Vidi kôd stranice Jupiter

{{dz|[[Jupiter (razdvojba)]]}}

{{Infookvir planet 
| ime                     = Jupiter ♃
| slika                   = Jupiter, image taken by NASA&#039;s Hubble Space Telescope, June 2019 - Edited.jpg
| opis_slike              = Snimka Svemirskog teleskopa Hubble, 25. kolovoza 2020.
| prosječni_polumjer      = 69 911 ± 6 [[kilometar|km]] <ref> Seidelmann, P. Kenneth; Archinal, Brent A.; A'Hearn, Michael F. et al.:, “"Report of the IAU/IAG Working Group on cartographic coordinates and rotational elements: 2006"”, [http://link.springer.com/article/10.1007%2Fs10569-007-9072-y],“Celestial Mechanics and Dynamical Astronomy 98 (3): 155–180.", 2007. </ref>
| ekscentricitet          = 0,048 775 <ref>Yeomans Donald K.:, “HORIZONS Web-Interface for Jupiter Barycenter”, [http://ssd.jpl.nasa.gov/horizons.cgi?find_body=1&body_group=mb&sstr=5],“JPL Horizons On-Line Ephemeris System”, – Select "Ephemeris Type: Orbital Elements", "Time Span: January 1, 2000 12:00 to 2000-01-02", 2006. </ref>
| perihel                 = 740 573 600 [[km]] <br> (4,950 429&nbsp;[[AJ]]) 
| afel                    = 816 520 800 km<br> (5,458 104&nbsp;AJ) 
| ophodno_vrijeme         = 4 332,59 [[dan]]a<br/>11,861 8 [[godina]]  
| sinodički_period        = 398,88 dana  <ref>Williams, Dr. David R.:, "Jupiter Fact Sheet", [http://nssdc.gsfc.nasa.gov/planetary/factsheet/jupiterfact.html], NASA, 2004. </ref>
| orbitalna_brzina        = 13,07 km/s
| nagib                   = 1,305 30&deg; <br> (prema [[ekliptika|ekliptici]])
| broj_prirodnih_satelita = 79  
| ekvatorijalni_polumjer  = 71 492 ± 4 km <br> (11,209 Zemljinog)
| polarni_polumjer        = 66 854 ± 10 km <br> (10,517&nbsp;Zemljinog)
| spljoštenost            = 0,064 87 ± 0,00015
| površina                = 6,141 9 &times; 10<sup>10</sup> [[kvadratni kilometar|km<sup>2</sup>]] <br> (121,9 Zemljine)
| masa                    = 1,898 6 &times; 10<sup>27</sup> [[kilogram|kg]]  <br> (317,8&nbsp;Zemljine)
| volumen                 = 1,431 3 &times; 10<sup>15</sup> [[Kubični metar|km<sup>3</sup>]]  <br> (1 321,3&nbsp;Zemljinog)
| gustoća                 = 1 326 [[Kilogram po metru kubnom|kg/m<sup>3</sup>]]
| gravitacijsko_ubrzanje  = 24,79 m/s<sup>2</sup> <br>
| ubrzanje_slobodnog_pada = (2,528&nbsp;[[Gravitacijska konstanta|g]])  
| period_rotacije         = 0,413 51 [[dan|d]] <br> (9 [[sat|h]] 55 [[minuta|m]] 30 [[sekunda|s]])  <ref> Seidelmann, P. K.; Abalakin, V. K.; Bursa, M.; Davies, M. E.; de Burgh, C.; Lieske, J. H.; Oberst, J.; Simon, J. L.; Standish, E. M.; Stooke, P.; Thomas, P. C.:, "Report of the IAU/IAG Working Group on Cartographic Coordinates and Rotational Elements of the Planets and Satellites: 2000", [http://www.hnsky.org/iau-iag.htm], HNSKY Planetarium Program, 2001. </ref>
| brzina_rotacije         = 12,6 km/s <br> (45 300&nbsp;[[Kilometar na sat|km/h]]) 
| nagib_osi               = 3,13&deg;
| albedo                  = 0,52
| brzina_oslobađanja      = 59,54 km/s
| najniža_temperatura     = 110 [[kelvin|K]] (vrhovi oblaka)
| prosječna_temperatura   = 152 [[kelvin|K]]
| najviša_temperatura     = 20 000 K (jezgra)
| atmosferski_tlak        = 20 – 200 [[Pascal (jedinica)|kPa]] <br> (sloj oblaka) <ref> "Probe Nephelometer", [http://solarsystem.nasa.gov/galileo/], Galileo Messenger (NASA/JPL), 1983. </ref>
| sastav_atmosfere        =  (volumenski): <br> 89,8 ± 2,0 % [[vodik]] <br/>
10,2 ± 2,0 % [[helij]] <br/>
≈ 0,3 % [[metan]] <br/>
≈ 0,026 % [[amonijak]]
≈ 0,003 % vodik – [[deuterij]] (HD)
0,0004 % [[Voda|Vodena para]] <br/>
0,0006 % [[etan]] <br/>
'''Led''':
* [[amonijak]] (NH<sub>3</sub>)
* [[voda]] (H<sub>2</sub>O)
* [[amonijev hidrogensulfid]] (NH<sub>4</sub>HS)
}}

[[datoteka:Great Red Spot From Voyager 1.jpg|mini|desno|300px|Prikaz [[Velika crvena pjega|Velike crvene pjege]] i oblaka ono nje, snimljen sa svemirske letjelice [[Voyager 1]] 25. veljače 1979. Bijela ovalna [[oluja]] kola se nalazi is pod Velike crvene pjege ima približno [[promjer]] veličine promjera [[Zemlja|Zemlje]].]]

[[datoteka:Jupiterova atmosfera 1.png|mini|desno|300px|Okomit presjek temperature atmosfere ovisno o visini.]]

[[datoteka:Jupiterova atmosfera 2.png|mini|desno|300px|Brzina [[vjetar|vjetra]] u Jupiterovoj atmosferi ovisno o [[zemljopisna širina|zemljopisnoj širini]] (jovigrafske širine).]]

[[datoteka:Jupiter.Aurora.HST.UV.jpg|mini|300px|[[Polarna svjetlost]] na Jupiteru, snimka u ultraljubičastom zračenju, lažno obojana u plavo. Tri svijetle točke su stvorene cijevima [[Magnetski tok|magnetskog toka]] koje su povezane sa [[Galilejanski mjeseci|Galilejanskim satelima]]: [[Ija (mjesec)|Io]] (na lijevoj strani), [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] (na dnu) i [[Europa (mjesec)|Europa]] (isto na dnu).]]

'''Jupiter''' je [[planet]] iz klase [[plinoviti div|plinovitih divova]] s najvećim [[promjer]]om i najvećom [[masa|masom]] u [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]], peti po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]] (prosječna udaljenost mu je 778 milijuna [[kilometar]]a); jednom obiđe Sunce za 11,862 [[godina]]. [[Masa]] mu je 318,4 puta veća od Zemljine (na njega otpada 71 % ukupne planetske mase), a [[gustoća]] mu je samo oko četvrtine gustoće Zemlje. Veliki mu dio [[volumen]]a tvori [[vodik]], kojeg Jupiter, zbog svoje velike mase i [[gravitacija|gravitacije]], nije izgubio od postanka Sunčeva sustava (4,57 milijarde godina), kao što se zbilo s drugim planetima. Jupiter je [[Prividna magnituda|prividno]] četvrto najsjajnije [[nebesko tijelo]], nakon Sunca, [[Mjesec]]a i [[Venera (planet)|Venere]]. Ime je dobio po vrhovnom [[bog]]u [[rimska mitologija|starih Rimljana]], kojeg su [[grčka mitologija|Grci]] zvali [[Zeus]]. (Vidi [[Jupiter (mitologija)|Jupiter]]). Po uzoru na stara češka imena planeta, kajkavci su jedno vrijeme upotrebljavali ime Kraljomoć (''Kralyomoch'' po starom kajkavskom pravopisu).<ref> ''Danicza Zagrebechka, ili Dnèvnik za prözto leto 1834'', Vu Zágrebu, pritizkana vu Ferencza Suppan Szlovarniczi: str. 8.</ref>

== Ukratko ==

Prema [[astronomija|astronomskim]] ispitivanjima, podatcima i prema teorijskim modelima, Jupiter se sastoji od razmjerno malene [[silikati|silikatne]] jezgre bez oštre granice u sastavu (difuzna jezgra), okružene s dva sloja vodika: donji sloj, pod većim [[tlak]]om, ima metalna svojstva gdje su vodikovi [[elektron]]i u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj molekularni vodik (H<sub>2</sub>) u stanju [[Superkritični fluid|superkritičnog fluida]]. Ni na kojoj dubini nema [[Fazna granica|fazne granice]], odnosno ne postoji čvrsta površina na koju se može stati ili tekuća u koju se može zaroniti.

Dno atmosfere definira kao dubina od 1000 km (1/70 polumjera planeta). U atmosferi je utvrđena prisutnost vodika, [[metan]]a, [[helij]]a, [[amonijak]]a, amonijeva hidrosulfida i smrznute vode. Pretpostavlja se da postoje i drugi spojevi ([[vodikov sulfid]], različiti [[Organska kemija|organski spojevi]], kompleksni anorganski [[polimer]]i).

Jupiter se vrlo brzo vrti što, uz njegov velik promjer, uzrokuje jake [[Centrifugalna i centripetalna sila|centrifugalne sile]], pa je izrazito spljošten prema [[Zemljopisni pol|polovima]]; [[ekvator]]ski mu je promjer 142 800 km, a polarni samo 134 000 km. [[Atmosfera]] mu je raslojena na pojaseve i zone. Rotacija mu je nejednolika: na ekvatoru jedan okret traje 9 h, 50 min, 30 s, a na 10° sjeverne ili južne širine 9 h, 55 min, 41 s. 

