Vidi kôd stranice Bošnjačko-hrvatski sukob

<!--'''Bošnjačko-hrvatski sukob'''-->{{Jednostrano}}
{{Oružani sukob
|naziv=Bošnjačko-hrvatski sukob
|dio=[[Rat u Bosni i Hercegovini|Rata u Bosni i Hercegovini]]
|slika=[[Datoteka:Damaged buildings from the fighting on the Croatian side of Mostar.JPEG|300px]]
|opis slike=<small>Bulevar, prva crta bojišnice u Mostaru, dvije godine po okončanju sukoba</small>
|datum=[[23. listopada]] [[1992.]] – [[18. ožujka]] [[1994.]]<ref>[https://www.youtube.com/watch?v=xKy6hh2z4iQ YouTube] HVO u Domovinskom ratu, video na sloboda.hr (pristupljeno 14. kolovoza 2017.)</ref>
|mjesto=sjeverna i središnja [[Bosna (regija)|Bosna]],<br>sjeverna i središnja [[Hercegovina]] 
|povod= sukob glede unutarnjeg uređenja BiH
|teritorij= Prije sukoba, [[HVO]] je kontrolirao oko 16 % teritorija [[BiH|Bosne i Hercegovine]], pri potpisivanju [[Washingtonski sporazum|Washingtonskog sporazuma]], oko 13 %.<ref name="Saša" />
|ishod=[[Washingtonski sporazum]] i stvaranje [[Federacija BiH|Federacije Bosne i Hercegovine]]
|sukobljeni1= <center>[[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina (1992–1998).svg|110px]]<br>[[Republika Bosna i Hercegovina]] 
|sukobljeni2= <center>[[Datoteka:Flag_of_the_Croatian_Republic_of_Herzeg-Bosnia.svg|border|110px]]<br>[[Hrvatska Republika Herceg-Bosna]]
|sukobljeni3=
|zapovjednik1=[[Alija Izetbegović]]{{-}}<small>([[Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine|predsjednik RBiH]])</small>
[[Sefer Halilović]]{{-}}<small>(zapovjednik [[Armija Republike Bosne i Hercegovine|Armije RBiH]] 1992. - 1993.)</small>{{-}}[[Rasim Delić]]{{-}}<small>(zapovjednik Armije RBiH 1993. - 1995.)</small>{{-}}[[Enver Hadžihasanović]]{{-}}<small>(zapovjednik 3. korpusa Armije RBiH)</small>{{-}}[[Arif Pašalić]]{{-}}<small>(zapovjednik 4. korpusa Armije RBiH)</small><br>[[Blaž Kraljević]] †<br><small>(zapovjednik HOS-a u Hercegovini)
|zapovjednik2=[[Mate Boban]]{{-}}<small>(predsjednik [[Hrvatska Republika Herceg-Bosna|Herceg-Bosne]])</small>{{-}}
[[Bruno Stojić]]{{-}}<small>(ministar obrane)</small>{{-}}[[Žarko Tole]]{{-}}[[Milivoj Petković]]{{-}}[[Slobodan Praljak]]{{-}}[[Ante Roso]]{{-}}[[Valentin Ćorić]]{{-}}<small>(zapovjednik vojne policije [[Hrvatsko vijeće obrane|HVO-a]])</small>
|zapovjednik3=
|jačina1=~80 000 vojnika<ref name="vojska.net-abih">http://www.vojska.net [http://www.vojska.net/bos/oruzane-snage/bosna-i-hercegovina/armija/organizacija/1994/ Armija RBiH - 1994: Organizacija]</ref>
|jačina2=~50 000 vojnika<ref name="vojska.net-hvo">http://www.vojska.net [http://www.vojska.net/hrv/oruzane-snage/bosna-i-hercegovina/hrvatsko-vijece-obrane/ustroj/1995/ Hrvatsko Vijeće Obrane - HVO : Ustroj 1995].</ref>
|jačina3=
|posljedice1='''Poginuli:''' ? <br>'''Prognani:''' oko 50 000 [[Bošnjaci|Bošnjaka]]<ref name="hic.hr-hrmsukobi">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/hrmsukobi.htm Hrvatsko-muslimanski sukobi]</ref>
|posljedice2='''Poginuli:''' 1606 (518 vojnika [[HVO]]-a, 1088 civila)<ref name="istraživanje">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/tabele.htm Tabelarni pregled]</ref> <small>([[1997.]])</small><br>'''Prognani:''' oko 150 000 [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]]<ref name="hic.hr-hrmsukobi" />
|posljedice3=
|bilješke=
}}

'''Bošnjačko-hrvatski sukob''' bio je oružani sukob za vrijeme [[Rat u BiH|rata u Bosni i Hercegovini]] između snaga [[Republika Bosna i Hercegovina (1992. – 1997.)|Republike Bosne i Hercegovine]] predvođenih [[Armija RBiH|Armijom Republike Bosne i Hercegovine]] i snaga [[Hrvatska Republika Herceg-Bosna|Hrvatske Republike Herceg-Bosne]] predvođenih [[HVO|Hrvatskim vijećem obrane]]. Sukob je trajao od [[23. listopada]] [[1992.]] do [[18. ožujka]] [[1994.]] godine, kada je potpisan [[Washingtonski sporazum]]. Najznačajniji i najdugotrajniji sukobi odvijali su se na područjima [[Hercegovina|Hercegovine]] (u [[Mostar]]u, [[Jablanica|Jablanici]], [[Prozor-Rama|Prozoru-Rami]], [[Konjic]]u), u dolini rijeke [[Lašva|Lašve]] (u [[Travnik]]u, [[Novi Travnik|Novom Travniku]], [[Vitez (BiH)|Vitezu]], [[Busovača|Busovači]]), u dolini gornjeg toka rijeke [[Vrbas]] (u [[Uskoplje|Uskoplju]], [[Bugojno|Bugojnu]]), u dolini rijeke [[Lepenica (rijeka u BiH)|Lepenice]] (u [[Kreševo (BiH)|Kreševu]], [[Kiseljak]]u, [[Fojnica|Fojnici]]) i u dijelovima [[Bosna|Bosne]] (u [[Kakanj|Kaknju]], [[Vareš]]u, [[Maglaj]]u, [[Zenica|Zenici]], [[Zavidovići]]ma, [[Žepče|Žepču]]). Za razliku od navedenih područja, do sukoba između [[Armija RBiH|Armije Republike Bosne i Hercegovine]] i [[HVO|Hrvatskog vijeća obrane]] nije došlo na područjima [[Bihać]]a, [[Sarajevo|Sarajeva]], [[Usora|Usore]], [[Tuzla|Tuzle]], [[Brčko]]g i [[Orašje|Orašja]].

[[Raspad SFRJ|Raspad Jugoslavije]] ujedno je označio početak istog procesa u [[BiH|Bosni i Hercegovini]]. Prvenstveni razlog k tome jest njena višestruka heterogenost, i vjerska i etnička. Upravo se to dokazalo na prvim zasjedanjima demokratski izabrane Skupštine BiH, kada su se između zastupnika [[SDA]], [[SDS]]-a i [[HDZ BiH|HDZ-a BiH]], vodile prve polemike oko identiteta, jezika i pisma u BiH. 

U toj početnoj fazi, bošnjačka politička elita naivno je vjerovala da u BiH neće biti rata, te se zbog toga i dalje vezala uz još postojeći [[SFRJ|jugoslavenski okvir]] i [[JNA]]. Hrvati su u tom pogledu bili puno racionalniji, poučeni sa [[Domovinski rat|zbivanjima u Republici Hrvatskoj]], shvatili su da se isto sprema za Bosnu i Hercegovinu, te su se počeli obrambeno organizirati. Pogotovo nakon što je JNA napala i prva hrvatska mjesta u BiH, [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima]] je postalo jasno da se [[Rat u BiH|rat]] neće moći izbjeći, a pošto je bošnjačko vodstvo potpuno ignoriralo stradanje Hrvata, Hrvati su osnovali [[Hrvatska zajednica Herceg-Bosna|Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu]], na čijim su temeljima i [[Bosanskohercegovački Hrvati u ratu u Bosni i Hercegovini|organizirali obranu]] od srpske agresije. Bošnjačko vodstvo je kasnilo u razvijanju djelotvornih obrambenih kapaciteta, tako da je najveći teret u prvom dijelu rata podnijela HZHB, a posebno [[Republika Hrvatska]], koja je Hrvatima i [[Bošnjaci]]ma bila velika potpora i oslonac. Veliku ulogu u obrani BiH imala je Hrvatska, koja je primila i zbrinula više od 300.000 bošnjačkih izbjeglica, liječila ranjene bošnjačke civile i vojnike, obučavala i opremala bošnjačke vojnike, te imala najveći doprinos u naoružavanju i opremanju cjelokupne [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. [[Varaždin]] je grad koji je ugostio najviše bošnjačkih izbjeglica.

== Razlike u politikama ==

Na [[Rat u BiH#Prvi demokratski izbori|prvim bosanskohercegovačkim demokratskim izborima]] održanima krajem 1990. nadmoćnu su pobjedu odnijele nacionalno-afirmativne stranke. Tako je u Skupštini Bosne i Hercegovine, [[HDZ BiH|Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine]] (HDZ) pripalo 18,35%, [[SDS (BiH)|Srpskoj demokratskoj stranci Bosne i Hercegovine]] (SDS) 30,00%, a bošnjačkoj [[Stranka demokratske akcije|Stranci demokratske akcije]] (SDA) 35,83% zastupničkih mjesta. Njihova raspodjela uvelike je odgovarala udjelima pojedinih naroda u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Bio je to očekivani ishod u republici podijeljenoj po nacionalnim obilježjima, s najnižom stopom mješovitih brakova od svih jugoslavenskih republika.<ref>James J. Sadkovich, Tuđman, Zagreb 2010., str. 391</ref>

[[Rat u Bosni i Hercegovini#Raspad Jugoslavije|Stvarni raspad Jugoslavije]] u lipnju 1991., [[Domovinski rat|otvorena velikosrpska agresija na Hrvatsku]] te međunarodna podrška opstanku Jugoslavije, ali kao svojevrsne zajednice neovisnih država, koja je, pošto je u rujnu utemeljena [[Međunarodna konferencija o Jugoslaviji]] (MKBJ) pod vodstvom [[Peter Carrington|Petera Carringtona]] ([[EU|EZ]]), konkretizirana već u inicijalnoj verziji Carringtonova plana, doveli su do toga da se osnovno političko pitanje u BiH svelo na pitanje njezina državnopravnog statusa i unutrašnjeg uređenja.<ref name="Saša">Saša Mrduljaš, ''Hrvatska politika unutar Bosne i Hercegovine u kontekstu deklarativnog i realnoga prostornog opsega Hrvatske zajednice / Republike Herceg-Bosne (1991.-1994.)'', Institut društvenih znanosti Ivo Pilar - Centar Split, 2008.</ref> U novonastalim prilikama, protiveći se svakoj državnoj afirmaciji, osobito neovisnosti BiH, [[SDS (BiH)|SDS]] je otpočeo djelovanje na formiranju srpske države na gotovo dvije trećine bh. teritorija te na njegovu pripajanju Srbiji. Formirao je niz [[SAO|srpskih autonomnih oblasti]], [[Rat u Bosni i Hercegovini#Stvaranje Republike Srpske|utemeljio poseban srpski parlament]], organizirao referendum o ostanku Srba u Jugoslaviji te početkom 1992. proglasio [[Republika Srpska|Srpsku Republiku BiH]]. Ujedno, pouzdajući se u srbiziranu [[JNA]], otpočeo je otvoreno prijetiti da će u slučaju proglašenja, odnosno međunarodnoga priznanja neovisnosti BiH nasilnim sredstvima realizirati [[Velika Srbija|vlastiti državotvorni projekt]].<ref name="Saša" />

Međunarodna podrška jačanju republičkih subjektiviteta imala je presudan utjecaj na prestanak konceptualnoga prilagođavanja [[Stranka demokratske akcije|SDA]] srpskim političkim ciljevima te na njezino otvoreno zalaganje za državnu samobitnost BiH. Time su početkom listopada 1991. stvoreni uvjeti za nastanak neformalne bošnjačko-hrvatske koalicije, koja, koristeći se pogodnim međunarodnim okolnostima, otpočinje djelovati prema neovisnosti. SDA i HDZ zajednički [[Rat u Bosni i Hercegovini#Politiško stanje nakon izbora|usvajaju Memorandum (Pismo o namjerama) i Platformu o položaju BiH]], pristaju na [[Rat u Bosni i Hercegovini#Carrington-Cutileirov mirovni plan|Carrington-Cutileirov plan]], upućuju zahtjev za neovisnošću BiH, izglasavaju Deklaraciju o suverenosti BiH, raspisuju referendum o neovisnosti BiH te na temelju njegovih afirmativnih rezultata proglašavaju njezinu neovisnost. U konačnici, usuglašeno djelovanje SDA i HDZ-a okrunjeno je početkom travnja 1992. [[Rat u Bosni i Hercegovini#Republika Bosna i Hercegovina|međunarodnim priznanjem Republike Bosne i Hercegovine]]. Tada otpočinje i [[Rat u Bosni i Hercegovini#Otvorena velikosrpska agresija|intenzivna srpska agresija]] unutar zemlje.<ref name="Saša" />

Unatoč zajedničkom djelovanju na postizanju neovisnosti, stranke SDA i [[HDZ BiH|HDZ]] radikalno su se razlikovale u svojim stavovima prema unutrašnjem uređenju BiH. Predstavljajući najbrojniju bh. etničku zajednicu, za koju se u skladu s bh. demografskim trendovima moglo pretpostaviti da će vrlo skoro steći apsolutnu brojčanu nadmoć, SDA se zalagao za unitarnu, etnički nedecentraliziranu BiH, onakvu čiji bi političko-pravni identitet, na temelju načela "jedan čovjek, jedan glas" i bošnjačke brojčane nadmoći, primarno određivali Bošnjaci. Ne dovodeći u pitanje svoju podršku državnoj neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti, [[Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine]], kao vrhovna politička i društvena institucija [[Hrvati u BiH|Hrvata u Bosni i Hercegovini]], zalagala se za njezino ustrojstvo kao složene federativne države konstituirane od samoupravnih, uvjetno rečeno nacionalnih, teritorijalnih jedinica.<ref name="Saša" />

HDZ zaključuje da [[Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine|Predsjedništvo BiH]], svojim neodređenim stavovima, i Vlada BiH, svojim konkretnim mjerama, nisu poduzele nikakve kvalitetnije korake za rješavanje nastale situacije. Polarizacija na nacionalnoj osnovi u potpunosti je paralizirala Skupštinu BiH, a HDZ-ovi zastupnici su postali marionete politike [[Stranka demokratske akcije|SDA]]. Ministarstvo obrane BiH nijemo gleda mobiliziranje rezervista u BiH, dok naoružuane četničke bande šire paniku i nered, a gospodarstvo je u potpunom kolapsu.<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/SVJEDOCI/xy/62.pdf |accessdate=12. listopada 2012. |title=Sastanak Travničke regionalne zajednice HDZ-a BiH, u Busovači, 21. srpnja 1991. |archiveurl=https://web.archive.org/web/20171130145613/http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/SVJEDOCI/xy/62.pdf |archivedate=30. studenoga 2017. }}</ref><ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/SVJEDOCI/xy/63.pdf |accessdate=12. listopada 2012. |title=II. redovita sjednica Glavnog odbora HDZ-a BiH u Prozor-Rami, 6. kolovza 1991. |archiveurl=https://web.archive.org/web/20171130145525/http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/SVJEDOCI/xy/63.pdf |archivedate=30. studenoga 2017. }}</ref> Na prekretnici, hrvatsko se samoorganizirano djelovanje posebice snažno očitovalo osnivanjem niza teritorijalno-samoupravnih [[Herceg-Bosna|hrvatskih zajednica]], formiranjem alternativnoga referendumskog pitanja po kojem bi eventualno neovisna BiH bila uređena kao složena država te čvrstim pristajanjem uz međunarodni [[Rat u Bosni i Hercegovini#Carrington-Cutileirov mirovni plan|Carrington-Cutileirov plan]]. Po njemu, Bosna i Hercegovina je trebala postati svojevrsnom (kon)federacijom triju etničkih teritorijalnih jedinica.<ref name="Saša" />
=== Neuspjeh MZ ===
[[Datoteka:Carrington-Cutileiro plan.PNG|mini|[[Rat u BiH#Carrington-Cutileirov mirovni plan|Carrington-Cutillerov plan, prva verzija, zemljovid je kasnije mjenjan]]]]
Prvi ozbiljniji pokušaj u rješavanju bosanskohercegovačke krize učinjen je u veljači 1992. godine, kada su u Sarajevo doputovali lord [[Peter Carrington]] i [[Jose Cutilheiro]]. To se izaslanstvo sastalo s predstavnicima SDA ([[Alija Izetbegović|Izetbegović]], Mahmutčehajić i Kadić), SDS-a BiH ([[Radovan Karadžić|Karadžić]], Koljević i [[Momčilo Krajišnik|Krajišnik]]) i HDZ-a BiH ([[Mate Boban|Boban]], Stanić i Lasić). Međutim, nikakvog pomaka nije bilo: Srbi su ustrajali na podjeli BiH na tri države, Bošnjaci su bili za unitarnu BiH, a Hrvati su se zalagali za federaliziranu BiH. [[Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine|Pošto je referendum održan]], pristupilo se dogovoru oko ustavnog ustrojstva. U Lisabonu je 18. ožujka 1992. predstavljen [[Rat u BiH#Carrington-Cutileirov mirovni plan|Carrington-Cutillerov plan]] o načelima za novo ustavno ustrojstvo BiH te ponuđena karta s budućim sastavnim jedinicama BiH. Prema karti, [[Bošnjaci]]ma i [[Srbi]]ma pripada po 44 % teritorija, a [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima]] 12 % teritorija BiH. Načelno su plan prihvaćale sve tri strane, no ne i ponuđeni zemljovid, koji je napravljen poprilično amaterski, ravnajući se samo prema kriteriju relativne i apsolutne većine određenog naroda u pojedinim općinama. Zbog toga je i propao, a nastavak pregovora je ponovno održan u [[Bruxelles]]u, kada su se sve tri strane usuglasile oko BiH kao države zasnovane na tri konstitutivne jedinice, čije bi granice poštivale ne samo etničke kriterije, već i [[Zemljopis Bosne i Hercegovine|zemljopisne]] i gospodarske.

