Vidi kôd stranice Hrvatski povijesni prostor prije doseljenja Hrvata

<!--'''Hrvatski povijesni prostor prije doseljenja Hrvata'''-->{{izdvojeni članak|lipanj 2016.}}
{{Hrvatska povijest}}
[[Hrvatski povijesni prostor u prapovijesti|Najstariji tragovi]] [[evolucija čovjeka|ljudske nazočnosti]] na [[hrvatska|hrvatskom tlu]] potječu iz [[Hrvatski povijesni prostor u starijem kamenom dobu|starijeg kamenog doba]]. U špilji [[šandalja|Šandalji]] pokraj Pule i u [[punikve|Punikvama]] pokraj Ivanca otkrivene su kamene izrađevine predneandertalske rase, a ostatci [[neandertalci|neandertalskoga pračovjeka]] pronađeni su na [[krapinski pračovjek|Hušnjakovu brijegu u Krapini]]. Arheološki nalazi iz [[paleolitik]]a otkriveni su i na drugim lokalitetima diljem Hrvatske ([[špilja Vindija|Vindija]], [[Veternica]] i dr.). [[Hrvatski povijesni prostor u mlađem kamenom dobu|Neolitik]] (oko 6000. pr. Kr. – oko 3000. pr. Kr.) je obilježen podizanjem stalnih i organiziranih [[naselje|naselja]], kao i izradom keramičkoga posuđa i plastike. Na jadranskom području najznačajnije su [[arheološka kultura|neolitičke kulture]] [[impresso-keramika|impresso]], [[danilska kultura|danilska]] i [[hvarska kultura|hvarska]], u unutrašnjosti [[sopotska kultura|sopotska]] i [[korenovska kultura|korenovska]], a glavna su nalazišta otkopana u [[Arheološko nalazište Smilčić|Smilčiću]] pokraj Zadra, [[danilska kultura|Danilu]] pokraj Šibenika, [[markova špilja|Markovoj]] i [[grapčeva špilja|Grapčevoj špilji]] na Hvaru i dr. Prijelazno razdoblje iz kamenoga u brončano doba, tzv. [[Hrvatski povijesni prostor u bakrenom dobu|eneolitik]], u kojem započinje obrada i uporaba prvog metala – bakra, pokriva [[vučedolska kultura]] (oko 3000. pr. Kr. – oko 2200. pr. Kr.), nazvana prema lokalitetu [[Vučedol]] na obali Dunava pokraj Vukovara. U [[Hrvatski povijesni prostor u brončanom dobu|brončanom dobu]] (oko 2500. pr. Kr. – oko 800. pr. Kr.), razdoblju velikih etničkih nemira i migracija, nastavlja se razvijati metalurgija i tehnologija obrade brončanih predmeta. Izdvaja se više kulturnih skupina (u Istri [[Hrvatski povijesni prostor u brončanom dobu#Srednje brončano doba|gradinska kultura]], u sjevernoj Hrvatskoj [[kultura polja sa žarama]], u Dalmaciji [[cetinska kultura]] i dr.), koje su nastale simbiozom prijašnjih kulturnih tradicija i raznovrsnih utjecaja snažnih okolnih kultura. Pojavom sustavne proizvodnje i uporabe željeznih predmeta započelo je [[željezno doba]] (oko 800. pr. Kr. – početak 1. st.), tijekom kojega su se na prostoru današnje Hrvatske pojavile prve etničke zajednice, čija su imena zabilježili grčki i rimski pisci. Pripadale su ilirskim [[Hrvatski_povijesni_prostor_u_željeznom_dobu#Histri|Histrima]], [[Hrvatski_povijesni_prostor_u_željeznom_dobu#Japodi|Japodima]], [[Hrvatski_povijesni_prostor_u_željeznom_dobu#Liburni|Liburnima]], [[Hrvatski_povijesni_prostor_u_željeznom_dobu#Delmati|Delmatima]], Ardijejcima i dr., a bile su pod snažnim utjecajima [[Hrvatski_povijesni_prostor_u_željeznom_dobu#Grci|grčkih]] i [[Hrvatski_povijesni_prostor_u_željeznom_dobu#Histri|italskih kultura]] te od 4. st. pr. Kr. i pod utjecajem [[Hrvatski_povijesni_prostor_u_željeznom_dobu#Kelti|keltske duhovne i materijalne kulture]].

Zahvaljujući trgovačkim putovima i vezama [[Ilirik prije Rimljana|starosjedilački narodi brončanoga i željeznoga doba]] na tlu današnje Hrvatske već su od 8. st. pr. Kr. imali dodira s [[Hrvatski povijesni prostor u antici|umjetničkom proizvodnjom Grka i Etruraca]], no tek se [[Grčka kolonizacija na Jadranu|dolaskom grčkih kolonizatora]] u 4. st. pr. Kr. stvaraju uvjeti za uspostavu i jače širenje antičke civilizacije na istočnoj obali Jadrana. Posredovanjem grčkih kolonija, kao što su ''[[Issa]]'' ([[vis (grad)|Vis]]) i ''[[Pharos]]'' ([[Stari Grad]] na Hvaru), širi se grčki utjecaj prepoznatljiv u pismu, kovanju novca, trgovini, parcelaciji zemljišta i gradnji zidina. Od 2. st. pr. Kr. [[Rimska vlast u Iliriku|Rim postupno organizira svoju vlast]] te stvara više administrativnih područja – provincija ([[dalmacija (rimska provincija)|Dalmacija]], [[Panonija]]). Kulturni i gospodarski razvoj s odlikama rimske civilizacije (urbanizam, arhitektura, kiparstvo, kultovi, kovanje novca, trgovina) najprije zahvaća jadransku obalu, a potom i njezino duboko zaleđe. Brojna naselja stječu odlike rimskoga grada (''[[Parentium]]''/[[Poreč]], ''[[Salona]]''/[[Solin]], ''[[jadera|Iader]]''/[[Zadar]], ''[[Narona]]''/[[Vid (Metković)|Vid]] kraj Metkovića, ''[[Aenona]]''/[[Nin]], ''[[Varvaria]]''/[[Bribir (Skradin)|Bribir]]), oblikuju se forumski kompleksi s bazilikama, kurijama, termama i dr., ali i raskošne zgrade javne namjene, osobito teatri (''[[Pola (rimski grad)|Pola]]''/[[Pula]], ''Salona'') i amfiteatri (''Pola'', ''Salona'', ''[[Burnum]]''/[[Ivoševci]] kraj Kistanja). Na panonskom području nastaju kupališna naselja (''[[Aquae Iasae]]''/[[Varaždinske Toplice]]) te bitniji gradovi, od kojih je uglavnom sačuvana oskudna arhitektura (''[[Siscia]]''/[[Sisak]], ''[[Marsonia]]''/[[Slavonski Brod]], ''[[Mursa]]''/[[Osijek]], ''[[Cibalae]]''/[[Vinkovci]]). Posebno mjesto među spomenicima zauzima [[Dioklecijanova palača]] u Splitu. Kao postignuća rimsko-helenističkoga graditeljstva ističu se ladanjsko-gospodarske vile ([[Brijuni]], [[Rimska palača u Polačama (Mljet)|Polače na Mljetu]]), ceste (''Salona''−''[[Sirmium]]'', ''[[Emona]]''−''Sirmium'') te mostovi i akvedukti ([[Dioklecijanov akvadukt|Dioklecijanov vodovod]]). Nakon [[Konstantin]]ova [[Milanski edikt|edikta o toleranciji 313.]] započinje procvat [[ranokršćanska umjetnost|ranokršćanske umjetnosti]] u prirodnoj simbiozi s antičkom kulturom. Najvažniji spomenici ranokršćanske sakralne arhitekture nalaze se u ''Saloni'', a osobitu vrijednost imaju ranokršćanska groblja sjeverno od grada (Marusinac, Manastirine, Kapljuč). Nakon što je [[Bizant]] kao istočni nasljednik [[rimsko Carstvo|Rimskoga Carstva]] sredinom 6. st. postao glavnom političkom silom u Italiji i na istočnom Jadranu, za obranu i kontrolu plovnoga puta podignut je niz utvrda, među kojima se ističe [[Bizantski kastrum|bizantski castrum]] na Velom Brijunu. Veličanstven je arhitektonski spomenik iz toga doba i kompleks [[Eufrazijeva bazilika|Eufrazijeve bazilike]] u Poreču. Krajem 6. st. na području Hrvatske počinje [[Hrvatski povijesni prostor u kasnoj antici|nagli pad visoke antičke civilizacije]]. Razlog je tomu gospodarsko propadanje gradova zbog sve češćih prodora »barbarskih« plemena.

== Prapovijest ==
{{glavni|Hrvatski povijesni prostor u prapovijesti}}
[[Datoteka:Krapinski pračovjek.jpg|mini|300px|Paleolitičko nalazište na [[Hušnjakovo brdo|Hušnjakovu brijegu]] u [[Krapina|Krapini]] ubraja se među [[krapinski pračovjek|najveća i najbogatija nalazišta]] [[neandertalac|neandertalskoga pračovjeka]] u svijetu. Tijekom iskapanja koja je 1899−1905. vodio paleontolog i geolog [[Dragutin Gorjanović-Kramberger]] otkriveni su i bogati ostatci paleolitičkih izrađevina te kostiju izumrlih prapovijesnih životinja. Starost krapinskih nalaza procjenjuje se na približno 130 000 god.]]
=== Kameno doba ===
{{glavni|Hrvatski povijesni prostor u starijem kamenom dobu|Hrvatski povijesni prostor u srednjem kamenom dobu|Hrvatski povijesni prostor u mlađem kamenom dobu|l2=u srednjem kamenom dobu|l3=u mlađem kamenom dobu}}