Jupiter ima oko 10 puta veće [[magnetsko polje]] od Zemlje. U njegovoj su atmosferi zamjetljive [[Meteorologija|meteorološke]] i magnetske pojave slične onima na Zemlji, ali mnogo veće raširenosti i trajanja (na primjer [[Oluja|oluje]] slične tropskim [[ciklona|ciklonima]]). Do sada je otkriveno 79 [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovih satelita]], a četiri najveća otkrio je [[Galileo Galilei]] (do 1610.; [[galilejanski mjeseci|galilejanski sateliti]]). Dva najveća, [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] i [[Kalista (mjesec)|Kalista]], veći su od planeta [[Merkur]]a. Potom slijede [[Ija (mjesec)|Ija]] i [[Europa (mjesec)|Europa]], približno veličine [[Mjesec]]a. 

Motrenja [[pomrčina|pomrčine]] Jupiterovih satelita služila su u [[pomorstvo|pomorstvu]] za određivanje [[Navigacija|položaja broda]], [[zemljopisna dužina|zemljopisne dužine]], u doba kada nije bilo pouzdanih [[Kronometar (sport)|kronometara]] ni [[Radio valovi|radiosignala]]. Na temelju neravnomjernosti u pojavama pomrčina satelita, s obzirom na njihovu udaljenost od Zemlje, izračunao je [[Ole Rømer]] prvi put [[brzina svjetlosti|brzinu svjetlosti]]. [[Jupiterovi prsteni]] sastoje se od čestica mikroskopske veličine. Prošireni Halo prsten udaljen je od središta planeta 1,40 do 1,72 Jupiterovog polumjera, najsjajniji Glavni prsten na udaljenosti je od 1,72 do 1,81 polumjera, a rijetki Paučinasti ([[Engleski jezik|engl]].: ''Gossamer Ring'') prsten udaljen je 1,81 do 3 polumjera.<ref> '''Jupiter''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29529] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>



== Fizička svojstva ==

=== Atmosfera ===
[[File:PIA21641-Jupiter-SouthernStorms-JunoCam-20170525.jpg|thumb|lijevo|400px|Pogled na Jupiterov južni pol s letjelicom [[Juno (svemirska letjelica)|Juno]], boje i kontrasti su umjetno snažno naglašeni.]]
Jupiterova [[atmosfera]] sastoji se od gustih slojeva [[oblak]]a čija visina seže do 1000 [[kilometar]]a. Slojevi oblaka dijele se u tri glavne skupine koji se međusobno razlikuju po boji, s prugama usporednim ekvatoru. Rub Jupiterovog diska je prividno zatamnjen, jer tu pogled prodire kroz deblji sloj atmosfere. Među oblačnim prugama razlikuju se blijedožute zone i tamniji pojasevi blagih crvenkastosmeđih nijansi. Na vrhu atmosfere se nalaze crvenkasti oblaci čiji sastav je mješavina [[led]]a i [[voda|vode]]. [[Kristali]] amonijevog hidrogensulfida čine bijele i smeđe oblake koji su u središnjem dijelu atmosfere. Dno atmosfere pokrivaju slabašno plavičasti oblaci koji svoju boju zahvaljuju kristalima [[amonijak]]ovog leda.

Općenit sastav po masenom udjelu je 75 % [[vodik]]a i 23 % [[helij]]a, koji se u planetologiji nazivaju "plinovima" jer se nekoć nisu mogli ukapljiti pa su se smatrali "permanentnim plinovima", otud naziv "plinoviti div" - po kemijskom sastavu, a ne agregatnom stanju. Ostatak otpada na [[vodena para|vodenu paru]], [[metan]], [[amonijak]] i slične kemijske spojeve.

Sa Zemlje prate se promjene širine, boje i kontrasta zona i pojasa te razne pjege, od kojih je [[Velika crvena pjega]] najviđenija i najstalnija pojava. To je područje [[elipsa|eliptičnog]] oblika u Jupiterovoj atmosferi čija je veličina otprilike 12 000 x 25 000 km. Velika crvena pjega je velika [[oluja]] koja traje već stoljećima. [[Vjetar|Vjetrovi]] koji u njoj pušu mogu premašiti brzinu od 600 [[Kilometar na sat|km/h]]. Područje Velike crvene pjege nije jedino aktivno - cijela atmosfera je vrlo [[Turbulencija|turbulentna]] i aktivna. Prosječna [[brzina]] vjetra u gornjim slojevima atmosfere je 500 km/h.

Brzina [[vrtnja|vrtnje]] Jupitera određena je nakon dugogodišnjih promatranja uočljivih znakova. U [[ekvator]]skom području, 7° na jug i sjever, prosječan period vrtnje (rotacije) jednak je 9 sati 50 minuta i 30 sekundi. Znakovi na većim jovigrafskim širinama otkrivaju duži [[period]]. Različit period vrtnje različitih širina svojstvo je [[nebesko tijelo|nebeskih tijela]] koja nisu [[krutost|kruta]]. Period rotacije pojedinih detalja u oblacima drukčiji je zbog atmosferskih gibanja. Velika crvena pjega u razmaku od stotinu godina imala je prosječan period 9h 55 min 38 s. Period rotacije [[fluid]]a neposredno ispod atmosfere određen je uz pomoć [[Radio astronomija|radio valova]] i pojava u [[magnetsko polje|magnetskom polju]], koje se okreću s istom brzinom, na 9 h 55 min 29,7 s.

Stanje atmosfere i cijelog Jupitera razmatra se na temelju poznavanja strukture tvari u najširem rasponu fizičkih uvjeta. Zbog velike mase planeta, [[tlak]] se u dubini penje na više desetaka milijuna [[Bar (jedinica)|bara]]. Tlakovi i [[temperatura|temperature]] koji vladaju u unutrašnjosti Jupitera dovode do agregacijskog stanja vodika koje se naziva [[Superkritični fluid|superkritičnim fluidom]], a na još većinom dubinama takav vodik postaje električno vodljiv kao metal, pa se naziva [[metalni vodik]].<ref>[[Vladis Vujnović]]: "Astronomija", Školska knjiga, 1989.</ref> Vodik u Jupiteru ne može biti tekuć jer je na dubinama gdje vladaju dovoljni tlakovi za ukapljivanje vodika temperatura puno viša od [[Kritična temperatura|kritične temperature]] vodika.

Na manjim dubinama, gdje je tlak 20-30 bar, vodik je u plinovitom stanju. Ta dubina uzima se kao baza atmosfere.

==== Kemijski sastav ====
Kemijski sastav atmosfere divovskih planeta obilježen je obiljem [[vodik]]a i [[helij]]a; na vodik otpada 5 puta veći [[obujam]] nego na helij. Osim tih dvaju kemijskih elemenata, [[Spektroskopija|spektrografski]] je ustanovljen [[metan]] (CH<sub>4</sub>), [[amonijak]] (NH<sub>3</sub>) i [[vodena para]] (H<sub>2</sub>O), uz tragove [[etan]]a (C<sub>2</sub>H<sub>6</sub>), [[Etin|etina]] (C<sub>2</sub>H<sub>2</sub>, [[fosfin]]a (PH<sub>3</sub>) i [[ugljikov monoksid|ugljikovog monoksida]] (CO). Za svijetle zone ustanovljeno je da se sastoje od [[kristal]]a amonijaka. One su oblačni sloj ograničen na neke jovigrafske širine. U procijepu između zona zapaža se niži neprekinuti sloj; pojasi su samo vidljivi dijelovi tog sloja. Žućkastonarančaste i smeđe nijanse pojasa tumače se kristalima amonijevog hidrogensulfida (NH<sub>4</sub>HS), a crvena boja nekih detalja, kao i Velike crvene pjege, tumače se kristalima [[fosfor]]a. Ispod sloja pojaseva nalazi se treći, najniži sloj oblaka, koji se neposredno ne može vidjeti, a sastoji se od kristala vode. 

==== Temperatura atmosfere ====
[[Temperatura]] raste od razine gdje [[tlak]] iznosi 0,1 [[Bar (jedinica)|bar]], na obje strane, i prema dolje, i prema gore, u [[ionosfera|ionosferu]]. Najniža temperatura iznosi oko 100 [[Kelvin|K]] (−173 [[celzij|°C]]). Temperature su određene opažanjem [[Infracrvena astronomija|infracrvenog]] i [[Radio astronomija|radio valnog]] zračenja planeta. Prosječna temperatura koju otkriva Jupiterovo [[Toplinsko zračenje|zračenje]] jednako je 140 K (−133 °C), što je za 20 K više od ravnotežne temperature, temperature koju bi imao da mu je jedini [[Sunčeva svjetlost|dotok energije sa Sunca]]. Do vanjskih slojeva Jupitera stiže od Sunca 51 [[vat|W]]/[[Četvorni metar|m<sup>2</sup>]] ([[Sunčeva konstanta]]). Stoga se temperatura od 140 K dade rastumačiti jedino vlastitim izvorom energije smještenim na Jupiteru. Jupiter sam zrači nešto manje od Sunčeve konstante. Izvorom energije moglo bi biti stezanje planetskog tijela koje se odvija zbog vlastite [[Gravitacija|gravitacijske sile]]. Ili se stezanje nastavlja i danas (za opaženu količinu [[energija|energije]] bilo bi dovoljno da se polumjer godišnje smanji za 1 [[metar|mm]]), ili je proces zaustavljen, a Jupiter samo otpušta nakupljenu [[toplina|toplinu]]. 

Jupiter ima dva izvora topline. Zbog unutarnjeg izvora topline razlike u temperaturi oblaka između ekvatorskih i polarnih krajeva iznose svega nekoliko stupnjeva. Zato Jupiterova [[klima]] malo ovisi o Sunčevoj toplini. Meridionalna cirkulacija, dizanje masa u ekvatorskom području i spuštanje u polarnom, zamaskirana je brzom vrtnjom (rotacijom). 