Uslijedilo je priznanje BiH od [[EU|EZ-a]] i [[SAD]]-a, 6. i 7. travnja 1992., te primanje BiH u [[UN]] 22. svibnja. Nakon međunarodnog priznanja, u Sarajevu je 10. travnja održan nastavak pregovaračkih sastanaka. Bošnjaci su tada iskazali da nemaju nikakvog interesa da se ustroj BiH temelji na konstitutivnim jedinicima. Nasuprot njima, Srbi su procjenili da vrijeme radi protiv njih te da pregovorima neće ostvariti svoje megalomanske ciljeve. Shvativši uzaludnost pregovora, Srbi su tada krenuli u [[Rat u Bosni i Hercegovini#Otvorena velikosrpska agresija|realizaciju svojih teritorijalnih želja pomoću nasilja]]. Također dolazi do zahlađenja u odnosima političkog vodstva Hrvata i Bošnjaka. Ipak, njih je tada još čvrsto vezao interes obrane od zajedničkog neprijatelja, tako da su politička razilaženja oko ustroja BiH privremeno postala drugorazredna tema.
[[Datoteka:Map of war in Yugoslavia, 1992.png|mini|[[Rat u Bosni i Hercegovini#Otvorena velikosrpska agresija|Linije bojišnice nakon prve faze rata]]
{{legenda|#b62c2c|[[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavija]] (1943. – 1992.)}}
{{legenda|#ef6363|[[Hrvatska]] (1991. –)}}
{{legenda|#d89d9d|[[Hrvatska Republika Herceg-Bosna|HZ Herceg-Bosna]] (1991. – 1994.)}}
{{legenda|#474a80|[[Savezna Republika Jugoslavija|SR Jugoslavija]] (1992. – 2006.)}}
{{legenda|#696cae|[[Republika Srpska]] (1992. –)}}
{{legenda|#9e9fcd|[[Republika Srpska Krajina]] (1991. – 1995.)}}
{{legenda|#d3d3d3|[[Republika Bosna i Hercegovina|Rep. Bosna i Hercegovina]] (1992. – 1995.)}}
{{legenda|#e1995b|[[Makedonija]] (1991. –)}}
{{legenda|#a1c893|[[Slovenija]] (1991. –)}}]]
Na sjednici u Grudama Predsjedništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne donijelo je odluku da vrhovno tijelo [[Bosanskohercegovački Hrvati u Ratu u Bosni i Hercegovini|hrvatske obrane u Herceg-Bosni]] nosi ime [[Hrvatsko vijeće obrane]]. Odluka Predsjedništva RBiH o stvaranju Teritorijalne obrane, koja je poslije preimenovana u [[Armija BiH|Armiju Republike Bosne i Hercegovine]], donesena također 8. travnja 1992., proglašena je politički nepromišljenom jer je isto Predsjedništvo od početka napada na hrvatski narod držalo se distancirano, indiferentno, šutjelo o zločinima i nedovoljno govorilo o tragediji hrvatskih naselja i ljudi od [[Uništa]], [[Ravno]]ga, [[Neum]]a, [[Kupres]]a do [[Mostar]]a. Predsjednik Izetbegović izbjegavao je osudu srpske politike stvarajući privid ekvidistance, apelirao na građane da se odupru mobilizaciji jer "to nije naš rat" premda je JNA već razorila neka pogranična hrvatska sela, s teritorija BiH napadala Hrvatsku, u BiH su bili logistički centri napada na Hrvatsku i mnogo je vojnika s područja BiH mobilizirano u JNA. Pozivao je stanovništvo neka makne [[Zaustavljanje tenkova u Pologu|blokade]] i propusti tenkove JNA u napadu na Hrvatsku.<ref>[http://vojnapovijest.vecernji.hr/polog-1991-godine-937725 Vojna povijest] Mario Knezović:  ''Polog 1991. godine'', 9. svibnja 2014. (pristupljeno 25. travnja 2017.)</ref> Zbog svega toga [[Hrvatska zajednica Herceg-Bosna]] ne prihvaća iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu. [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatski narod]] je bio prepušten sam sebi, sam je stvarao svoju obranu i formirao svoje obrambene snage.<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/SVJEDOCI/xy/69.pdf |accessdate=12. listopada 2012. |title=Odluka Herceg-Bosne o Hrvatskom vijeću obrane, 10. travnja 1992. |archiveurl=https://web.archive.org/web/20160305080303/http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/SVJEDOCI/xy/69.pdf |archivedate=5. ožujka 2016. }}</ref>

[[Hrvatsko vijeće obrane]] od velikosrpske je agresije obranilo zapadnu Hercegovinu i dijelove istočne, [[Operacija Lipanjske zore|Stolac i Ravno, dolinu Neretve]], Livno i manji dio Livanjskog polja, [[Bosanskohercegovački Hrvati u Ratu u Bosni i Hercegovini#Srednja Bosna|središnju Bosnu]], osim Jajca, te manji dio [[Bosanskohercegovački Hrvati u Ratu u Bosni i Hercegovini#Bosanska Posavina|Bosanske Posavine, oko Orašja]]. Alija Izetbegović i bošnjačko vodstvo, zbog svoje nesigurnosti i naivnosti, krajem 1992. bili su suočeni s posljedicama srpske agresije i provedenog [[etničko čišćenje|etničkog čišćenja]] u Podrinju i Bosanskoj krajini. Desetine tisuća izbjeglica bilo je zbijeno u trokutu između Travnika, Sarajeva i Tuzle. Na vojnom planu [[ARBiH]] nije imala vojnih uspjeha, izuzev Sarajeva, iako je [[Opsada Sarajeva|grad ostao u potpunom okruženju]]. Na neokupiranom prostoru [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvati]] su držali oko 16%, a [[Bošnjaci]] oko 21% teritorija BiH.<ref name="Saša" />

== Prvi incidenti, tihi rat ==
[[Datoteka:Početak_Bošnjačko-hrvatskog_sukoba_u_Bosni.PNG|mini|desno|300 px|Stanje prije sukoba u [[Bosna (regija)|Bosni]] ]]
[[Datoteka:Početak_Bošnjačko-hrvatskog_sukoba_u_Hercegovini.PNG|mini|desno|300 px|Stanje prije sukoba u [[Hercegovina|Hercegovini]] ]]
Bez obzira što se [[Hrvatska zajednica Herceg-Bosna]] smatrala dijelom [[Rat u BiH#Republika Bosna i Hercegovina|Republike Bosne i Hercegovine]], a Hrvati više puta iskazali i volju odustajanja od nje, ukoliko bi sve tri strane prihvatile planove međunarodne zajednice, bošnjačka se strana time nije zadovoljila. Ona je na Herceg-Bosnu uvijek gledala kao na prepreku pri realizaciji svojeg konačnog cilja, unitarne BiH. Napetosti između [[Bošnjak]]a i [[Hrvat]]a bile su najveće na područjima na kojima niti jedna strana nije imala većinu; upravo je u takvim sredinama i došlo do prvih lokalnih sukoba, jer su se obje strane u njima borile za političku prevlast. Kako se i jedna i druga strana nisu uspjele dogovoriti oko političke i vojne vlasti, to je u konačnici rezultiralo dvovlašćem u takvim krajevima.

Kao posljedica otporu [[Rat u Bosni i Hercegovini|srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu]] krajem travnja [[1992.]] godine [[JNA]] je napustila vojarne "Draga" u [[Busovača|Busovači]], "[[Kaonik]]" kod [[Busovača|Busovače]], "[[Stojkovići (Novi Travnik, BiH)|Stojkoviće]]" pored [[Novi Travnik|Novoga Travnika]] i "Petar Mećava" u [[Travnik]]u. Te su vojarne napuštene dogovorom i bez borbe, a samo su postrojbe [[HVO]]-a i [[HOS]]-a iz Viteza oružanom akcijom zauzele skladište oružja u Slimenima kod [[Novi Travnik|Novoga Travnika]]. U tim su sukobima smrtno stradala dva pripadnika [[HVO]]-a, a tri civila su poginula prigodom srpskog raketiranja Busovače kada je ujedno ranjeno 10 civila i vojnika [[HVO]]-a. Preuzimanje vojarne "Kaonik" kod [[Busovača|Busovače]] bilo je povodom prvih incidenata između [[Hrvat]]a i [[Bošnjak]]a, u kojima je poginuo jedan pripadnik HVO-a. [[Bošnjaci]] nisu sudjelovali u preuzimanju vojarne, ali su tražili oružje.<ref name="hic.hr-kronologija">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/kronologija.htm Kronologija rata i političkog dogovaranja]</ref>

Kada su postrojbe [[HVO]]-a i [[Vitezovi|HOS-a]] [[Vitez (BiH)|Vitez]] u svibnju [[1992.]] godine zauzele skladište u Slimenima, s njima nisu sudjelovale postrojbe Armije RBiH. Unatoč tome, [[Armija Republike Bosne i Hercegovine]] traži podjelu zaplijenjenog oružja JNA i to prema svojim uvjetima. Kada je [[hrvat]]ska strana to odbila, Armija RBiH svoje zahtjeve nastojala je ostvariti silom.<ref name="hic.hr-kronologija" /> U istom mjesecu zapovjedništvo HVO-a sklapa dogovor s pojedinim zapovjednicima Patriotske lige o deblokadi Sarajeva. Dogovor je razrađen između [[Mate Šarlija|Mate Šarlija - Daidže]] i [[Jusuf Juka Prazina|Jusufa "Juke" Prazine]]. Akciju je iznutra trebala povesti [[Patriotska liga Bosne i Hercegovine|Patriotska liga]], a izvana sve slobodne jedinice HVO-a i Patriotske lige na potezu od [[Mostar]]a do Sarajeva. Međutim, jedinice Armije RBiH lojalne Aliji Izetbegoviću zabranile su [[HVO]]-u prolaz kroz [[Konjic]] te spriječile pokušaj deblokade Sarajeva. Ovom prodoru suprotstavio se i konjički HVO, koji je već tada bio vrlo nepovjerljiv prema Bošnjacima zbog loše lokalne suradnje pa čak i manjih sukoba.<ref name="Tiho">[http://www.scribd.com/doc/94089729/Tihomir-%C4%8Culjak-Rat Knjiga Rat] autora Tihomira Čuljka</ref>

Dana 1. lipnja 1992. Armija BiH kod [[Visoko (BiH)|Visoko]]g, u selu Koložići, ubija četiri hrvatska civila,<ref name="hic.hr-kronologija" /> a 3. lipnja vojnici Armije BiH skidaju hrvatsku zastavu s policijske postaje u Novom Travniku. Zbog toga borbe traju dva dana. U njima gine nekoliko vojnika Armije BiH, a ranjeni su i neki vojnici [[HVO]]-a.<ref name="hic.hr-kronologija" /> U [[Uskoplje|Uskoplju]] pripadnici Armije BiH napastuju časnu sestru. Dana 5 lipnja zastava je zapaljena i u [[Bugojno|Bugojnu]]. Dana 6. lipnja na planini Raduša, općina [[Uskoplje]], iz zasjede su ubijena četiri, a idući dan u [[Vrbanja (Bugojno, BiH)|Vrbanji]] kod Bugojna također su ubijena četiri časnika HVO-a.<ref name="hic.hr-kronologija" />

Dana 13. lipnja 1992. došlo je do incidenta na području [[Busovača|Busovače]], kada je [[Armija RBiH]] otvorila vatru na pripadnike Vojne policije HVO-a, koji su nastojali zaštititi srpske civile iz Katića, koji su prethodno, u ožujku, izrazili lojalnost [[HVO]]-u i predali svoje naoružanje. U incidentu je poginuo jedan pripadnik HVO-a i trojica iz Armije RBiH.<ref name="Tiho" /> Na području [[Novi Travnik|Novog Travnika]] 18. i 19. lipnja dolazi do oružanog sukoba zbog nastojanja HVO-a da spriječi transport oružja iz tvornice Bratstvo, namijenjenog izvozu.

Općinu Gornji Vakuf-Uskoplje u početku su zajedno branili Hrvati i Bošnjaci, ali se grad nakon prvih sukoba, 19. i [[20. lipnja]], podijelio na dva dijela. Hrvatski je dio nazvan povijesnim imenom [[Uskoplje]], a Bošnjaci su zadržali ime [[Gornji Vakuf]].<ref name="B-H sukob: Uskoplje" /> Te sukobe Srbi pokušavaju iskoristiti pa 23. kolovoza napadaju grad bez uspjeha, ali izazivaju velika razaranja. Uskoplje je Bošnjacima bilo važno zbog toga što se nalazi na komunikaciji [[Bugojno]] - Uskoplje - [[Prozor-Rama]] - [[Jablanica]] - [[Mostar]].<ref name="Tiho" />

U [[Zenica|Zenici]] tijekom srpnja [[1992.]] pripadnici [[Armija BiH|Armije BiH]] pale srpske i hrvatske kuće. U jednoj takvoj akciji ubijena je jedna starica [[Hrvat]]ica.<ref name="hic.hr-kronologija" /> Dana 12. srpnja 1992. u [[Bugojno]] dolazi oko 20 000 bošnjačkih izbjeglica iz drugih dijelova BiH, a u ovom mjesecu Armija RBiH zauzima skoro sve planinske prijevoje: Ivan-sedlo, na pravcu [[Sarajevo]] - [[Jablanica]] - [[Mostar]]; Rostovo na pravcu Sarajevo - [[Zenica]] - [[Travnik]]; Vranduk, na pravcu [[Doboj]] - [[Travnik]]. Pri ovim operacijama zauzimanja taktički značajnih položaja, pripadnici Armije BiH u noći su uhitili generala [[Žarko Tole|Žarka Tolu]], zapovjednika HVO-a za srednju Bosnu, te ga predali JNA, koja ga je odvela u Knin.<ref name="Tiho" />

Dana 21. srpnja 1992. predsjednik Republike Hrvatske [[Franjo Tuđman]] i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine [[Alija Izetbegović]] potpisali su sporazum o prijateljstvu i suradnji dviju država. Na tom su susretu dva predsjednika potpisala i Sporazum o suradnji između [[HVO]]-a i Armije RBiH, kako ne bi dolazilo do nerazumijevanja i sukoba.<ref name="hic.hr-kronologija" /> Nekoliko dana poslije general [[Sefer Halilović]], na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, u prvoj rečenici kaže kako ne priznaje nikakvu drugu vojsku osim Armije RBiH. Time se stavio na čelo zagovornika samostalne bošnjačke države, bez Hrvata i Srba.<ref name="Tiho" />

Krajem srpnja [[Armija RBiH]] krenula je u osvajanje većinski hrvatskih naselja u [[Sarajevo|Sarajevu]], kao što su Stup, Otes, Doglode, Azići i Bare. Cilj tih napada bila je potpuna [[HVO Sarajevo|eliminacija HVO-a]] s tih područja, što je i postignuto u rujnu 1992. godine. Posljedice za tamošnju [[Hrvati Bosne i Hercegovine|hrvatsku zajednicu]] bile su katastrofalne, a hrvatske su vlasti za te napade optužile samog načelnika glavnog stožera Armije RBiH, Sefera Halilovića. Ovdje se uistinu radilo o većem pothvatu, tako da se s pravom moglo sumnjati u to kako je planiran na strategijskoj razini. Taj je napad ujedno ohrabrio Armiju RBiH i političko vodstvo Bošnjaka, jer su međunarodni krugovi taj napad ignorirali, poslavši tako poruku da bi se slične ili još veće akcije Armije RBiH protiv [[HVO]]-a mogle tolerirati.<ref name="Tiho" />
=== Kraj HOS-a === 
[[Datoteka:Blaž Kraljevic.jpg|mini|[[Blaž Kraljević]] zapovjednik HOS-a Hercegovine i general bojnik Armije RBiH]]

Nakon odbijanja suradnje između HVO-a i Armije RBiH od strane muslimanskog vodstva, počinje se raditi na isntrumentalizaciji HOS-a.<ref>Davor Marijan: [http://www.hercegbosna.org/dokumenti_upload/20100204/herceg_bosna201002041330160.pdf Bosna i Hercegovina 1991. - 1995. - u godinama nesvršenog rata]. Status, br. 3, svibanj/lipanj 2004. Str. 103. Preuzeto 12. prosinca 2013.</ref> Zaobilazeći suradnju s HVO-m, Armija RBiH uspostavlja kontakt s Kraljevićem koji se sastaje s muslimanskim vojnim vodstvom u Sarajevu.<ref>Marijan, 2004., str. 231.</ref> Zapovjednik HOS-a [[Blaž Kraljević]] izgrađuje bliske odnose s vojnim vrhom Armije RBiH, a njegov HOS biva inkorporiran u Armiju RBiH radi destabiliziranja HVO-a. Kraljević zaoštrava svoje odnose s HVO-m i političkim vodstvom Herceg-Bosne odbijajući surađivati u izgradnji zajedničke obrane.<ref name=Ljportal>[http://www.ljportal.com/arhiva/3571-kako-i-zato-je-poginuo-bla-kraljevi Kako je i zašto poginuo Blaž Kraljević]. Ljubuški portal, 9. kolovoza 2010. Preuzeto 12. prosinca 2013.</ref> Od srpnja 1992. HOS je bio službeno pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića,<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/2304.pdf |accessdate=12. prosinca 2013. |title=Vjesnik - 7.02.1992. |archiveurl=https://web.archive.org/web/20131029184151/http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/2304.pdf |archivedate=29. listopada 2013. }}</ref> a u kolovozu je Kraljević imenovan generalom bojnikom Armije RBiH i postavljen u njezin Glavni stožer.<ref name=Ljportal/>

Napeti odnosi između HVO-a i HOS-a bivali su sve veći. Pred [[Operacija Bura|operaciju Bura]], koja je trebala osloboditi južnu Hercegovinu, HVO traži kooperaciju s HOS-om koju Kraljević odbija. Vojnici HOS-a, omasovljeni muslimanima, na području Čapljine, Mostara i Stolca počinju praviti probleme HVO-u, s toga HZ Herceg-Bosna izdaje naredbu o uhićenju svih zapovjednika HOS-a s ciljem da ih se primora na podređenost HVO-u kako bi se mogla izvršiti operacija Bura. Na jednom od punktova smještenom u [[Kruševo|Kruševu]] došlo je do paljbe između HOS-ovaca i vojnika HVO-a u kojoj je, pod nejasnim okolnostima, poginuo Kraljević.<ref name=Ljportal/> Kako bi se izbjegao sukob HOS-a i HVO-a, general bojnik HOS-a [[Ante Prkačin]] potpisao je sporazum s Matom Bobanom o uklapanju HOS-a u HVO. Hrvati iz HOS-a postupno prelaze u HVO, a Bošnjaci u [[Armija RBiH|Armiju RBiH]], gdje su mnogi postali njezini najradikalniji borci.<ref name="Tiho" />

== Uzroci sukoba ==
=== Pritisak izbjeglica ===
{{glavni|Bitka za Jajce 1992.}}
U drugoj polovici 1992. [[Vojska Republike Srpske]] svoja je ofenzivna djelovanja na području srednje Bosne koncentrirala na grad [[Jajce]]. Srbima je Jajce bilo iznimno važno zbog dvije hidroelektrane preko kojih se električnom energijom napajalo područje [[Šipovo|Šipova]] i [[Mrkonjić Grad|Mrkonjić-Grada]]. Jajce su od srpske opsade zajednički branile postrojbe [[HVO]]-a i Armije RBiH. Jedina prometna komunikacija s Travnikom odvijala se makadamskom cestom preko područja koje je bilo u neposrednoj blizini položaja VRS-a. Opskrba se vršila noću. Ujedno, cesta je poslužila i za evakuaciju izbjeglica iz Jajca. Krajem listopada VRS je krenuo u žestoki napad potpomognut ratnim zrakoplovstvom. HVO je [[28. listopada]] organizirao evakuaciju civila i vojske. Kasnije im se pridružuje i Armija RBiH. Konačno, [[29. studenog]], VRS ulazi u [[Jajce]]. Posljedica pada Jajca je najveći pojedinačni egzodus stanovništva tijekom [[Rat u BiH|rata u BiH]]. Više od 30 000 izbjeglica, dijelom iz [[Bosanska Krajina|Bosanske Krajine]], bilo je prisiljeno bježati makadamskom cestom preko Karaule do [[Travnik]]a. Tijekom egzodusa izbjeglice su bile izložene granatiranju od strane VRS-a s položaja na [[Vlašić]]u. Zbog svojih karakteristika put je bio poznat kao "Vijetnamska cesta" što dovoljno govori o njezinoj fizionomiji.

U Travniku je došlo do razdvajanja izbjeglica. HVO i [[Hrvati Bosne i Hercegovine|hrvatsko stanovništvo]] zaputili su se prema [[Tomislavgrad]]u, gdje se jedan dio smjestio, a drugi dio produžio prema Hrvatskoj ili otišao u treće zemlje. Manja skupina Hrvata iz Jajca smjestila se na područje [[Vitez (BiH)|Viteza]] i [[Busovača|Busovače]] u srednjoj Bosni. Oko 20 000 bošnjačkih izbjeglica  smjestilo se u gradove srednje Bosne: [[Travnik]], [[Novi Travnik]], Vitez, [[Busovača|Busovaču]] i [[Zenica|Zenicu]]. Paralelno sa zbrinjavanjem izbjeglica iz Jajca i Bosanske krajine, u srednju Bosnu dolaze izbjeglice iz istočnog dijela BiH, odnosno s područja [[Podrinje|Podrinja]], pretežito [[Bošnjaci]].