[[Hrvatski povijesni prostor u starijem kamenom dobu|Starije kameno doba (paleolitik)]] je najstarije i najduže razdoblje ljudske povijesti; naziv [[paleolitik]] prvi je upotrijebio John Lubbock 1865. razdvojivši kameno doba na paleolitik i neolitik. U Europi se paleolitik podudara s geološkim razdobljem [[pleistocen]]a (počinje prije 2,5 milijuna god.), dok u Africi započinje već u [[pliocen]]u; prije 4 milijuna god. Završio je sa zadnjim ledenim dobom 10 000 god. pr. Kr. U gospodarskom smislu to je razdoblje lova i skupljanja plodova, nomadskoga načina života, pa se arheološki ostatci nalaze uglavnom u špiljama, pripećcima, ali i na otvorenom. Najranije početke posvjedočuju kamene rukotvorine izrađene cijepanjem sedimentnih, metamorfnih i eruptivnih stijena te minerala. Starije kameno doba se dijeli na donje (starije), srednje i gornje (mlađe).<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57847 starije kameno doba]</ref> Na području Hrvatske postoje mnogobrojna paleolitička nalazišta. Najstariji nalaz predstavlja jednostavni udarač od okresanog potočnog oblutka iz špilje [[šandalja|Šandalje I.]] kraj Pule. Kameni ručni klinovi iz razdoblja starijeg paleolitika pronađeni su u [[ponikve|Ponikvama]] kraj [[ivanec|Ivanca]], Golubovcu i [[donje Pazarište|Donjem Pazarištu]] u [[Lika|Lici]]. Najpoznatije nalazište u Hrvatskoj je [[Hušnjakov brijeg|brdo Hušnjakovo]] kraj [[Krapina|Krapine]] gdje su nađeni ostaci [[neandertalci|neandertalaca]] (varijanta poznata pod imenom [[krapinski pračovjek]]) uz artefakte iz srednjeg paleolitika. Ostaci neandertalaca nađeni su i u špilji [[veternica|Veternici]] kraj Zagreba, u [[špilja Vindija|Vindiji]] kraj Ivanca i [[Velika pećina|Velikoj pećini]] kraj Trakošćana. U Hrvatskoj zasad nema tragova [[paleolitička umjetnost|paleolitičke umjetnosti]], ali postoje drugi nalazi iz razdoblja mlađega paleolitika. Uz ostatke ''Homo sapiens sapiensa'' pronađena su kamena i koštana oruđa i oružja iz toga razdoblja u [[Romualdova pećina|Romualdovoj pećini]] kraj Rovinja, [[Vergottinova pećina|Vergottinovoj pećini]] kraj Poreča, [[Pupićina peć|Pupićinoj peći]],  Vindiji, Velikoj pećini, na lokalitetu [[šandalja|Šandalje II.]], [[Cres]]u, [[Lošinj]]u, [[Krk]]u, [[Rab]]u, [[Dugi otok|Dugom otoku]]. Paleolitički nalazi nađeni su i u pećini Bukovac u Gorskom kotaru, [[Cerovačke pećine|Cerovačkoj špilji]] u Lici i kanjonu [[čikola|Čikole]].<ref>Opća i nacionalna enciklopedija - [http://proleksis.lzmk.hr/40355/ paleolitik]</ref> 
[[Datoteka:Kultna posuda (riton), danilska kultura.jpg|mini|lijevo|Kultna posuda (riton), [[danilska kultura]], Arheološki muzej Zadar. [[Arheološko nalazište Smilčić|Smilčić]] kraj Zadra jedno je od najbogatijih neolitičkih nalazišta na otvorenom. Naselje je bilo okruženo obrambenim jarkom, nastambe su bile nadzemne kolibe od isprepletena granja. Utvrđene su dvije razvojne faze naselja: starija, s nalazima kulture impresso, i mlađa, koju obilježava danilska kultura. Među nalazima se ističu keramičke bogato ukrašene kultne posude na četiri noge (ritoni), te raznolike posude ukrašene slikanim i urezanim ornamentima.]]
[[Hrvatski povijesni prostor u srednjem kamenom dobu|Srednje kameno doba (mezolitik)]] je prapovijesno razdoblje lovačko-skupljačkih zajednica i njihove kulture od kraja ledenoga doba ([[pleistocen]]a) do pojave neolitika u ranom i srednjem [[holocen]]u; naziv [[mezolitik]] uveo je Hodder M. Westropp 1872.<ref name="Mezolitik">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=57599 srednje kameno doba]</ref> Trajalo je približno od 10 000. do 6500. pr. Kr. Različite »etničke« seobe dovele su do usitnjavanja kulturne slike Europe. Zbog promjene klimatskih prilika, tj. zatopljivanja i otapanja snijega, u mezolitiku je prevladavao lov na sitne životinje i ribolov. Osim karakterističnih mikrolita, počela se izrađivati nova vrsta oružja, harpun. Ljudi sa značajkama današnjega čovjeka, postupno su pripitomljivali životinje (goveda, ovce i koze), te s nomadskoga prelazili na život u stalnim naseljima.<ref name="Mezolitik Istra">Istarska enciklopedija (LZMK) - [http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1736 mezolitik]</ref> Prijelazno razdoblje, [[srednje kameno doba]], tj. [[mezolitik]], u Hrvatskoj je nedovoljno istraženo<ref name="Nalazišta">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3731 prapovijesna arheološka nalazišta]</ref> i o njemu se malo piše. [[Gravettien]]ska je kultura postupno prelazila u različite faze epipaleolitika i mezolitika. To je očito u [[šandalja|Šandalji II]], a pojedinačni nalazi zabilježeni su u [[oporovina|Oporovini]] na Učki, [[Vergottinova pećina|Vergottinovoj pećini]] na Poreštini, [[Klanjčeva peć|Klanjčevoj pećini]] na Ćićariji, [[Podosojna peć|Podosojnoj pećini]] u Mošćeničkoj Dragi i na otvorenome nalazištu u Savudriji. Istraživanjima u [[Pupićina peć|Pupićinoj pećini]] u Veloj dragi otkriveni su važni nalazi datirani u gornji paleolitik i mezolitik. Uz malo oruđe i oruđe složenoga tipa, pronađeno je i nekoliko ljudskih kostiju. R. Battaglia pronašao je 1944. lubanje u pećini kraj Baderne ([[Dančeva pećina]]). Sondiranjima u kvartarnim naslagama pećine Oporovina, [[Mirko Malez|M. Malez]] je u sloju »e« pronašao ostatke pokopa u pećinskome prostoru, odnosno veći dio ljudskoga kostura s ukrasima od dijelova jelenjega roga. U Klanjčevoj pećini iznad Bresta pronađena su uz mezolitsko kameno i koštano oruđe i dva čovječja vratna kralješka.<ref name="Mezolitik Istra"/> Najbolje očuvano mezolitičko naselje sjedilačkoga načina života, što je inače značajka neolitika, jest [[Lepenski vir]] na Dunavu, Srbija.<ref name="Mezolitik"/>

[[Hrvatski povijesni prostor u mlađem kamenom dobu|Mlađe kameno doba (neolitik)]] je razdoblje prvih prapovijesnih zajednica utemeljenih na proizvodnji hrane, odnosno kultivaciji biljaka i domestikaciji životinja; naziv (engleski ''[[neolitik|Neolithic]]'') uveo je 1865. britanski antropolog John Lubbock. Uz to razdoblje usko je povezan i sjedilački način života u trajnim naseljima, u kojima se podižu prvi čvrsti stambeni objekti. Najtipičnija kulturna novina izradba je predmeta od keramike te primjena novih tehnika glačanja i brušenja kamena. Pojava metala, njegova razvijena proizvodnja, šira uporaba i primjena, obilježavaju kraj neolitičkoga razdoblja. U europskim razmjerima to je polovica IV. tisućljeća pr. Kr. (3500 god. pr. Kr.). Prve izrazito neolitičke kulture u Hrvatskoj, [[starčevačka kultura|starčevačku]] i impressokeramičku, nasljeđuju [[sopotska kultura|sopotska]] i [[korenovska kultura]] u kontinentalnoj Hrvatskoj, a [[danilska kultura|danilska]], [[hvarska kultura|hvarska]] i velolučka na jadranskoj obali, otocima i u zaleđu. Krajem mlađega kamenog doba u najistočnije dijelove Hrvatske prodire i [[vinčanska kultura]], a u sjeverozapadne regionalna inačica [[lengyelska kultura|lengyelske kulture]]. Obje spomenute pojave već imaju i određena obilježja bakrenoga doba, odnosno eneolitika.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41349 mlađe kameno doba]</ref> Neolitičko doba dobro je istraženo u kontinentalnoj Hrvatskoj ([[Vinkovci]], [[Sarvaš]], [[Vučedol]], [[Zadubravlje]] i Igrač kraj Slavonskog Broda te [[Pepelana]] kraj [[virovitica|Virovitice]] s naseljima starčevačke kulture; [[Malo Korenovo]], [[Kaniška Iva]], [[Tomašica]] i [[Drljanovac]] s naseljima linearnotrakaste kulture; Sopot, [[Bapska]], Vinkovci–Ervenica, [[Osijek]] i [[Klokočevik]] kraj Slavonskog Broda s naseljima sopotske kulture; [[Ozalj]] s naseljem lengyelske kulture). Nalazišta impresso kulture na Jadranu predstavljaju Grapčeva i [[Markova špilja]] na [[Hvar]]u, [[Arheološko nalazište Smilčić|Smilčić]], [[Bribir]], [[Vaganačka špilja]] na [[Velebit]]u, [[Jami na Sredi]] na [[Cres]]u te [[Vižula]] u [[Medulin]]u. Danilsku i hvarsku kulturu predstavljaju [[danilska kultura|Danilo]], [[Arheološko nalazište Smilčić|Smilčić]], [[Vela spila]] na Korčuli, Markova i [[Grapčeva špilja]] te [[Gudnja]] na Pelješcu.<ref name="Nalazišta"/>

=== Bakreno doba ===
{{glavni|Hrvatski povijesni prostor u bakrenom dobu}}
[[Datoteka:Kultna posuda u obliku ptice.jpg|mini|[[Vučedolska kultura|Kultna posuda u obliku ptice]] (golubice ili jarebice), [[vučedolska kultura]], Arheološki muzej u Zagrebu. Danas simbol grada Vukovara. Vučedol kraj Vukovara značajno je prapovijesno nalazište (»dunavska Troja«), po kojem je nazvana vučedolska kultura, koja obuhvaća širi kulturni kompleks od Karpata do istočnih Alpa i Dinare. Drži se da je nastala dolaskom indoeuropskih doseljenika oko 3000. pr. Kr. i trajala do približno 2200. pr. Kr. Obilježja su te kulture novi metalurški postupci, iznimno vješti keramičari, a prema nekim istraživačima imali su i kalendar zabilježen na keramičkim posudama.]]
[[Hrvatski povijesni prostor u bakrenom dobu|Bakreno doba ili eneolitik (halkolitik, kuprolitik)]], prapovijesno razdoblje između neolitika i brončanoga doba kojemu obilježje daje preradba i uporaba bakra u izradbi oruđa, oružja i nakita. Početak bakrenoga doba može se okvirno datirati u IV. tisućljeće s trajanjem do pred kraj III. tisućljeća pr. Kr., tj. do otkrića i uporabe brončane slitine kao nove sirovine. U bakreno doba može se datirati i začetak stvaranja kasnijih prapovijesnih i povijesnih etničkih skupina. Nova religijska shvaćanja usko su povezana s novim obredima ukapanja pokojnika, tj. osim inhumacije utvrđena je incineracija (spaljivanje) kao i grobovi tumuli. Bakreno doba razdoblje je nastanka patrijarhalnih i plemenskih zajednica. Začetak rudarstva i obradbe bakra, zlata i srebra mogu se držati začetcima novog obrta i danas nezamisliva života bez kovinske industrije. Zato bakreno doba ima obilježje kulturne prijelomnice u [[povijest]]i [[civilizacija|civilizacije]] [[čovječanstvo|čovječanstva]].<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5387 bakreno doba]</ref> Eneolitičko doba zastupljeno je u kontinentalnoj Hrvatskoj nalazištima [[lasinjska kultura|lasinjske kulture]] ([[Lasinja]], [[Beketinec]], [[Cerje Tužno]], špilja Vrlovka, [[Drljanovac]] i [[Ozalj]]), [[badenska kultura|badenske kulture]] ([[Bapska]], [[Vučedol]], [[Sarvaš]], [[Donji Saloš]] kraj Slavonskog Broda), [[kostolačka kultura|kostolačke kulture]] (u Vučedolu, [[Ašikovci]]ma, [[Cerić]]u kraj [[vinkovci|Vinkovaca]], [[grabrovac|Grabrovcu]] kraj [[đakovo|Đakova]] i [[slavča|Slavči]] kraj [[Nova Gradiška|Nove Gradiške]]), [[vučedolska kultura|vučedolske kulture]] ([[Vučedol]], [[Vinkovci]], [[Sarvaš]], [[Opatovac (Lovas)|Opatovac]], [[Staro Čiče]]).<ref name="Nalazišta"/>

=== Brončano doba ===
{{glavni|Hrvatski povijesni prostor u brončanom dobu}}

[[Hrvatski povijesni prostor u brončanom dobu|Brončano doba]] je prapovijesno razdoblje kojemu obilježje daje uporaba bronce u izradbi oruđa, oružja i nakita. Uporaba bronce počinje u jugoistočnoj Europi sredinom, a u srednjoj u drugoj polovici III. tisućljeća pr. Kr. Brončano doba uglavnom završava oko 800. do 700. pr. Kr. Glavne su djelatnosti [[stočarstvo]] i [[ratarstvo]]; izum i primjena plugova, koje su obično vukli volovi, znatno je utjecao na proizvodnju hrane. Iskorištavanje rudnih bogatstava utjecalo je na razvoj kovinske proizvodnje, obrta, trgovine, umjetničkih ostvarenja u graditeljstvu, slikarstvu i umjetničkom obrtu te nizu promjena u strukturi življenja dotadašnjih društvenih zajednica. Brončano doba u Hrvatskoj započinje u posljednjim stoljećima III. tisućljeća i traje do VIII. st. pr. Kr. Na području sjeverne Hrvatske razvija se u rano brončano doba [[vinkovačka kultura|vinkovačka kulturna skupina]], a na jugu, uz tok rijeke Cetine, izdvaja se [[cetinska kultura|cetinska kulturna skupina]], poznata po mnogobrojnim kamenim grobnim humcima. [[Srednje brončano doba u kontinentalnoj Hrvatskoj|U srednje brončano doba u kontinentalnoj Hrvatskoj]], u savsko-dravskom međurječju, razvijaju se [[vatinska kultura|vatinska skupina]], skupine s [[litzenska keramika|litzenskom]] i [[Srednje_brončano_doba_u_kontinentalnoj_Hrvatskoj#Panonska inkrustirana keramika|panonskom inkrustiranom keramikom]] te [[kultura grobnih humaka]]. U Istri započinje izgradnja utvrđenih [[gradina (tip naselja)|gradina]] (kasteljeri – Makadanj, [[Vrčin]]). Kasno brončano doba u kontinentalnoj Hrvatskoj obilježava [[kultura polja sa žarama]] te mnogobrojne i vrlo bogate ostave s oružjem, oruđem, nakitom. Nalazi reprezentativnog oružja potvrđuju postojanje izdvojenoga društvenog sloja ratničke aristokracije.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9688 brončano doba]</ref>