Brza rotacija je treća okolnost koja bitno određuje ponašanje atmosfere. Zbog nje je građa oblačnog pokrova uređena u smjeru vrtnje. No rotacija dovodi i do veoma zavojitih gibanja zračnih masa koje se pokreću u smjeru juga ili sjevera. Smjer zakretanja ovisi o tome giba li se masa na sjevernoj ili na južnoj polutki. Na sjevernoj vjetrovi skreću udesno, na južnoj ulijevo. Učinak je izražen mnogo jače nego na Zemlji, a izazvan je [[Coriolisov učinak|Coriolisovom silom]] ([[Tromost|inercijska]] sila što se javlja u sustavu koji se vrti). 

Pri niskim temperaturama energija se prenosi veoma sporo, bilo da se prenosi zračenjem ili [[Kondukcija topline|vođenjem]]. Dijelovi atmosfere sporo se hlade i sporo zagrijavaju. U zoni zrak se diže i hladi, a zatim ispunjava područje nižeg tlaka, to jest ponire u područje pojasa. Okomito atmosfersko kruženje odvija se u ravnini [[meridijan]]a, pa dolazi do skretanja zračnih masa. Kada vjetar skrene u smjer paralele, skretanje prestaje, jer Coriolisova sila ne djeluje na tijela koja se gibaju po paralelama vodoravno (Coriolisova sila je inercijska sila koja se javlja u sustavu kada pokretno tijelo mijenja udaljenost od osi vrtnje). Sjeverna granica zone pokazuje strujanje u smjeru vrtnje (rotacije), a južna suprotno; na južnoj je polutki sve obratno. 

==== Velika crvena pjega ====
{{glavni|Velika crvena pjega}}Pri dodiru slojeva koji se gibaju suprotnim smjerovima dolazi do [[Turbulencija|vrtložnog gibanja]], javljaju se valovi i pjege, u kojima se odvija [[ciklona|ciklonalno]] i [[anticiklona|anticiklonalno]] gibanje. Jedna takva pjega je i [[Velika crvena pjega]], kojoj je veličina 15 000 x 15 000 [[km]]. Ona je preživjela više stoljeća. Period njezina obrtanja iznosi 6 dana. Jedna manja pjega koja ponekad prođe kraj Velike crvene pjege viđa se više od 40 godina. Mnogobrojni ovalni vrtlozi i valovi dugotrajnog su obilježja zato što plove u jednoličnom sredstvu, u kojemu se [[Kondukcija topline|toplina sporo prenosi]] s jednog mjesta na drugo. Još nije objašnjena dugovječnost Velike crvene pjege.

==== Ionosfera ====
Iznad oblaka neposredno se nastavlja [[ionosfera]]. Ona se pruža daleko u prostor i obuhvaćena je [[magnetosfera|magnetosferom]], područjem sa svojstvenim oblikom [[magnetsko polje|magnetskog polja]]. Koncentracija [[elektron]]a u ionosferi iznosi najviše od 10<sup>5</sup> do 10<sup>6</sup> [[ion]]/[[Četvorni metar|cm<sup>3</sup>]], u predjelu prvih 3000 km iznad oblačnog sloja. [[Temperatura]] ovdje premašuje 1000 [[Kelvin|K]], no količina sadržane [[Toplina|topline]] je, zbog praktičnog [[Vakuum|vakuuma]], vrlo sitna. 

[[datoteka:Jupiterov presjek 1.png|mini|720px|center| Građa Jupitera.]]

=== Svojstva unutrašnjosti planeta ===
[[datoteka:Jupiter interior.png|mini|desno|300px|Veliki plinoviti planet kao Jupiter sadrži velike količine metalnog tekućeg vodika u unutrašnjosti (prikazano sivom bojom).]]

[[datoteka:Solarsystem3DJupiter.gif|mini|desno|300px|Jupiter (crveno) obiđe [[Sunce]] (u sredini) dok [[Zemlja]] (plavo) obiđe oko Sunca 11,86 puta.]]

Mjerenja [[gravitacija|gravitacijskog]] polja ukazuju na postojanje značajne koncentracije [[silikati|stjenovitog]] i [[Volatili (astronomija)|ledenog]] materijala u Jupiterovoj unutrašnjosti, vjerojatno jezgre mase 10 do 15 puta veće od Zemlje. [[Tlak]] u unutrašnjosti Jupitera dostiže više desetaka milijuna [[Bar (jedinica)|bara]].

Na stjenovitu jzgru nastavlja se debeli sloj metalnog [[vodik]]a. Naime, pri tlaku od oko 2 &times; 10<sup>11</sup> Pa, vodik prelazi u metalno tekuće stanje. To je stanje pri kojem su [[molekule]] vodika tako gusto složene da pojedine [[atom]]e susjedna molekula privlači jednako kao i atom partner u istoj molekuli. Posljedica toga je razbijanje molekula. Pored toga događa se da i [[Elektronska ljuska|elektrone u ljuskama]] privlače susjedne [[Atomska jezgra|jezgre]], pa dolazi do [[ionizacija|ionizacije]] (odvajanja [[elektron]]a od jezgri). Vodik postaje vrlo vodljiv (slično [[metal]]ima), pa se zato ovo stanje zove metalni vodik. Ovaj sloj vjerojatno sadrži i primjese [[helij]]a i raznih volatila. Postojanje metalnog vodika je dokazano u laboratorijima na Zemlji 1996.

Na sloj metalnog vodika se u blagom prijelazu nastavlja sloj vodika i [[helij]]a u molekularnom obliku stanju superkritičnog fluida, a ovaj prelazi u plinovito bliže površini. Iz svemira vidljiva [[atmosfera]] samo je vanjski dio ovog sloja. Ovaj sloj sadrži i manje količine [[voda|vode]], [[ugljikov dioksid|ugljikovog dioksida]], [[metan]]a i drugih jednostavnih spojeva.

Jupiter je po sastavu 90 % vodik i 10 % helij (po volumnom udjelu), s tragovima vode, metana i amonijaka. Taj sastav približno odgovara i sastavu prvotnog oblaka od kojeg je i nastao [[Sunčev sustav]].

Jupiterova unutrašnjost je vrlo vruća, temperature u središtu su čak 20 000 K, pa Jupiter 1,5 puta više energije zrači u svemir nego što je prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Jupiter iznosi 140 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova oko 160 K. To se objašnjava [[Kelvin-Helmholtzov mehanizam|Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom]] ([[potencijalna energija]] gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u unutarnju energiju).

Postoji urbani mit da Jupiteru nedostaje samo malo mase da bi postao [[zvijezda]]. Iako velik, Jupiter je po dimenzijama vrlo daleko od zvijezda ili [[smeđi patuljak|smeđih patuljaka]]. Trebala bi mu oko 80 puta veća masa da u njegovu središtu tek započnu [[Nuklearna reakcija|nuklearne reakcije]] s [[Deuterij|deuterijem]].

=== Orbita ===
Jupiter je jedini planet čiji [[ težište|baricentar]] sa Suncem leži izvan volumena Sunca, mada za samo 7 % Sunčevog polumjera.<ref>{{Citiranje knjiga}} – See section 3.4.</ref> Prosječna udaljenost između Jupitera i Sunca je 778 milijuna km (oko 5,2 puta veća od prosječne udaljenosti između Zemlje i Sunca, ili 5,2 [[Astronomska jedinica|AU]]) i Jupiter svoju stazu oko Sunca obiđe za 11,87 [[godina]]. To je otprilike dvije petine orbitalnog razdoblja Saturna, tvoreći [[Orbitalna rezonancija|orbitalnu rezonancu]] između dva najveća planeta Sunčevog sustava. <ref>{{Citiranje časopisa|author=Michtchenko|first=T.A.|title=Modeling the 5 : 2 Mean-Motion Resonance in the Jupiter–Saturn Planetary System|date=February 2001|journal=Icarus|volume=149|issue=2|pages=77–115}}</ref> Eliptična orbita Jupitera nagnuta je 1,31° u odnosu na Zemlju. Kako je [[Ekscentričnost orbite|ekscentričnost]] njegove orbite 0,048, udaljenost Jupitera od Sunca varira za 75 milijuna &nbsp;km između najbližeg pristupa ([[Apsida (astronomija)|perihel]]) i najveće udaljenosti ([[Apsida (astronomija)|afel]]). Zbog [[elipsa|eliptičnosti]] [[planetarna putanja|putanje]] udaljenost između Jupitera i Sunca se mijenja od 4,95 do 5,5 [[AJ]].

==== Vrtnja ili rotacija ====
Jedan Jupiterov [[dan]] traje 9 sati i 50 minuta. Zbog te brze rotacije na Jupiteru nastaju snažna vrtloženja i turbulencije u atmosferi. Periodi rotacije se razlikuju od sloja do sloja zbog različitih atmosferskih gibanja.