Smjestivši se u [[srednja Bosna|srednju Bosnu]], znatno su izmjenili etničku sliku u korist Bošnjaka, potencirajući dodatno bošnjačko-hrvatske prijepore. Izbjeglice koje su došle u ta područja velikim su dijelom bili vojno sposobni muškarci, a žene i djeca su uglavnom upućivani dalje u [[Hrvatska|Hrvatsku]]. Na područjima [[Travnik]]a, [[Bugojno|Bugojna]], [[Zenica|Zenice]] i Lašvanske doline nalazilo se oko 70.000 bošnjačkih izbjeglica. To je bošnjačkom predstavljalo ogroman problem zbog ograničenosti teritorija. 
[[Datoteka:Census1991.jpg|mini|Bijelom su prikazane općine bez apsolutne većine. Bošnjaci su bili relativna većina u [[Jajce|Jajcu]], [[Travnik]]u, [[Bugojno|Bugojnu]], [[Fojnica|Fojnici]], [[Žepče|Žepču]], [[Mostar]]u i [[Stolac (BiH)|Stocu]], a Hrvati u [[Novi Travnik|Novom Travniku]], [[Vitez (BiH)|Vitezu]], [[Busovača|Busovači]] i [[Vareš]]u.]]
Etničko čišćenje na spomenutim prostorima dovelo je do narušavanja demografske slike u srednjoj Bosni. S ovako velikim prilivom bošnjačkog stanovništva, poremećen je nacionalni sastav stanovništva. Prema [[Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.|popisu stanovništva iz 1991.]], u gotovo svim općinama srednje Bosne, [[Bošnjaci]] i [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvati]] bili su najbrojniji narodi, s apsolutnom bošnjačkom većinom u [[Donji Vakuf|Donjem]] i [[Gornji Vakuf|Gornjem Vakufu]]. Hrvati su imali apsolutnu većinu u [[Kreševo|Kreševu]] i [[Kiseljak]]u. Pored toga, veliki je problem bio ruralni karakter tih izbjeglica. Naime, većina njih je živjela na selima koja su najčešće bila homogena po nacionalnom sastavu i nije bila naviknuta na suživot s drugim nacionalnostima, za razliku od ''gradske raje'' u urbanim sredinama, a [[srednja Bosna]] je bila primjer nacionalne heterogenosti stanovništva.

Drugi je problem proizašao iz obostranih optužbi [[HVO]]-a i Armije RBiH za krivnju za pad Jajca. [[Armija RBiH]] je nakon pada Jajca dobila visoko motivirane borce, čiji se ratni elan od tada mogao upotrijebiti u potencijalnom okršaju s hrvatskom stranom. Za razliku od HVO-a, koji je imao vojne snage [[Hrvatsko domobranstvo|domobranskog tipa]], odnosno defenzivnog karaktera, Armija RBiH je sada imala mogućnost uspostave manevarskih jedinica, koje bi vodile ofenzivne akcije. Zbog mnoštva izbjeglica, a samim time i vojno sposobnih muškaraca, potencijal u ljudstvu Armije RBiH u srednjoj Bosni naglo je porastao. Nastaje i problem zbrinjavanja velikog broja civila i njihova preživljavanja. Upravo se zbog toga stvaraju i prve zamisli o mogućnostima vojnog napada na [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvate]].

=== Bošnjački motivi ===

#'''Međunarodna naklonost'''. Svjetska je javnost [[rat u Bosni i Hercegovini]] u prvom redu evaluirala kroz srpsko-bošnjačke relacije, što je dovelo do toga da su i jedna i druga strana imale svoje zaštitnike u međunarodnim krugovima, a treća, [[Herceg-Bosna|hrvatska strana]], u tom je pogledu bila u slabijoj poziciji jer joj je nedostajao utjecajan međunarodni pokrovitelj. Bošnjački vrh je bio svjestan toga te je znao da vojna akcija protiv [[Hrvati Bosne i Hercegovine|bosanskohercegovačkih Hrvata]] neće izazivati nikakvu osudu međunarodne zajednice.
#'''Potreba osiguranja životnog prostora za bošnjačke izbjeglice'''. Budući da je teritorij što je pod nadzorom držala [[Armija RBiH]] bio preplavljen bošnjačkim izbjeglicama, pojavila se potreba za rješavanjem toga problema. Pokušaj da vojnom akcijom povrati dijelove teritorija izgubljenog u borbama protiv [[VRS]]-a nije dolazilo u obzir, jer je srpska strana imala kroz 1993. najpovoljnije stanje i najbolji operativni položaj snaga u BiH, što se potvrdilo i time da je tijekom 1993. VRS otela ARBiH-u dodatnih 3% teritorija BiH. S druge strane, Armija RBiH je imala puno povoljniji odnos snaga prema [[HVO]]-u, posebno u srednjoj Bosni, gdje su izbjeglice velikim dijelom i bile smještene. Upravo je tu bošnjačko vodstvo moglo računati na brze uspjehe u kojima bi stvorilo dodatnog životnog prostora na račun Hrvata.  
#'''Vojno-brojčana superiornost i operativni razmještaj snaga'''. Temeljni preduvjet u vođenju napadnih operacija u modernom ratovanju jest osiguranje povoljne brojčane nadmoći na strani napadača. Optimalni omjer snaga u tom slučaju treba biti 3:1 ili čak 5:1, naravno uz pretpostavku da napadač raspolaže pokretnim snagama za brza vojna djelovanja. Kada se uspoređuje ljudstvo HVO-a i Armije RBiH uoči izbijanja rata, jasno se može zaključiti da HVO nije imao nikakvu priliku za napad na bošnjačka područja, a s druge strane [[Armija RBiH]] je imala i priliku i motive za to. I dok se prema raznim procjenama promatračke misije [[EU|EZ-a]] (ECMM), [[UN]]-a i drugih međunarodnih institucija broj vojnika [[HVO]]-a kretao od  30 000 do maksimalno 50 000, [[Armija BiH]] je prema podacima svog načelnika glavnog stožera u siječnju 1993. godine raspolagala s 261 500 vojnika. Takva brojčana nadmoć Armiji je odmah u početku davala mogućnost da prema hrvatskim snagama osigurava povoljan omjer vojnika, kao i da gubitke protiv [[HVO]]-a nadoknadi snagama iz pričuve. HVO na to nije mogao računati jer je stalno angažirao cjelokupno ljudstvo. U [[srednja Bosna|srednjoj Bosni]], koja je bila glavno poprište bošnjačko-hrvatskog sukoba, HVO je početkom 1993. godine u Operativnoj zoni Srednja Bosna raspolagao s 8000 do 8200 vojnika, dok je 3. Korpus Armije RBiH u istom razdoblju, ne ubrajajući pričuvne snage, angažirao 26.182 časnika i vojnika. Dakle, iz navedenog je vidljivo da je ARBiH u usporedbi s HVO-om imala optimalni omjer snaga od 3:1, a samim time i uvjete izvođenja ofenzivnih akcija protiv HVO-a. Između ostaloga, Armija RBiH je već krajem 1992. godine promijenila svoj operativni razmještaj snaga u srednjoj Bosni, tako da su u siječnju 1993. godine prema položajima HVO-a bili raspoređeni 325., 333., 339. te dijelovi 7. muslimanske motorizirane brigade, spremni na ofenzivno djelovanje.
#'''Potreba za osiguranjem postrojenja i pravaca'''. [[SFRJ]] je velik dio svojih vojnoindustrijskih pogona smjestila na područje srednje Bosne, što je to područje činilo izuzetno važnim u ratnim vremenima devedesetih godina, a posebno zbog [[Embargo na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju|embarga na uvoz oružja]]. Iako je većina tih pogona kroz 1991. i 1992. godinu pala u ruke Bošnjaka, najvažnija tvornica, Slobodan Princip Seljo (SPS) u [[Vitez (BiH)|Vitezu]], bila je u rukama Hrvata. Važnost tvornice SPS proizlazi iz toga jer je ona proizvodila vojni eksploziv i time bila jedina takve vrste na području cijele BiH. Bez nje su svi pogoni za izradu topovskih i minobacačkih granata, koje je držala ARBiH, bili praktički beskorisni. Zato i ne čudi što je tvornica SPS bila i jedan od glavnih ciljeva napada Armije RBiH. Nadalje, kao i u svakom ratnom sukobu, funkcioniranje logistike jedna je od najvažnijih potreba svake strane, a da bi se to osiguralo, prijeko je potrebno nadzirati komunikacijske pravce, koji i omogućuju dolazak oružja i streljiva, humanitarne pomoći i ostalih potrepština. Zbog krševite topografije [[srednja Bosna|srednje Bosne]], kao i zbog isprepletenosti Hrvata i Bošnjaka, komunikacijski pravci su za jednu i drugu stranu bili isprekidani na više mjesta, što je dovelo do poteškoća u osiguranju logistike i za jednu i za drugu stranu. Ovladavanjem glavnim komunikacijskim pravcima, kao i osvajanjem tvornice SPS, bošnjačko vodstvo bi znatno poboljšalo svoju vojnu, ali i političku poziciju. U tom smislu za obje strane najvažniji je bio pravac koji prolazi [[Lašvanska dolina|dolinom rijeke Lašve]], od [[Travnik]]a preko Viteza, Kaonika, Busovače i [[Kiseljak]]a do [[Sarajevo|Sarajeva]], čineći tako jedini zapadno-istočni pravac kroz srednju Bosnu.
#'''Mogućnost jačanja političke pozicije u pregovorima'''. Kako je međunarodna diplomacija u pregovorima o ustroju BiH u obzir uzimala i rezultate vojnih pothvata pa i [[etničko čišćenje|etničkog čišćenja]], bošnjačko vodstvo je računalo da će, osvajujući hrvatski teritorij, značajno oslabiti mogućnost postojanja bilo kakve buduće [[Herceg-Bosna|hrvatske federalne jedinice]] te učvrstiti ideju o BiH kao unitarnoj državi. Također se otvorila mogućnost da prostori u kojima su Hrvati bili većina akcijama Armije RBiH u konačnici postanu bošnjački, što bi naknadno legitimizirala i međunarodna zajednica.

== Službeni početak sukoba ==
[[Datoteka:Početak sukoba.jpg|mini|Početak bošnjačko-hrvatskog sukoba u [[Bošnjačko-hrvatski sukob: Dolina Lašve#Novi Travnik|Novom Travniku (1)]] 18. listopada, [[Bošnjačko-hrvatski sukob: Dolina Lašve#Travnik|ubojstvo Ivice Stojaka]], zapovjednika Travničke brigade HVO-a, 20. listopada 1992. godine (2), [[Bošnjačko-hrvatski sukob: Prozor-Rama, Uskoplje i Bugojno#Prozor-Rama|Prozor-Rami (3)]] i [[Bošnjačko-hrvatski sukob: Prozor-Rama, Uskoplje i Bugojno#Uskoplje|Uskoplju (4)]], 23. listopada 1992. godine.]]
Sredinom listopada 1992. godine došlo je do tri incidenta koja su dovela do prvih ozbiljnijih vojnih sukoba u srednjoj Bosni. Prvi se dogodio u [[Novi Travnik|Novom Travniku]] 18. listopada, kada je došlo do sukoba između pripadnika HVO-a i ARBiH na benzinskoj crpki nedaleko stožera HVO-a. Sukob je izbio jer su Hrvati odbili dati gorivo pripadnicima ARBiH, nakon čega je izbila svađa koja je prerasla u fizički sukob u kojemu je ubijen jedan Bošnjak. [[Armija RBiH]] i [[HVO]] sukobljavali su se u samom [[Novi Travnik|Novom Travniku]] i u selima Šenkovići, Sinokos, Donje Pećine i Opara. Za borbi u tim selima, [[Armija RBiH]] napala je Stjepana Blaževića, zapovjednika [[HVO]]-a [[Jajce]] i Nikolu Bilića, predsjednika [[HVO]]-a [[Jajce]].

U tim borbama poginulo je 15 vojnika HVO-a. Armija RBiH prvi put je upotrijebila teško topništvo protiv [[Hrvat]]a. [[Bošnjaci]] su napali zapovjedništvo [[HVO]]-a u [[Novi Travnik|Novom Travniku]] i uništili Ratnu bolnicu HVO-a te zapalili su dvije zgrade u gradu, gdje su živjeli pretežno [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvati]]. ARBiH je svim silama pokušava zauzeti benzinsku crpku, koja je u [[hrvat]]skom dijelu grada, a kada to nije uspjela, onda ju je zapalila. Grad je podijeljen. Gornji dio grada kontroliraju [[Bošnjaci]], a donji (novi) dio grada [[Hrvati]]. Za tih borbi ranjeno je 16, a poginulo 12 vojnika [[HVO]]-a. Ranjeni [[Bošnjaci]], njih 37, dovedeni su u bolnicu u [[Bugojno]], a broj poginulih nije poznat.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija">[http://www.hercegbosna.org/povijest/kronologija-hrvatsko-muslimanskog-sukoba/kronologija-hrvatsko-muslimanskog-sukoba-91.html HercegBosna.org] Kronologija bošnjačko-hrvatskog sukoba</ref> Ovaj lokalni okršaj najvjerojatnije se ne bi proširio da nije ubijen Ivica Stojak.

[[20. listopada]] [[1992.]] godine na kontrolnom punktu [[Armija RBiH|Armije RBiH]] ispred "Medrese" u [[Travnik]]u pripadnici Armije RBiH pucali su na zaustavljeno vozilo [[HVO]]-a. Ubili su Ivicu Stojaka, zapovjednika Travničke brigade HVO-a, a teško ranili Zvonku Gašu, načelnika [[HVO]]-a. Puščanu vatru otvorio je major [[Semir Terzić]], zapovjednik 7. muslimanske brigade, a s njim su pucali i ostali njegovi vojnici.<ref name="B-H sukob: Travnik">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/travnik.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Travnik]</ref>

Istoga dana u selu [[Ahmići]] kod Viteza pripadnici Armije RBiH zaustavili su pomoć hrvatskim braniteljima iz [[Kiseljak]]a u Jajce. Blokada je uklonjena dva dana poslije, nakon što je u okršaju s [[HVO]]-om poginuo jedan pripadnik Armije BiH, a nekoliko njih ranjeno. Stanje u [[HVO]]-u procjenjuju više nego ozbiljnim tako da predsjednik Herceg-Bosne, [[Mate Boban]], dokumentom od 21. listopada 1992. nalaže djelomičnu javnu mobilizaciju na cijelom području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, osobito u središnjoj Bosni. Dana 23. listopada 1992. u blizini sela [[Dobrošin]], općina [[Uskoplje]], iz zasjede su ubijena četiri pripadnika HVO-a i onemogućen je prolaz snagama HVO-a iz Rame prema Jajcu. U tom sukobu bošnjačke snage bezuspješno pokušavaju ovladati prometnicom [[Bugojno]] - Uskoplje.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

Sukob iz Uskoplja prenosi se na [[Prozor-Rama|Ramu]], gdje se [[23. listopada]] 1992. vode borbe u samom gradu. Istovremeno su otpočeli napadi pripadnika Armije BiH na okolna sela, potpomognuti snagama iz Uskoplja i Jablanice. Velik broj civila bošnjačke nacionalnosti napustio je grad [[Prozor-Rama|Prozor]] i smjestio se na područje susjedne općine Jablanica. [[Bošnjaci]] postavljaju uličnu barikadu kod zgrade stare pošte, nastaje pucnjava koja se rasplamsava u  otvoreni sukob koji je potrajao više od pola dana i koji je, zahvaljujući spremnosti lokalnih postrojbi HVO-a, okončan teškim porazom bošnjačkih snaga.<ref name="Ramski branitelji">[http://www.ramski-branitelji.com/index.php?option=com_content&view=article&id=147:no-neuspjele-urote&catid=61:izdvojeno&Itemid=78 Noć neuspjele urote ]</ref> Nadnevak [[23. listopada]] [[1992.]], u hrvatskoj je historiografiji i javnosti<ref>[http://vojnapovijest.vecernji.hr/izdanja/broj-3 Sukob u Prozoru: Početak hrvatsko-muslimanskog rata]</ref> prihvaćen kao početak bošnjačko-hrvatskog sukoba.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

Navedeni lokalni sukobi, koji su označeni početkom sukoba, završeni su potpunim porazom lokalnih bošnjačkih snaga, koje su ipak postigle svoj glavni cilj – prekinuti pomoć [[Jajce|Jajcu]] koje je trpilo najžešće udare srpskih snaga. HVO je [[28. listopada]] organizirao evakuaciju civila i vojske. Poslije im se pridružuje i Armija RBiH. Konačno, [[29. studenog]], VRS ulazi u [[Jajce]].

=== Pokušaj pomirbe ===
Glavna je karakteristika svih tih okršaja to da ih nije inicirao državni ili vojni vrh nijedne strane, o čemu svjedoči i sam opseg i trajanje borbi. Jedina je iznimka postavljanje blokade kod [[Ahmići|Ahmića]] za koju se pouzdano zna da je postavljena po naređenju stožera 3. korpusa ARBiH. Svi navedeni događaji popraćeni su nizom drugih manjih incidenata, a situaciju su uz sve navedene čimbenike dodatno pogoršali [[džihad|mudžahedini]], čija se prisutnost sve više osjećala. Iako je situacija na terenu nagovještavala samo najgore u bošnjačko-hrvatskim relacijama, na razini političkih vodstava nastojalo se, bar službeno, zaustaviti daljnje širenje sukoba te pridonijeti daljnjem unaprjeđivanju savezništva.

Predsjednik [[Alija Izetbegović|Izetbegović]] uputio je predsjedniku Tuđmanu pismo u kojem, prvi bez ikakivh činjenica, lažno optužuje hrvatsku stranu za sukobe, a najviše mu smeta postojanje [[Herceg-Bosna|Hrvatske zajednice Herceg-Bosne]], koju naziva paradržavom. Njegovi navodi o potpunoj blokadi dostave oružja i humanitarne pomoći u najmanju su ruku nekorektni jer ga demantiraju dokumenti vlastite vojske. [[Tuđman]] ga je podsjetio koliki materijalni teret Hrvatska, i sama pogođena ratom, podnosi za Bosnu i Hercegovinu i zbrinjava pola milijuna njenih izbjeglica. Također ga je zamolio da ne pribjegava lako uočljivim trikovima, ne prebacuje krivnju na hrvatske medije, a osobito da zaustavi napade na Hrvate.

[[Alija Izetbegović]] i [[Franjo Tuđman]] sastali su se 1. studenog te zajednički osudili sve oružane sukobe i pozvali na njihov prestanak. Taj se sastanak iskazao produktivnim, bar privremeno, jer je doista i došlo do prekida vatre između HVO-a i ARBiH. Također dolazi do
intenziviranja pregovora između bošnjačke i hrvatske strane u BiH, a kao plod toga obje su se strane okvirno dogovorile o osnivanju zajedničkog stožera [[ARBiH|Armije RBiH]] i [[HVO]]-a, kao i o zajedničkim zapovjedništvima na lokalnoj razini, s ciljem sprječavanja daljnjih sukoba, kao i usklađivanja u obrambenom djelovanju protiv VRS-a. Ideju o zajedničkom stožeru HVO-a i Armije RBiH već je sredinom travnja 1992. iznio [[HVO]], ali je Izetbegović to odbio, iako je hrvatska strana na tome i dalje inzistirala. Unatoč tome što su poduzeti neki koraci u zbližavanju dviju strana, to nije moglo jamčiti potpunu nekonfliktnost u bošnjačko-hrvatskim odnosima. U prvom redu zbog toga što su i sami pregovori i zbližavanje dviju strana u studenome 1992. više bili uvjetovani međunarodnim čimbenicima, tj. predstavljanjem novog plana za BiH, nego voljom bošnjačke strane za izgradnjom iskrenog savezništva s Hrvatima.

== Nastavak i jačanje sukoba ==
=== Vance-Owenov plan ===
[[Datoteka:Vance-Owenov plan.jpg|mini|Vance-Owenov mirovni plan: Bošnjaci zelena, Srbi žuta, Hrvati crvena]]
Nova nastojanja međunarodne zajednice za rješavanjem sukoba u bivšoj Jugoslaviji započeta su formiranjem [[Mirovna konferencija o bivšoj Jugoslaviji|Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji]] (MKBJ), a na prvom sastanku u Londonu 26. i 27. kolovoza 1992. kao supredsjedatelji Konferencije imenovani su britanski lord [[David Owen]], kao predstavnik EZ-a, i Amerikanac [[Cyrus Vance]], kao predstavnik UN-a.