Rano brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj predstavlja vinkovačka kultura, koja je utvrđena u [[Vinkovci]]ma, [[Vučedol]]u, [[Orolik]]u i [[Privlaka (Vukovarsko-srijemska županija)|Privlaci]], sve do [[drljanovac|Drljanovca]] u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Na Jadranu je ono zastupljeno nalazima u [[markova špilja|Markovoj]] i [[grapčeva špilja|Grapčevoj špilji]], te nalazištima cetinske kulture u [[gudnja|Gudnji]], [[Ravlića pećina|Ravlića pećini]], [[škarin samograd|Škarinu samogradu]], Tradnju. U Istri su iz tog razdoblja nalazišta [[Cingarela]], [[Javorika]] na Velikom Brijunu, [[Trogrla pećina]], [[Vrčin]]. Srednje brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj obilježeno je vatinskom kulturom u [[Sotin]]u, [[Vukovar]]u, [[Vinkovci]]ma (iskopine kod zgrada NaMe i banke), kao i širenjem skupina s inkrustiranom keramikom (transdanubijskom u Baranji – [[Kozarac (Čeminac)|Kozarac]], [[Darda]] i [[Lug (Bilje)|Lug]] te [[Srednje_brončano_doba_u_kontinentalnoj_Hrvatskoj#Bjelobrdski-daljski_tip_panonske_inkrustirane_keremike|mjesnom varijantom iz Dalja i Bijelog Brda]]). Uz inkrustiranu keramiku javlja se u sjevernoj Hrvatskoj i [[litzenska keramika]] (''Litzen-keramik'') u [[Podgorač]]u, Grabrovcu, nizu nalazišta oko [[koprivnica|Koprivnice]]. Metaluršku proizvodnju potvrđuju skupni nalazi brončanih predmeta u [[Lovas]]u i Vukovaru. Početak srednjega brončanog doba u Istri obilježen je izgradnjom utvrđenih gradina – kasteljera ([[Monkodonja]] kraj [[Rovinj]]a, [[Mordele]] kraj [[Poreč]]a i [[Vrčin]]). Kasno brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj započinje [[virovitička skupina|virovitičkom skupinom]], potvrđenom nalazištima u Virovitici, [[sirova Katalena|Sirovoj Kataleni]], [[Moravče|Moravču]] kraj [[sesvete|Sesveta]] i [[drljanovac|Drljanovcu]]; slijedi zatim skupina [[Zagreb]] s nalazištima Vrapče, [[Horvati]], [[Igrišće]] na [[Kalnik]]u, [[Križevci]] u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a u Posavini Novigrad na Savi te groblje [[Gređani]] kraj [[okučani|Okučana]]. Na prijelazu u posljednje prapovijesno tisućljeće nastaje skupina [[Velika Gorica]], a nešto poslije skupina [[Dalj]] u istočnoj Slavoniji ([[Dalj]], [[Vukovar]] – Lijeva Bara). Na prostoru kulture polja sa žarama sjeverne Hrvatske i sjeverne Bosne poznato je oko 70 brončanodobnih ostava (u Hrvatskoj [[Paklenica (Novska)|Paklenica]], [[Veliko Nabrđe]], [[Kloštar Ivanić]], [[Miljana]], [[Matijevići (Dvor)|Matijevići]], [[Brodski Varoš]], [[Poljanci (Oprisavci)|Poljanci]], [[Privlaka (Vukovarsko-srijemska županija)|Otok–Privlaka,]] [[Bizovac]], [[Bošnjaci (Vukovarsko-srijemska županija)|Bošnjaci]], [[Punitovci]], [[Račinovci]], [[Donja Bebrina]], [[Slavonski Brod]], [[Šarengrad]], te niz ostava iz sjeverne Bosne kao [[Vidovice]], [[Bosanski Novi|Novi Grad]], Monj, [[Boljanić]]).<ref name="Nalazišta"/>

=== Željezno doba ===
{{glavni|Hrvatski povijesni prostor u željeznom dobu}}
[[Datoteka:Japodska kapa – oglavlje od brončanoga lima.jpg|mini|lijevo|»Japodska kapa« – oglavlje od brončanoga lima, starije željezno doba, Arheološki muzej u Zagrebu. U selu [[prozor (Otočac)|Prozoru]] kraj [[otočac|Otočca]] otkriveni su ostatci naselja i nekropola ilirskih [[japodi|Japoda]] iz 1. tisućljeća pr. Kr. Život se ondje odvijao i u rimskom razdoblju. Visoku razinu umjetničkog obrta predstavljaju brončani ukrasni predmeti specifičnih oblika, poput ukrasa za glavu (oglavlja), privjesaka, okova za pojas, kopči, fibula i dr., dok posebno obilježje nakitu daju jantar i staklena pasta.]]
[[Hrvatski povijesni prostor u željeznom dobu|Željezno doba]] je posljednje tehnološko i kulturno razdoblje prapovijesti, obilježeno razvojem metalurgije željeza i njegovom širokom uporabom u proizvodnji oruđa, oružja pa i nakita. U povijesti civilizacije željezo se javilo relativno kasno jer je za njegovo dobivanje potrebna visoka temperatura, za razliku od bakra. U arheološkoj znanosti od kraja XIX. st. željezno doba dijeli se na starije i mlađe; [[Halštatska kultura|starije ili halštatsko]] (prema nalazištu [[Hallstatt]] kraj [[Salzburg]]a u Austriji) u srednjoj i zapadnoj Europi trajalo je približno od 800. do 450. pr. Kr., a [[Latenska kultura|mlađe ili latensko]] (prema nalazištu [[La Tène]] na [[Neuchâtelsko jezero|Neuchâtelskom jezeru]] u Švicarskoj) od 450. pr. Kr. pa do poč. I. st. U hrvatskim je krajevima željezno doba počelo u različito vrijeme – u Istri u XI. st. pr. Kr., u Lici tijekom X. st. pr. Kr., a u sjevernoj Hrvatskoj, slično kao u zapadnoj i srednjoj Europi, oko 800. pr. Kr. Dio današnjega hrvatskog područja našao se u susjedstvu visokih sredozemnih civilizacija (grčka, etrurska, italska), koje su ostavile i prve pisane podatke o životu u našim krajevima. Stoga se nositelje halštatskih kultura može i etnički odrediti kao [[histri|Histre]], [[japodi|Japode]], [[liburni|Liburne]], [[delmati|Delmate]] ili [[panoni|Panone]]. Materijalna kultura željeznoga doba u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom je poznata iz grobova – osobitost je pokapanje istaknutih članova zajednice pod velikim grobnim humcima, tj. tumulima – dok se ona jadranske obale, zaleđa i Like nalazi i u utvrđenim naseljima na uzvisinama, tzv. [[gradina (tip naselja)|gradinama]]. U istočnoj Slavoniji i Baranji prepleću se utjecaji iz jugoistočnoga alpskog i srednjega balkanskog prostora ([[daljska kultura]]), a kulturne skupine srednje Slavonije, Podravine i Međimurja ([[skupina Martijanec-Kaptol]]) čvrsto su povezane s halštatskim kulturama Austrije, zapadne Madžarske i jugozapadne Slovačke, ali nisu zanemarivi ni utjecaji središnjega balkanskog prostora, a preko njega i grčke kulture (kacige i knemide iz groba u Kaptolu). Željeznodobna kultura u Istri od VIII. st. pr. Kr. nadalje sve se izrazitije oslanjala na kulturu Este venetskoga prostora, koja je imala važnu ulogu u daljnjem razvoju histarske kulture. Predmeti etrurskoga podrijetla, slikana apulska i korintska keramika potvrđuju stalne dodire sa susjednom jadranskom obalom. Na području Like svoju željeznodobnu kulturu razvijali su [[Japodi]], a u njoj se prepoznaje utjecaj zapadnobalkanskih kultura, ali i jasna orijentacija prema jadranskomu svijetu. Unatoč tragovima mnogobrojnih gradinskih naselja, i japodska se materijalna kultura najbolje poznaje iz prostranih grobalja u kojima su pokopani pokojnici opremljeni bogatim nakitom (brončani, jantarni, stakleni). [[liburni|Liburnska]] plemena u sjevernoj Dalmaciji i delmatska u južnijim krajevima razvijala su graditeljstvo i umjetnički obrt ovisan o grčkim i italskim radioničkim središtima. Zahvaljujući živim vezama sa sredozemnim kulturama kasnohalštatska civilizacija zapadne i srednje Europe tijekom V. st. pr. Kr. preobrazila se u latensku kulturu mlađega željeznog doba, a njezini glavni promicatelji bili su [[Kelti]]. Potkraj IV. st. pr. Kr. neka su keltska plemena ([[Taurisci]], [[Skordisci]]) naseljavala i pojedine dijelove srednje Hrvatske i Slavonije, gdje su na strateški važnim položajima gradila naselja utvrđena zemljanim nasipima i širokim vodenim opkopima. Prvi su u spomenute krajeve uveli proizvodnju keramike na brzorotirajućem lončarskom kolu. Lončarija sive boje, uglavnom bez ukrasa, izvrsne je kvalitete, ali zbog serijske proizvodnje jednolična. U nošnju su Kelti uveli nove tipove fibula žičane konstrukcije, katkad izrađene i od željeza. Značajno je obilježje latenske kulture i kovanje te uporaba novca. Tijekom III. do I. st. pr. Kr. latenska keltska kultura djelovala je i na autohtone kulture Japoda, Liburna i Delmata iako su posljednje dvije već od IV. st. pr. Kr. bile podložne izrazitoj helenizaciji.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67684 željezno doba]</ref>

U željeznom dobu na prostoru istarske kulturne skupine ističu se nekropole u Bermu, Limskoj gradini, [[vizače|Vizačama]] (''[[Nezakcij|Nesactium]]''), [[Picugi]]ma, [[Pula|Puli]]. Na prostoru liburnske skupine važna su liburnska središta u [[Nin]]u, [[Vrsi]]ma, [[zadar|Zadru]] te nalazišta u [[Bribir (Skradin)|Bribiru]], [[jablanac|Jablancu]], [[kastav|Kastvu]], [[Lisičić]]u, [[Murter]]u, [[Nadin]]u, [[Novalja|Novalji]], [[Osor]]u, [[Radovin]]u; poznato je i 18 liburnskih ostava. Sjeverozapadna Hrvatska i srednja Slavonija pripadaju istočnomu halštatskom krugu ([[Martijanec]], [[Jalžabet]], [[Turčišće]]–[[Dvorišće]] u Međimurju te [[Kaptol (općina)|Kaptol]] u Slavoniji). Japodska su nalazišta u Lici [[Kompolje]], [[Prozor (Otočac)|Prozor]], [[Smiljan]], [[Široka Kula]], [[Vrebac]]. Nalazi iz srednje Dalmacije, iz [[korčula|Korčule]], [[Solin]]a, Brača ([[Vičja Luka]]), [[zadar|Zadra]], potvrđuju trgovačke odnose s grčkim i italskim središtima. Nalazi helenističke kulture posebice su utvrđeni u grčkim kolonijama kao što su ''[[Issa]]'' ([[Vis]]), ''[[Pharos]]'' ([[Stari Grad]] na Hvaru), ''[[Tragurion]]'' ([[Trogir]]), ''[[Epetion]]'' ([[Stobreč]]), ali i drugdje na jadranskoj obali i priobalju, u mjestima kao što su Gradina u  Dragišiću, [[Podgrađe (Benkovac)|Podgrađe]] (''[[Asseria]]''), [[Velika Mrdakovica]]. Mlađeželjeznodobnoj kulturi sjeverne Hrvatske daju obilježja keltska nalazišta [[Batina]], [[Privlaka (Vukovarsko-srijemska županija)|Privlaka]], [[Orolik]], [[Osijek]], Paljevine kraj [[donja Bebrina|Donje Bebrine]] na Savi, zatim [[Delovi]] kraj Koprivnice, [[Đurđevac]], [[Križovljan]] kraj Varaždina i [[Zvonimirovo]] kraj Virovitice, odakle ide prema Savi (Paljevine) crta razgraničenja između Tauriska i Skordiska.<ref name="Nalazišta"/>