Jupiterov [[Nagib osi|nagib]] je relativno mali: samo 3,13°. Kao rezultat toga, ona ne doživljava značajne sezonske promjene, za razliku od, primjerice, Zemlje i Marsa.<ref>{{Citiranje weba|url=https://science.nasa.gov/headlines/y2000/interplanetaryseasons.html|title=Interplanetary Seasons|archiveurl=https://web.archive.org/web/20071016161443/https://science.nasa.gov/headlines/y2000/interplanetaryseasons.html|archivedate=October 16, 2007|publisher=Science@NASA|accessdate=February 20, 2007}}</ref> 

Jupiterova [[Vrtnja|rotacija]] najbrža je od svih planeta Sunčevog sustava, dovršavajući rotaciju na svojoj [[Koordinatni sustav|osi]] za nešto manje od deset sati; ovo stvara [[ Ekvatorijalna izbočina|ekvatorijalno ispupčenje]] koje se lako vidi kroz amaterski [[teleskop]] sa Zemlje. Planet je oblikovan kao [[sferoid]], što znači da je promjer njegovog [[Ekvator|ekvatora]] duži od promjera izmjerenog između Jupiterovih [[Zemljopisni pol|polova]]. Na Jupiteru ekvatorijalni promjer je 9,275 km duži od promjera izmjerenog kroz polove.<ref name="lang03">{{Citiranje weba|url=http://ase.tufts.edu/cosmos/view_chapter.asp?id=9&page=3|title=Jupiter: a giant primitive planet|author=Lang|first=Kenneth R.|year=2003|publisher=NASA|accessdate=January 10, 2007}}</ref> 

Budući da je planet fluidno tijelo, njegova gornja atmosfera prolazi kroz [[Diferencijalna rotacija|diferencijalnu rotaciju]]. Rotacija Jupiterove polarne atmosfere je oko 5 minuta duža od one u ekvatorijalnoj atmosferi; kao referentni okvir koriste se tri sustava, osobito pri graficiranju gibanja atmosferskih značajki. Sustav I primjenjuje se od zemljopisnih širina 10° S do 10° J; njegovo je [[Orbitalni period|ophodno vrijeme]] najkraće na planetu, te iznosi 9h 50m 30,0s. Sustav II primjenjuje se na svim geografskim širinama sjeverno i južno od njih; njegovo razdoblje je 9h 55m 40,6s. Sustav III prvi su definirali radioastronomi i odgovara rotaciji magnetosfere planeta; njegovo razdoblje je službena rotacija Jupitera.<ref>{{Citiranje knjiga|First=Ian|Last=Ridpath|Title=Norton's Star Atlas|Publisher=Prentice Hall}}<!-- {{page needed|date=May 2015}} --></ref> 

=== Magnetosfera ===
[[datoteka:Sbursts1.ogg|thumb|200px|Jupiterovi radio-izboji.]]
Godine 1955. otkrivena je [[Radio astronomija|radio-emisija]] s Jupitera, što je upućivalo na jako [[magnetsko polje]]. Jako magnetsko polje Jupitera posljedica je debelog sloja metalnog vodika i brze vrtnje (rotacije). Magnetska je os priklonjena za 11° prema osi rotacije. Smjer magnetskog polja suprotan je magnetskom polju na Zemlji, što znači da je sjeverni magnetski pol zaista na sjevernoj polutki planeta. U atmosferi, ono iznosi oko 10<sup>-3</sup> [[Tesla|T]] (4000 puta jače od [[Zemljino magnetsko polje|Zemljinog]]). Jupiterovo magnetsko polje je oko 100 puta veće od Zemljinog. Proteže se nekoliko milijuna kilometara u smjeru Sunca i čak oko 650 milijuna km u suprotnom pravcu, te doseže i do Saturnove putanje. Magnetsko polje stvara jake struje visoko-energetskih čestica koje su 10 puta jače od onih u Zemljinim [[Van Allenovi pojasi zračenja|Van Allenovim pojasima]]. Ono obuhvaća i putanje [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovih satelita]], pa se time djelomično objašnjava velika [[vulkan]]ska aktivnost na [[Ija (mjesec)|Iji]]. Između Jupitera i Ije izmjerena je [[električna struja]] jakosti 5 [[Amper|megamaper]]a. Naelektrizirane čestice ubrzane do vrlo velikih brzina udaraju u Ijinu površinu i izbijaju [[atom]]e s površine. Izbijeni atomi čine '''Ijin torus''', veliki prstenasti oblak električki nabijenih čestica oko Ijine putanje. Do položaja na kojem se nalazi satelit Ija [[magnetosfera]] se vrti s jednakom [[Kutna brzina|kutnom brzinom]] kao i Jupiter. Ona je izvor dekametarskih [[Radio astronomija|radio valova]] promjenjive jačine, uzrokovanih električnim pražnjenjima. Uopće je Jupiter jedan od relativno najjačih izvora svemirskih radio valova koji se detektiraju sa Zemlje. Snimljene su [[munje]] i [[polarna svjetlost]]. Iz magnotosfere znadu se osloboditi električke čestice i u obliku [[Kozmičke zrake|kozmičkih zraka]] stići do Zemlje, a zabilježene su i kod [[Merkur]]a.
== Jupiterovi prsteni ==
{{glavni|Jupiterovi prsteni}}

[[datoteka:Jupiterovi prsteni 1.jpg|mini|desno|300 px|[[Jupiterovi prsteni]] i [[Jupiterovi unutarnji sateliti]].]]

Godine 1979. svemirska letjelica [[Voyager 1]] je otkrila Jupiterove prstene. Prsteni se uglavnom sastoje od [[mikrometar]]skih čestica prašine, a prostiru se sve do površine planeta. Prsteni su male gustoće, polumjera 129 000 km, a njihova debljina manja je od 30 km. Najbliži Jupiteru je '''Halo prsten''', širok oko 20 000 [[km]], koji ima oblik torusa. Na Halo se nastavlja 7000 km široki '''Glavni prsten'''. Unutar glavnog prstena se nalaze i Jupiterovi sateliti [[Metida (mjesec)|Metida]] i [[Adrasteja (mjesec)|Adrasteja]]. Smatra se da su ova dva satelita izvor materijala (udari [[meteorit]]a izbacuju krhotine u svemir) za Glavni pojas, dok su druga dva mala unutarnja satelita – [[Amalteja (mjesec)|Amalteju]] i [[Teba (mjesec)|Tebu]] – izvori materijala za vrlo rijetke '''Amalthea Gossamer''' (unutar Amaltejine putanje) i '''Thebe Gossamer''' (između putanja Amalteje i Tebe) prstene koji se nastavljaju na Glavni prsten ('''Paučinasti prsteni''').

== Prirodni sateliti ==
[[datoteka:Satelliti galileiani e Giove.jpg|mini|desno|300px|Jupiter i [[galilejanski sateliti]].]]

[[datoteka:Jupiter gany.jpg|mini|desno|300px|Jupiter i [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] (dolje lijevo) foto: [[Voyager 1]], izvor: NASA/JPL)]]

[[datoteka:Io highest resolution true color.jpg|mini|desno|300px|Jupiterov mjesec [[Ija (mjesec)|Ija]].]]

[[datoteka:Europa-moon.jpg|mini|desno|300px|Jupiterov mjesec [[Europa (mjesec)|Europa]].]]

[[datoteka:Ganymede g1 true.jpg|mini|desno|300px|Jupiterov mjesec [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]].]]

[[datoteka:Callisto.jpg|mini|desno|300px|Jupiterov mjesec [[Kalista (mjesec)|Kalista]].]]

{{glavni|Jupiterovi prirodni sateliti}}Prema dosadašnjim saznanjima oko Jupitera kruže 79 prirodna satelita. Razdvajanje po skupinama napravljeno je po svojstvima [[nebesko tijelo|nebeskih tijela]] kao i po svojstvima njihovih [[planetarna putanja|putanja]]. Na primjer [[galilejanski sateliti]] su veliki i nalik su malim [[planet]]ima, dok su sateliti iz skupine Ananke ili iz skupine Amalteja mala tijela nepravilnog oblika i [[asteroid]]nog podrijetla. Kako su mase galilejanskih satelita velike, usporedive s masom [[Mjesec]]a, to oni jedan drugome znatno remete staze. Iako su im [[ekscentricitet]]i maleni, oni se ipak neprekidno mijenjaju. Zbog velikog broja prirodnih satelita, postoji podjela po sljedećim skupinama:
* [[Jupiterovi unutarnji sateliti]]
* [[Galilejanski sateliti]] ([[Io (mjesec)|Io]], [[Europa (mjesec)|Europa]], [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]], [[Kalisto (mjesec)|Kalista]])
* [[Temisto (mjesec)|Temisto]]
* [[Himalija (mjesec)|Himalija]]
* [[Ananka (mjesec)|Ananka]]
* [[Karma (mjesec)|Karma]]
* [[Karpo (mjesec)|Karpo]]
* [[Pasifaja (mjesec)|Pasifaja]]

=== Jupiterovi unutarnji sateliti ===
{{glavni|Jupiterovi unutarnji sateliti}}

'''Jupiterovi unutarnji sateliti''' su [[Amalteja (mjesec)|Amalteja]], [[Metida (mjesec)|Metida]], [[Adrasteja (mjesec)|Adrasteja]] i [[Teba (mjesec)|Teba]], a to su nepravilna, planetoidna tijela, i nalaze se s vanjske strane prstena. Prsten je male [[gustoća|gustoće]]. Vanjski mu polumjer iznosi 129 000 [[km]]. Najsjajniji dio prstena širok je 6000 km. Bliže Jupiteru sjaj mu veoma opada, no tvar se, sve usitnjenija, prostire do površine Jupitera. Tipične čestice veličine su 1 [[metar|μm]]. Debljina prstena manja je od 30 [[km]], no oko njega zapaža se jedan svijetleći [[Halo (optika atmosfere)|halo]] mnogo veće širine. Amalteja je [[stijena]] nepravilna oblika, crvena je i tamna. U središte Jupitera stalno je uperena njena duža os. Orbite satelita su unutar [[Rocheova granica|Rocheove granice]], pa će, čak i ako zbog svojih malih dimenzija i izbjegnu raspad, prije ili kasnije pasti na Jupiter.

=== Galilejanski sateliti ===
{{glavni|Galilejanski mjeseci}}

'''Galilejanski sateliti''' (Io ili Ija, Europa, Ganimed, Kalisto) po [[sfera|sfernom]] obliku, čak i po veličini sliče [[Terestrički planet|terestričkim plenetima]]. Kao i prva skupina [[Prirodni satelit|satelit]]a, oni se gibaju u ravnini Jupiterova [[ekvator]]a, a staze su im slabo izdužene. [[Ophodno vrijeme]] iznosi im od jednog do desetak dana. Period vrtnje sinkroniziran je s periodom obilaska, a to znači da uvijek jednom stranom gledaju prema Jupiteru. Najveći među njima i ujedno najveći Jupiterov satelit je Ganimed. [[Gustoća]] tih satelita opada po redu udaljenosti. To se svojstvo ne protivi predodžbi da su svi oni stvoreni u okolini Jupitera i s njime istodobno. Pred sobom imamo [[Sunčev sustav]] u malom. Krajolici galilejanskih satelita iznenađujući su. Sudeći po prosječnoj gustoći, Io i Europa pretežno su izgrađeni od [[silikati|silikata]], a Ganimed i Kalisto od jednakih dijelova silikata i vode.