Nakon mnogih sastanaka i konzultacija, supredsjedatelji lord [[David Owen]] i [[Cyrus Vance]] sazivaju plenarni sastanak o BiH 2. siječnja 1993. u Ženevi. Vance-Owenov mirovni plan predstavljao je paket od tri dijela. Sastojao se od ustavnih načela, vojnog dokumenta i zemljovida prema kojem je BiH podijeljena na 10 provincija ([[Županije Federacije BiH|kantona]]). Prema jednom od načela, BiH je definirana kao decentralizirana država, sa slobodom kretanja po cijelom području. Prema zemljovidu, svaka strana je dobila po tri provincije. Grad [[Sarajevo]] je trebao dobiti poseban status otvorenog grada. [[Bošnjaci]]ma bi pripalo 27,9% teritorija iako su bili najbrojniji narod. [[Herceg-Bosna|Hrvatska strana]] je s 27,1% teritorija mogla biti najzadovoljnija jer je udio Hrvata u ukupnom stanovništvu BiH prema popisu iz 1991. iznosio 17,4%. Pritom bi se u danim provincijama okupilo oko 80% Hrvata iz BiH. Iako se u nacrtu dogovora eksplicitno ističe da nijedna od pokrajina neće moći imati ime koje se specifično poistovjećuje s jednom od glavnih etničkih grupa, te su pokrajine bile doživljavane kao nacionalne. Tako je hrvatska strana provincije [[Odžak]] (br. 3), [[Mostar]] (br. 10) i [[Travnik]] (br. 8), u kojima su 1991. Hrvati imali većinu, doživljavala kao svoje. Hrvatska je strana to smatrala jednom od svojih najvećih diplomatskih pobjeda.<ref name="hic.hr-kronologija" />

Međutim, međunarodni diplomati travničku provinciju nisu doživljavali kao [[Hrvati Bosne i Hercegovine|hrvatsku]], nego kao bošnjačku. To je svjedočio i lord Owen, a njegova se tvrdnja pokazala istinitom s obzirom na priliv bošnjačkih izbjeglica u travničku provinciju, kojim je ona postala većinski bošnjačka. S druge strane, iako je plan išao u prilog bošnjačkom konceptu uređenja države, vrh [[Rat u BiH#Republika Bosna i Hercegovina|Republike Bosne i Hercegovine]] ga je odbio, smatrajući da je riječ o podjeli zemlje u kojoj je hrvatska strana dobila teritorij koji zapravo pripada Bošnjacima. Izetbegović je u ime Bošnjaka prihvatio načela, ali je rekao da je zemljovid neprihvatljiv. Kasnije će tvrditi da zemljovid potvrđuje i ozakonjuje [[etničko čišćenje]]. Doista, Vance-Owenov plan je priznavao zločin koji su počinile srpske paravojne jedinice. Srpska je strana odbila plan jer bi dobila ''samo'' oko 42% teritorija BiH, s time da ga je prvo prihvatila pa naknadno odbila. Vance-Owenov plan su odbile ''de facto'' srpska i bošnjačka strana, a formalno su ga sve tri strane potpisale. [[Herceg-Bosna|Hrvatska strana]], kojoj je optimalno odgovarao, pokušavala je primijeniti plan.

=== Bošnjački ciljevi ===

Kada je potpisan Vance-Owenov plan, [[Herceg-Bosna|hrvatska strana]] je njime bila zadovoljna, smatrajući da je rat gotov. Početkom siječnja 1993. Glavni stožer HVO-a započinje s ispunjenjem obveza proizašlih iz mirovnog plana. Vršena je procjena potrebnog ljudstva za kontrolu dostignutih linija i zatražena dostava zapisnika o minskim poljima. Ministar obrane BiH, [[Božo Rajić]], izdaje zapovijed kojom se postrojbe HVO-a podčinjavaju Armiji RBiH u provincijama koje trebaju pripasti bošnjačkoj strani. Isto je vrijedilo za Armiju RBiH, koja se podčinjava HVO-u u hrvatskim provincijama.

Paralelno s nastojanjima HVO-a za primjenom Vance-Owenog plana i završetkom rata, Armija BiH podiže borbenu spremnost, o čemu svjedoči i zapovijed Zapovjedništva 4. korpusa ARBiH od 6. siječnja 1993. godine, u kojoj se također napominje da gdje god je to moguće treba ofenzivno djelovati jer je svaki vojnički uspjeh velik doprinos vojnoj i političkoj pobjedi nad agresorom. Zbog toga je bilo i za očekivati da bošnjačko vodstvo na zapovijed ministra Rajića neće reagirati blagonaklono, što se potvrdilo četiri dana nakon objave sporne zapovijedi, kada je [[Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine|Predsjedništvo RBiH]] objavilo odluku kojom se ona proglašava nevažećom.

Time se dalo do znanja da od praktične provedbe Vance-Owenog plana neće biti ništa te da se Armija neće povući s područja u kojima je vojno i demografski superiorna. Naprotiv, [[Armija RBiH]] je upravo tada krenula u prvi korak realizacije svojeg plana čišćenja srednje Bosne, neovisno o Vance-Owenom planu, kao i o odluci ministra obrane. Godinu dana nakon početka bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, zapovjednik Armije RBiH, general Rasim Delić, reći će: "HVO je eliminisan s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu s centrom u Travniku".

Izbjeglice iz [[Jajce|Jajca]], posebno vojno sposobni muškarci, bili su motivirani za osvetu protiv Srba, a istovremeno spremni krenuti i u okršaj s hrvatskom stranom. U kombinaciji s novopridošlim [[Džihad|mudžahedinima]], činit će okosnicu ofenzivnih djelovanja Armije RBiH u srednjoj Bosni. Istog dana kada je prekinuta MKBJ u Ženevi, 13. siječnja 1993., [[Armija RBiH]] je izvela probni napad na [[Uskoplje]], s namjerom da prometno odsječe OZ SB HVO-a od [[Herceg-Bosna|ostalog teritorija]] pod kontrolom HVO-a. Tijekom siječnja, sukob će se proširiti na područje [[Lašvanska dolina|Lašvanske doline]]. Ovakav napad je morao biti prethodno planiran.

Za izradu i pripremu ofenzive tolikog opsega potrebno bi bilo najmanje dva mjeseca, što
zapravo upućuje na to da je izrada takvog plana najkasnije započela nakon pada [[Jajce|Jajca]], krajem listopada 1992., a u tom smislu posebno je indikativan preraspored brigada Armije BiH prema položajima HVO-a u prosincu 1992. godine. Postoji vremenska i uzročna povezanost masovnog priliva bošnjačkih izbjeglica u srednju Bosnu nakon pada Jajca  i izbijanja bošnjačko-hrvatskog sukoba. Stoga se može smatrati da je sukob planiran nakon pada Jajca i da je krah MKBJ-a u Ženevi bio samo povod za realiziranje tog plana, odnosno strategijske ofenzive Armije BiH, čiji su ciljevi bili:

#Preuzeti kontrolu nad komunikacijskim pravcima sjever – jug kroz srednjobosanske enklave [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]] te tako povezati snage Armije BiH sjeverno od [[Lašvanska dolina|doline Lašve]], Kozice i [[Lepenica (rijeka u BiH)|Lepenice]] sa snagama na jugu, kako bi Bošnjaci osigurali komunikacijski pravac prema vanjskom svijetu.
#Preuzeti kontrolu nad vojnoindustrijskim pogonima u srednjoj Bosni - nad tvornicom eksploziva SPS u [[Vitez (BiH)|Vitezu]] te tvornicama u [[Travnik]]u, [[Novi Travnik|Novom Travniku]] i u okolici: pored ostalog, nad tvornicama u [[Bugojno|Bugojnu]], [[Gornji Vakuf-Uskoplje|Gornjem Vakufu-Uskoplju]], [[Prozor-Rama|Prozoru-Rami]], [[Jablanica|Jablanici]], [[Konjic]]u i [[Hadžići]]ma - kako bi se Armija RBiH naoružala za rat protiv Srba.
#Opkoliti enklavu Hrvata u [[srednja Bosna|srednjoj Bosni]] i podijeliti je na manje dijelove, koje će zatim lakše pojedinačno likvidirati te tako očistiti [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvate]] iz srednje Bosne i osigurati prostor za smještaj bošnjačkih izbjeglica koje su Srbi protjerali s drugih područja.

Postignuće zadnjeg cilja omogućilo bi političku kontrolu nad spomenutim područjem i poslužio kao argument za reviziju Vance-Owenova plana ili budućih planova na MKBJ u Ženevi. Plan i strategija djelovanja Armije RBiH mogla je biti razrađena samo u Glavnom stožeru Armije RBiH pod rukovodstvom njegova načelnika, [[Sefer Halilović|Sefera Halilovića]], u Sarajevu, a kasnije i u Zenici, u zapovjedništvu 3. korpusa ARBiH. Poslije, izbijanjem totalnog bošnjačko-hrvatskog rata, zacrtan je i posljednji cilj:
#Preko Bugojna i [[Mostar]]a prodrijeti dolinom Neretve prema [[Neum]]u ili Pločama, kako bi Bošnjaci dobili izlaz na [[Jadransko more]].

=== Prva ofenziva ===
[[Datoteka:Dvije enklave.jpg|mini|300px|Napadi Armije RBiH u siječnju 1993. stvorili su dvije hrvatske enklave u srednjoj Bosni, u dolini Lašve i Lepenice.]]

Prema planu Sefera Halilovića, prvi pokušaj velikog etničkog čišćenja Hrvata iz [[Središnja Bosna|središnje Bosne]] i naseljavanja raseljenih Bošnjaka iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine započeo je početkom [[1993.]] Cilj im je bio ispresijecati hrvatska područja, tj. odsjeći Lepeničku dolinu od Lašvanske doline i spojiti 3. korpus Armije RBiH, sa sjedištem u Zenici, s 4. korpusom, na području [[Konjic]]a i [[Jablanica|Jablanice]]. Ovaj prvi veći napad na Lašvansku dolinu poslužio je kao proba za ispitivanje obrambene spremnosti HVO-a na ovim prostorima, a odvijao se u pozadini [[Operacija Maslenica|operacije Maslenica]], koja je potpuno ispunila hrvatske medije i tako skrenula pažnju hrvatske javnosti s rata u BiH.<ref name="Tiho" />

U siječnju 1993. u općini Gornji Vakuf-Uskoplje pripadnici Armije RBiH ubili su tri civila. U [[Kaćuni (Busovača, BiH)|Kaćunima]], općina Busovača, iz zasjede su smrtno stradala četiri vojnika HVO-a, u [[Dusina (Zenica, BiH)|Dusini]], općina Zenica, pobijeno je 10 civila, što je prvi [[Ratni zločin|masovni zločin]] u bošnjačko-hrvatskom sukobu. U [[Gusti Grab|Gustom Grabu]], općina Busovača, ubijeno je i masakrirano pet civila u dobi između 70 i 80 godina života.

Za ovladanje srednjobosanskog područja od iznimne je važnosti [[Gornji Vakuf-Uskoplje]]. Zbog toga je taj grad u siječanskoj ofenzivi Armije RBiH bio i prvi na udaru, a stanje uoči napada bilo je izrazito nepovoljno. Pet minuta iza ponoći, 10. siječnja, u Uskoplju je eksplodirala bomba ispred hotela u kojem je bila smještena bošnjačka Služba javne sigurnosti. Nakon eksplozije, uslijedila je pljačka hrvatskih gospodarskih objekata. Za eksploziju su [[Bošnjaci]] optužili hrvatsku stranu, dok su Hrvati eksploziju smatrali smišljenom diverzijom i planiranom provokacijom. Armija RBiH postavlja punktove na komunikaciji [[Novi Travnik]] - [[Bugojno]] - Uskoplje i zabranjuje prometovanje istom. Napadu je 10. siječnja prethodilo i protjerivanje stotinjak Hrvata iz bošnjačkog dijela grada. Kako su se borbe nastavile, [[Armija RBiH]] je uspjela osvojiti okolne uzvisine, dok su se u samom gradu 11. i 12. siječnja vodile žestoke borbe. Međutim, [[HVO]] je uspio odbaciti napad i posredstvom [[UNPROFOR]]-a 13. siječnja isposlovao je prekid borbi. Iako je dogovoren prekid vatre, nastavljalo se s međusobnom razmjenom topničkih udara te su komunikacije i dalje bile blokirane.<ref name="B-H sukob: Uskoplje">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/uskoplje.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Uskoplje]</ref>

Tijekom borbi [[ARBiH]] je ubila 13 civila i 8 zarobljenih vojnika HVO-a, a selu [[Bistrica (Uskoplje, BiH)|Bistrica]] ubijena su tri hrvatska civila.<ref name="Tiho" /> Cilj napada je bio dvostruk: presijecanje puta prema [[Novi Travnik|Novom Travniku]] na sjever i [[Prozor-Rama|Prozoru-Rami]] na jugoistok, kako bi se "zatvorila" srednja Bosna i, ako se ukažu mogućnosti, krenulo u spajanje sa snagama ARBiH u dolini Neretve. Dana 12. siječnja   podmukao, neočekivan napad ARBiH unio je prvu pomutnju u redove HVO-a, ali već 17. siječnja u [[Krupa (Uskoplje, BiH)|Krupi]] bošnjačke su snage predale oružje HVO-u. Isto to čine 18. i [[19. siječnja]] u [[Ždrimci]]ma nakon što je HVO ovladao [[Hrasnica (Uskoplje, BiH)|Hrasnicom]] i relejem na brdu Strmica, dobro utvrđenim, jednim od najjačih uporišta bošnjačkih snaga, šest mjeseci pripremanim rovovima.<ref name="Charles">Charles R.Shrader, ''Muslimansko hrvatski gradanski rat u srednjoj Bosni'', Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004</ref> Sastanak predstavnika [[HVO]]-a i ARBiH, na kojemu je dogovoreno zadržavanje dostignutih crta, otvaranje vatre u slučaju napada druge strane te neutraliziranje svakog pokreta vatrom, održan je 21. siječnja.

Kada je izbio sukob u [[Uskoplje|Gornjem Vakufu-Uskoplju]], obavještajci Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, smatrali su da je posrijedi lokalna akcija. Poslije je postalo jasno da je [[Armija RBiH]] namjeravala odsjeći srednju Bosnu od Hercegovine i navesti [[HVO]] na neku ofenzivnu akciju kako bi održala svoje komunikacijske pravce, što bi se moglo protumačiti kao ''casus beli'' i dokaz izdaje od Hrvata. Očigledno po dobro pripremljenom scenariju, jednako iznenađujuće, [[Armija RBiH]] 19. siječnja otvara novi front prema [[Kaćuni]]ma između Busovače i Kiseljaka i svi dogovori kod Uskoplja su s bošnjačke snage obična farsa jer ovdje moraju zapriječiti svaki prolaz prema Novom Travniku i dalje u unutrašnjost.<ref name="Charles" />

Bošnjaci u siječnju [[1993.]] preuzimaju vlast u svim gradskim institucijama u [[Bugojno|Bugojnu]]. [[Hrvati]] su isključeni iz upravljanja općinom, ali [[HVO]] još djeluje. U siječnju je počela i podjela vojnih snaga, a bošnjačka je strana [[17. siječnja]] [[1993.]] napustila sve obrambene položaje prema srpskom agresoru i prepustila obranu isključivo [[HVO]]-u. Ubrzo, Bošnjaci poručuju Hrvatima da ne mogu odgovarati za ono sto će se dogoditi. Bilo je to vrijeme kada se dijalog još mogao uspostaviti i tako smiriti duhove. Poslije toga, napetosti rastu, događaju se mnoga još uvijek nerazjašnjena umorstva hrvatskih civila, hrvatski je puk preplašen, njegova imovina se bezobzirno otima i pljačka.<ref name="B-H sukob: Bugojno">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/bugojno.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Bugojno] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20150924041455/http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/bugojno.htm |date=24. rujna 2015. }}</ref>

Naselje [[Kaćuni (Busovača, BiH)|Kaćuni]] bilo je ''najslabija karika'' u hrvatskoj obrani, a ovdje je i raskrižje putova, onog regionalnog [[Busovača]] – [[Kiseljak]] s lokalnima, koji su se kroz Kaćune protezali na istok kroz Mihaljeviće, Kondžilo i Brezovik do [[Visoko]]g, kao i Podbare - Sebje - [[Donja Papratnica]] - [[Kakanj]], zatim na sjever [[Mihaljevići]] - Dusina - Lašva - [[Zenica]] i na kraju preko Mehurića, [[Rizvići|Rizvića]] na jug prema [[Fojnica|Fojnici]]. Malobrojne snage HVO-a ne uspijevaju zaustaviti snažan, koordiniran udarac na Kaćune, započet 19. siječnja, i povlače se prema naselju [[Polje (Busovača, BiH)|Polje]], koje odolijeva svim napadima. Procjene Vojnoobavještajne službe HVO-a govore da je Armija RBiH u napadu na Kaćune, a kasnije i na Busovaču i [[Kiseljak]], angažirala oko 12.000 vojnika, što najrječitije govori o bošnjačkim planovima.<ref name="Charles" /> 
[[Datoteka:Napad na Busovaču.jpg|mini|[[Bošnjačko-hrvatski sukob: Dolina Lašve#Busovača|Bošnjački napadi na područje Busovače]]]]
U samoj [[Busovača|Busovači]], Bošnjaci su, neposredno prije napada na grad, zaredali s brojnim incidentima, uključujući i one u kojima su Hrvatima oduzimali oružje i hapsili ih. Armija RBiH pokušala je 22. siječnja uhititi i [[Ignjac Koštroman|Ignjaca Koštromana]], generalnog tajnika [[Herceg-Bosna|Herceg-Bosne]] i [[HDZ BiH|HDZ-a BiH]], a Bošnjaci dva dana potom podižu barikade. Neposredno prije napada 25. siječnja, bošnjačke žene i djeca iz Busovače iznenada bježe iz grada, najviše prema Zenici. Napad Armije RBiH na područje Busovače započeo je u popodnevnim satima 24. siječnja, iz pravca Kaćuna. Sljedećeg dana, nakon pregrupiranja, ARBiH je osvojila Bilalovac te je uslijedilo čišćenje sela oko Kaćuna, [[Nezirovići|Nezirovića]], Oselišta, [[Gusti Grab|Gustog Graba]] i [[Polje (Busovača, BiH)|Donjeg Polja]]. U čišćenju Gustog Graba ubijeno je sedam civila, hladnim i vatrenim oružjem. Sjeverno od Kaćuna Armija RBiH je uspostavila liniju, zauzevši sela Lašvu i Dusinu. U selu [[Dusina (Zenica, BiH)|Dusina]] počinjen je prvi masovni ratni zločin u bošnjačko-hrvatskom sukobu. Ubijeno je deset civila, uključujući lokalnog zapovjednika HVO-a, kome je izvađeno srce.<ref name="Charles" />

Snage Armije RBiH izvele su snažan napad u ranim jutarnjim satima 25. siječnja. Grad je branilo oko šesto do sedamsto vojnika 1. i 2. bojne brigade "[[Nikola Šubić Zrinski]]". Brigada dotad nije sudjelovala u borbama, jer je bila osnovana tek 19. prosinca 1992., ali su vojnici uspjeli brzo zauzeti obrambene položaje oko grada i zaustaviti napredovanje pješaštva [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. Iz prostora stvorenog kod Kaćuna, 25. i 26. siječnja napadnuta su i očišćena hrvatska sela na istoku općine. Istovremeno, [[Armija RBiH]] otvara i treći pravac napada preko planinskog masiva Hum – Kula, koji sa sjevera također vodi u područje Busovače. Upravo na tom pravcu izvedeni su najžešći napadi, ali i pretrpljeni najveći bošnjački gubici.<ref name="Charles" /> 
[[Datoteka:Napad na Kiseljak.jpg|mini|[[Bošnjačko-hrvatski sukob: Kiseljak|Bošnjački napadi na područje Kiseljaka]]]]
Drugi cilj napada Armije BiH tih dana bilo je zauzimanje raskrižja kod Fojnice, u blizini sela [[Gomionica|Gomionice]], na dionici ceste između Busovače i [[Kiseljak]]a. Bošnjački oružani napad na području [[Kiseljak]]a počeo je [[25. siječnja]], oko šest sati, kada je otvorena nasumična raketna i topovska paljba. Kako nisu unaprijed bili pripremljeni, branitelji [[HVO]]-a zauzimali su obrambene položaje gdje su god mogli. Bošnjačke snage, uključujući i snage vojne policije, napadale su na pravcu sjeveroistok - jugoistok preko ceste [[Busovača]] - Kiseljak, ali su ih zaustavile dvije bojne brigade "[[Ban Jelačić]]" HVO-a Kiseljak, uz potporu jedne satnije 4. bojne vojne policije HVO-a. Tijekom cjelodnevnih borbi, koje su stale tek oko sedam ili osam sati uvečer, bilo je mnogo ranjenih. Tijekom noći snage HVO-a sredile su i osnažile svoje redove i 27. siječnja izvele protunapad, ukopavajući se na novim položajima toga dana uvečer. Nakon petodnevnih borbi, dogovoren je i potpisan prekid vatre. Bošnjački napadači tako nisu uspjeli ostvariti svoj glavni cilj, osvajanje [[Fojnica|fojničkog]] raskrižja, ali su ovladali selima sjeveroistočno od ceste, [[Svinjarevo]]m, [[Behrići]]ma i [[Gomionica|Gomionicom]], gdje su uspostavili svoj stožer.<ref name="Charles" />