== Antika ==
{{glavni|Hrvatski povijesni prostor u antici}}

=== Iliri, Kelti i Grci ===
{{glavni|Hrvatski povijesni prostor prije rimskih osvajanja}}
[[Datoteka:Starogradsko polje.jpg|mini|lijevo|[[Starogradsko polje]] na otoku [[Hvar]]u, s još vidljivim ostatcima podjele zemljišta iz razdoblja grčke kolonizacije, uvršteno je 2008. na [[UNESCO]]-ov popis [[Svjetska baština|svj. kulturne baštine]].]]
[[Iliri]] (grčki ''Ἰλλυρıοί'', ''Illyrioí'', latinski ''Illyrii'') su skupina međusobno srodnih naroda koja je od kraja brončanoga doba i u antičko doba nastavala uglavnom zapadna područja Balkanskoga poluotoka. Na istočnoj jadranskoj obali spominje ih već grčki logograf [[Hekatej]] iz Mileta (oko 500. pr. Kr.). Stoljeće i pol poslije [[Pseudo Skilaks|Pseudo-Skilaks]] navodi imena nekih ilirskih naroda i lokalizira njihova naselja na obalnome pojasu približno od rijeke Krke do Vlore (Vlorë) u Albaniji. Čini se da su se prvotno samo pripadnici jedne etničke skupine, naseljene negdje na granici Epira, zvali Iliri. To su možda [[Plinije Stariji|Plinijevi]] »Iliri u užem smislu«. Poslije se naziv proširio na narode sjeverozapadnoga dijela istočne jadranske obale (na [[histri|Histre]] i [[Liburni|Liburne]]) i na narode u unutrašnjosti sve do Drave i Dunava. U znanosti još nije riješeno pitanje geneze i podrijetla Ilira. Ranije hipoteze o njihovu podrijetlu i dolasku iz srednje Europe, s područja unjetičke i lužičke kulture, danas su uglavnom napuštene. Po jednoj hipotezi Iliri bi na [[balkanski poluotok|Balkanskom poluotoku]] bili autohtoni stanovnici jer pokazuju stanovit kontinuitet s nekim prethodnim kulturama. [[Grčka mitologija|Mitologija]] ih je dovodila u vezu s Ilirijem, sinom Kadma i [[harmonija (mitologija)|Harmonije]]. Iliri su prodrli sve do Epira, odakle su se (možda oko 1000. pr. Kr.) prebacili u Italiju i zaposjeli njezinu jugoistočnu obalu (Japigi, Daunijci, Kalabri, Mesap/ijc/i i dr.). Iz Epira su se proširili i u središnju Grčku, pa i na Peloponez, a sjeverno od Epira naselili su dijelove današnje Makedonije i Srbije; možda su sudjelovali i pri osvajačkim pohodima Tračana u Maloj Aziji. Antički pisci ([[Herodijan]], [[Livije]], [[Plinije Stariji|Plinije]], [[Strabon]], [[Teopomp]] i dr.) donose i poneku vijest o fizičkoj konstituciji i o životu Ilira: tvrde za njih da su bili visoka rasta, jaki, dobri ratnici, odani piću, da nisu mnogo pazili na čistoću, da su svake osme godine ponovno dijelili zemljišne posjede. Živjeli su u patrijarhatskim zajednicama, politički razjedinjeni, u međusobnim borbama i u neprijateljstvu s grčkim kolonistima i s Makedoncima, a poslije i s Rimljanima. Živjeli su djelomično u utvrđenim gradinama, a bavili su se poljodjelstvom, lovom i (u primorju) gusarenjem. Nakon upada [[kelti|Kelta]] na Balkanski poluotok neka su se ilirske etničke skupine pomiješale s njima: o [[Japodi]]ma Strabon izričito kaže da je ilirski narod pomiješan s Keltima. Tako su neki narodi, koje antički autori navode kao ilirske, zapravo već ilirsko-keltska mješavina. Na istočnoj obali Jadrana najistaknutiji su ilirski narodi bili [[Histri]] u Istri, a dalje prema jugoistoku [[Liburni]], [[Delmati]], [[Daorsi]], [[Ardijejci]] i [[Plereji]]. U unutrašnjosti zemlje: [[Japodi]] u zaleđu Hrvatskoga primorja; [[Jasi]], [[Kolapijani]], [[Varcijani]] i [[Breuci]] u međurječju Sava–Drava–Dunav.<ref name="Iliri">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27086 Iliri]</ref>

[[Datoteka:Artemida sa Visa.jpg|mini|Brončana glava božice [[Artemida|Artemide]] (4. st. pr. Kr.), primjer visoke kvalitete [[helenizam#Umjetnost|helenističke umjetnosti]] i jedan od malobrojnih izvornih grčkih radova iz toga razdoblja. Čuva se u Arheološkoj zbirci Issa u [[Vis (grad)|Visu]].]]
[[Kelti]] (lat. ''Celtae'' i ''Galli'') su skupina indoeuropskih narodâ, naseljenih potkraj II. i u poč. I. tisućljeća pr. Kr. na prostranu području sjeverno od Marne; odatle je počelo njihovo širenje na jug, po Galiji (Gali) i Pirenejskome poluotoku (Keltiberi). Za velike seobe u V. st. pr. Kr. prešli su u Britaniju, proširili se po zapadnoj i srednjoj Njemačkoj, osvojili gornju Italiju (''[[Cisalpinska Galija|Gallia Cisalpina]]'') i 387. pr. Kr. prodrli do Rima. Daljnji valovi Kelta prelili su se po južnoj Njemačkoj i Češkoj (Boji) te po [[panonija|Panoniji]]. Odatle su 280. pr. Kr. krenuli u Traciju i Makedoniju, iduće su godine stigli do Delfa, a 278. pr. Kr. prešli preko Helesponta u Malu Aziju, gdje su se trajno naselili (Galati ili Galaćani). Rezultat je tih velikih seoba bio to da je na golemu području od Atlantskoga oceana do Crnoga mora nastao jedinstven kulturni krug, u kojem je prevladavala [[latenska kultura]], kojoj su nositelji bili Kelti i plemena što su potpala pod njihovu vlast. U zemljama u kojima su se naselili Kelti su se etnički izmiješali sa starosjediocima, osobito s [[Veneti]]ma i [[Iliri]]ma. Kelti su imali dobro utvrđene gradove (lat. ''oppida''), razvijen lončarski, tkalački i kovački obrt; umjetnički obrt bio je na velikoj visini. Srednju Europu Kelti su upoznali s upotrebom lončarskoga kola i žrvnja. Za keltski društveni poredak značajan je istaknuti položaj plemića i svećenika. U pohodima 58. do 51. pr. Kr. [[Cezar]] je osvojio Galiju i u spisu ''Komentari o galskom ratu'' donio mnogo važnih kulturnopovijesnih podataka o Keltima. U I. st. uglavnom su sva područja koja su nekoć nastanjivali Kelti osvojili [[Rimljani]] i Germani.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31134 Kelti]</ref> [[Skordisci]] (grč. ''Σϰoρδίσϰoι'', ''Skordískoi'', lat. ''Scordisci'') su keltsko pleme naseljeno u antičko doba na obalama Morave. God. 292. pr. Kr. pokorili su ilirske [[autarijati|Autarijate]], a nakon teškoga poraza protiv Grka 279. pr. Kr. povukli su se na područje rijeka Save, Drave i Dunava. Rimljani su protiv njih počeli ratovati sred. II. st. pr. Kr. Panonske Skordiske pokorio je [[Tiberije]] potkraj I. st. pr. Kr.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56484 Skordisci]</ref>

[[Grčka kolonizacija na Jadranu]] je naziv za naseljavanje [[stara Grčka|antičkih Grka]] na jadranskim otocima i istočnoj obali. Grčki su pomorci i trgovci zalazili duboko u Jadransko more najkasnije od VII. st. pr. Kr., o čemu govore mnogobrojni nalazi posuđa i drugih predmeta otkrivenih na mnogim lokalitetima diljem Jadrana, no tek od VI. st. pr. Kr. imali su svoja trgovačka uporišta u sjevernoj Italiji (''Adria'', ''Spina''), na ušću rijeke Pad. Pretpostavlja se da su trgovački emporij imali i na rijeci Neretvi. Neki antički pisci spominju i koloniju Kniđana na otoku Korčuli iz VI. st. pr. Kr., no za to nema arheološke potvrde. Najstariju i najveću grčku koloniju ''[[issa|Issu]]'' osnovao je između 397. i 390. pr. Kr. na otoku [[Vis]]u sirakuški tiranin [[Dionizije Stariji]] radi širenja svojega političkog utjecaja na Jadran. Na njegov poticaj Grci s egejskog otoka [[Paros|Para]] (''Paros'') osnovali su 385. do 384. pr. Kr. koloniju ''[[Pharos]]'' na mjestu današnjega [[Stari Grad|Staroga Grada]] na otoku [[Hvar]]u. Grčki došljaci naišli su na otpor domaćeg ilirskog stanovništva, koje je pozvalo u pomoć svoje sunarodnjake s kopna. Prema antičkim piscima, malim brodicama pohrlilo je u borbu protiv kolonista 10 000 Ilira. Farani su na to pozvali u pomoć Isejce, kojih su goleme trijere lako pobijedile ilirsku flotilu. Navodno su Iliri u toj bitci imali 5000 mrtvih i 2000 zarobljenih boraca. Bila je to prva zabilježena bitka između Ilira i grčkih kolonista na Jadranu. Nakon smrti Dionizija Starijeg ''[[Issa]]'' se politički osamostalila i brzo postala jaka gospodarska i vojna sila. Osnovala je nekoliko svojih kolonija na srednjem Jadranu – u IV. st. pr. Kr. na otoku [[korčula|Korčuli]] u današnjoj [[lumbarda|Lumbardi]], u III. st. dvije kolonije na kopnu, [[Tragurij]] (''Tragoúrion'', [[Trogir]]) i [[Epetij]] (''Epétion'', [[Stobreč]]), a u II. st. pr. Kr. utemeljila je uz već postojeće ilirsko naselje trgovački emporij [[salona|Salonu]] (''Salonai'', ''Solin''). Pretpostavlja se da su u srednjem Jadranu postojala i druga grčka naselja (Herakleja i dr.). Osim bogatog arheološkog materijala (vaze, novac, grobovi, gradske zidine itd.) grčki su kolonisti ostavili, na grčkom jeziku i pismu, i pisane natpise na kamenim pločama – najstarije pisane spomenike na tlu današnje Hrvatske.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23213 grčka kolonizacija na Jadranu]</ref>