==== Ija ili Io ====
{{glavni|Ija (mjesec)}}

'''Io''' ili '''Ija''' ima najsnažnije [[vulkan]]sko djelovanje od svih tijela [[Sunčev sustav|Sunčeva sustava]]. Po veličini i gustoći nalik je [[Mjesec]]u. Prekriven je slojevima crvenonarančaste boje, sa svijetliježućkastim i bijelim površinama, te tamnim mrljama. Čitava je površina proizvod vulkanske djelatnosti. Pritom je [[ekvator]]sko područje aktivnije. Osim vulkana ima i [[planina]], visokih do 10 [[km]]. Postoje mnogobrojni [[rasjed]]i i pukotine, duge nekoliko stotina kilometara. Tipičan vulkanski oblik je [[kaldera]]. Jedna polutka sadrži stotinjak kaldera mjera većih od 20 km. Najveće imaju i 250 km. Čitavih 5 % površine prekrivaju kaldere. One su obično zagaravljene, crnosmeđe i blagih padina, a oko njih se šire valovi i rijeke krute [[lava|lave]], u raznim nijansama žutocrvenog. U vrijeme [[Vulkanska erupcija|erupcije]], lava s plinovitim oblakom izbija s brzinom od 500 do 1000 [[Metar u sekundi|m/s]] i diže se uvis 70 do 300 km. 

Boje tla dadu se rastumačiti [[sumpor]]om i [[Sumporov(IV) oksid|sumporovim dioksidom]]. Vrlo rijetka [[atmosfera]] sastoji se od sumporovog dioksida. [[Vodena para]] nije uočena. Kako je [[voda]] jedan od glavnih sastojaka vulkanizma na Zemlji, nedostatak vodene pare na Io znak je da je unutrašnjost dehidrirana. [[Talište]] sumpora nalazi se na temperaturi od 385 K (112 °C). U toku erupcije sumpor se hladi i pokriva tlo, a pri naglom hlađenju poprima razne nijanse. Velike bijele površine vjerojatno su [[snijeg]] ili [[mraz]] od sumpora ili sumporovog dioksida. Vulkanizam je uvjetovan rastaljenom unutrašnjosti. Izvor topline mogle bi biti plime ([[plimna sila]]). Iako je Io Jupiteru blizu kao i naš Mjesec Zemlji, zbog mnogo puta veće Jupiterove mase, plime su razmjerno veće. [[Energija]] se prenosi na tijelo satelita [[trenje]]m plimnog vala, no ako je vrtnja sinkronizirana, [[plimni val]] je [[Stojni val|stojni]]. Tada se energija dobiva jedino ako se jakost plime mijenja, pa se [[nebesko tijelo]] steže i rasteže. Premda je staza Io slabo izdužena, [[Perturbacija (astronomija)|poremećenja]] do kojih dolazi posebno zbog utjecaja Europe dovode do ritmičkog mijenjanja udaljenosti do Jupitera, pa se i plimni val ritmički diže i spušta. Tim bi mehanizmom Io bio u središtu rastaljen još od vremena nastanka. Druga je mogućnost da se Io zagrijava jakim električnim strujama koje teku u Jupiterovoj [[magnetosfera|magnetosferi]]. Zagrijavanje satelita ma kojim od mehanizama u dugim je [[Geološko razdoblje|geološkim razdobljima]] trebalo dovesti do razdvajanja kemijskih sastojaka po dubini. Lako hlapljivi sastojci, poput vode, napustili su planet, a obilni sumpor izdigao se iz unutrašnjosti do površinskih slojeva debljine od nekoliko kilometara. 

Zbog vulkanske [[erozija|erozije]] današnji [[reljef]] kore nije stariji od 10 do 100 milijuna godina, nema stoga ni jednog vidljivog [[meteorit]]skog kratera. Vulkanska aktivnost praćena je izdvajanjem topline. Pojedini dijelovi površine imaju temperaturu od 500 K. U [[Infracrveno zračenje|infracrvenom području]], Io zrači oko 2 [[vat|W]]/[[Četvorni metar|m<sup>2</sup>]], što se dade usporediti s najaktivnijim geotermalnim predjelima, s tom bitnom razlikom što je ovdje [[Toplinsko zračenje|snaga zračenja]] raspoređena po čitavu globusu satelita.

==== Europa ====
{{glavni|Europa (mjesec)}}

'''Europa''' je posve prekrivena [[led]]om i mnogo je sjajnija od Mjeseca, od kojega je i nešto manja. Ledenu površinu šaraju izlomljene sivkaste pruge, duge više tisuća kilometara, široke stotinu kilometara. Inače površina ne pokazuje nikakve osobite visinske razlike. Sivkaste pruge nisu pukotine u kori već, vjerojatnije, ponovno zaleđeni razmak među ledenim santama. U području [[sumračnica|sumračnice]] uočeni su hrptovi visine nekoliko stotina metara. Zavojiti su, široki do deset, a dugi više od stotinu kilometara. Dio površine poprskan je tamnim mrljama, koje se pri većem povećanju razlučuju u udubine i izbočine. Nađeno je nekoliko [[udarni krater|udarnih kratera]], promjera oko 20 km. Površina Europe zapravo je ledena santa premale [[čvrstoća|čvrstoće]] da sačuva kratere i sama je stalno podvrgnuta promjenama. Zato je i razmjerno mlađa, možda oko sto milijuna godina.

==== Ganimed ====
{{glavni|Ganimed (mjesec)}}

'''Ganimed''' ima površinu [[geologija|geološki]] veoma raznoliku. Starija je površina tamnija, mlađa svijetlija. Trećinu polutke okrenute od Jupitera zauzima tamni oval. Predjel Galileja ([[Latinski jezik|lat]]. ''Regio Galileo''), dugačak je oko 4000 km. U reljefu se vide mnogobrojni udarni krateri, s bijelim zrakama i bez njih; one prestavljaju [[led]] izbačen iz kore (rastopljen i ponovo zaleđen). Nema mnogo velikih [[krater]]a. Svojstveni dijelovi [[reljef]]a su trakasti sustavi usporednih [[planina]], koji znadu teći jedan preko drugoga kao da su češljani. Trake su duge više stotina kilometara, uže od 100 km, a sadrže desetak usporednih planina. Ima terena nevjerojatno izmiješanih oblika. Zapažaju se i pomaci velikih površinskih ploča, klizanja i razmicanja, nastala pucanjem i širenjem kore. 

==== Kalista ====
{{glavni|Kalista (mjesec)}}

'''Kalista''' je tijelo Sunčeva sustava s najvećom gustoćom kratera. Prekrivaju se tako da između njih nema zaravni. Najtamniji je od svih galilejanskih satelita, i s malo kontrasta. Reljef je veoma gladak, što znači da u kori s vremenom dolazi do zaravnjavanja udarnih deformacija. Njegova kora mora teći kao što na Zemlji teku ledenjaci, spuštajući se u doline. Krater se akumulirao preko kratera i postupno tonuo u dubinu, ili je bio preliven svježim ledom. Ne vide se krateri veći od 150 km. Nema planina, što također govori o slaboj nosivosti kore. Najveća značajna pojava je Valhalla, sustav koncentričnih krugova s polumjerom od 1 500 km, nastao padom velikog tijela. Tijelo je probilo ledenu koru i rastalilo je, a ona se ponovo ukrutila u vidu kružnih valova na vodi.

=== Grupa Temisto ===
[[Temisto (mjesec)|Temisto]] je mali Jupiterov satelit između putanja Kalista i [[Leda (mjesec)|Lede]], otkriven je 30. rujna 1975., ali mu se zagubio trag sve do 2000. godine kada je ponovno pronađen. Zbog toga je ovaj satelit do listopada 2002. imao dva privremena imena: S/1975 J 1 i S/2000 J 1. Temisto je prvi satelit izvan orbita 8 najbližih satelita (4 unutrašnja + 4 velika galilejanska). Temisto se giba progradno (ili direktno, to jest u smjeru Jupiterove rotacije). Temisto je jedini član grupe Temisto čiji su članovi progradni nepravilni sateliti. Srednji promjer mu iznosi tek oko 8 km.

=== Grupa Himalija ===
{{glavni|Grupa Himalia}}

[[Himalija (mjesec)|Himalija]], [[Leda (mjesec)|Leda]], [[Liziteja (mjesec)|Liziteja]], [[Elara (mjesec)|Elara]] i [[S/2000 J 11]] iz te skupine imaju staze veoma izdužene i nalaze se u ravnini za 30° nagnutoj prema Jupiterovu ekvatoru, a svi su gotovo u jednoj ravnini. Srednje udaljenosti malo im se razlikuju, pa im se mnogo ne razlikuje ni [[ophodno vrijeme]].

=== Grupa Ananka ===
{{glavni|Grupa Ananke}}

Grupa Ananka je grupa Jupiterovih prirodnih satelita sa sličnim parametrima orbite. Ova grupa spada među [[Jupiterovi retrogradni nepravilni sateliti|Jupiterove retrogradne nepravilne satelite]]. Oni su znatno izduženih staza, no bitna im je karakteristika [[Retrogradno gibanje|retrogradno kretanje]]. Maleni su i nepravilna oblika. Grupa ima između 7 i 16 članova, ovisno o tome koliko strogo shvaćamo definiciju grupe. Poznati članovi uže grupe, redom od većih prema manjim, su: [[Ananka (mjesec)|Ananka]] (najveći satelit, po njemu se zove grupa), [[Praksidika (mjesec)|Praksidika]], [[Jokasta (mjesec)|Jokasta]], [[Harpalika (mjesec)|Harpalika]], [[Tiona (mjesec)|Tiona]], [[Euanta (mjesec)|Euanta]], [[Euporija (mjesec)|Euporija]]. Dodatnih 9 rubnih članova grupe su: [[S/2003 J 16]], [[Mnema (mjesec)|Mnema]], [[S/2003 J 3]], [[S/2003 J 18]], [[Ortozija (mjesec)|Ortozija]], [[Telksinoa (mjesec)|Telksinoa]], [[Hermipa (mjesec)|Hermipa]], [[Helika (mjesec)|Helika]], [[S/2003 J 15]].