Hrvatski predsjednik [[Franjo Tuđman]] uputio je 27. siječnja pismo predsjedniku Predsjedništva [[Alija Izetbegović|Aliji Izetbegoviću]] u kojemu osuđuje agresiju na srednjobosanske Hrvate. Životno važna cesta Busovača - Kiseljak presječena je kod Kaćuna, što je stvorilo dvije enklave, jednu u dolini Lašve ([[Travnik]], [[Novi Travnik]], [[Vitez (BiH)|Vitez]], [[Busovača]]), a drugu u dolini Lepenice ([[Kiseljak]], [[Kreševo]], [[Fojnica]]). Južni kraj životno važnog komunikacijskog pravca Novi Travnik - [[Uskoplje]] trpio je napade. Nakon višednevnih borbi, 30. siječnja u Staroj Biloj potpisano je primirje između HVO-a i Armije RBiH u srednjoj Bosni. Dogovoren je prekid vatre, koji je stupio na snagu [[31. siječnja]] 1993. Iako je napetost između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni bila velika, napad Armije BiH u siječnju 1993. iznenadio je [[HVO]] u [[Busovača|Busovači]] i [[Kiseljak]]u.<ref name="Charles" /> Armija BiH je uspjela zauzeti nebranjene planinske kote, čime je stekla taktičku prednost u kasnijim sukobima.<ref name="Tiho" />

=== Privremeno primirje ===
Prekid sukoba, potpisan 27. siječnja 1993. u [[Ženeva|Ženevi]] između [[Mate Boban]]a i [[Alija Izetbegović|Alije Izetbegovića]], stoga nije imao nikakvu težinu jer u prvom redu nije bio poštivan te nije mogao garantirati odustajanje od bošnjačkih namjera. Sljedeća dva mjeseca protekla su relativno mirno, bez značajnijih sukoba usrednjoj Bosni. Pozornost javnosti, usmjerena je na opkoljene gradove [[Sarajevo]] i [[Genocid u Srebrenici|Srebrenicu]]. Posredništvom zapovjednika [[UNPROFOR]]-a, generala Phillipa Morillona, na sastanku u Novoj Biloj 1. veljače organiziran je sastanak zapovjednika HVO-a OZ SB, pukovnika [[Tihomir Blaškić|Tihomira Blaškića]] i zapovjednika 3. korupsa ARBiH, pukovnika Envera Hadžihasanovića. Tema sastanka bila je primjena dogovorenog prekida vatre i deblokada cestovnih komunikacija. Dogovorene su zajedničke komisije za obilazak terena i razmjenu zarobljenika. Prethodno je Blaškić uputio niz kritika UNPROFOR-u zbog ponašanja tijekom borbi te prijevoza pripadnika ARBiH i mudžahedina u vozilima [[Crveni križ|Crvenog križa]] na izvršavanje borbenih zadaća.

Siječanjskom agresijom na srednju Bosnu, zapovjedništvu Operativne zone Srednja Bosna HVO-a postalo je jasno koliko su ugrožene hrvatske pozicije te da se valja što je moguće bolje pripremiti za nadolazeće bošnjačke napade. [[Tihomir Blaškić]], zapovjednik OZSB, kroz veljaču je započeo s nizom priprema kojima bi poboljšao defenzivnu spremnost HVO-a. Te su pripreme obuhvaćale pojačavanje sigurnosnih mjera, reorganizaciju logističkog sustava, uvođenje dodatne obuke, pripremu obrambenih utvrda, raspodjelu humanitarne pomoći [[Hrvati Bosne i Hercegovine|hrvatskome stanovništvu]], kao i niz drugih mjera.

Na razini političkog vodstva, hrvatska je strana bila svjesna svoje vojne inferiornosti naspram snaga Armije RBiH u srednjoj Bosni. Zbog toga je hrvatsko vodstvo u BiH ublažilo svoje političke stavove, što se odmah očitovalo u ožujku 1993., kada je sporne provincije [[Bošnjačko-hrvatski sukob#Vance-Owenov plan|Vance-Owenovog plana]] bilo spremno prihvatiti kao zajedničke, a ne kao nacionalne jedinice. Naravno, prilagođavanje političkih stavova prema bošnjačkom konceptu nije jamčilo nikakvu sigurnost, jer su se incidenti i dalje nizali, a s muslimanske strane je došlo i do ozbiljnijih kršenja primirja. Tako je razdoblje uoči travanjske ofenzive ARBiH obilježeno nizom većih i manjih incidenata, koji su nagovijestili daljnju eskalaciju sukoba. U tom periodu su se dogodila razna uhićenja i ubojstva pripadnika HVO-a i hrvatskih civila.

Dana 8. veljače u [[Nadioci]]ma, općina Vitez, Armija RBiH vrši nasilje i svirepo ubija tri, a 7. i 22. veljače u [[Bojska|Bojski]], općina Uskoplje, četiri hrvatska civila.<ref name="hic.hr-kronologija" /> U ožujku 1993. još nema izravnih ratnih sukoba HVO-a i Armije RBiH na području [[Travnik]]a, ali su u [[Guča Gora|Gučoj Gori]] iz zasjede ubijena dva vojnika HVO-a. U konjičkom su kraju, u [[Gostovići (Konjic, BiH)|Gostovićima]], postrojbe Armije RBiH 23. ožujka ubile četiri uhićena vojnika HVO-a, a u [[Orlište|Orlištu]] četiri civila između 70 i 80 godina života.<ref name="Tiho" /> Na području [[Konjic]]a sukob je započeo [[23. ožujka]] [[1993.]], kada su pripadnici Armije RBiH u ranim jutarnjim satima blokirali sve ulaze u grad [[Konjic]]. Tada je pripadnicima Armije RBiH od njihovih nadređenih naređeno da sve [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvate]] u [[Konjic|konjičkoj]] općini razoružaju, a ako Hrvati odbiju predati oružje, da ih ubiju. Na području prijevoja Ivan-sedlo (najviša točka na cesti između [[Konjic]]a i [[Sarajevo|Sarajeva]]) pripadnici [[Armija RBiH|Armije RBiH]] bezrazložno su uhitili oko 20 pripadnika [[Hrvatsko vijeće obrane|HVO-a]], koji se od tada vode kao nestali.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

Sredinom ožujka dolazi i do najozbiljnijeg kršenja primirja; naime, tada su snage Prve operativne grupe 4. korpusa Armije RBiH krenule u napad prema Fojnici, s ciljem zauzimanja nekoliko sela u dolini [[Neretvica|Neretvice]], kako bi se spojile snage 3. i 4. korpusa. Napadom ipak nije postignut glavni cilj, jer su snage HVO-a uspjele zaustaviti Armije BiH nadomak [[Fojnica|Fojnice]]. Takvih agresivnih akcija HVO-a u tom periodu nije bilo; s hrvatske je strane primirje poštivano. Iznimka su jedino nekoliko manjih incidenata, ponajprije djelovanje kriminalnih bandi, uključujući i nekolicinu pripadnika Vojne polcije HVO-a. Međutim, sve je to bilo neusporedivo s djelovanjem mudžahedina.

== Druga ofenziva, totalni rat ==
Početkom travnja 1993. pokrenuta je nova ofenziva, kojoj je cilj bio potpuno zauzeti hrvatske enklave u središnjoj Bosni, protjerati Hrvate i naseliti bošnjačke izbjeglice. Tu drugu ofenzivu organizirao je Sefer Halilović, zapovjednik Glavnog stožera Armije RBiH, i ona se protegla na više mjeseci. Uspjehom te ofenzive Bošnjaci bi zauzeli tvornicu eksploziva SPS u [[Vitez (BiH)|Vitezu]], te tvornice u [[Travnik]]u, [[Novi Travnik|Novom Travniku]] i okolici (u [[Bugojno|Bugojnu]], [[Gornji Vakuf-Uskoplje|Gornjem Vakufu-Uskoplju]], [[Prozor-Rama|Prozoru-Rami]], [[Jablanica|Jablanici]], [[Konjic]]u i [[Hadžići]]ma).<ref name="Tiho" /> Najjači napadi Armije RBiH na HVO dogodili su se 16. travnja 1993., kada je cjelokupna svjetska javnost [[Genocid u Srebrenici|zaokupljena Srebrenicom]], čijim zauzimanjem prijeti VRS. Toga dana, [[Vijeće sigurnosti UN-a]] proglasilo je Srebrenicu, Sarajevo, Bihać, Tuzlu, Goražde i Žepu zaštićenim zonama.
[[Datoteka:Evstafiev-bosnia-travnik-girl-doll-refugee.jpg|mini|Bošnjačka izbjeglička obitelj u [[Travnik]]u]]

Nagovještaj otvorenih sukoba između Bošnjaka i Hrvata u [[Jablanica|Jablanici]] bio je događaj [[13. travnja]] [[1993.]] godine. Tada je zatvoren kontrolni punkt [[Armija BiH]] u Jablanici: Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Prvi oružani sukob između postrojbi [[Armija BiH|Armije BiH]] i [[HVO]]-a planuo je [[16. travnja]] [[1993.]] u neposrednoj blizini Jablanice. Tada su [[Bošnjaci]] uhitili oko 400 Hrvata i smjestili ih u "otvoreni logor". [[Hrvati]] zauzimaju Soviće, a [[Bošnjak]]e smještaju u jedan zaselak tog sela; nitko nije maltretiran. Dok su vojnici [[HVO]]-a [[19. travnja]] [[1993.]] pretresali bošnjačke kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe Armije RBiH ubio dvojicu vojnika [[HVO]]-a. Tada je došlo do žestokog oružanog sukoba. HVO-ovi vojnici spalili su sve bošnjačke kuće u [[Sovići (Jablanica, BiH)|Sovićima]] i [[Doljani (Jablanica, BiH)|Doljanima]], kao i dvije džamije. Civilno bošnjačko stanovništvo seli se na područje općine [[Uskoplje]] i u [[Jablanica|Jablanicu]], a zarobljeni vojnici Armije RBiH su u zatvoru.<ref>Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/jablanica.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Jablanica]</ref>

Istog dana bošnjačke vlasti [[Jablanica|Jablanice]] uhićuju prvu skupinu Hrvata i zatvaraju ih u Muzej u Jablanici. [[Hrvati]] koji su ostali pod vlašću Bošnjaka izvrgnuti su velikoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretresaju se njihovi stanovi, oduzima im se pokretna imovina, u njihove stanove useljavaju se [[Bošnjaci]] izbjeglice. Za Hrvate se formiraju dva logora na području općine [[Jablanica]], jedan u gradu, u Muzeju, a drugi u selu Ostrošcu. U Ostrošcu su zatvarani hrvatski [[civili]] iz [[Konjic]]a i Jablanice. Operacijama u [[Konjic]]u dovršen je plan potpunog izoliranja [[HVO]]-a u male, vojnički teško obranjive džepove i stavljanje pod kontrolu svih komunikacija kojima bi mogla doći pomoć. To će rezultirati etničkim čišćenjem hrvatskih sela u [[Bošnjačko-hrvatski sukob#Dolina Neretvice i Konjic|dolini Neretvice]]. U travnju i svibnju 1993. godine Hrvati su potpuno eliminirani u jablaničkim selima Donja Jablanica, Krakovo, Žuglići, Šabančići, a nešto kasnije i u Ostrošcu.<ref name="Tiho" />

Početkom i sredinom travnja [[1993.]] godine u cijeloj Lašvanskoj dolini sukobi između [[HVO]]-a i [[Armija RBiH|Armije RBiH]] postaju sve češći i oštriji. U travnju su napetosti na vrhuncu na području [[Travnik]]a. Vojnici [[Armija RBiH|Armije RBiH]] po gradu pale [[Zastava Herceg-Bosne|zastave Herceg-Bosne]] i nakon tog incidenta postrojbe travničkoga [[HVO]]-a napuštaju grad. U nastalom ratnom sukobu paravojne i vojne postrojbe [[Armija RBiH|Armije RBiH]] počinile su ratne zločine nad 143 Hrvata, od toga nad petero djece, 88 civila i 50 zarobljenih vojnika [[HVO]]-a. Početkom travnja [[1993.]] godine bošnjačke postrojbe vrše opći progon Hrvata. Tada je u tvrđavu na starome gradu zatočeno 70 Hrvata. Sredinom travnja [[1993.]] godine u sukobima na području [[Novi Travnik|Novog Travnika]] poginulo je devet, teško ranjeno također devet vojnika [[HVO]]-a, a lakše 41. Potpuno su uništene i izgorjele tri stambene zgrade, među njima i ona zapovjedništva općinskog stožera [[HVO]]-a, centra veza i oprema radija. Armija RBiH [[13. travnja]] [[1992.]] kidnapirala je tri hrvatska časnika i vozača brigade [[HVO]]-a "[[Stjepan Tomašević]]". To je dodatno zaoštrilo odnose izmedu [[HVO]]-a i [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. Uznemirenost građana i strah povećavaju se napadima [[Armija RBiH|Armije RBiH]] na [[Vitez (BiH)|Vitez]] i [[Busovača|Busovaču]], jer bošnjačka politika najavljuje rat do potpunog sloma [[hrvat]]skih vojnih snaga u dolini [[Lašva (rijeka)|Lašve]] i njeno osvajanje.<ref name="B-H: N.Travnik">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/ntravnik.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: N.Travnik]</ref>

Na području [[Zenica|Zenice]] sukobi između Bošnjaka i Hrvata počinju u prvoj polovici travnja [[1993.]] godine. Postrojba zeničkog [[Hrvatske obrambene snage|HOS-a]], pod zapovjedništvom [[Mladen Holman|Mladena Holmana]], do tada u sastavu ARBiH, prešla u sastav zeničkog HVO-a.<ref name="Holman">[http://www.hrt.hr/arhiv/98/11/18/HAG.html SVJEDOČENJE O ZENIČKOME HOS-u]</ref> U Podbriježu, [[15. travnja]] [[1993.]], postrojba [[Armija RBiH|Armije RBiH]] napala je vozilo marke [[Audi]] 80, registarske oznake HVO-ZE-1-00. Vozilo je pripadalo Živku Totiću, zapovjedniku brigade [[HVO]]-a koji je ranjen i otet, a četvorica pratilaca su ubijena. U njih je ispaljeno oko 500 metaka iz neposredne blizine.<ref name="B-H sukob: Zenica">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/zenica.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Zenica]</ref> Nakon otmice zapovjednika zeničke brigade HVO-a, vojna se situacija u [[Lašvanska dolina|Lašvanskoj dolini]] značajno pogoršala. Obavještajni podatci HVO-a upućivali su na gomilanje snaga Armije RBiH iz pravca [[Zenica|Zenice]] oko cijele enklave, koja je bila najtanja upravo kod sela [[Ahmići]] pa je tu prijetila najveća opasnost od presijecanja enklave. Jedna i druga strana su se pripremile za obračun.

Zapovjednik [[Tihomir Blaškić]] je kasno navečer, [[15. travnja]], izdao zapovijed za napad sljedeće jutro na susjedna sela iz kojih se ugrožava sigurnost hrvatskih mjesta. Zapovjedništvo 3. korpusa Armije RBiH odmah izdaje zapovijed za napad duž cijele linije sukoba, od [[Konjic]]a, [[Jablanica|Jablanice]], [[Vitez (BiH)|Viteza]], [[Prozor-Rama|Prozora]] do [[Busovača|Busovače]]. U okviru ovoga planirano je i presijecanje ceste između Viteza i Busovaće smjerom Ahmića zbog čega su [[Ahmići]] imali vrlo veliku taktičku vrijednost za obje strane.<ref name="Tiho" />

Napad postrojbi [[Armija RBiH|Armije RBiH]] na [[Busovača|Busovaču]] dogodio se [[16. travnja]] [[1993.]] godine, prvenstveno topničkim i minobacačkim napadima, u sljedeća četiri dana. Oko 5.000 vojnika raznih postrojbi Armije RBiH krenulo je iz pravca [[Zenica|Zenice]], [[Visoko (BiH)|Visoko]]g, [[Kakanj|Kaknja]] i [[Fojnica|Fojnice]] na [[Busovača|Busovaču]].<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" /> U jutarnjim satima, [[16. travnja]], vode se borbe, koje se proširuju, napadom Armije RBiH na brdo [[Kuber (brdo)|Kuber]], koje je bilo ključno za obranu HVO-a na području Busovače i [[Vitez (BiH)|Viteza]]. Sljedeći dan, [[17. travnja]], ekstremni dijelovi Armije RBiH, prije svega 7. muslimanska brigada, oko 5:30 sati, uz topničku podršku, napada HVO na području Kuća, [[Putiš]]a i [[Jelinak]]a, odnosno na području Kubera. Odlučnom akcijom HVO-a, zauzeti su položaji na brdu Kuberu. U gradu [[Busovača|Busovači]], 17. travnja, oglašena je opća uzbuna, uslijed minobacačkih napada Armije RBiH. Teške borbe, vode se 18. travnja, ali bez promjena u linijama sukoba. [[HVO]] je uspješno obranio sve napade.<ref name="Charles" />

Glavni sukob između [[HVO]]-a i [[Armija RBiH|Armije RBiH]] na području [[Vitez (BiH)|Viteza]] dogodio se [[16. travnja]] [[1993.]] godine. Velike snage Armije RBiH napale su [[Vitez (BiH)|Vitez]] i [[Busovača|Busovaču]]. Iz svega raspoloživog oružja postrojbe Armije RBiH, u rano jutro [[16. travnja]] [[1993.]] godine, napale su uže gradsko područje [[Vitez (BiH)|Viteza]]. Granatama su pogođene i zgrada zapovjedništva Operativne zone Srednje Bosne [[HVO]]-a, zgrada općine, pošte i mnoge stambene zgrade. U gradu se vode ulične borbe, a transporter britanskih pripadnika [[UNPROFOR]]-a oko devet sati upada u dvorište crkve Sv. Jurja Mučenika i gađa hrvatske kuće. Taj svoj potez [[UNPROFOR]] je obrazložio tako što je tvrdio da su u crkvi zatočeni [[Bošnjaci]], a njih navodno strijeljaju vojnici [[HVO]]-a. UNPROFOR je tog dana u [[Vitez (BiH)|Vitezu]] otvoreno stao na stranu [[Armija RBiH|Armije RBiH]], koja je napala grad, no unatoč tome [[HVO]] je uspio obraniti grad i zadržati ga pod svojom kontrolom. Pristranost [[UNPROFOR]]-a očituje se i u tome što je odbio prevoziti ranjene vojnike [[HVO]]-a u bolnicu.<ref>Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vitez.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Vitez] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100421005618/http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vitez.htm |date=21. travnja 2010. }}</ref>
[[Datoteka:Bombed mosque in Ahmici.jpg|mini|Razrušeni minaret [[Pokolj u Ahmićima|ahmićke džamije]]]]
[[Datoteka:Ahmici massacre.jpg|mini|UNPROFOR [[Pokolj u Ahmićima|skuplja tijela]] iz Ahmića]]
U ranu zoru, [[16. travnja]] [[1993.]] godine, Anti-teroristička bojna Vojne Policije [[HVO]]-a, "Jokeri", tijekom borbi za deblokadu puta [[Vitez (BiH)|Vitez]]-[[Busovača]], je ušla u selo [[Ahmići]], općina [[Vitez (BiH)|Vitez]]. U selu nije bilo vojnih postrojbi nego su se u selu nalazili uglavnom civili (vidi [[Pokolj u Ahmićima 16. travnja 1993.]]). [[Hrvat]]skom stanovništvu je rečeno da na svojim domovima istaknu hrvatske zastave, a sve ceste prema [[Ahmići]]ma su blokirane. Postrojbe [[HVO]]-a su počinile težak zločin, ubivši 120 bošnjačkih civila u [[Ahmići]]ma. Pripadnici postrojbe Jokeri prouzročili su veliku materijalnu štetu na dvije seoske džamije.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" /> Istoga dana, dogodilo se stravično stradavanje [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]] u [[konjic|konjičkom]] selu [[Trusina]] (vidi [[Pokolj nad Hrvatima u selu Trusina]]). Većina u tom selu su bili [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvati]]. Postrojbe [[Armija Republike Bosne i Hercegovine|Armije RBiH]] potpomognute [[Bošnjaci]]ma iz okolnih sela ušle su u selo i mučki pobile 27 [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]]. Preživjeli Hrvati iz sela su protjerani u selo Kostajnica. Imovina Hrvata je popaljena i popljačkana. Ovaj zločin nije doživio medijsko pokriće, a do danas nije procesuiran.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