=== Rimski ratovi u Iliriku ===
{{glavni|Rimski ratovi u Iliriku}}
[[Datoteka:Lumbardska psefizma.jpg|mini|lijevo|[[Lumbardska psefizma]], ulomak grčkoga natpisa (4/3. st. pr. Kr.), pronađen u [[lumbarda|Lumbardi]] na [[korčula|Korčuli]], jedan je od najstarijih pisanih spomenika u Hrvatskoj. Sadržava psefizmu (zaključak skupštine) kojom se uređuju imovinski odnosi grčkih naseljenika na Korčuli i njihov odnos prema ilirskomu stanovništvu. Čuva se u [[Arheološki muzej u Zagrebu|Arheološkom muzeju u Zagrebu]].]]
[[Histri]], narod koji je u prapovijesno i antičko doba obitavao na [[istra|istarskom poluotoku]] do rijeke Raše na istoku, gdje je graničio s [[Liburni]]ma. Premda ih neki antički pisci ([[Apijan]], Marcijan i dr.) svrstavaju u ilirsku etničku skupinu, moderna znanost dvoji o njihovu ilirstvu. U predrimsko doba živjeli su u utvrđenim gradinskim naseljima (potvrđeno ih je oko 350), kojih su ostatci i danas vidljivi, a neki i arheološki istraženi ([[Nezakcij]], Kaštel kod Buja, [[Picugi]] i dr.). U VI–V. st. pr. Kr. dolazili su u doticaj kako s [[Veneti]]ma na zapadu tako i sa stanovnicima istočnoalpskoga područja, a u njihovim bogatijim grobovima razmjerno su česti nalazi oslikanih keramičkih posuda s italskih obala (Apulija, Daunija), pa čak i iz Grčke. Iskapanja u [[Nezakcij]]u otkrila su niz monumentalnih kamenih kipova (božica plodnosti, figure nagih mladića), nastalih pod utjecajem grčke arhajske umjetnosti oko VI. st. pr. Kr., koji se tumače kao dijelovi hrama posvećeni kultu pokojnika ili dijelovi nadgrobnih spomenika s prikazima heroiziranih pokojnika. Bili su poznati kao stočari i vinogradari, ali i kao opasni gusari.<ref name="Histri">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25765 Histri]</ref> [[Liburni]] (grč. ''Λıβουρνοί'', ''Liburnoí'', lat. ''Liburni'') su narod koji je nastavao teritorij od [[krka|Krke]] (''Titius'') u Dalmaciji do [[raša|Raše]] (''Arsia'') u Istri te susjedne otoke. Zapadno od njih bili su Histri u Istri, a u Dalmaciji južno od Krke Delmati, dok su u unutrašnjosti njihovi susjedi bili [[Japodi]]. Novija istraživanja odbacuju njihovu pripadnost ilirskom etničkom kompleksu. Provala Kelta na Balkanski poluotok (oko prve četvrtine IV. st. pr. Kr.) uzrokovala je mnoga pomicanja među tamošnjim narodima, pa i među Liburnima.<ref name="Liburni">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36372 Liburni]</ref>

[[Japodi]] (grč. ''Ἰάποδες'', ''Iápodes'', ''Ἰάπυδες'', ''Iápydes'', lat. ''Japodes'') su narod koje je u doba rimske vladavine nastavao područje Like, Ogulinsko-plaščanske udoline i Pounja. Nakon provale Kelta u te krajeve na poč. IV. st. pr. Kr. potpali su pod njihov utjecaj ([[Strabon]] i Dionizije Halikarnašanin nazivaju ih ilirsko-keltskim narodom); unatoč tomu njihova pripadnost ilirskom ili keltskom etničkom kompleksu nije potvrđena. Japodi su bili organizirani u teritorijalnim zajednicama koje su se grupirale oko utvrđenih naselja: Monetini (''Monetium'' – [[Brinje]]), Avendeati (''Avendo'' – Crkvina kraj Brloga), Arupini (''Arupium'' – [[Prozor (Otočac)|Prozor]] kraj [[otočac|Otočca]]) i dr.<ref name="Japodi">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28745 Japodi]</ref> [[Delmati]] ili Dalmati su narod koji je u atničko doba nastavao područje srednje Dalmacije; njihovo glavno središte [[Delminij]] (''Delminium'') nalazilo se na [[duvanjsko polje|Duvanjskome polju]]. Bili su stočari i ratari (svake osme godine ponovno su dijelili zemlju), konzervativni u običajima i vjerovanjima. U početku ovisni o [[Ardijejci]]ma, odmetnuli su se od njih nakon smrti njihova kralja [[Pleurat]]a (prva polovica II. st. pr. Kr.) i postali neovisni. Otada su stalno napadali svoje susjede, od kojih su se [[Daorsi]] i [[Isejci]] obratili za pomoć [[Rimljani]]ma.<ref name="Delmati">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14414 Delmati]</ref>

[[Datoteka:Hrvatski apoksiomen.jpg|mini|[[Hrvatski Apoksiomen|Apoksiomen]], brončani kip atleta iz Lizipova kruga (2. ili 1. st. pr. Kr.), pronađen u akvatoriju otoka [[Lošinj]]a, vrhunsko je podmorsko arheološko otkriće. Čuva se u [[arheološki muzej u Zagrebu|Arheološkom muzeju u Zagrebu]].]]
[[Iliri]] su samo jednom uspjeli stvoriti veću državu: u III. st. pr. Kr. okupili su [[Ardijejci]] pod svojom vlašću neka ilirske narode i organizirali državu (kralj Agron), koje se teritorij protezao od rijeke Krke sve do današnje Albanije.<ref name="Iliri"/> [[Ardijejci]] su ilirski narod koje je u IV. st. pr. Kr. živjelo u krajevima uz desnu obalu Neretve. Povlačeći se pred [[Kelti]]ma poslije 300. pr. Kr. zaposjeli su obalni pojas od današnjega Makarskog primorja do Pelješca. Oko pol. III. st. pr. Kr. pod njihovim vodstvom organiziran je [[ilirska kraljevstva|veliki savez ilirskih naroda]], koji je obuhvaćao teritorij od Cetine do Vojuše u Albaniji; središte toga saveza nalazilo se u području Skadarskog jezera, a najistaknutiji vladari saveza bili su [[Agron]] i [[Teuta]].<ref name="Ardijejci">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3629 Ardijejci]</ref> Kada su gusarskim pothvatima ugrozili trgovinu na Jadranu, sukobili su se s Rimljanima (229. pr. Kr.). U ratu su bili pobijeđeni, a njihova država, pod kraljicom [[teuta|Teutom]], bila je sužena na uski pojas približno od Dubrovnika do grada Lezhe (Lezhë) na Drimu<ref name="Iliri"/> jer su neki narodi postali saveznici [[Rimska Republika|Rima]].<ref name="Ardijejci"/> [[Ilirik]] (latinski ''Illyricum'') je antički naziv za područja na Balkanskome poluotoku nastanjena [[Iliri]]ma. Nakon rata s Ilirima 229. pr. Kr. ustrojen je rimski protektorat Ilirik nad grčkim kolonijama na istočnoj obali Jadrana i nad njihovim zaleđem.<ref name="Ilirik">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27088 Ilirik]</ref> 

U III. st. pr. Kr. Istra se našla na putu rimskog širenja prema istoku. God. 221. pr. Kr. došlo je do I. rimsko-histarskoga rata, kojemu su izravan povod bili histarski gusarski napadaji na moru, no oni su se nastavili i poslije. [[rimski senat|Rimski je Senat]] sjeverozapadno od Istre odlučio osnovati [[akvileja|Akvileju]], strateško uporište za obranu i buduća osvajanja, čemu su se Histri odupirali u II. ratu (183. do 181. pr. Kr.), ali je kolonija ipak osnovana. U III. ratu Histri su 178. pr. Kr. poraženi na sjeveru Istre pa su se s kraljem Epulonom utvrdili nedaleko Pule, u [[Nezakcij]]u.<ref name="Istra">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28002 Istra]</ref> Odlučujuću borbu vodili su 177. pr. Kr. s rimskim legijama u Nezakciju,<ref name="Histri"/> koji je što je bio kraj slobode Histra.<ref name="Istra"/> Vidjevši da se neće moći obraniti, ubili su svoje žene i djecu i bacili ih niza zidine, a njihov se kralj Epulon ubio mačem. Iz votivnih natpisa iz rimskoga doba poznata su imena njihovih božanstava (Eia, Iria, Boria, Trita i dr.), a niz nadgrobnih natpisa donosi njihova osobna i rodovska imena.<ref name="Histri"/> [[Gencije]] je posljednji vladar saveza ilirskih naroda; vladao od 180. do 167. pr. Kr. Kao saveznik makedonskoga kralja [[Perzej]]a bio je zarobljen kod Skadra u ratu protiv Rimljana. Poslije živio u zatočeništvu u Italiji.<ref name="Gencije">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=21576 Gencije]</ref> U vojnom pohodu protiv ilirskoga kralja [[gencije|Gencija]] (167. pr. Kr.) [[Rimska Republika|Rim]] je kao pobjednik zavladao i njegovom državom. Područje kojim je vladao Rimljani su razdijelili na nekoliko dijelova;<ref name="Gencije"/> Ardijejcima je preostalo uglavnom samo područje Makarskog primorja.<ref name="Ardijejci"/>

U novim ratovima (156. pr. Kr. protiv Delmata, 135. pr. Kr. protiv Ardijejaca i Plereja, 129. pr. Kr. protiv Histra i Japoda, od 78. do 76. pr. Kr. protiv Delmata, i dr.) Rimljani su osvojili sve više područja naseljenih Ilirima.<ref name="Iliri"/> U borbama s Rimljanima, Delmati su bili različite sreće: 156. pr. Kr. potukli su rimsku vojsku, 155. pr. Kr., nakon osvojenja Delminija, morali su s Rimom sklopiti mir.<ref name="Delmati"/> Nakon ponovnog poraza što su ga Ardijejcima nanijeli [[Rimljani]] 135. pr. Kr., Ardijejci su preseljeni u unutrašnjost.<ref name="Ardijejci"/> Rimljani su s Liburnima te ostalim Ilirima, dolazili već rano u sukobe, i to osobito zbog gusarenja.<ref name="Liburni"/> Do posljednjeg, IV. rimsko-histarskoga rata došlo je 129. pr. Kr. pri rimskom pohodu na Japode.<ref name="Istra"/> U II. st. pr. Kr. Japodi su iz svojih sjedišta često upadali na područje sjeverne Italije. Zbog toga su ih Rimljani u više navrata pokušavali pokoriti; nakon vojne intervencije 129. pr. Kr., konzul Gaj Sempronije Tuditan slavio je u Rimu trijumf.<ref name="Japodi"/> Rimljani su spomenute godine svladali Histre i Liburne, tako da je 119. pr. Kr. rimska vojska nesmetano prolazila kroz njihova područja i morem i kopnom, ratujući protiv drugih ilirskih naroda.<ref name="Liburni"/>

[[Datoteka:Kip cara Augusta.jpg|mini|lijevo|Kip cara [[August]]a u oklopu (kraj 1. st. pr. Kr.), jedan od 16 mramornih kipova careva i carica nadnaravne veličine pronađenih na prostoru antičke [[narona|Narone]] ([[vid (Metković)|Vid]] kraj [[Metković]]a). Čuva se u [[Arheološki muzej Narona|Arheološkom muzeju Narona]] u Vidu.]]
God. 78. pr. Kr. Delmati su digli protiv Rima ustanak i zauzeli [[Salona|Salonu]].<ref name="Delmati"/> Kada je [[Ilirik]] 59. pr. Kr. ušao u prokonzularno područje [[julije Cezar|Julija Cezara]], Liburni su za ustanka Japoda i Delmata protiv rimske vlasti (52. pr. Kr.) ostali vjerni Rimljanima i namaknuli im pomoćne čete protiv ilirskih pobunjenika.<ref name="Liburni"/> Otkako su 50. pr. Kr. pokorili Liburne, [[Rimljani]] su zavladali cijelim istarskim poluotokom. [[Histri]]ma je oduzet dio zemljišta, nisu se smjeli baviti trgovinom, nisu smjeli nositi oružje ni imati ratne lađe, ali je dio njih u unutrašnjosti poluotoka dugo zadržao znakove svoje posebnosti.<ref name="Istra"/> God. 48. pr. Kr. Delmati su pobijedili Cezarovu vojsku,<ref name="Delmati"/> no kao namjesnik Ilirika Cezar je ipak stišao ilirski ustanak 46. pr. Kr.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11368 Cezar]</ref> Rimljani su oko 42. pr. Kr. granicu pomaknuli na Rižanu.<ref name="Istra"/> Pošto je pobjednički završio građanski rat i ugušio republikanski pokret, Cezarov nasljednik [[Oktavijan]] 35. pr. Kr. poveo je akciju kako bi konačno pokorio buntovne Ilire, pa je u toj akciji razoružao i Liburne, zaplijenivši im njihove ratne brodove.<ref name="Liburni"/> Japode je konačno pokorio [[Oktavijan]] u ratu od 35. do 33. pr. Kr., osvojivši njihovo posljednje uporište ''Metulum'' (najvjerojatnije [[Viničica]] kod [[Josipdol]]a),<ref name="Japodi"/> a potom krenuo na Sisciju ([[Sisak]]) te ju zauzeo.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44959 Oktavijan]</ref> God. 33. pr. Kr., pritisnuti nadmoćnim rimskim snagama, Delmati su zatražili od [[Oktavijan]]a mir.<ref name="Delmati"/> 