=== Grupa Karma ===
{{glavni|Grupa Carme}}

Grupa Karma je grupa Jupiterovih prirodnih satelita sa sličnim parametrima staze. Samo jedan satelit izlazi iz okvira grupe i ima [[ekscentricitet]] izvan (0,4295) raspona i to od 0,23 do 0,27. Ova grupa spada među [[Jupiterovi retrogradni nepravilni sateliti|Jupiterove retrogradne nepravilne satelite]]. Grupa ima 17 članova. Redom od Jupitera prema vani, to su: [[S/2003 J 17]], [[S/2003 J 10]], [[Pasiteja (mjesec)|Pasiteja]], [[Haldena (mjesec)|Haldena]], [[Arha (mjesec)|Arha]], [[Izonoa (mjesec)|Izonoa]], [[Erinoma (mjesec)|Erinoma]], [[Kala (mjesec)|Kala]], [[Aitne (mjesec)|Aitne]], [[Tajgeta (mjesec)|Tajgeta]], [[S/2003 J 9]], [[Karma (mjesec)|Karma]] (najveći satelit, po njemu se zove grupa), [[S/2003 J 5]], [[S/2003 J 19]], [[Kalika (mjesec)|Kalika]], [[Eukelada (mjesec)|Eukelada]] i [[Kalihora (mjesec)|Kalihora]].

=== Grupa Karpo ===
Grupa Karpo ima samo satelit [[Karpo (mjesec)|Karpo]] (također Jupiter XLVI). [[Jupiterovi progradni nepravilni sateliti|Progradni nepravilni satelit]] s oko 3 kilometra u promjeru i [[ophodno vrijeme|ophodnim vremenom]] od 458,625 dana.

=== Grupa Pasifaja ===
{{glavni|Grupa Pasiphae}}

Grupa Pasifaja je grupa Jupiterovih prirodnih satelita sa sličnim parametrima putanje. Ova grupa spada među Jupiterove retrogradne nepravilne satelite. Za razliku od preostale dvije retrogradne grupe Jupiterovih nepravilnih satelita (grupa Ananka i grupa Karma), ova je grupa vrlo raspršena po [[inklinacija|inklinaciji]], što se tumači velikom starošću grupe koje se od vremena svojeg nastanka postepeno raspršila. Grupa ima 13 članova. Redom od Jupitera prema vani, to su: [[Euridoma (mjesec)|Euridoma]], [[S/2003 J 23]], [[Hegemona (mjesec)|Hegemona]], [[Pasifaja (mjesec)|Pasifaja]] (najveći satelit, po njemu se zove grupa), [[Sponda (mjesec)|Sponda]], [[Kilena (mjesec)|Kilena]], [[Megaclite (mjesec)|Megaclite]], [[S/2003 J 4]], [[Kaliroa (mjesec)|Kaliroa]], [[Sinopa (mjesec)|Sinopa]], [[Autonoa (mjesec)|Autonoa]], [[Aeda (mjesec)|Aeda]] i [[Kora (mjesec)|Kora]].

== Interakcija sa Sunčevim sustavom ==
[[Datoteka:InnerSolarSystem-en.png|mini|250px|"Trojanci" i "Grci" u Jupiterovoj orbiti.]]
Zajedno sa Suncem, Jupierov veliki [[Gravitacija|gravitacijski]] utjecaj pomogao je oblikovanju Sunčevog sustava. Orbite većine planeta sustava leže bliže Jupiterovoj [[ Orbitalna ravnina (astronomija)|orbitalnoj ravnini]] od Sunčeve [[Nebeski ekvator|ekvatorijalne ravnine]] ([[Merkur]] je jedini planet koji je bliži Sunčevom ekvatoru u orbitalnom nagibu), [[Kirkwoodove zone]] u [[Asteroidni pojas|asteroidnom pojasu]] uglavnom uzrokuje Jupiter, te je možda bio odgovoran za [[kasno teško bombardiranje]] unutarnjeg Sunčevog sustava u prošlosti.<ref>{{Citiranje časopisa|author=Kerr|first=Richard A.|title=Did Jupiter and Saturn Team Up to Pummel the Inner Solar System?|url=http://www.sciencemag.org/content/306/5702/1676.1.full|year=2004|journal=Science|volume=306|issue=5702|accessdate=August 28, 2007}}</ref> 

Zajedno sa svojim mjesecima, Jupiterovo gravitacijsko polje kontrolira brojne [[Asteroidi|asteroide]] koji su se naselili u regije [[Lagrangeove točke|Lagrangieove točke]] u Jupiterovoj orbiti oko Sunca. Oni su poznati kao [[Trojanci (astronomija)|trojanski asteroidi]], a podijeljeni su na grčke i trojanske "logore" u spomen na ''[[Ilijada|Ilijadu]]''. Prvi od njih, [[ 588 Ahil|588 Ahil]], otkrio je [[Max Wolf]] 1906. godine; od tada je otkriveno više od dvije tisuće.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.minorplanetcenter.org/iau/lists/JupiterTrojans.html|title=List Of Jupiter Trojans|publisher=IAU Minor Planet Center|accessdate=October 24, 2010}}</ref> Najveći je [[ 624 Hektor|624 Hektor]]. 

Zbog veličine Jupiterove mase, težište između njega i Sunca leži neposredno iznad Sunčeve površine.<ref name="Jupiter-COM-20160730">{{Citiranje weba|url=http://www.techinsider.io/jupiter-does-not-orbit-the-sun-2016-7|title=Forget what you heard: Jupiter does not orbit the sun|author=Letzter|first=Rafi|date=July 18, 2016|work=[[Tech Insider]]|accessdate=July 30, 2016}}</ref> 

=== Udari ===
[[Datoteka:Max Planck Institute Shoemaker–Levy 9.gif|mini|250px|Infracrvena snimka udara kometa Shoemaker-Levy 9 (lijevo) u Jupiter (sredina). Svijetla točka na desnoj strani je Io.]]
Jupiter je nazvan ''usisavačem Sunčevog sustava'',<ref>{{Citiranje novina|first=Richard A.|last=Lovett|title=Stardust's Comet Clues Reveal Early Solar System|work=[[National Geographic]] News|date=December 15, 2006|url=http://news.nationalgeographic.com/news/2006/12/061215-comet-stardust.html|accessdate=January 8, 2007}}</ref> zbog njegovog ogromnog [[Gravitacijski potencijal|gravitacijskog potencijala]] i položaja u blizini unutarnjeg Sunčevog sustava. Primjećuje se najčešće udare kometa planeta Sunčevog sustava.<ref>{{Citiranje časopisa|author=Nakamura, T.|title=Collisional Probability of Periodic Comets with the Terrestrial Planets: An Invalid Case of Analytic Formulation|year=1998|journal=Astronomical Journal|volume=115|issue=2|pages=848–854}}</ref> Smatralo se da planet služi kao djelomična zaštita unutarnjeg sustava od kometnog bombardiranja.<ref name="HTUW">{{cite AV media|title=How the Universe Works 3|volume=Jupiter: Destroyer or Savior?|year=2014|publisher=Discovery Channel}}</ref> Međutim, nedavne računalne simulacije sugeriraju da Jupiter ne uzrokuje neto smanjenje broja kometa koji prolaze unutarnjim Sunčevim sustavom, jer njegova gravitacija pertubira njihove orbite unutar otprilike onoliko često koliko ih skuplja ili izbacuje.<ref>{{Citiranje časopisa|author=Horner, J.|title=Jupiter – friend or foe? I: the asteroids.|year=2008|journal=International Journal of Astrobiology|volume=7|issue=3–4|pages=251–261}}</ref> Ova tema ostaje sporna među znanstvenicima, jer neki misle da on vuče komete prema Zemlji iz [[Kuiperov pojas|Kuiperovog pojasa,]] dok drugi misle da Jupiter štiti Zemlju od navodnog [[Oortov oblak|Oortovog oblaka]].<ref>{{Citiranje novina|first=Dennis|last=Overbyte|date=July 25, 2009|title=Jupiter: Our Comic Protector?|work=The New York Times|accessdate=July 27, 2009|url=https://www.nytimes.com/2009/07/26/weekinreview/26overbye.html}}</ref> Jupiter doživljava oko 200 puta više udara [[Asteroidi|asteroida]] i [[Komet|kometa]] od Zemlje.<ref name="HTUW" /> 

Noviji otkriveni udari na Jupiter uključuju sljedeće:

# [[Meteoroid|Vatrenu kuglu]] fotografirao je ''Voyager 1'' tijekom susreta s Jupiterom u ožujku 1979.<ref name="impact2012">{{Citiranje weba|url=http://cosmicdiary.org/fmarchis/2012/09/10/another-fireball-on-jupiter/|title=Another fireball on Jupiter?|author=Marchis|first=Franck|authorlink=Franck Marchis|date=September 10, 2012|publisher=Cosmic Diary blog|accessdate=September 11, 2012}}</ref>
# Tijekom razdoblja od [[16. srpnja]] 1994. do 22. srpnja 1994. godine, preko 20 fragmenata [[Komet|kometa]] [[Shoemaker-Levy 9, komet|Shoemaker-Levy 9]] sudarilo se s Jupiterovom [[Južna polutka|južnom polutkom]], pružajući prvo izravno promatranje sudara između dva objekta Sunčevog sustava. Zbog tog sudara mnogo je saznato o sastavu Jupiterove atmosfere.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www2.jpl.nasa.gov/sl9/|title=Comet Shoemaker-Levy Collision with Jupiter|author=Baalke|first=Ron|publisher=NASA|accessdate=January 2, 2007}}</ref> <ref>{{Citiranje novina|first=Robert R.|last=Britt|title=Remnants of 1994 Comet Impact Leave Puzzle at Jupiter|work=Space.com|date=August 23, 2004|url=http://www.space.com/273-remnants-1994-comet-impact-leave-puzzle-jupiter.html|accessdate=February 20, 2007}}</ref>
# 19. srpnja 2009. u sustavu II otkriveno je [[ Jupiterov događaj 2009|mjesto udara]] na dužini od približno 216 stupnjeva.<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.abc.net.au/news/2009-07-21/amateur-astronomer-discovers-jupiter-collision/1362318|title=Amateur astronomer discovers Jupiter collision|date=July 21, 2009|work=[[ABC News (Australia)|ABC News]]|accessdate=July 21, 2009}}</ref> <ref>{{Citiranje weba|url=http://www.iceinspace.com.au/index.php?id=70,550,0,0,1,0|title=Breaking News: Possible Impact on Jupiter, Captured by Anthony Wesley|author=Salway|first=Mike|date=July 19, 2009|work=IceInSpace|accessdate=July 19, 2009}}</ref> Ovaj utjecaj ostavio je iza sebe crnu mrlju u Jupiterovoj atmosferi, sličnu veličinu kao [[ Ovalni BA|Oval BA]]. Infracrveno promatranje pokazalo je svijetlu točku gdje se udar dogodio, što znači da je udar zagrijao donju atmosferu u području u blizini Jupiterovog južnog pola. <ref>{{Citiranje novina|last=Grossman|first=Lisa|date=July 20, 2009|title=Jupiter sports new 'bruise' from impact|work=New Scientist|url=https://www.newscientist.com/article/dn17491-jupiter-sports-new-bruise-from-impact.html}}</ref>
# [[ Anthony Wesley|Anthony Wesley]], [[Amaterska astronomija|astronom amater]] u Australiji, 3. lipnja 2010. godine otkrio je [[ Događaj s utjecajem Jupitera 2010|vatrenu kuglu]], manju od prethodnih, a kasnije je otkriveno da ju je snimio i drugi astronom amater na [[Filipini|Filipinima]] <ref>{{Citiranje weba|url=http://www.astronomy.com/news-observing/news/2010/06/another%20impact%20on%20jupiter|title=Another impact on Jupiter|author=Bakich|first=Michael|date=June 4, 2010|work=[[Astronomy (magazine)|Astronomy]]|accessdate=June 4, 2010}}</ref>
# Još je jedna vatrena kugla viđena 20. kolovoza 2010. godine. <ref>{{Citiranje weba|url=http://www.skyandtelescope.com/community/skyblog/observingblog/101264994.html|title=Another Flash on Jupiter!|author=Beatty|first=Kelly|date=August 22, 2010|work=[[Sky & Telescope]]|publisher=Sky Publishing|accessdate=August 23, 2010|quote=Masayuki Tachikawa was observing ... 18:22 Universal Time on the 20th ... Kazuo Aoki posted an image ... Ishimaru of Toyama prefecture observed the event}}</ref>
# 10. rujna 2012. otkrivena je nova vatrena kugla.<ref name="impact2012" /> <ref>{{Citiranje weba|url=http://georgeastro.weebly.com/jupiter.html|title=George's Astrophotography|author=Hall|first=George|date=September 2012|accessdate=September 17, 2012|quote=10 Sept. 2012 11:35 UT .. observed by Dan Petersen}}</ref>
# 17. ožujka 2016. snimljen je novi udar asteroida ili kometa u Jupiter. <ref>{{Citiranje weba|url=http://www.scientificamerican.com/article/jupiter-struck-by-an-asteroid-or-a-comet-video/|title=Jupiter Struck by an Asteroid or a Comet [Video]|author=Malik, SPACE.com|first=Tariq|work=Scientific American|accessdate=March 30, 2016}}</ref><ref>{{Citiranje weba|url=https://net.hr/danas/znanost/astronomi-sve-snimili-nesto-je-zestoko-udarilo-u-jupiter-pogledajte-video/|title=ASTRONOMI SVE SNIMILI: Nešto je žestoko udarilo u Jupiter, pogledajte video|date=2016-03-29|work=Net.hr|language=hr|accessdate=2020-05-20}}</ref>
#7. kolovoza 2019. snimljen je novi masivan meteor kako udara u Jupiter.<ref>{{Citiranje časopisa|title=U Jupiter udario ogromni meteor, pogledajte snimku|url=https://www.index.hr/clanak.aspx?id=2107406|language=hr|accessdate=2020-05-20}}</ref><ref>{{Citiranje časopisa|title=A meteor large enough to see from Earth just slammed into Jupiter|url=https://www.cbsnews.com/news/jupiter-hit-a-meteor-large-enough-to-see-from-earth-just-slammed-into-jupiter/|language=en-US|accessdate=2020-05-20}}</ref>

== Promatranje ==
[[Datoteka:Jupiter Image 2.jpg|mini|225px|Jupiter kroz amaterski teleskop.]]
Jupiter je obično [[Popis najsjajnijih prirodnih objekata na nebu|četvrti najsvjetliji objekt na nebu]] (nakon Sunca, [[Mjesec|Mjeseca]] i [[Venera|Venere]]);<ref name="worldbook">{{Citiranje weba|url=http://www.nasa.gov/worldbook/jupiter_worldbook.html|title=Jupiter|archiveurl=https://web.archive.org/web/20050105155019/http://www.nasa.gov/worldbook/jupiter_worldbook.html|archivedate=January 5, 2005|author=Gierasch, Peter J.|year=2004|publisher=World Book @ NASA|accessdate=August 10, 2006}}</ref> ponekad je [[Mars]] svjetliji od Jupitera. Ovisno o položaju Jupitera u odnosu na [[Zemlja|Zemlju]], magnituda može varirati u veličini od jarke poput −2,94 pri [[Opozicija (astronomija)|opoziciji]] do –1,66 tijekom [[Konjunkcija (astronomija)|gornje konjunkcije]] sa Suncem. Srednja prividna magnituda iznosi –2,20 sa standardnim odstupanjem 0,33. [[Kutni promjer]] Jupitera također varira od 50,1 do 29,8 [[ Arc sekunda|lučnih sekundi]]. Povoljne suprotnosti nastaju kada Jupiter prolazi kroz [[Apsida (astronomija)|perihel]], događaj koji se događa jednom po orbiti. 

Zemlja prestiže Jupiter svakih 398,9 dana kad orbitira oko Sunca, u trajanju koje se naziva [[Ophodno vrijeme|sinodičkim periodom]]. Kad to učini, Jupiter izgleda [[Prividno gibanje planeta|retrogradno]] u odnosu na pozadinske zvijezde. Odnosno, čini se da se Jupiter za jedno vrijeme kreće natrag prema noćnom nebu, čineći petlju. 

Budući da je orbita Jupitera izvan one Zemljine, fazni kut Jupitera gledan sa Zemlje nikada ne prelazi 11,5°: Jupiter se uvijek pojavljuje gotovo potpuno osvijetljen kada se gleda putem zemaljskih teleskopa. Pogled na srpasto osvijetljen planet dobio se tek tijekom misija svemirskih letjelica na Jupiter. <ref>{{Citiranje weba|url=https://history.nasa.gov/SP-349/ch8.htm|title=Encounter with the Giant|year=1974|publisher=NASA|accessdate=February 17, 2007}}</ref> 

Mali teleskop obično će pokazivati Jupiterova četiri galilejanska satelita kao svjetle točkice te zone i pojaseve oblaka u Jupiterovoj atmosferi.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.wikihow.com/Observe-Jupiter|title=How to Observe Jupiter|date=July 28, 2013|publisher=WikiHow|accessdate=July 28, 2013}}</ref> Veći teleskop pokazat će Jupiterovu [[Velika crvena pjega|Veliku crvenu pjegu]] kada je vidljiva sa Zemlje. 

== Povijest istraživanja ==
[[datoteka:Galileo-sustermans2.jpg|mini|desno|300 px|[[Galileo Galilej]] pomoću [[teleskop]]a otkriva 4 prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalista. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo [[Galilejanski mjeseci|galilejanskim satelitima]].]]

[[datoteka:Galileo Jupiter.gif|mini|desno|300 px|[[Galileo (svemirska letjelica)|Svemirska letjelica Galileo]] pred Jupiterom.]]

Zbog svoje vidljivosti golom oku na noćnom nebu Jupiter je bio poznat u antičkim vremenima. Godine [[1610.]] [[Galileo Galilej]] pomoću [[teleskop]]a otkriva 4 prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalista. Ovu grupu prirodnih satelita nazivamo [[Galilejanski mjeseci|galilejanskim satelitima]]. Galileo je na Saturnu našao izrasline u obliku ušiju. Smatrao je da je to trojno tijelo. Da je to zapravo prsten, ustanovio je 1665. [[Christiaan Huygens]] koji je te godine otkrio i najveći Saturnov prirodni satelit, [[Titan (mjesec)|Titan]]. [[Ole Rømer]] je 1675. iskoristio pomrčine Jupiterovih satelita da ocijeni [[brzina svjetlosti|brzinu svjetlosti]]. [[Giovanni Domenico Cassini]] je u razdoblju od 1671. do 1684. otkrio 4 dalja Saturnova satelita i pukotinu unutar prstena ([[Cassinijeva pukotina]]). Viđao je i pjege na Jupiteru, te njegovu spljoštenost. [[Isaac Newton]] je spljoštenost rastumačio vrtnjom. Zatim je [[William Herschel]] 1781. otkrio [[Uran]] kao [[nebesko tijelo]] 6. [[Prividna magnituda|prividne veličine]]. [[Uran]] je i prije bio viđen jer je u dometu vidljivosti oka. Herschel je 1787. otkrio Uranove satelite [[Titanija (mjesec)|Titaniju]] i [[Oberon (mjesec)|Oberona]], a 1789. Saturnove satelite [[Mimant (mjesec)|Mimas]] i [[Enkelad (mjesec)|Enkelad]], te je odredio Saturnov [[period]] vrtnje. 