Sukobi između [[Armija RBiH|Armije RBiH]] i [[HVO]]-a na području Zenice eskaliraju 17. i [[18. travnja]] [[1993.]] Postrojbe Armije napale su cjelokupni prostor općine [[Zenica]] koji nastanjuju [[Hrvati]]: Podbriježe, Stranjane, [[Janjac]], Brod, Konjeviće, Šušanj, Crkvice, Perin Han, Raspotočje, [[Gornja Zenica|Gornju Zenicu]], Drivuše, Grm i Zalje. Hrvatsko pučanstvo je u zbjegu. Samo u selo Čajdraš pribjeglo je oko 3000 ljudi. Pripadnici zeničkog HVO-a i hrvatsko pučanstvo su u jakom okruženju. Minobacačima je oštećena grobljanska kapela u Podbrježu, pljačkaju se i pale [[hrvat]]ske kuće, napadnut je i Hrvatski dom u [[Zenica|Zenici]]. Zenički [[HVO]] odlučuje predati se, da ne stradaju civili, a i radi odnosa snaga koji su bili 1:8 ili čak 1:10 u korist snaga [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. Tijekom općeg divljanja, plačkanja i paljenja hrvatske imovine na području grada [[Zenica|Zenice]], pripadnici Armije RBiH, tijekom druge polovice travnja [[1993.]], ubili su 36 zeničkih [[Hrvat]]a.<ref name="B-H sukob: Zenica" />

Rani jutarnji sati [[17. travnja]] [[1993.]] godine bili su kobni za [[Hrvat]]e, stanovnike sela [[Kuber (selo)]] i [[Putiš]], općina [[Busovača]] (vidi [[Pokolj u Putišu]]). Počeo je topničko-pješački napad na Busovaču, a otpor vojnika HVO-a bio je odlučan. No, u dva sela, Putišu i Kuberu, u kojima je živjelo nacionalno i konfesionalno miješano stanovništvo, vojnici Armije BiH masakrirali su 60 [[hrvat]]skih civila.<ref name="B-H sukob: Busovača">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/busovaca.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Busovača]</ref> Postrojbe [[Armija BiH|Armije BiH]], [[18. travnja]] [[1993.]] godine, počinile su ratni zločin nad [[Hrvati]]ma nastanjenim u selu Šušanj, općina [[Zenica]] (vidi [[Pokolji u Šušnju]]). Tog dana počeo je sukob između Bošnjaka i Hrvata na području Zenice, a pripadnici Armije RBiH u selu [[Šušanj|Šušnju]] su ubili 30 Hrvata, a ostali Hrvati iz tog sela su protjerani.<ref name="B-H sukob: Zenica" /> U sredini travnja [[1993.]] godine, nakon progona Hrvata iz Zenice, u [[Željezno Polje|Željeznom Polju]], općina [[Žepče]] [[Armija BiH]] je strijeljala trideset [[Hrvat]]a zarobljenih na području općine [[Zenica|Zenice]], a koji su prije toga prisilno kopali rovove za potrebe [[Armija RBiH|Armije RBiH]] (vidi [[Pokolj u Željeznom Polju]]). Vojne vlasti [[Armija RBiH|Armije RBiH]] prisilno mobiliziraju [[Hrvat]]e sposobne za vojsku u svoje redove da bi se s puškom u ruci borili protiv svojih sunarodnjaka. Hrvati odbijaju pa su zatvarani i suđeni na zatvorske kazne. Uz onih trideset strijeljanih, šest [[Hrvat]]a je obješeno pod optužbom "pobune protiv države i Armije RBiH".<ref name="B-H sukob: Zenica" />

U veljači i sljedećim mjesecima [[1993.]] godine postrojbe [[Armija RBiH|Armije RBiH]] napadaju mjesta u kiseljačkoj općini, zastrašuju hrvatsko pučanstvo. Bošnjaci pljačkaju hrvatsku imovinu i pale kuće, a to dodatno potiče iseljavanje hrvatskog pučanstva.<ref>Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/kiseljak.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Kiseljak]</ref>  18. travnja oko šest sati ujutro, snage Armije RBiH, s područja Gomionice i Svinjareva, napadno su djelovale na cestu Busovača – Kiseljak. Prva topovska granata Armije RBiH pada na grad [[Kiseljak]], sedam civila je poginulo, a počinjena je velika materijalna šteta. Topništvo Armije RBiH gađalo je župnu crkvu u [[Kiseljak]]u, zgradu pošte i općine.<ref name="Tiho" /> [[HVO]] je zaustavio napad oko 10 sati, dok su istovremeno razoružana bošnjačka sela [[Jehovac]], [[Gromiljak]], Malava i [[Donji Palež|Palež]]. Zatim je sukob proširen na Rotilj, Višnjicu, [[Brestovsko]] i Herceze, dok je HVO izgubio položaje kod Zavrtaljke, a kod [[Gomionica|Gomionice]] je došlo do zastoja na obje strane. Žestoke borbe su nastavljene, sve do 21. travnja, kada je HVO potisnuo snage Armije RBiH. U četverodnevnim borbama oko Gomionice, HVO je koristio 420 vojnika, dok je [[Armija RBiH]] angažirala oko 700 vojnika. Gubici s hrvatske strane, bili su tri poginula i 30 ranjenih, dok se za Armije RBiH procjenjuje ukupno 266 vojnika poginulih.<ref name="Charles" />

[[18. travnja]] 1993., nakon ponovnih sukoba bošnjačkih i hrvatskih snaga na području Zenice, Konjica, Viteza i Busovače, predsjednik Hrvatske zajednice Herceg Bosne, [[Mate Boban]] i predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, [[Alija Izetbegović]] objavili su priopćenje o hrvatsko - bošnjačkim odnosima. 20. travnja 1993., zapovjednici Armije RBiH i HVO-a, [[Sefer Halilović]] i [[Milivoj Petković]] potpisali su u Zenici sporazum o obustavi vatre između bošnjačkih i hrvatskih snaga u BiH. [[24. travnja]] 1993., supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji lord Owen i predsjednik Republike Hrvatske [[Franjo Tuđman]] sazvali su sastanak u Zagrebu, na kojemu su [[Alija Izetbegović]] i [[Mate Boban]] potpisali, 25. travnja, Zajedničku izjavu o trenutačnom prekidu sukoba. Svjedok potpisivanja bio je hrvatski predsjednik Franjo Tudjman. U dodatku izjavi, kojeg su potpisali general Sefer Halilović i general bojnik Milivoj Petković, nalazi se Ustrojstvo zapovjedništva [[Armija RBiH|Armije RBiH]] i [[HVO]]-a.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" /> Unatoč potpisanom dokumentu, Izetbegović nikad nije dopustio predstavnicima [[HVO]]-a da prisustvuju sjednicama Predsjedništva, unatoč inzistiranju hrvatskih predstavnika.<ref name="Tiho" />

Od [[24. travnja]] [[1993.]] godine počinju dani stravičnih zločina nad [[Hrvati]]ma u travničkoj općini. U selu Miletići, općina [[Travnik]], [[24. travnja]] [[1993.]] godine, vojnici Armije RBiH među kojima je bilo i mudžahedina, masakrirali su petoricu Hrvata (vidi [[Pokolj u Miletićima]]).<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" /> Ujutro [[2. svibnja]] [[1993.]] godine počeo je opći napad na selo [[Podhum (Konjic, BiH)|Podhum/Žitače]] (općina [[Konjic]]), sjedište katoličke župe. Župa je 1991. godine imala 1.700 vjernika. Postrojbe Armije BiH su upale u selo i masakrirale civile kao i vojnike [[HVO]]-a, koji su branili vlastite domove. Prema nekima, stradala su 24 mještana, prema drugima 26, a prema trećima 27.<ref>Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/konjic.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Konjic]</ref> Polovinom svibnja [[1993.]] godine [[Armija RBiH]] pušta na slobodu časnike kidnapirane [[13. travnja]] [[1993.]] u [[Novi Travnik|Novom Travniku]]. To dovodi do blagog popuštanja vrlo napetih odnosa.<ref name="B-H: N.Travnik" />

Od 28. travnja do 1. svibnja 1993., hrvatski predsjednik [[Franjo Tuđman]] posjetio je [[Turska|Republiku Tursku]], gdje se dogovorio s predsjednikom [[Süleyman Demirel|Süleymanom Demirelom]] o osnivanju Zajedničke tursko - hrvatske misije dobre volje, kako bi se ocijenilo stanje među bošnjačkim i hrvatskim zajednicama u BiH i obnovilo njihovo povjerenje.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" /> Preko Turske, Tuđman je želio uvjeriti Izetbegovića kako neće dopustiti etničko čišćenje [[srednja Bosna|srednje Bosne]] od Hrvata.<ref name="Tiho" /> Hrvatski civili i zarobljeni vojnici smrtno stradavaju na području općine Kiseljak, Busovača, Konjic, u [[Kazagići]]ma je ubijeno 14, u Pazićima 5, a u [[Zaslivlje|Zaslivlju]] 3 hrvatska civila.<ref name="hic.hr-kronologija" />

U svojoj drugoj ofenzivi, [[Armija RBiH]] je postigla polovične uspjehe. [[Konjic|Konjički]] i [[Zenica|zenički]] HVO su izbačeni iz stroja, došlo je do prekida cestovnih veza, [[Travnik]] – [[Vitez (BiH)|Vitez]] – [[Busovača]]. Glavni komunikacijski pravci prema [[Hercegovina|Hercegovini]] nisu se više mogli koristiti za izvlačenje ranjenika i za opskrbu. Organizirana je i koordinirana akcija legalnog korištenja [[helikopter]]a za evakuaciju iz [[Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu#Franjevačka bolnica "Dr. fra Mato Nikolić"|bolnice HVO-a u Novoj Biloj]]. Agresivna djelatna obrana [[HVO]]-a u srednjoj Bosni, uključujući selektivnu uporabu preventivnih napada, zaustavila je bošnjačko napredovanje kod Viteza, Busovače i Kiseljaka.<ref name="Charles" /> [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Lokalni Hrvati]] su se puno bolje pripremili za obranu nego za vrijeme prve i druge ofenzive jer Bošnjake više nisu smatrali za saveznike, iako su u Zagrebu, [[Bošnjaci]] još uvijek tretirani kao saveznici, redovito im je isporučivano oružje i streljivo.<ref name="Tiho" />

== Treća ofenziva ==
Na mostarskom području, nakon [[Lipanjske zore|Lipanjskih zora]], bošnjački su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. počeli vraćati s mora, gdje su bili u izbjeglištvu. Početkom proljeća 1993. [[Armija RBiH]] je ubila prvoga vojnog policajca HVO-a pa nepovjerenje Hrvata prema [[Bošnjaci]]ma i ovdje sve više jača. Armija RBiH je sve više jačala i prešla je na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. [[HVO]] je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom RBiH iako su u središnjoj Bosni već počeli sukobi između Bošnjaka i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u [[Podvelež]]ju, prema [[VRS]]-u, Armija RBiH je tiho zauzimala grad.<ref name="Tiho" />

Zapovjednik 41. motorizirane brigade Armije RBiH, u [[Mostar]]u, [[Midhad Hujdur]] - Hujka, 19. travnja 1993., dok je već trajala [[Bošnjačko-hrvatski sukob#Treća ofenziva|Treća bošnjačka ofenziva]] u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, izdaje zapovijed o hitnom odsijecanju Mostara južno prema [[Buna (Mostar, BiH)|Buni]] i sjeverno prema [[Vrapčići (Mostar, BiH)|Vrapčićima]]. Prvi bataljun trebao je prodrijeti duboko u središte grada. Dio snaga trebao bi napasti s bokova i osvojiti brdo Hum. U središtu grada trebalo je zauzeti dominantne zgrade [[MUP|Ministarstva unutarnjih poslova]] [[Herceg-Bosna|Hrvatske zajednice Herceg-Bosne]] i zgradu Policijske postaje Mostar, Đački dom i srednju ekonomsku školu. Sve te zgrade su u neposrednoj blizini zgrade Vranica, u kojoj je bilo zapovjedništvo 4. Korpusa [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. U toj zgradi, pripremali su se za zauzimanje ulice [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]] s ciljem povezivanja s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada, koji je kontrolirala [[Armija RBiH]]. Tadašnji cilj bošnjačkog vodstva je bilo razdvojiti Mostar po liniji od južnog dijela grada u mjestu [[Rodoč|Čekrk]], kroz sadašnju magistralu, u nastavku Bulevarom zaokružiti Staru bolnicu i četvrt Centar II. U pozadini dostignute linije trebalo je izvršiti blokiranje snaga [[HVO]]-a i njihovo neutraliziranje, a u daljnim djelovanjima izvršiti napad s krila kroz gradske četvrti: Šemovac - Podhum - Balinovac i Centar II – Rudnik.<ref>Večernji list [http://www.vecernji.ba/vijesti/armija-bih-imala-plan-osvojiti-pola-mostara-clanak-407809 Armija BiH imala plan osvojiti pola Mostara]</ref> 
[[Datoteka:Mostar-damagedhouses-1-2001.jpg|mini|[[Bošnjačko-hrvatski sukob: Mostar i dolina Neretve|Zgrade na bošnjačkoj strani]] Bulevara narodne revolucije, koja je zadržala prijeratni naziv, 2001. Većina ih je obnovljena.]]
[[Datoteka:Mostar - Bosnia - Ruined Building 7 - 2007.jpg|mini||[[Bošnjačko-hrvatski sukob: Mostar i dolina Neretve|Bivša Treća osnovna škola]], današnja Gradska vijećnica, na hrvatskoj strani Bulevara, današnjoj Ulici hrvatskih branitelja.]]
Nakon što su pripreme otkrivene, HVO se također  potajno sprema za obranu. U [[Mostar]]u se osjeća sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Obavještajci su uspjeli uhvatiti Hujkinu zapovijed  i poziv [[Sefer Halilović|Sefera Halilovića]], [[Bošnjaci]]ma, koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Bošnjake na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje zapovjedništva nad jedinicama i teritorijem.<ref name="Tiho" />

[[6. svibnja]], nakon povratka sa smjene, koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima]] je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Zapovijed od 19. travnja počela se ostvarivati [[9. svibnja]] 1993., u 5 sati ujutro, kada [[Armija RBiH]] napada vojarnu [[Vojarna Sjeverni logor u Mostaru|Sjeverni logor]], u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo HVO-a Mostar i mnoge važne ciljeve u središtu grada, zacrtane još 19. travnja.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" /> Jedinice Armije RBiH smještene u zapadnom Mostaru u zgradi Vranica pokrenule su veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, u kojima Bošnjaci pokušavaju zauzeti cijeli Mostar.<ref name="Mostar">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/mostar.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Mostar]</ref>

[[HVO]] pokreće svoj protunapad i zauzima Vranicu, [[10. svibnja]] 1993. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika Armije RBiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. Uspostavljena je crta bojišnice između HVO-a i [[Armija RBiH|Armije RBiH]] u gradu, u ulici Alekse Šantića i Bulevaru narodne revolucije, koja je podijelila grad na zapadni i istočni dio. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Bošnjake te ih smjestiti u zarobljenički logore: [[Logor Heliodrom|Heliodrom]] i [[Logor Dretelj|Dretelj]]. HVO-u je u pomoć došlo oko 1.000 uglavnom dragovoljaca iz [[Hrvatska|Hrvatske]] čime je prodor  prema moru spriječen. Lokalni branitelji branili su uglavnom naseljena mjesta, dok su praznine u liniji popunjavali dragovoljci iz Hrvatske. Bošnjaci su se povremeno koristili taktikom ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici Armija RBiH i [[džihad|mudžahedini]], a u drugom redu nenaoružani. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi.<ref name="Tiho" />

Odmah po izbijanju sukoba u Mostaru, predsjednik [[Tuđman]] je sazvao sjednicu Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti, zajedno sa zapovjednicima [[HV]]-a i HVO-a gdje je pitao što se to tamo događa. [[10. svibnja]], predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uputio je poruku [[Alija Izetbegović|Aliji Izetbegoviću]] i [[Mate Boban|Mati Bobanu]] o neodgodivom prekidu svih sukoba u kojoj najoštrije osuđuje oružane sukobe između Hrvata i Bošnjaka bez obzira na to tko ih je prouzročio, te poziva na suradnju u borbi protiv srpskog agresora. Istoga dana, potpisan je Sporazum o prekidu vatre u [[Mostar]]u između Alije Izetbegovića i Mate Bobana. [[18. svibnja]] 1993., u [[Međugorje|Međugorju]] je postignut dogovor Hrvata i Bošnjaka o uspostavi mira. Nazočni su bili: [[Franjo Tuđman]], [[Mate Boban]], [[Mile Akmadžić]], [[Franjo Boras]], [[Milivoj Petković]]; [[Alija Izetbegović]], [[Haris Silajdžić]], Rusmir Mahmutčehajić, [[Sefer Halilović]]; supredsjedatelji Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji lord [[David Owen]] i [[Thorvald Stoltenberg]], te predsjedatelj [[Vijeće Europske unije|Vijeća ministara]] [[EU|Europske unije]] [[Niels Helveg Peterson]].<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

U čitavoj BiH, među [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima]] počeo se javljati psihološki efekt poznat pod nazivom zakon recipročnog ponašanja, koji kaže: "Ako čovjeka napadne neprijatelj on se neće iznenaditi i razočarati, ali ako ga  napadne prijatelj razočaranje će biti vrlo veliko i javit će se i velika mržnja". Upravo to se dogodilo u BiH, Hrvati su u vrlo kratkom vremenu shvatili kako sukobi s [[Bošnjaci]]ma nisu posljedica samovolje pojedinih lokalnih zapovjednika, već se radi o bošnjačkom strateškom neprijateljstvu. Posljedica se očitovala u otvaranju logora za sve bošnjačke vojnike i civile. Tada su počela uhićenja i njihovih obitelji, te svih sumnjivih koji bi mogli ometati obranu s leđa.<ref name="Tiho" />

[[Totalni rat|Najjača i najbolje pripremljena]], treća bošnjačka ofenziva nije uspjela zahvaljujući dragovoljcima iz Hrvatske te [[Mladen Naletilić|Mladenu Naletiliću - Tuti]], koji je preko radija pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih, koji se ne odazovu. Tada je nastala pjesma "Ide Tuta, nosi pušku, jeb... će vam mater tursku!" Pri ovoj bošnjačkoj ofenzivi, uvidjevši kako bi [[Mostar]] mogao pasti, hrvatski politički vrh je odlučio, konačno, prekinuti opskrbu postrojbi Armije RBiH oružjem i streljivom iz [[Hrvatska|Hrvatske]]. Humanitarna pomoć bošnjačkim izbjeglicama u Hrvatskoj i dalje je nastavljena, te je na njihovo zbrinjavanje dnevno trošeno oko 4.000.000, dok je za vojnu i humanitarnu pomoć [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima u BiH]] dnevno trošeno tek 1.000.000 [[njemačka marka|njemačkih maraka]].<ref name="Tiho" />

== Četvrta bošnjačka ofenziva ==
Budući kako nisu uspjeli osvojiti [[Mostar]] na putu prema Pločama ili Neumu, Bošnjaci su se odlučili na novu, puzajuću ofenzivu. U njoj će postupno cijepati hrvatski teritorij i etnički očistiti jednu po jednu hrvatsku enklavu u srednjoj Bosni  i zauzeti tvornicu SPS u [[Vitez (BiH)|Vitezu]]. Kada to prilike budu dopustile, [[Armija RBiH]] će pokušati novi prodor dolinom Neretve prema moru. Ova zadnja ofenziva protegnula se od početka lipnja do potpisivanja [[Washingtonski sporazum|Washingtonskog sporazuma]].<ref name="Tiho" />