Ime [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmacija]] (''Dalmatia'') javlja se od I. st. pr. Kr. kao naziv za područje nastanjeno plemenom [[delmati|Delmata]] (Dalmata) i njemu srodnih ilirskih plemena, odnosno kao istoznačnica za ime [[Ilirik]], kojim su Rimljani označavali taj kraj.<ref name="Dalmacija">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13743 Dalmacija]</ref> Novim osvajanjima Ilirik se širio. U drugoj pol. I. st. pr. Kr. rimski je Ilirik obuhvaćao područje od rijeke Raše u Istri do rijeke Mati u Albaniji; on je od 27. pr. Kr. bio senatska pokrajina, kojoj je potom bio upravno pripojen i teritorij Panonije.<ref name="Ilirik"/> Rimljani su oko 12. pr. Kr. granicu pomaknuli na Rašu kada je osnovana [[Italija (rimska provincija)|X. regija Italije]], ''[[Deseta regija, Venecija i Histrija|Venetia et Histria]]''.<ref name="Istra"/> [[Panonija]] je nakon [[batonski rat|Panonskoga rata]] od 12. do 9. pr. Kr. postala rimskom provincijom.<ref name="Panonija">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46449 Panonija]</ref> God. 12. pr. Kr. Delmati su se ponovo pobunili, a kada su god. 6. ilirski [[Desidijati]] digli ustanak, Delmati su im se priključili.<ref name="Delmati"/> 

[[Batonski rat]] (lat. ''Bellum Batonianum'') je rat Rimljana protiv pobunjenih Ilira od 6. do 9. god. Ustanak su u [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciji]] podignuli ilirski [[Desidijati]] na čelu s [[Baton]]om; oni su prodrli do [[salona|Salone]] i zatim na jug sve do Apolonije. Nakon poraza što im ga je nanio Mesalin, koji je po Tiberijevu nalogu došao iz Galije kako bi ugušio ustanak, dalmatinski ustanici udružili su se s panonskim [[Breuci]]ma, čiji se vođa također zvao Baton. Breuci su zaposjeli područje između Sirmija i Dunava, gdje su se neko vrijeme uspjeli održati. Ustanak je ugušen 8. god. pošto su vođu Breuka Batona, zbog izdaje, smaknuli sami [[Iliri]]. Ustanak u Dalmaciji ugušio je [[Tiberije]] 9. god. nakon opsade Andetrija ([[Muć]]a) i zarobljavanja Batona, vođe Desidijata. Bio je to kraj borbi Ilira protiv Rimljana, koja je trajala dva i pol stoljeća.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6280 Batonski rat]</ref> Pošto je skršen [[Batonski rat|ustanak ilirskih naroda]] 6–9. godine, Ilirik je podijeljen na pokrajine ''[[Panonija|Pannonia superior]]'' i ''[[Dalmacija (rimska provincija)|Provincia Illyricum]]'' (poslije ''Dalmatia'').<ref name="Ilirik">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27088 Ilirik]</ref> Po Delmatima su Rimljani prozvali [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmacijom]] svoju dotadašnju provinciju Ilirik.<ref name="Delmati"/>

=== Rimska vlast u Iliriku ===
{{glavni|Rimska vlast u Iliriku}}

Od 9. god. počinje [[romanizacija]] Ilira, koja je, međutim, aktivnije zahvatila samo okolicu upravnih središta, garnizona, vojnih uporišta i postaja na cestama.  Otada Iliri ulaze u rimsku vojsku, stječu različite položaje u upravi, a neki od njih postaju i carevi ([[Aurelijan]], [[Prob]], [[Dioklecijan]] i dr.). Dolazak Rimljana u ilirske krajeve izazvao je velike promjene u sveukupnom životu, pa tako i u umjetnosti. [[Umjetnost starog Rima|Rimski likovni izraz]] prihvatilo je uglavnom gradsko stanovništvo, dok su starosjedioci nastavili razvijati svoju umjetnost, koja je procvala u doba kasnoga Carstva.<ref name="Iliri"/>

U drugoj polovici II. st. (vjerojatno za rata s Markomanima) granica [[Italija (rimska provincija)|X. regije Italije]], [[Deseta regija, Venecija i Histrija|Venecije i Istre]] je bila pomaknuta do Rječine. Rimska vladavina donijela je veće promjene, osnovane su naseobine (''[[pula|Pola]]'', ''[[Trst|Tergeste]]'', ''[[poreč|Parentium]]'') iz kojih se romanizacija širila prema unutrašnjosti. Drevni stanovnici Istre nisu u većoj mjeri sudjelovali u Ilirskom ustanku (6–9), ali se pacifikacijom Ilira dodatno učvrstila rimska vlast u Istri. Razdoblje mira pogodovalo je gospodarskom razvoju: proizvodnja maslinova ulja i vina, uzgoj pšenice, proizvodnja amfora i tkanina, kamenolomi. Glavnina prometa odvijala se Flavijskom cestom (''via Flavia'') od Trsta do Pule te morem duž zapadne obale poluotoka. Zamah je doživjelo graditeljstvo, što je osobito vidljivo u Puli ([[pulska arena|amfiteatar]], [[slavoluk Sergijevaca]], [[Augustov hram]] i dr.).<ref name="Istra"/>

[[Datoteka:Panonija i Dalmacija.jpg|mini|Detaljna karta [[panonija|Panonije]] i [[dalmacija (rimska provincija)|Dalmacije]].]]
[[Panonija]] (grčki ''Παννονία'', ''Pannonίa'', latinski ''Pannonia'') je antički naziv za područje kojemu je na sjeveru i istoku, od Bečke šume do ušća Save u Dunav, bila granica desna obala Dunava; na jugu je granica bila nešto južnije od Save i Kupe, a na zapadu je Panonija graničila s [[Norik]]om. Panoniju su nastanjivali [[Panonci]], pomiješani mjestimično s keltskim plemenima ([[Skordisci]], [[Boji]], [[Latobici]] i dr.). Na poč. II. st. upravno je bila podijeljena na Gornju Panoniju (''Pannonia Superior)'' na zapadu i na Donju Panoniju (''Pannonia Inferior'') na istoku.<ref name="Panonija"/>

Granica rimske pokrajine [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmacije]] tekla je od ušća Raše u Istri na Snježnik, odatle, crtom približno usporednom sa Savom, preko utoka Sane u Unu do izvorišta rijeka Kolubare i Ljiga u današnjoj Srbiji; odatle se spuštala Ibrom na Šar-planinu, a potom skretala prema zapadu na rijeku Mati (Albanija) i zatim dopirala do mora, a pripadalo joj je i istočnojadransko otočje od Kvarnera do Boke. Priobalno područje nastavala su mnogobrojna ilirsko-keltska plemena ([[Liburni]], [[Delmati]], [[Ardijejci]] i [[Plereji]]), a unutrašnjost [[Japodi]], [[Mezeji]], [[Desidijati]], [[Dokleati]] i dr. Kao važna uporišta rimske uprave razvile su se kolonije ''Iadera'' ([[Zadar]]), ''Narona'' ([[Vid (Metković)|Vid]] kraj [[Metković]]a), ''Aequum'' ([[Čitluk (Sinj)|Čitluk]] kraj [[Sinj]]a), ''Epidaurum'' ([[Cavtat]]), municipij ''Scardona'' ([[Skradin]]) te stari grčki gradovi s postignutim rimskim municipalnim statusom ''Issa'' ([[Vis]]), ''Pharus'' ([[Stari Grad]] na [[Hvar]]u) i dr. Glavni grad provincije bila je ''Salona'' ([[Solin]]), gdje je isprva bilo sjedište carskoga namjesnika, a poslije vojnog zapovjednika i civilnoga guvernera. Zbog potreba uprave, vojske i trgovine, provincija Dalmacija bila je dobro povezana s Italijom, a dobre su veze uspostavljane i između pojedinih gradskih središta (cestovne komunikacije i plovni riječni putovi).<ref name="Dalmacija"/>

[[Datoteka:Pulska arena LZMK.jpg|mini|lijevo|[[Amfiteatar u Puli|Amfiteatar]] u [[pula|Puli]], znamenita [[Pulska arena|Arena]], podignut u 1. st., veličinom šesti u cijelom [[rimsko Carstvo|Rimskom Carstvu]], mogao je primiti 25.000 gledatelja. Danas se u njem održavaju veliki kulturni i sportski spektakli.]]
Nastavljajući razdoblje razvoja, koje je bilo prekinuto [[Cezar]]ovom smrću, [[Oktavijan]]ov ([[August]]ov) [[principat]], od 31. pr. Kr. do 14., značio je novo razdoblje u povijesti [[Rimsko Carstvo|Rimskoga Carstva]]. Izvan Italije Augustova se vlast temeljila na vojnoj sili i na njemu podređenim provincijama, a u Rimu u prvom redu na njegovoj tribunskoj vlasti. Za [[August]]ove vladavine bili su postavljeni temelji uprave Rimskoga Carstva, koje je jedno stoljeće nakon njegove smrti, za vrijeme cara [[Trajan]]a (98.–117.), dosegnulo najveći opseg, stjecanjem i osvajanjem novih provincija – od [[mezija|Mezije]] (29. pr. Kr.), [[recija|Recije]] i [[Norik]]a (15. pr. Kr.) preko [[Judeja (rimska provincija)|Palestine]], [[panonija|Panonije]] (9.), [[Britanija (rimska provincija)|Britanije]] (43.), [[Tracija (rimska provincija)|Tracije]] (46.), [[Pont (rimska provincija)|Ponta]] i Germanije ([[Gornja Germanija|gornje]] i [[Donja Germanija|donje]]) do [[Arabija (rimska provincija)|Arabije]], [[Dacija (rimska provincija)|Dacije]] (107.) i [[Mezopotamija (rimska provincija)|Mezopotamije]] (115.).<ref name="Carstvo">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52920 Rimsko Carstvo]</ref> 

Već je za [[Marko Aurelije|Marka Aurelija]] (161.–180.) počelo raspadanje toga golemoga carstva, u ratovima protiv Parta na istoku i Markomana na sjeveru. U državi koju su na njezinim granicama sve jače ugrožavali »[[barbari]]«, vlast je prelazila u ruke legija. Legije i pretorijanci izvikivali su svoje vojskovođe za careve, koji najčešće više i nisu bili Rimljani. To je razdoblje vladavine vojnih careva, od [[Pertinaks]]a do [[Kar (car)|Kara]] (192.–283.). Dok su se oni borili za vlast, namjesnici u provincijama vladali su gotovo potpuno samostalno, a Rim je gubio ekonomsko i političko vodstvo u Carstvu. [[Karakala|Karakalina]] ''Constitutio Antoniniana'' (212.) izbrisala je i posljednju razliku između Italije i ostalih područja Rimskoga Carstva: svi slobodni građani stekli su [[rimsko građansko pravo]]. Gotovo cijelo III. st. bilo je ispunjeno unutrašnjim borbama za vlast, a državne su granice istodobno bile pod stalnim pritiskom Germana na sjeveru i zapadu te Parta i Perzijanaca (Sasanidi, od 226.) na istoku. Istodobno je počela borba između državne vlasti i kršćanstva (novi progoni kršćana za cara [[decije|Decija]], 249–251), a posvuda u državi izbijali su nemiri među kolonima, koji su zbog ekonomske krize bili u teškim dugovima. Osobito su jaki nemiri bili u Galiji, gdje je protiv bagauda (galskih pobunjenih seljaka) Rim morao voditi prave ratove.<ref name="Carstvo"/>