Do otkrića [[Neptun]]a dolazi 1846. ([[Urbain Le Verrier]] i [[Johann Gottfried Galle]]), a u razmaku od dvije sedmice nađen je njegov pratilac [[Triton (mjesec)|Triton]]. Jedan točan položaj Neptuna iz 1612. pronađen je i u zapisima Galileia. [[James Clerk Maxwell]] je 1858. ustvrdio da je Saturnov prsten sastavljen od djelića (segmenata) [[meteor]]skog materijala, a J. Keller je to 1895. [[Spektroskopija |spektroskopski]] i dokazao. Pažnju astronoma zaokupljale su površine planeta od sedamdesetih godina 19. stoljeća. Izučavala se struktura Jupiterovih pruga, a 1878. obratila se pažnja na Veliku crvenu pjegu, iako je ona zapažena već od 1664. ([[Robert Hooke]] i [[Giovanni Domenico Cassini]]). Bljedunjave pruge nađene su još na Saturnu. Tridesetih godina 20. stoljeća spektroskopski je ustanovljeno prisustvo [[metan]]a na svim velikim planetima, a [[amonijak]] je nađen samo na Jupiteru. Oko 1960. spektrom je dokazano i prisustvo [[vodik]]a. 

=== Pioneer 10 & 11 i Voyager 1 & 2 ===
Sa Zemlje je do sada poslano 7 [[svemirske letjelice|svemirskih letjelica]], koje su bile uspješne u svom cilju. Prva letjelica koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda [[Pioneer 10]], koja se 4. prosinca 1973. približila Jupiteru na 130 000 km. Točno godinu dana kasnije približio mu se na 43 000 km Pioneer 11. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o [[magnetosfera|magnetosferi]] i [[atmosfera|atmosferi]] Jupitera. Letjelice Voyager ([[Voyager 1]] i [[Voyager 2]]) opremljene boljim [[kamera]]ma i [[Mjerni instrument|mjernim instrumentima]] nego letjelice tipa Pioneer. Voyager 1 je prišao Jupiteru 5. ožujka 1979. na daljinu od 278 000 km, snimajući još satelite Io, Ganimed i Kalista. Voyager 2 je obletio Jupiter 9. srpnja 1979. snimajući usto sve galilejanske satelite. Poslale su na Zemlju 1979. slike i telemetrijske podatke, što je pridonijelo proširenju znanja o planetu Jupiter, otkrivši sljedeće:
* orbitalne prstene koje opasuju planet slične onima oko Saturna, ali manje izražene
* nove satelite koje nisu bile opaženi prije, na primjer grupu satelita u porodici [[Amalteja (mjesec)|Amaltea]] koji su u niskoj orbiti iznad Jupitera i koji imaju promjer manji od 200 km

Ekspedicije svemirskih letjelica čine prekretnicu u izučavanju divovskih planeta i njihovih satelita. 4. ožujka 1979. otkriven je [[Jupiterovi prsteni|Jupiterov prsten]]. Saturn je primio posjet Pioneera 11. rujna 1979., Voyagera 1 u studenom 1980., a Voyagera 2 u kolovozu 1981. Voyagera 2 je u siječnju 1986., osam godina nakon lansiranja, stigao u najveću blizinu [[Uran]]a, a 1989. i do [[Neptun]]a. Plin [[helij]] je na Jupiteru spektroskopski dokazan iz Pioneera 10. Na temelju opažanja u optičkom i radio valnom području, i sa Zemlje i s letjelica, te izravnim mjerenjima iz letjelica može se veoma sigurno govoriti o građi tijela koje pripadaju Jupiterovoj skupini planeta.  

=== Letjelica Galileo ===
Prva letjelica u orbitu Jupitera je sonda Galileo, koja je lansirana [[18. listopada]] [[1989.]], a ušla u orbitu [[7. prosinca]] [[1995.]] &nbsp;Ona je kružila oko planeta više od sedam godina, obavila više preleta Galilejanskih satelita i [[Amalteja (mjesec)|Amalteje]]. Svemirska letjelica je također bila svjedok raspada kometa [[Shoemaker-Levy 9, komet|Shoeaker-Levy 9]] dok se približavala Jupiteru [[1994.]] godine, što je jedinstvenim opažanjem rezultiralo preciznim slikama udara. Njegov prvobitno dizajnirani kapacitet bio je ograničen neuspjelim postavljanjem njegove velike pojačane radio antene, iako su još uvijek dobijene opsežne informacije o Jupiterovom sustavu. 

Atmosferska sonda od titana od 340 kilograma puštena je iz svemirskog broda u srpnju 1995. godine, ulazeći u atmosferu Jupitera 7. prosinca. &nbsp;Padobranom je prošla kroz 150 km (93 milje) atmosfere brzinom od oko 2.575 km/h (1600 mph) &nbsp;i prikupljao podatke 57,6 minuta prije gubitka signala pri tlaku od oko 23 Zemaljske atmosfere pri temperaturi od 153 °C. Zatim se rastopila i vjerojatno isparila. Orbiter Galileo doživio bržu verziju iste sudbine kad je [[21. rujna]] [[2003.]] namjerno survan u planet brzinom većom od 50 km/s kako bi se izbjegla mogućnost da se upadne u i možda kontaminira [[Europa (mjesec)|Europu]], mjesec za koji je pretpostavljeno da ima života na njemu. 

Podaci iz ove misije otkrili su da vodik čini do 90 % Jupiterove atmosfere. Zabilježena temperatura bila je veća od 300 °C (> 570 °F), a brzina vjetra izmjerena je više od 644 km/h (> 400 mph) prije nego što je sonda isparila u atmosferi.

=== Letjelica Juno ===
NASA-ina misija Juno lansirana je [[5. kolovoza]] [[2011.]], a nakon pet godina putovanja stigla je na Jupiter [[4. srpnja]] [[2016.]], a dosada je napravila preko 20 polarnih orbita. [[27. kolovoza]] [[2016.]] svemirska letjelica dovršila je svoj prvi prelet Jupitera i poslala natrag prve slike Jupiterovog sjevernog polarnog područja, kao i južnog. 

Planirano je da letjelica bude deorbitirana [[30. srpnja]] [[2021.]] kako bi se izbjegla moguća kontaminacija Europe, satelita za kojeg se smatra da je kandidat za izvanzemaljski život.

=== Buduće letjelice ===
Sljedeća planirana misija na Jupiter će biti ESA-ina je Jupiter Icy Mjesec Explorer (JUICE), zbog lansiranja [[2022.]] godine, a koja će doći do Jupitera [[2029.]] godine, istraživati [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterove galilejanske mjesece]], a onda ući u orbitu [[Ganimed (mjesec)|Ganimeda]] gdje će orbitirati do [[2034.]], a [[2023.]] NASA će lansirati misiju Europa Clipper, čiji je cilj napraviti 45 preleta Europe i otkriti ima li tamo života.
{| {{prettytable}} width=100%
 | bgcolor="#E7E7FB" colspan = 6 | <h2>'''Međuplanetarne sonde'''</h2>
|-  
 | bgcolor="#E6E6F1" | '''Država''' 
 | bgcolor="#E6E6F1"  | '''Ime sonde'''
 | bgcolor="#E6E6F1" | '''Datum lansiranja'''
 | bgcolor="#E6E6F1" | '''Datum dolaska''' 
 | bgcolor="#E6E6F1" | '''Kraj misije (za Jupiter)''' 
 | bgcolor="#E6E6F1" | '''Opaska'''
|- 
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Pioneer 10]] || [[3. ožujka]] [[1972.]] || prosinac [[1973.]] || || Prelet pokraj Jupitera. Prve slike, podaci o magnetosferi.
|- 
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Pioneer 11]] || [[6. travnja]] [[1973.]] || prosinac [[1974.]] || || Prelet pokraj Jupitera. Slike, podaci o magentosferi.
|- 
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Voyager 1]] || [[5. rujna]] [[1977.]] || ožujak [[1979.]] || ||  Otkrio planetarne prstenove i nove satelite.
|- 
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Voyager 2]] || [[20. kolovoza]] [[1977.]] || lipanj [[1979.]] || ||  Slike galilejanskih satelita i atmosfere.
|- 
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Galileo (svemirska letjelica)|Galileo]] || [[18. listopada]] [[1989.]] || [[7. prosinca]] [[1995.]] || [[21. rujna]] [[2003.]] ||Spustio sondu u Jupiterovu atmosferu. Velik broj slika Jupitera i satelita,
|- 
| {{ZD+X/S|SAD}}<br />{{ZD+X/E|EU}}&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; || [[Cassini-Huygens|Cassini]] || [[15. listopada]] [[1997.]] || [[30. prosinca]] [[2000.]] ||  || Prelet pokraj Jupitera na putu za Saturn.
|- 
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[New Horizons]] || [[19. siječnja]] [[2006.]] || [[28. veljače]] [[2007.]] ||  || Prelet pokraj Jupitera na putu za Pluton.
|-
| {{ZD+X/S|SAD}} || [[Juno (svemirska letjelica)|Juno]] || [[5. kolovoza]] [[2011.]] || [[5. srpnja]] [[2016.]] ||[[30. srpnja]] [[2021.]]  || Orbiter u polarnoj orbiti. Prve slike Jupiterovih polarnih regija u velikim detaljima.
|}

== Planet Jupiter u romanima i filmovima ==

* U filmu [[2001: Odiseja u svemiru]] iz [[1968.]] [[Stanley Kubrick|Stanley Kubricka]], Jupiter je središte radnje, dok u nastavku u filmu [[Odiseja 2010.]] (2010: Odyssey Two) (1984.) Jupiter se pretvara u zvijezdu s pomoću fiktivne tehnologije koja uspijeva povećati gustoću jezgre Jupitera. Razlog je pospješivanje novonastalog života na Europi.

== Vidi ==
* [[Vrući Jupiter]]
* [[Model velikog letanja]] (Grand Tack model)

== Izvori ==
{{izvori}}

== Vanjske poveznice ==
{{Commonscat|Jupiter (planet)}}

* [http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/500_jupiter.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split – Jupiter]

{{Footer_Sunčevsustav}}



[[Kategorija:Jupiter| ]]