[[Datoteka:Lašvanska dolina 1993.jpg|mini|300px|Stanje u Lašvanskoj dolini, druga polovica 1993.]]
[[Datoteka:Map 25 - Bosnia - Kiseljak, December 1993.jpg|mini|300px|Hrvatska enklava u dolini Lepenice]]
Napad, koji je iznenadio [[HVO]] u lipnju 1993. je onaj, koji je bio usmjeren prema [[Travnik]]u, u kojemu do tada nije bilo većih napada Armije RBiH. Bošnjačke snage su se u tom području gomilale već od siječnja 1993. te se nisu sve do tada angažirale u nekom većem napadu na položaje HVO-a. Armija je u travničkom području raspolagala s minimalno 10.000 vojnika. Tolikom broju bošnjačkih vojnika travnički HVO je mogao suprotstaviti svega oko 2.500 do 3.000 ljudi, u sklopu dvije brigade, Travničke i [[Fran Krsto Frankopan]]. Pripremajući se za napad, Armija RBiH je infiltrirala [[džihad|mudžahedine]] u trojkama, po kućama lokalnih Bošnjaka u hrvatskim selima.<ref name="Charles" />

Do konačnog udara Armije RBiH na Travnik došlo je [[6. lipnja]] 1993., a brojčano inferiorniji hrvatski branitelji nisu imali nikakvog izgleda oduprijeti se bošnjačkoj ofenzivi. HVO je izvijestio o diskriminaciji [[UNPROFOR]]-a, kod prijevoza ranjenika, gdje je Britanski bataljun odbio prevesti pripadnike HVO do [[Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu#Franjevačka bolnica "Dr. fra Mato Nikolić"|bolnice u Novoj Biloj]]. Dvije brigade napale su Guču Goru i [[Pokrajčići|Pokrajčice]], istočno od Travnika, dok su tri brigade Armije RBiH djelovale u samom gradu Travniku, gdje su tijekom borbi, hrvatski civili odvođeni u sabirne logore.<ref name="Charles" /> Već 8. lipnja, kada su vođene najžešće borbe, dio vojnika Travničke brigade HVO-a i hrvatskih civila, prešao je na teritorij pod kontrolom [[VRS]]-a.<ref name="Tiho" /><ref name="Charles" />

Do 10. lipnja, brojčano nadmoćnija [[Armija RBiH]], potisnula je HVO iz Travnika. Hrvatska enklava u Lašvanskoj dolini, dodatno je opterećena travničkim prognanicima, od kojih je oko 12.000 smješteno u [[Novi Travnik|Novom Travniku]], 4.000 u [[Vitez (BiH)|Vitezu]], a 2000 u [[Nova Bila|Novoj Biloj]]. Oko 2.000 travničkih Hrvata je izbjeglo u Hrvatsku, a 1.332 u Hercegovinu. Ranjenici su hospitalizirani u improviziranoj bolnici u Novoj Biloj. Dok se odvijala tragedija travničkih Hrvata, svjetskoj javnosti su poslani mnogi apeli za pomoć i prekid kalvarije.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" /> Po prvi put, svjetski mediji govore i pišu o Bošnjacima kao zločincima. Događaji u Travniku, poklapaju sa smjenom na vrhu Armije RBiH 8. lipnja, kada je Sefera Halilovića zamijenio [[Rasim Delić]], koji je naredio prekid ofenzivnih djelovanja.<ref name="Charles" />

Postrojba El Mudžahid, sastavljena od [[džihad|mudžahedina]], prednjačila je u zločinu nad Hrvatima. U Travniku i okolnim selima, vršena su ubojstva i mučenja zarobljenih hrvatskih civila i pripadnika HVO-a, često uz ritualne obrede. Kasapljenja, vađenje organa, odsijecanje ekstremiteta, tjeranje zarobljenika da piju vlastitu krv i kliču [[Alah]]u, bili su neki od zlodjela koje su činili tzv. borci za vjeru. Kobnog [[8. lipnja]], zabilježeni su najteži zločini [[Pokolj u Maljinama|u selu Maljine]], zaselku Bikoši, u kojem je ubijeno 37 Hrvata i selu [[Čukle]], gdje je ubijeno 19 Hrvata. Sličan scenarij se dogodio u selima Miletići, [[Grahovčići]], [[Brajkovići (Travnik, BiH)|Brajkovići]], Krpeljići, Han Bila, Radojčići, [[Podovi (Travnik, BiH)|Podovi]], Ovnak i [[Guča Gora]].<ref name="B-H sukob: Travnik"/>

Tri brigade [[Armija RBiH|Armije RBiH]], uz pomoć mudžahedina i MUP-a RBiH napadaju [[Novi Travnik|novotravnički]] HVO, 9. lipnja. Bošnjačke snage, uspostavljaju utvrđenja prema VRS-u i kontrolu nad selima, istočno i jugoistočno od Novog Travnika.<ref>Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/ntravnik.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Travnik]</ref> U samom Novom Travniku, blokirana je glavna cesta, oko koje su se vodile teške borbe 10. lipnja zbog nastojanja Armije RBiH da zauzme grad. Za razliku od Travnika, na novotravničkom području, HVO u sukobu s Armije RBiH, nije imao [[VRS]] u pozadini pa je pružena odlučnija i snažnija obrana. U [[Gornja Večeriska|Gornjoj Večeriski]], novotravnička brigada HVO-a [[Stjepan Tomašević]] spojila se s Viteškom brigadom, dok je travnička brigada [[Fran Krsto Frankopan]] uspostavila liniju obrane kod [[Nova Bila|Nove Bile]]. Borbe oko Novog Travnika, nastavit će se s prekidima, do kraja lipnja.<ref name="Charles" />

[[10. lipnja]] [[1993.]] godine, oko 20 sati i 45 minuta iz pravca područja pod nadzorom Armije RBiH u općini [[Vitez (BiH)|Vitez]] doletjela je granata kalibra 120&nbsp;mm, dva metra od klupe na kojoj je bilo četrnaestero djece. Taj se prostor smatrao sigurnim, zaštićenim od snajpera i tu su se redovito igrala djeca, [[hrvat]]ska i [[Bošnjaci|bošnjačka]]. Toga dana nije bilo nijednog bošnjačkog djeteta. Opravdano se pretpostavlja da su upozorena da ne izlaze iz kuće jer će na to mjesto biti upućene granate. Stručnjaći procjenjuju da se radilo o navođenom projektilu. Kada je granata eksplodirala, na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je umrlo u bolnici.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

Jake bošnjačke snage napale su u ranim jutarnjim satim, [[8. lipnja]] [[1993.]] godine, [[kakanj]]ske [[Hrvat]]e. Oko 10.000 pripadnika [[Armija RBiH|Armije RBiH]] po već utvrđenom planu navalilo je svim silama i iz sveg raspoloživog oružja na crte obrane [[HVO]]-a [[Kakanj]]. Akcija je za Bošnjake bila uspješna. U toj akciji koja je dugo pripremana, [[13. lipnja]] [[1993.]] godine, uspjeli su probiti linije obrane [[HVO]]-a [[Kakanj]] na nekoliko mjesta. Vojnici [[HVO]]-a su se predali, 105 ih je ubijeno prilikom zarobljavanja, a 200 zatočeno. Hrvatski civili uputili su se u kolonama dugim i do 10&nbsp;km uputili prema [[Vareš]]u, srednjobosanskom gradiću pod kontrolom [[HVO]]-a. Kolone izbjeglica, njih oko 15.000 pod stalnom artiljerijskom pješačkom vatrom, kretalo se planinskim vrletima Kračića, Slavina i Planinice. Kasno u noć kolona unesrećenika, žena, djece, staraca, ranjenika i bolesnika pristigla je u Vareš, gdje je organiziran njihov smještaj u svim slobodnim stambenim prostorima.<ref>Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/kakanj.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Kakanj]</ref>

Oko 15&nbsp;km jugozapadno od [[Busovača|Busovače]] uzdiže se [[Busovačka planina]], na njoj je izletište Busovačke staje, koje su [[15. lipnja]] [[1993.]] godine bile stratište za [[hrvat]]ske civile (vidi [[Pokolj u Busovačkim stajama]]). Jedna skupina izbjeglica i drugih putnika došla je do Busovače s namjerom da otputuje u tuzlansko područje. Kada im je [[14. lipnja]] bilo jasno da od puta nema ništa, odlučili su se povratiti u [[Hrvatska|Hrvatsku]] i pridružili su se konvoj u koji je toga dana krenuo za [[Sebešić]], po hranu za busovačke građane. U tome konvoju bilo je 15 hrvatskih civila iz [[Brčko]]g, sedam iz [[Tuzla|Tuzle]] i oko 70 iz [[Busovača|Busovače]]. Oni su stigli na Busovačku planinu, gdje su se trebali odmoriti. Dok su se odmarali, opkolili su ih pripadnici [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. Ne znajući da su opkoljeni, krenuli su oko šest sati ujutro. Samo dvije minute kasnije počela je pucnjava sa svih strana. Pucnjava nije prestajala, nego se sve više i više pojačavala. Pripadnici Armije BiH počeli su ih gađati i tromblonima, iz minobacača i to konstantno tri sata. Tog dana na Busovačkim stajama ubijeno je 22 [[Hrvat]]a.<ref name="B-H sukob: Busovača" />

Oružani napad postrojbi [[Armija RBiH|Armije RBiH]] na Hrvate općine [[Kreševo (BiH)|Kreševo]] počinje [[17. lipnja]] [[1993.]] godine, s ciljem da se svrgne legalno izabrana općinska vlast. Napad je bio silovit i nadmoćan oružjem i ljudstvom pa je [[HVO]] pretrpio znatne gubitke. Osim toga, kreševske postrojbe [[HVO]]-a bile su bez ratnog iskustva i nespremne su dočekale oružani sukob s Armijom RBiH, a nisu ni bile pripremane za napad, nego za obranu svojih kuća. Prvog dana borbi poginulo je 10 vojnika HVO-a, teže ranjeno osam, a šest su ih zarobili pripadnici [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. Napadi se nastavljaju i dva sljedeća dana. U tim borbama Armija RBiH je zauzela selo [[Pirin]] i do temelja ga spalila.<ref name="Kreševo">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/kresevo.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Kreševo] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20060329040551/http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/kresevo.htm |date=29. ožujka 2006. }}</ref>

Postrojbe [[Armija RBiH|Armije RBiH]] napadaju područje općina Kreševo iz Tarčina (općina [[Hadžići]]) i s planine Igman, a potom i iz pravca [[Konjic]]a, preko [[Fojnica|fojničkog]] sela Dusine. Napadi se izvode pješadijom uz pomoć tenkova T - 55, minobacača i protuzrakoplovnog oružja. U tri dana borbi poginulo je ukupno 13 vojnika [[HVO]]-a, ranjeno ih je 20, a nestalo 12. Najžešći napad Armije BiH na kreševsku općinu bio je od [[23. lipnja|23.]] do [[26. lipnja]] [[1993.]] godine, kada su zauzeli selo [[Deževice]], dobrim ga dijelom spalili, a njegovih 250 stanovnika Hrvata protjerali.<ref name="Kreševo" />

[[Datoteka:Usora Žepče 1993.jpg|mini|desno|300px|Crte bojišnice između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske prema Hrvatskom vijeću obrane, koje su stvorile [[Žepče|Žepačku]] enklavu]]
Krajem lipnja razbuktale su se i borbe u području na relaciji [[Maglaj]] - [[Žepče]] - [[Zavidovići]], a 111. žepačka brigada HVO-a, poučena zbivanjima u ostalim dijelovima srednje Bosne, spremno je dočekala agresiju snaga 3. Korpusa ARBiH.<ref>Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/maglaj.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Maglaj]</ref> O snagama, koje je [[Armija RBiH]] angažirala u tom području može se doznati iz jednog izvještaja britanskog [[UNPROFOR]]-a, koji navodi da su krajem lipnja 1993. u tom podruĉju dijelovale 301., 303., 314., 309., 318., 319. i 201. brigada Armije RBiH. Znakovito je da su sudjelovale i brigade koje u tom području nisu bile domicilne, kao na primjer 301., 303. i 314. koje su iz Zenice, ili 309. brigada koja je iz Kaknja, što izravno upućuje na napadačke namjere, koje je bošnjačko vojno vodstvo imalo. Napad Armije RBiH na Žepče uslijedio je 24. lipnja 1993., na blagdan [[Sveti Ivan Krstitelj|svetog Ivana Krstitelja]], oko 8:30, u vrijeme svete mise. U njemu je sudjelovalo oko 12.500 vojnika Armije RBiH, paralelno su napadnuti i položaji HVO-a u [[Zavidovići]]ma i [[Novi Šeher|Novom Šeheru]].<ref>Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/zavidovici.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Zavidovići]</ref> U Žepču je došlo do žestoke šestodnevne bitke, a ulične borbe su se vodile u gradu. Uništena je, ili teže oštećena gotovo svaka druga kuća u gradu, a Armija RBiH je u potpunosti opkolila i blokirala grad.<ref name="B-H sukob: Žepče">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/zepce.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Žepče]</ref>

Međutim, 111. Xp [[Žepče|žepačka]] brigada je odbila sve bošnjačke napade, te u konaĉnici krenula u protunapad. 29. lipnja, "iznajmljena" je tenkovska satnija [[VRS]]-a, kako bi HVO ovladao gradom. Uskoro je HVO potisnuo ARBiH, južno od [[Papratnica|Papratnice]], te 30. lipnja, prisilio na predaju dvije brigade Armije RBiH. Između četiri i pet tisuća bošnjačkih civila, bilo je zatočeno u skladištima u Žepču, dok su vojnici Armije RBiH, zatočeni u lokalnim školama. Zahvaljujući suradnji sa srpskom stranom, pomoću koje se vršila opskrba, kao i odlučnoj obrani [[HVO]]-a, hrvatska enklava u tom području opstala je sve do završetka sukoba, što ipak nije bio slučaj u ostalim dijelovima srednje Bosne.<ref name="Charles" />

Na području kotline [[Bijelo Polje (Mostar, BiH)|Bijelo Polje]], sjeverno od Mostara, [[30. lipnja]] [[1993.]] godine dolazi do pobune bošnjačkih pripadnika koji su se do tada borili u postrojbama [[HVO]]-a. [[Bošnjaci]] uperuju puške u svoje dojučerašnje suborce [[Hrvat]]e te tako u toj iznenadnoj pobuni dolazi do velikog broja zarobljavanja i ubojstava hrvatskih pripadnika [[mostar]]skog [[HVO]]-a. Tako HVO gubi kontrolu nad istočnim dijelom grada, brojnim sjevernim te jugoistočnim prigradskim naseljima na lijevoj obali [[Neretva|Neretve]]. U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije RBiH je blokiran i granatiran od strane [[HVO]]-a. U jednom takvom granatiranju [[9. studenog]] [[1993.]] godine srušen je i [[Stari most]]. Armija RBiH u samom gradu je bila u očajnom stanju te je bila primorana da surađuje i nabavlja oružje od [[Vojska Republike Srpske|VRS-a]].<ref name="Mostar" />

Do žestokog sukoba između [[HVO]]-a i [[Armija Republike Bosne i Hercegovine|Armije RBiH]] u [[Uskoplje|Uskoplju]] došlo je 4. i [[5. srpnja]] [[1993.]] godine, kada su spaljena hrvatska sela Rostovo i [[Sebešić]], a potom su se od Hrvata počela čistiti sela Milići, Ponir, Krupa, Bistrica, Batuša i Pajić Polje. Svi [[Hrvati]] iz navedenih sela su protjerani, a neki su i ubijeni. Sva imovina [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata]] je popljačkana ili je spaljenja.<ref name="B-H sukob: Uskoplje" />

Pred silovitim napadima pripadnika [[Armija RBiH|Armije RBiH]], s Malkoča (zadnje linije obrane Fojnice), [[16. srpnja]] [[1993.]] godine povlače se pripadnici [[HVO]]-a. S njima je u zbjeg krenulo šest tisuća [[Hrvat]]a. Armija RBiH zauzima i fojničke bolnice u kojima se nalazi oko 800 invalida i retardiranih osoba. Sedam franjevaca i pet časnih sestara ostaje u fojničkom samostanu. Oni promatraju kako [[Bošnjaci]] pljačkaju hrvatske kuće. Sva sela koja su zauzeli pripadnici [[Armija RBiH|Armije RBiH]] spalili su poslije pljačke. Posebno su stradali Bakovići, Trošnik, Tješilo, Lučica, Ragale i Mujakovići. Ne zna se točno koliko je Hrvata tada ostalo u gradiću, a nastavlja se njihovo mučenje i ubijanje. Zapaljeni su pošta, ratna bolnica, hotel, tvornica trikotaže, tvornica za preradu drveta. [[Hrvati]] su odvođeni u zatvor "Silos" u Kaćunima, u općini Busovača, ili u Osnovnu školu "Kata Govorušić" u [[Fojnica|Fojnici]]. Prema tadašnjim novinskim izvješćima, u gradu su ubijena 22 [[Hrvat]]a, vojnika [[HVO]]-a i civila, 212 ih je zatočeno, iz 22 sela općine [[Fojnica]] protjerani su [[Hrvati]], presječene su vodovodne cijevi hrvatskim selima i bolnici za retardirane u Bakovićima. Bolesnici u lječilištima ostaju bez njege, troje djece, duševnih bolesnika, zbog toga je preminulo. U Fojnici je ostalo samo 70 [[katolik]]a (Hrvata), a čitava župa s 1300 obitelji i 5300 vjernika spala je na 674 obitelji i 1472 vjernika, koji su ostali u fojničkim selima pod nadzorom [[HVO]]-a.<ref name="B-H: Fojnica">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/fojnica.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Fojnica]</ref>
[[Datoteka:Napad na Bugojno.jpg|300px|mini|[[Napad Armije BiH na Bugojno]], 18. srpnja 1993.]]
Sukob za [[Bugojno]] između [[HVO]]-a i [[Armija Republike Bosne i Hercegovine|Armije RBiH]]  trajao je kratko. Opći napad Armije RBiH počeo je [[18. srpnja]] [[1993.]], a sve je dovršeno [[28. srpnja]] [[1993.]] godine. U teškim borbama pripadnici Armije RBiH su zauzimali dio po dio grada. U tome ratnom sukobu poginulo je oko 90 pripadnika HVO-a, mnogo je hrvatskih vojnika zarobljeno i odvedeno u logore. Iz [[Bugojno|Bugojna]] i s cijelog teritorija bugojanske općine počinje nezapamćeni egzodus oko 13 tisuća [[hrvat]]skih civila. Oni bježe ispred bošnjačkih postrojbi preko područja pod srpskim nadzorom na teritorij pod nadzorom [[HVO]]-a. Izbjeglice se probijaju kroz minska polja pa ima mrtvih i ranjenih. U [[Bugojno|Bugojnu]] ostaje oko tri tisuće Hrvata. Pripadnici Armije RBiH zarobili su oko 350 [[Hrvat]]a koje su na svirep način mučili, neke likvidirali. [[Armija RBiH]] je osnovala logore i mučilišta po gradu.<ref name="B-H sukob: Bugojno" />
[[Datoteka:Map 26 - Herzegovina - Jablanica-Konjic, 1993.jpg|mini|desno|300px|Crte bojišnice između HVO-a i ARBiH u Hercegovini]]
U ranim jutarnjim satima, [[28. srpnja]] [[1993.]] pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa [[Armija RBiH|Armije RBiH]] potpomognuti [[Bošnjaci]]ma iz okolnih sela su opkolili [[Doljani (općina Jablanica)|Doljane]] (vidi [[Pokolj u Doljanima 28. srpnja 1993.]]). Oko 10 sati spomenute združene oružane snage počele su oružani napad na hrvatsko stanovništvo i njihovu imovinu. U selu su bile nejake snage [[HVO]]-a, koje su činili mještani koji su branili svoje živote, obitelji i domove. U tome selu toga dana ubijeno je i masakrirano devet civila i 33 pripadnika [[HVO]]-a. U logor Muzej odvedeno je 185 mještana, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica. Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije RBiH ubijaju sve [[Hrvati|Hrvate]], hrvatsko stanovništvo bježi iz općine [[Jablanica]].<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

[[3. kolovoza]] [[1993.]] godine, pripadnici [[HVO]]-a su izvršili deportaciju 1.500 [[Bošnjak]]a iz općine [[Stolac (BiH)|Stolac]] prema crtama [[Armija RBiH|Armije RBiH]] u [[Blagaj]]u, općina [[Mostar]].<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

Strahovit zločin nad [[hrvat]]skim civilima počinili su vojnici [[Armija BiH|Armije BiH]] [[16. kolovoza]] [[1993.]] godine u selu Kiseljaku, istočno od [[Žepče|Žepča]] (vidi [[Pokolj u Kiseljaku 16. kolovoza 1993.]]). Preobučeni u uniforme vojnika [[HVO]]-a, diverzanti 303. i 314. brigade III. korpusa Armije RBiH neometano su, predvečer upali u to hrvatsko selo. Vojnici [[HVO]]-a bili su iznenađeni i dok su se konsolidirali i stali odupirati, vojnici Armije RBiH počinili su zločine nad starcima, ženama i djecom. Vatrenim i hladnim oružjem život su izgubile 43 osobe. Kada su upali u selo, vojnici Armije RBiH iz kuća su istjerali civile i postavili ih kao živi zid prema lokalnoj postrojbi HVO-a.<ref name="B-H sukob: Žepče" />

Dana [[28. kolovoza]] [[1993.]] godine, Predsjedništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i zastupnici hrvatskog naroda u Vijeću općina Skupštine [[Republika Bosna i Hercegovina|Republike Bosne i Hercegovine]] donose ''Odluku o konstituiranju Zastupničkog doma [[Hrvatska Republika Herceg-Bosna|Hrvatske Republike Herceg-Bosne]]'' kao najvišeg predstavničkog tijela i nositelja zakonodavne vlasti u HZ Herceg-Bosni, što znači da Hrvatska zajednica Herceg-Bosna prerasta u [[Hrvatska Republika Herceg-Bosna|Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu]].