[[Datoteka:Salona girl.jpg|mini|[[Djevojka iz Salone]], rimski kameni portret (vjerojatno dio figure) iz 2. st.]]
U tom potpunom rasulu nekim vladarima ilirskoga podrijetla ([[Klaudije Gotski|Klaudije II.]], [[Aurelijan]], [[Prob]]) uspjelo je stvoriti podlogu za obnovu Carstva. [[Aurelijan]] (270.–275.) je nastojao uspostaviti jedinstvo države na temelju jedinstvene državne religije sa središnjim kultom sunca (''Sol invictus''). Car je dobio naslov ''restitutor orbis Romani'' i ''dominus et deus'', što je značilo da nestaje [[principat]] što ga je inaugurirao [[August]], a uvodi se novi oblik vladavine, [[dominat]], tj. apsolutna monarhija po uzoru na orijentalne monarhije. Prvi izraziti predstavnik dominata bio je car [[Dioklecijan]] (284.–305.), koji je osigurao državne granice, slomio otpor pobunjenih robova i kolona, vlast Senata ograničio isključivo na grad Rim, preuredio vojsku i reorganizirao državnu upravu te podijelio cijelo carstvo na 4 prefekture. U toj »tetrarhiji«, u kojoj je Dioklecijan i dalje ostao vrhovni gospodar i koja prema tomu nije značila nikakvu stvarnu diobu Carstva, njegov suvladar bio je [[Maksimijan]]. On je dobio na upravu Italiju i Afriku (rezidencija ''Mediolanum'' – Milano), cezar [[Konstancije I. Klor|Konstancije I.]] Hispaniju, Galiju i Britaniju (rezidencija ''Augusta Treverorum'' – Trier i ''Eboracum'' – York), a cezar [[Galerije]] Ilirik s Makedonijom i Grčkom (rezidencija ''Sirmium'' – Srijemska Mitrovica). Dioklecijan je zadržao za sebe cijeli Istok (rezidencija ''Nicomedia'' – danas Izmit).<ref name="Carstvo"/>

Dioklecijanovom je reformom 297. [[Ilirik]] postao jedna od četiriju prefektura [[rimsko Carstvo|Rimskoga Carstva]], koja je obuhvaćala gotovo cio Balkanski poluotok, a upravno je bila podijeljena na dijeceze ''Illyricum orientale'' i ''Illyricum occidentale''.<ref name="Ilirik"/> Nastavljena je upravna razdioba [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmacije]]; odvajanjem područja na jugu ustrojena je pokrajina [[Prevalitana]] (''Praevalis'') s glavnim gradom Scodrom ([[Skadar]]). Granica podjele išla je od Budve na ušće Lima u Drinu, a odatle na izvorište Kolubare.<ref name="Dalmacija"/> Jedan od triju administrativnih i sudbenih kotara na koje je bila podijeljena Dalmacija zvao se liburnijskim (''conventus Liburnicus''), a sjedište mu je bilo u ''Scardoni'' ([[Skradin]]).<ref name="Liburni"/>  Dioklecijan je podijelio cijelu [[panonija|Panoniju]] na četiri područja. Gornju Panoniju podijelio je na Savsku Panoniju (''Pannonia Savia'' ili ''Pannonia Ripariensis'' ili ''Pannonia Interamnensis'') sa sjedištem u Sisciji (''Siscia'', danas [[Sisak]]) i na Prvu Panoniju (''Pannonia Prima'' ili ''Pannonia Superior'') sa sjedištem u Savariji (''Savaria'', danas Szombathely). Donju Panoniju podijelio je na Drugu Panoniju (''Pannonia Secunda'' ili ''Pannonia Inferior'' ili ''Pannonia Sirmiensis'') sa središtem u [[Sirmij]]u (''Sirmium'', danas [[Sremska Mitrovica]]) i na Panoniju Valeriju (''Pannonia Valeria'', po svojoj kćeri Valeriji) sa sjedištem u Sopijani (''Sopianae'', danas [[Pečuh]]).<ref name="Panonija"/>

[[Datoteka:Dioklecijanova palača LZMK.jpg|mini|lijevo|[[Dioklecijanova palača]] u [[Split]]u, jedna od najuščuvanijih i najreprezentativnijih palača s područja [[rimsko Carstvo|Rimskoga Carstva]], primjer je utvrđene palače (spoj grada, vojnoga logora, elitne rezidencije i privrednoga kompleksa). Dao ju je podignuti car [[Dioklecijan]] početkom 4. st. u neposrednoj blizini Salone. Palača je s povijesnom cjelinom Splita 1979. uvrštena na [[UNESCO]]-ov [[Svjetska baština|popis svjetske kulturne baštine]].]]
Južni dio Hrvatske, zajedno sa svojim hercegovačko-bosanskim zaleđem, pripadao je rimskoj provinciji [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciji]], a sjeverni provinciji [[panonija|Panoniji]]. Dalmacija te dijelovi Istre, koji su u doba [[August]]a otrgnuti od [[Ilirik]]a, bolje su istraženi i bogatiji spomenicima: [[Poreč]] (''Parentium'') (centurijacija, [[eufrazijeva bazilika|ranokršćanski sklop biskupa Eufrazija]]), [[Pula]] (''Pola'') (bedemi s vratima i slavolukom, kapitolij s hramovima, stambene insule, dva kazališta, amfiteatar, nekropola), [[Vizače]] (''Nesactium'') (utvrde, forum s hramovima i bazilikom, ranokršćanska crkva), [[Veli Brijun]] (ladanjsko-gospodarske vile, terme, hramovi, kršćanska bazilika, bedemi), [[Krk (grad)|Krk]] (''Curicum'') (bedemi, terme, ranokršćanska bazilika), [[Omišalj]] na [[Krk]]u (''Fulfinum'') (ranokršćanska bazilika), [[Osor]] (''Apsorus'') (bedemi s vratima, kasnoantičko groblje s crkvom), [[Starigrad]] pod [[Velebit]]om (''Argyruntum'') (rimska nekropola), otok [[Pag]] (ranokršćanske crkve), [[Nin]] (''Aenona'') (bedemi, insule, forum s kapitolijem, ranokršćanske crkve), [[Zadar]] (''Iader'') (bedemi s vratima, forum s kapitolijem, stambene insule, niz ranokršćanskih crkava, nekropole), [[Muline]] na [[Ugljan]]u (vila i memorijalni kršćanski sklop), [[Podgrađe (Benkovac)|Podgrađe]] kraj [[Benkovac|Benkovca]] (''Asseria'') (bedemi, slavoluk, forum, hramovi), Bribir (Varvaria) (bedemi s vratima, kuće, nimfej), [[Danilo]] (''Rider'') (terme, vila, ranokršćanska crkva), [[Solin]] (''Salona''), metropola Dalmacije (bedemi s kulama i gradskim vratima, ulice, stambene insule, forum s kapitolijem, kazalište s hramom, amfiteatar, terme, vodovod, gradski i cemeterijalni kršćanski sklopovi), [[Split]] (''Aspalathos'') ([[dioklecijanova palača|carska palača]], ranokršćanske crkve). Grčke naseobine na otocima [[Vis]]u, [[Hvar]]u, [[korčula|Korčuli]], te na priobalju u [[Trogir]]u, [[Stobreč]]u, važna su arheološka nalazišta: [[Vis (grad)|Vis]] (''Issa'') (megalitski bedemi s akropolom, javne i privatne građevine, agora, grobna arhitektura – stele i naiskosi, keramičke peći, epigrafički nalazi, skulptura, novci, keramika, posuđe, nakit), [[Stari Grad]] (''Pharos'') (megalitski bedemi s kulom, građevine, epigrafički ulomci, novci, keramika), [[Lumbarda]] (cisterna, psefizma – zapis u kamenu o uređenju zemljišnih odnosa među stanovnicima novoutemeljene kolonije, grobovi), [[Trogir]] (''Tragurion'') (ostatci bedema, arhitekture, kameni reljefni i epigrafički nalazi, među kojima je i čuveni Kairos), [[Stobreč]] (''Epetion'') (ostatci bedema i gradskih vrata), zatim [[Čitluk (Sinj)|Čitluk]] (''Aequum'') (utvrde i forum), [[Vid (Metković)|Vid]] kraj [[Metković]]a (''Narona'') (bedemi s kulama, forum, više ranokršćanskih crkava), [[Cavtat]] (''Epidauros'') (vile, crkva), [[Polače]] na [[Mljet]]u (vila, niz crkava), [[Vinkovci]] (''Cibalae'') (bedemi, terme, bazilika, nekropole), [[Osijek]] (''Mursa'') (bedemi, stambene insule, nekropole), [[Štrbinci]] (''Certissia'') (kasnoantička nekropola), [[Sisak]] (''Siscia'') (bedemi, terme, kanalizacija, nekropole), [[Šćitarjevo]] (''Andautonia'') (terme), [[Varaždinske Toplice]] (''Aquae Iasae'') (gradski termalni sklop s forumom, kapitolijem i bazilikom, preinačenom u kršćansku crkvu).<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3731 antička arheološka nalazišta]</ref>

=== Rano kršćanstvo i kasna antika ===
{{glavni|Hrvatski povijesni prostor u kasnoj antici}}
[[Datoteka:Krstionica Salona.jpg|mini|Krstionica s krsnim zdencem u episkopalnom kompleksu u [[salona|Saloni]], izgrađenu krajem 4. i početkom 5. st. Gotovo je integralno sačuvan, a obuhvaća još dvojnu baziliku i biskupovu palaču s gospodarskim objektima. Najveći doprinos poznavanju i očuvanju Salone te općenito starohrvatske povijesti na području Dalmacije dao je arheolog i konzervator [[Frane Bulić]] (1846.−1934.).]]
Nakon [[Dioklecijan]]ove abdikacije, iz borbe za prijestolje izišao je kao pobjednik [[Konstantin I. Veliki]] (325–337). On je prekinuo Dioklecijanove reforme, svoju rezidenciju premjestio u Bizantij (od tada ''Constantinopolis'') i prekinuo progon kršćana ([[Milanski edikt]], 313.), koji je još za Dioklecijana bio u punom jeku. Nakon nekoliko godina [[kršćanstvo]] je već bilo u prvom planu javnoga života u Rimu, a formulacija da je car »dominus et deus« dobila je od tada kršćanski biljeg. Politička dogma da je car kao [[Krist]]ov namjesnik jedini i vrhovni autoritet u crkvi i državi postala je temelj cezaropapističke ideje Bizantskoga Carstva, koje je željelo formalno i stvarno biti baštinik Rimskoga Carstva. Konstantinovi nasljednici nisu uspjeli sačuvati jedinstvo Carstva: germanska plemena prodirala su masovno na njegov teritorij, dok su istodobno borbe za prijestolje rušile i posljednje tragove unutrašnje povezanosti. [[Teodozije I.]] (379.–395.) još je jednom, na kratko, ujedinio cijelo Carstvo. Za njegove vladavine kršćanstvo je postalo (391.) državnom religijom: bio je zabranjen svaki poganski kult, a posljednje Olimpijske igre održale su se 393. Teodozijeva smrt značila je ujedno i konačnu podjelu Carstva na [[Istočno Rimsko Carstvo]] ([[Bizant]]) i na [[Zapadno Rimsko Carstvo]]. Iako je Carstvo formalno i dalje bilo jedinstveno, nakon Teodozijeve smrti 395. nije više nikada (osim dijelom pod [[Justinijan]]om I.) bilo pod upravom jednoga vladara, već je jedan vladao na Istoku, a drugi na Zapadu.<ref name="Carstvo"/> 

Oslabljeno unutrašnjim nemirima, osobito u provincijama, Carstvo se nije moglo oduprijeti sve jačemu pritisku germanskih plemena, u prvom redu [[Vizigoti|Zapadnih Gota]], koji su u kolonima i robovima našli dobre saveznike unutar Carstva. God. 410. [[Alarik I.]] osvojio je [[Rim]] i od tada je [[Ravenna]] postala rezidencija zapadnorimskih vladara. Time je stvoren uvjet za postupno jačanje vlasti rimskih biskupa i stvaranje jezgre buduće Papinske Države. Za careva [[Honorije|Honorija]] i [[Valentinijan III.|Valentinijana III.]] (425.–455.) Rimsko Carstvo izgubilo je [[Hispanija|Hispaniju]], [[Galija|Galiju]], [[Britanija (rimska provincija)|Britaniju]] i [[Afrika (rimska provincija)|Afriku]]; na njegovu nekadašnjem teritoriju države su osnovali Zapadni Goti, Vandali i Burgundi. [[Zapadno Rimsko Carstvo]] bilo je odviše slabo da bi moglo vlastitim snagama braniti državne granice i održati red u zemlji te se sve više oslanjalo na »barbarsku« plaćeničku (dobrim dijelom germansku) vojsku. Tako su odsudnu političku ulogu dobili vođe tih plaćeničkih četa. Njihov se utjecaj još više pojačao otkako je Carstvo uz njihovu pomoć odbilo napad Huna pod Atilom na Mauričkom polju (''Campus Mauriacus'', 451.). Na kraju je jedan od germanskih vojskovođa, [[Odoakar]], srušio 476. posljednjega cara Zapadnoga Rimskoga Carstva [[romul Augustul|Romula Augustula]]. Taj datum historiografija uzima kao datum propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva.<ref name="Carstvo"/> 

