web/20010306191823/http://www.hrt.hr/tudjman/domovinski.htm HRT: Domovinski rat]
* [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/rat_uhrv.html Domovinski rat: vojne analize]
* [http://www.hic.hr/domov-rat00.htm HIC:Domovinski rat]
* [http://www.hic.hr/domov-rat01.htm Domovinski rat kroz srpske dokumente]
* [http://www.hrt.hr/arhiv/tudjman/domovinski.htm HRT arhiv sa snimkama "Banijska praskozorja" i "Oba su pala!" (21. rujna 1991.)]
* HIC: Ratni zločini srpskih vojnih i paravojnih postrojaba - [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/hrvatska/dalmacija/osumnjiceni00.htm u Lici i sjevernoj Dalmaciji],  [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/hrvatska/dalmacija/osumnjiceni01.htm na Banovini], [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/hrvatska/podunavlje/index.htm u hrv. Podunavlju], [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/hrvatska/banovina/index.htm u zap.Slavoniji]
* [http://www.tomislavjonjic.iz.hr/V_5_martic.html Bežanija Srba pod prezidentom Martićem] Osvrt povjesničara T. Jonjića na knjigu generala t.zv. RSK Milisava Sekulića "''Knin je pao u Beogradu''"
* [http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=1052&Itemid=137 Portal Hrvatskog kulturnog vijeća] - Što se događalo u Lici prije akcije Medački džep
* [http://www.phrkkz.hr/Knjiga/9dio/9adio/9adio.html Knjiga] Davor Runtić: Prvi hrvatski redarstvenik
* [http://www.kastav-crkva.com/hr_zrtve2.html Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje] Žrtve iz Cetingrada i Slunjskog dekanata: župe Hrvatski Blagaj, Cetingrad, Cvitović, Drežnik grad, Lađevac, Rakovica, Slunj, Vaganac, Zavalje i Korenica.
* [http://www.domovinskirat.com/content/view/4787/775/lang,hr/ Domovinski rat On Line!] Strani dragovoljci Domovinskog rata u Vukovaru
* [http://www.miljenko.info/haag.html Mrežna knjižnica »Miljenko Stojić«] Ovo nije bio građanski rat (preneseno iz Fokusa)
* {{srp oznaka}} [http://www.nin.co.rs/1999-10/14/10153.html NIN] Zloupotreba psihijatrije (stranica sadrži srbijanska tumačenja rata, ali sadrži psihološka tumačenja mentalnog sklopa Hrvata i Srba i od hrvatskih i od srpskih psihijatara)
* [http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=682&Itemid=140], [http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=743&Itemid=140], [http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=750&Itemid=140] Hrvati AMAC: Razgovor s Hrvojem Kačićem: Amnezija u Hrvata
*{{eng oznaka}} [http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=354&Itemid=140 Hrvati AMAC] Hrvoje Kačić: Why the Yugoslav Army commander has not been charged in the Hague indictment
* {{eng oznaka}} [https://web.archive.org/web/20121207055858/http://www.jblaskovich.com/PDF/AnatomyofDeceit.pdf Jerry Blaskovich, Anatomy of Deceit: An American Physician’s First-hand Encounter With the Realities Of The War In Croatia]
* Ivan Bilić: [http://hrcak.srce.hr/file/28946 Kronologija raspada SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske do 15. siječnja 1992.], National security and the future, sv.6 br.1-2. ožujak 2005.
* [http://www.index.hr/vijesti/clanak/u-karlovcu-proslavljen-dan-sehida-1100-bosnjaka-poginulo-u-hrvatskoj-vojsci-tijekom-rata/762743.aspx] , Bošnjaci u Domovinskom ratu
*[http://www.hlc-rdc.org/wp-content/uploads/2018/06/Dosije_JNA_srp_inter.pdf Dosije:JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH], Jovana Kolarić, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2018.
*[https://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/rat_uhrv.html HercegBosna.org - Rat u Hrvatskoj] Davor Domazet-Lošo: Hrvatska i veliko ratište, Udruga Sv.Jurja, Zagreb 2002.
#Primjena strategije u agresiji na Hrvatsku
#Odgovor Hrvatske na primijenjenu strategiju
#Simulirani rat
#OSLOBODILAČKE OPERACIJE HRVATSKE VOJSKE - UVJERLJIVOST VOJNE MOĆI I(ILI) PROMJENA STRATEGIJSKOG ODNOSA
Davor Marijan: Smrt oklopne brigade, Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo 2002.
#JNA U AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU 1990.-1992. GODINE
#SLAVONIJA U RATNOJ 1991. GODINI
#Oklopništvo prema planu "Jedinstvo"
#ZAKLJUČAK
*[[Josip Jurčević]]: [http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/jurcevic.htm#srbijanska%20oruzana SRBIJANSKA ORUZANA AGRESIJA NA HRVATSKU 1990. - 1995. GODINE] Medjunarodni znanstveni skup "JUGOISTOCNA EUROPA 1918.-1995.", Zagreb, 1995.
----

* [[s:Kazneni zakon#KAZNENA DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE|Kazneni zakon: Kaznena djela protiv Republike Hrvatske]]
* [[s:Kazneni zakon#KAZNENA DJELA PROTIV VRIJEDNOSTI ZAŠTIĆENIH MEĐUNARODNIM PRAVOM|Kazneni zakon: Kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom]]

{{Operacije u Domovinskom ratu}}
{{Hrvatska}}

[[Kategorija:Domovinski rat| ]]
[[Kategorija:Zaštićene stranice za neprijavljene suradnike]]
[[Kategorija:Povijest neovisne Hrvatske]]
[[Kategorija:Hrvatski ratovi]]
[[Kategorija:Srbijanski ratovi]]
[[Kategorija:Vojna povijest 20. stoljeća]]