[[Bizant]]ski (istočnorimski) carevi zastupali su i dalje ideju jedinstva Rimskoga Carstva i smatrali sebe njegovim univerzalnim baštinicima, i nisu u svrgavanju Romula Augustula vidjeli pad Zapadnorimskoga Carstva. Za njih su i Odoakar i istočnogotski vladari u Italiji bili samo namjesnici istočnorimskoga cara u zapadnoj polovici Carstva.<ref name="Carstvo"/> Istočnorimski car [[Zenon]] dao je Odoakaru naslov patricija i priznao njegovu upravu u Italiji, dok je Odoakar načelno priznavao [[Julije Nepot|Julija Nepota]] za cara. Održavao je dobre odnose s rimskim senatom, a upravu je prepustio rimskim činovnicima. Premda je bio arijanac, nije se sukobio s pravovjernom Crkvom. Nakon smrti Julija Nepota zauzeo je [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciju]] i [[Panonija|Savsku Panoniju]] (481.–482.). Njegovo je jačanje izazvalo napetosti s Bizantom pa je uništio germanske Rugijce u [[Norik]]u (487.–488.), s kojima se Konstantinopol bio povezao. Od Vandala je preuzeo Siciliju, obvezavši se na plaćanje danka.<ref name="Odoakar">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44751 Odoakar]</ref> U dogovoru sa Zenonom, [[Teodorik Veliki|Teodorik]] je krenuo u ljeto 488. s [[Ostrogoti]]ma u Italiju, sa zadaćom da zbaci Odoakra. Nakon tri i pol godine promjenljivih uspjeha u borbama,<ref name="Teodorik">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60844 Teodorik]</ref> Odoakar se nakon poraza na Soči i kraj Verone (489.) te na Adui (490.) povukao se u Ravennu. Ondje ga je Teodorik, unatoč dogovoru da će zajedno vladati, na prijevaru dao ubiti.<ref name="Odoakar"/>

[[Datoteka:Voelkerwanderungkarte.png|mini|lijevo|[[Seoba naroda]] je historiografski naziv za razdoblje velikih migracija mongolskih, germanskih, slavenskih, sarmatskih i drugih plemena, kojima je bio zahvaćen prednjoazijski, europski i afrički prostor u razdoblju od druge pol. IV. st. do pol. VII. st. Njezina je posljedica bila potpuna promjena političke i etničke karte [[kasna antika|kasnoantičkoga]] rimskog svijeta, koja je stvorila podlogu za nastanak [[rani srednji vijek|ranosrednjovj.]] Europe.]]
Teodorik je uspostavio [[Ostrogoti|Ostrogotsko Kraljevstvo]] u Italiji, koje je obuhvaćalo i južni Norik, jugoistočnu Galiju, Dalmaciju i južnu Panoniju. Carstvo mu je vladarski položaj priznalo 497.<ref name="Teodorik"/> dodijelivši mu naslove naslove ''magister militum'' i ''patricius'' za Italiju.<ref name="Carstvo"/> Vojnim pohodima i diplomacijom, osobito ženidbenim vezama, osigurao je prvenstvo među germanskim vladarima u Zapadnoj Europi, ali je njegov sustav saveza na kraju doživio slom. Nastojao je održavati dobre odnose s rimskim stanovništvom, italorimskom aristokracijom i rimskom Crkvom. Poticao je gospodarstvo i gradnju, od čega je osobitu korist kao prijestolnica imala [[Ravenna]].  Ondje je i pokopan u vlastitoj grobnici 526.<ref name="Teodorik"/> Nakon Teodorikove smrti snaga italske ostrogotske države, koja je oko sebe okupila mnogobrojne Germane i dosegla visoki stupanj kulture, počinje slabiti.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22840 Goti]</ref> Pošto je 532. sklopio s Perzijskim Carstvom »vječiti mir«, [[Justinijan]], bizantski car od 527. se okrenuo zbivanjima na zapadu. U ratu od 535. do 555. [[Belizar]] i [[Narzes]] slomili su ostrogotsku državu u [[Italija (rimska provincija)|Italiji]] i [[Ilirik]]u te ju pripojili [[Bizantsko Carstvo|Bizantskomu Carstvu]]. Ratni uspjesi na zapadu privremeno su zastali oko 540., zbog gospodarske krize, prouzročene dijelom i velikom epidemijom kuge. U 540-ima započeli su i prvi upadi Slavena preko dunavskoga limesa.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29619 Justinijan]</ref>

Uz dopuštenje cara Justinijana, [[Langobardi]] su se naselili u [[panonija|Panoniji]] i u istočnom Noriku kao bizantski saveznici protiv Ostrogota. Suparništvo s jugoistočnim susjedima Gepidima imalo je za posljedicu žestoke ratove okončane 567., kada su Langobardi pod kraljem Alboinom (oko 560.–572.) u savezu s [[Avari]]ma potukli Gepide. Već sljedeće godine (568.) prešli su, pod Alboinom, u Italiju opustošenu dugotrajnim ostrogotskim ratovima te su osvojili više sjevernotalijanskih gradova.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35357 Langobardi]</ref> Nakon odlaska Langobarda, [[Avari]] su postali su gospodarima [[panonija|Panonije]], podvlastivši tamošnja slavenska plemena. Nakon doseobe u Panoniju, [[Bizant]] im, ugrožen od Perzijanaca, ustupa 574. dio [[Srijem]]a, ali oni 582. zauzimaju ''[[Sirmij|Sirmium]]'', koji im je poslužio za prodore prema Konstantinopolu. Idućih desetljeća Avarima zajedno s podložnim slavenskim plemenima ratuju na Balkanu s Bizantom, te čestim pohodima pustoše teritorije zapadnih susjeda (Bavaraca i Langobarda). Na prijelazu iz VI. u VII. st. preko sjevernih dijelova Istre prodiru u Italiju.<ref name="Istarska">Istarska enciklopedija (LZMK) - [http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=142 Avari]</ref> 

[[Datoteka:Eufrazijana.jpg|mini|Središnja apsida [[eufrazijana|Eufrazijane]] u [[Poreč]]u. Katedralu je u 6. st. dao sagraditi biskup [[Eufrazije]], a sastoji se od osmerostrane krstionice, četverokutnog atrija, trobrodne bazilike s memorijalnom kapelom te biskupskoga dvora. Jedini je sačuvani ranokršćanski episkopalni kompleks na svijetu, 1997. uvrštena na [[UNESCO]]-ov [[svjetska baština|Popis svjetske kulturne baštine]].]]
Papa [[Grgur Veliki]] (590.–604.) zabilježio je i [[dolazak Hrvata]]. Godine 600. je pisao nadbiskupu [[salona|Salone]] Maksimu da je »zbunjen izravnom opasnošću koja prijeti od slavenskih naroda, zato što je preko istarskoga prijelaza počeo ulaziti u Italiju«. Ti Slaveni vjerojatno su bili Hrvati koji su se potkraj VI. i poč. VII. stoljeća selili iz dotadašnjega boravišta u [[Bijela Hrvatska|Bijeloj Hrvatskoj]] prema Jadranu.<ref name="Pokrštenje">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49060 Pokrštenje Hrvata]</ref> Nakon [[Rana povijest Hrvata#Pozadina|neuspješne opsade Carigrada (626.)]] slabi avarska moć te se njihov utjecaj ograničava na Panoniju. Prema tvrdnji cara [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina VII. Porfirogeneta]] (913.–959.), [[Hrvati]] su za cara [[Heraklije|Heraklija]] (610.–641.) kao saveznici Bizanta u ratu s Avarima osvojili ondašnju Dalmaciju, gdje su se trajno naselili. Nakon novih arheoloških nalaza i pronađenih spomenika pomaknuta je vjerojatna godina razrušenja [[Salona|Salone]] na 626., utvrđeno je da je Veliki Sever, organizator povratka razbježalih Solinjana s otokâ u [[Dioklecijanova palača|Dioklecijanovu palaču]] zaista postojao. U to se uklapa i pouzdana vijest o dolasku opata Martina (641.) u razdoblje između razorenja Salone i povratka njezinih stanovnika na obalu. Prema ''Liber pontificalis'' papa [[Ivan IV., papa|Ivan IV. Dalmatinac]] (640.–642.) poslao je opata Martina da u Istri i [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciji]] otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba [[Dioklecijan]]ovih progona. Posmrtne ostatke mučenika [[Sveti Anastazije|Anastazija (Staša)]], [[sveti Dujam|Dujma]], [[Sveti Mauro|Maura]], [[Sveti Venancije|Venancija]] i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu [[Bazilika sv. Ivana Lateranskog|lateranske bazilike]] u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik [[Teodor I.]] (642.–649.).<ref name="Pokrštenje"/>

[[Avarsko-slavenska kultura]] je srednjovjekovna [[arheološka kultura|kultura]] raširena uglavnom u Panoniji od druge polovice VI. do početka IX. st. Među istraživačima su postojale dvojbe: treba li tu kulturu vezati etnički uz [[avari|Avare]] (Obre) ili je to kultura avarskoga doba. Osim Avara u njezinu su nastanku imali udjela Kutriguri, [[Slaveni]] i druge etničke skupine koje su živjele na tom prostoru. Unutar te kulture razlikuju se dva arheološka horizonta: stariji, od oko 568. do oko 650., i mlađi, nakon 670. do oko 800., što se povijesno podudara s razdobljem prvoga i drugog avarskoga kaganata. Arheološki nalazi utvrđeni su, osim u [[Panonija|Panoniji]], također u Austriji, Bugarskoj, u unutrašnjosti Hrvatske ([[Biskupija (Knin)|Biskupija]] kraj [[Knin]]a, [[Smrdelj]] kraj [[Skradin]]a), u Moravskoj, Slovačkoj, ali ostaje dvojbeno je li sve to bio avarski životni i politički prostor, ili pak ti nalazi potječu od manjih skupina koje su se ondje našle, a dio nalaza mogao je dospjeti i trgovačkim ili drugim odnosima. U grobnim prilozima nedostaju [[bizant]]ski zlatnici. Česti su ukopi pokojnika zajedno s konjem, po nomadskom običaju. U većem broju grobova pronađeno je oružje (luk, tobolac sa strjelicama, mač, bojna sjekira) te gotovo redovito nož i kresivo. U ženskim grobovima pronađen je nakit od plemenitih kovina i bisera, a u muškima još okovi, kopče i jezičci na remenju. Nalazi starijeg i mlađeg horizonta, tj. nekropole i pojedinačni grobovi, utvrđeni su također u Bačkoj, Banatu, Hrvatskoj, posebice u međurječju Dunav–Sava–Drava. Nakon sloma avarske vlasti krajem VIII. st., na arheološkim nalazima prvih desetljeća IX. st., u avarsko-slavenskoj kulturi počinju prevladavati slavenska obilježja (nekropole u [[Brodski Drenovac|Brodskom Drenovcu]], [[Otok (Vukovarsko-srijemska županija)|Otoku]]).<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=4817 Avarsko-slavenska kultura]</ref>

== Literatura ==
{{wikizvor|Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)#I. Prije uredjenja hrvatske države.}}
* [[Hrvatska enciklopedija]], [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]], [http://enciklopedija.hr/ mrežno izdanje] (glavni urednik [[Slaven Ravlić]])
* [[Opća i nacionalna enciklopedija]], Leksikografski zavod Miroslav Krleža, [http://proleksis.lzmk.hr/ mrežno izdanje] (glavni urednik [[Antun Vujić]])
* [[Istarska enciklopedija]], Leksikografski zavod Miroslav Krleža, [http://istra.lzmk.hr/ mrežno izdanje] (urednici: [[Miroslav Bertoša]], [[Robert Matijašić]])
* [[Hrvatska: zemlja i ljudi]], Leksikografski zavod Miroslav Krleža, [http://croatia.eu/ mrežno izadnje] (urednici: Mladen Klemenčić, Ankica Šunjić, Zvonimir Frka-Petešić)

== Izvori ==
{{izvori|3}}
{{Hrvatski povijesni prostor prije doseljenja Hrvata}}
{{Hrvatska}}

[[Kategorija:Hrvatska i Hrvati prije seobe]]

[[de:Geschichte Kroatiens#Vorgeschichte]]