Odluka polazi od neotuđivosti, nedjeljivosti  i neprenosivosti prava hrvatskog naroda u [[BiH|Bosni i Hercegovini]] kao jednog od tri konstitutivna naroda.<ref name="hic.hr-hrmsukobi" /> Odluka o transformaciji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu bila je u potpunosti pravno utemeljena na Owen-Stoltenbergom planu koji je predviđao uniju republika u Bosni i Hercegovini i u potpunosti, je konzistentna s navedenim planom, no zbog činjenice da u to vrijeme plan još nije stupio na snagu, on se eksplicitno ne spominje u preambuli.<ref>Livno Online.com: [http://www.livno-online.com/content/view/8092/261/ Herceg-Bosna utemeljena na Owenovom planu]</ref>

Početkom rujna [[1993.]] godine, pristižu jedinice iz okolice Sarajeva, koje se raspoređuju u borbeni poredak, a dana [[6. rujna]] [[1993.]] počinje žestoki [[Bitka na Vrdima|napad na HVO]] na pravcu [[Vrdi|Vrda]]. Vrdi se nalaze sjeverozapadno od Mostara i da su, kojim slučajem, [[Vrdi]] u tom napadu pali, obrana zapadnog [[Mostar]]a bi bila jako teška. Vojnici [[HVO]]-a su zaustavili su ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, a pripadnici Armije RBiH u tijeku operacije izvršile su više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te su uništavali i pljačkali hrvatsku imovinu.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />
Postrojbe [[Armija RBiH|Armije RBiH]] predvođene tzv. "Zukinim specijalcima" u zoru [[9. rujna]] [[1993.]] godine upale su u Grabovicu, selo na granici [[mostar]]ske i [[Jablanica|jablaničke]] općine. Odmah poslije upada u selo, počeli pucati i ubijati sve što se kreće, iako su znali da u Grabovici nema nikakvih vojnih postrojbi, te da se u selu nalaze uglavnom starije osobe, žene i djeca (vidi [[Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.]]). U navedenom pokolju, ubijene su 32 osobe, a jedan od civila je zarobljen i odveden u logor "Muzej" u Jablanici. Imovina [[Hrvat]]a je potom opljačkana, a selo je skoro u cjelosti zapaljeno.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

U rano jutro, [[14. rujna]] [[1993.]] godine, oko 5:30 sati više od 120 naoružanih pripadnika [[Armija RBiH|Armije RBiH]] izvršili su napad na većinsko [[hrvat]]sko selo [[Uzdol]], općina [[Prozor-Rama]] i ubili 41 [[Hrvat]]a (29 civila i 12 pripadnika [[HVO]]-a) (vidi [[Pokolj u Uzdolu]]). Pučanstvo je zatečeno na spavanju tako da su tijela ubijenih civila pronalažena u spaljenim kućama ili neposredno oko njih, a nekolicina i na seoskim putevima, dok su pokušavali pobjeći. Ubijane su čitave obitelji.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

Dva dana poslije masakra hrvatskog stanovništva u selu [[Uzdol]]u, kod [[Prozor-Rama|Prozora]] dogodio se novi ratni zločin bošnjačkih postrojbi nad Hrvatima općine [[Prozor-Rama]]. Pripadnici [[Armija RBiH|Armije RBiH]] upali su [[16. rujna]] [[1993.]] godine u selo Hudutsko i tom prilikom zarobili oko 25 pripadnika [[HVO]]-a (vidi [[Pokolj u Hudutskom]]). Trojicu zarobljenih vojnika [[HVO]]-a odveli su u zatvor Muzej u [[Jablanica|Jablanici]]. Ostali ratni zarobljenici su strijeljani, što je izravna povreda međunarodnog ratnog prava.<ref>Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/rama.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Prozor-Rama]</ref>

[[Datoteka:Bošnjačko-hrvatski sukob u Bosni.PNG|mini|desno|300 px|Bošnjačko-hrvatski sukob u [[Bosna (regija)|Bosni]] (na karti je prikazan samo dio [[Bosna (regija)|Bosne]] zahvaćen Bošnjačko-hrvatskim sukobom). Na kartu su ucrtana masovna stradavanja [[Hrvat]]a i [[Bošnjak]]a te općinska središta.]]
[[Datoteka:Bošnjačko-hrvatski sukob u Hercegovini.PNG|mini|desno|300 px|Bošnjačko-hrvatski sukob u [[Hercegovina|Hercegovini]]. Na kartu su ucrtani logori za zatvorenike [[HVO]]-a i [[Armija RBiH|Armije RBiH]], masovna stradavanja [[Hrvat]]a, općinska središta i mjesta koja su bila poprišta većih bitki.]]
Izgladnjeli, bez prikladnog smještaja, u stalnoj prijetnji od novih bošnjačkih napada i mučenja, izbjegli Hrvati koji su se nalazili u [[Vareš]]u se odlučuju na svoj križni put, kako su sami rekli. Predvođeni svojim vođama [[19. lipnja]] [[1993.]] godine kreću automobilima, traktorima, zaprežnim vozilima i najviše pješice preko srpskih teritorija prema svojoj "obećanoj" zemlji. Nitko ih nije mogao uvjeriti da je to uzaludan potez i odvratiti ih od nauma. Kada su stigli u srpsko selo Brgule, u vareškoj općini, odmah su srpske vojne vlasti razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. Kada su to doživjeli, uvjerili su se da su pogriješili i vratili su se u [[Vareš]]. Od tada je u vareškoj općini živjelo 37 tisuća Hrvata u srpskom i bošnjačkom okruženju. Mali se broj vraća na svoja stara ognjišta, ali tamo nailazi na progone pa nove izbjeglice pristižu s [[kakanj]]skog područja. Stalno u strahu od bošnjačkog nasilja, krajem kolovoza [[1993.]] godine započinje evakuacija žena i djece. U dva konvoja preko srpskih teritorija krenulo se u [[Hercegovina|Hercegovinu]]. Bilo je ukupno oko 3.200 djece i žena. Smješteni su u [[Stolac (BiH)|Stocu]], 1.600 osoba, [[Počitelj (Čapljina, BiH)|Počitelj]]u, 451, [[Čapljina|Čapljini]] 235 itd.<ref name="B-H sukob: Vareš">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm Bošnjačko-hrvatski sukob: Vareš]</ref>

Konačna tragedija [[vareš]]kih [[Hrvat]]a počinje u listopadu [[1993.]] godine. Konvoj s humanitarnom pomoći upućen napaćenom i gladnom [[Vareš]]u [[15. listopada]] [[1993.]] godine pred [[Kakanj|Kaknjom]] zaustavlja oko 300 [[Bošnjaci|bošnjačkih]] žena i pljačka ga. Sutradan je zaustavljen drugi konvoj, a pred njega se ispriječila masa od 200 žena i djece i ponovno je konvoj humanitarne pomoći pokraden. Opći napad postrojbi Armije RBiH na [[vareš]]ku općinu počeo je [[18. listopada]] [[1993.]] godine i to iz pravca [[Breza (BiH)|Breze]], [[Visoko (BiH)|Visoko]]g, [[Kakanj|Kaknja]] i [[Zenica|Zenice]]. Pada važna kota Liješnica. Sutradan postrojbe Armije RBiH zauzimaju hrvatsko selo Kopijari, kojeg potpuno pljačkaju i spaljuju, u njemu je ubijeno šest civila, medu njima jedan dječak. Poginulo je i više vojnika [[HVO]]-a, ali zapovjednici [[Armija RBiH|Armije RBiH]] ne dopuštaju da se izvuku njihovi leševi i dostojno pokopaju. Jedan [[UNPROFOR]]-ov vod bio je spriječen da uđe u Kopijare, izvijestili su vojni promatrači [[UN]]-a. Zauzimanjem kote Liješnica i sela Kopijari otvoren je put vojnim snagama Armije RBiH prema [[Vareš]]u. U Stupnom Dolu se koncentriraju elitne postrojbe bošnjačke vojske i mnoštvo minobacača, topova i ostalog naoružanja Armije RBiH.<ref name="B-H sukob: Vareš" />

Selo Stupni Do nalazi se na podnožju kote Bogoš, koja je bila u potpunosti utvrđena i dominirala je ulazom u sam grad. Postrojbe [[Armija RBiH|Armije RBiH]] su krenule u konačni napad na [[Vareš]] isti dan, [[18. listopada]] [[1993.]] godine kada se 5700 prognanika iz [[Vareš]]a organizirano uputilo prema [[Hercegovina|Hercegovini]]. U Stupnom Dolu postrojbe Armije BiH uzele su u zatočeništvo desetak mjesnih [[Srbi|Srba]] i njih upotrebljavali kao [[živi štit]] u napadima na položaje HVO-a. U dvodnevnom sukobljavanju između pripadnika Armije RBiH i HVO-a u selu Stupni Do, pripadnici [[HVO]]-a zauzimaju selo [[25. listopada]] [[1993.]] godine, ali se odmah povlače iz njega. Nakon zauzimanja sela, postrojbe [[HVO]]-a su počinile ratni zločin u kojem je ubijeno 16 [[Bošnjak]]a (vidi [[Pokolj u Stupnom Dolu]]).<ref name="B-H sukob: Vareš" />

U jutarnjim satima [[30. listopada]] [[1993.]] godine vrlo jake snage [[Armija RBiH|Armije RBiH]] kreću na gradić [[Vareš]]. U napadačkom pokretu su II. [[tuzla]]nski korpus, III. [[zenica|zenički]] korpus, VI. [[Visoko (BiH)|visočki]] korpus i policijski specijalci Dragana Vikića, [[Hrvat]]a iz [[Sarajevo|Sarajeva]]. Brigada [[HVO]]-a "Bobovac" ima oko 1.650 vojnika. Ona brani vareško područje od srpske i bošnjačke vojske. Bošnjačka vojska je daleko brojnija i naoružanija i pred njenim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Civili su u paničnom bijegu. Svi hrle u grad Vareš.<ref name="B-H sukob: Vareš" />

[[Vareš]]u se užurbano približavaju postrojbe [[Armija RBiH|Armije RBiH]], osvetnički zadojene zločinom u Stupnom Dolu i željne pljačke kao plaće za ratovanje. Kolona [[vareš]]kih [[Hrvat]]a kreće u noći [[3. studenog]] [[1993.]] godine na svoj "križni put", kako su ga sami nazvali. Izbjeglička kolona ide iz [[Vareš]]a preko srpskog teritorija i tu doživljava prva razočaranja. [[VRS|Srpski]] vojnici kupe novac i sve vrijedno što mogu od izbjeglih vareških [[Hrvat]]a. Prolaz kroz "srpski" teritorij valja platiti.

U srpskom mjestu Brgulama muškarci moraju ostati na području [[vareš]]ke općine i držati položaje prema postrojbama [[Armija RBiH|Armije RBiH]].<ref name="B-H sukob: Vareš" /> Izbjegli [[Hrvati]] iz Vareša lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, a noći su hladne. Grupa od 1500 izbjeglih [[Hrvat]]a iz [[Vareš]]a nakon četiri sata stiže u [[Sokolac]]. Oko 6.000 ih je na Alijinu Koritu. Postupno i jedni i drugi su preveženi u [[Kiseljak]]. U [[Kiseljak]]u, [[Kreševo|Kreševu]] i Gromiljaku smješteno je oko 7500 [[vareš]]kih [[Hrvat]]a. Pod prisilom općeg napada [[Armija RBiH|Armije RBiH]], s prostora općine Vareš iselilo oko 9000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 15 000 Hrvata prognanih iz Kaknja. U samom [[Vareš]]u ostalo je tek oko 600 [[Hrvat]]a, a još oko 100 u vareškim selima.<ref name="B-H sukob: Vareš" />

Veliki broj [[Bošnjak]]a, koje su [[Srbi]] protjerali iz istočne [[Bosna (regija)|Bosne]] naselilo se u središnjem dijelu [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]. Taj priljev stanovništva ojačao je brojčano i postrojbe [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. Prognani i izbjegli traže životni prostor i silom oduzimaju [[Hrvati]]ma njihovu zemlju, kuće, domove i progone ih u zapadnu [[Hercegovina|Hercegovinu]], [[Hrvatska|Hrvatsku]] i cijelu [[Europa|Europu]]. [[Etničko čišćenje]] hrvatskih prostora je u punom zamahu, a na tom području uspostavlja se bošnjačka i civilna vlast, a preostali [[Hrvati]] su građani drugog reda, bez političkih prava, građanskih sloboda i mogućnosti rada.<ref name="hic.hr-kronologija" />

U studenom [[1993.]] godine vidljivi su rezultati krvavog sukoba između dvije vojske. [[Armija RBiH]] sada kontrolira najpovoljnije prirodne komunikacije u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] i to: prijevoj Ivanovo sedlo na komunikaciji [[Konjic]]-[[Tarčin]], prijevoj Rastovo na komunikaciji [[Uskoplje]]-[[Novi Travnik]], prijevoj Mošuljsko sedlo na komunikaciji [[Tuzla]]-[[Kladanj]] i Vrandučku klisuru kao ključnu točku za komunikaciju dolinom rijeke [[Bosna (rijeka)|Bosne]]. Pod kontrolu Armije RBiH došli su i važni operativno - strateški pravci u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] i to: pravac [[Sarajevo]]-[[Zenica]]-[[Travnik]], a on ima ključni značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj, pravac [[Sarajevo]]-[[Olovo (BiH)|Olovo]]-[[Tuzla]] i pravac [[Sarajevo]]-[[Jablanica]]-[[Mostar]]. Kontrolom ova tri strateško operativna pravca [[Armija RBiH]] je stekla prednost u središnjem dijelu [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] na pravcu [[Mostar]]-[[Sarajevo]]-[[Zenica]]-[[Tuzla]].<ref name="hic.hr-kronologija" />

[[Datoteka:Buhine kuće.jpg|mini|300px|Napad Armije Bosne i Hercegovine na Buhine kuće, 9. siječnja 1994. godine, bio je posljednji pokušaj da porazi [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvate središnje Bosne]].]]
Dana [[10. prosinca]] [[1993.]] godine iz [[Zagreb]]a, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]] i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Islamske zajednice, krenuo je veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan „[[Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu]]“. Humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” se sastojao 99 šlepera i 143 članova medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj. Konvoj su predvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić. Početnoj koloni vozila putem preko [[Split]]a pa dalje preko [[Tomislavgrad]]a priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Pripadnici [[HVO]]-a pratili su konvoj do područja „Ljubavna stijena“ (cca 1–2&nbsp;km ispred [[Uskoplje|Uskoplja]]), a od tog područja odgovornost je preuzeo [[UNPROFOR]].

Na [[Pavlovica|Pavlovici]], kod Uskoplja, konvoj su zaustavili pripadnici Armije RBiH i tu ih zadržali dva dana. Zastoj je nastao zbog bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu. Konvoj je krenuo dalje i konačno stigao u Novu Bilu [[20. prosinca]] [[1993.]] godine, gdje je dočekan suzama radosnicama. Bolnica u [[Nova Bila|Novoj Biloj]] do [[1994.]] godine hospitalizirala je više od 11.000 ljudi srednje [[Bosna (regija)|Bosne]], od čega su polovica bili ranjenici i to mahom hrvatske nacionalnosti. U to vrijeme bolnica je zapošljavala tek nekolicinu liječnika, a u trenutku kad je došla pod blokadu, bio je onemogućen svaki oblik pružanja medicinske pomoći. Konvoj „[[Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu]]“ probio je potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća [[Hrvat]]a u [[Lašva (rijeka)|Lašva]]nskoj dolini i donio im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami. Dana [[22. prosinca]] [[1993.]] godine, konvoj se vraćao iz Nove Bile. Kada je izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali pripadnici [[Armija RBiH|Armije RBiH]] i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen [[1934.]] godine, iz [[Split]]a, a tri sudionika "Bijelog puta" su ranjena.<ref name="B-H sukob: Uskoplje" /><ref>Slobodna Dalmacija.hr [http://slobodnadalmacija.hr/BiH/tabid/68/articleType/ArticleView/articleId/33517/Default.aspx Obljetnica humanitarnog konvoja: 'Bijeli put' nade i spasa]</ref><ref>Javno.com [http://www.javno.com/hr/zagreb/clanak.php?id=211034 Prisjećanje na herojski 'Bijeli put' 7. prosinca]</ref>

[[22. prosinca]] [[1993.]] godine, postrojbe [[Armija RBiH|Armije RBiH]] počinile su ratni zločin, ubivši 74 hrvatskih civila u Križančevu selu, općina [[Vitez (BiH)|Vitez]] (vidi [[Pokolj u Križančevu Selu]]). ''Muslimanska vojska je u Križančevu Selu ubila 22.12.1993. godine 74 Hrvata'' - to je zapovjedniku Britanskog bataljuna [[UNPROFOR]]-a, pukovniku Williamsu, rečeno u III. korpusu [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. Pukovnik Williams je za posjeta općini [[Vitez (BiH)|Vitez]] izjavio da se u području sela Počulića (cca devet km sjeveroistočno od Viteza) nalaze dvije masovne grobnice. Jedna s 38, a druga s osam tijela Hrvata - žrtava bošnjačkog pokolja. Časnik [[UNPROFOR]]-a Gell izjavio je [[2. siječnja]] [[1994.]] godine da se na tzv. crtama razdvajanja nalazi 15 tijela ubijenih [[Hrvat]]a.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

U siječnju [[1994.]] godine nastavljaju se politički pregovori, započeti sredinom [[1993.]] godine, a ratni sukobi se smanjuju. Postrojbe [[Armija RBiH|Armije RBiH]] su i dalje čine teške zločine nad [[Hrvati]]ma u općinama [[Vitez (BiH)|Vitez]], [[Maglaj]] i [[Zavidovići]]. Najteži zločin je počinjen u Buhinim kućama, općina Vitez, kada su vojnici Armije RBiH ubili 26 civila i zarobljenih vojnika [[HVO]]-a (vidi [[Pokolj u Buhinim Kućama]]).<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />  9. siječnja 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline. Taj dan spada u najteže u obrani oko 70 tisuća [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata Lašvanske doline]] jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, [[Vitez (BiH)|Vitez]] - [[Busovača]]. Krajnji cilj bošnjačke vojske bio je presjeći [[Lašvanska dolina|Lašvansku dolinu]] na dva dijela i potpuno ugroziti i onako tešku obranu na tom području. [[HVO]] je nadljudskim naporima oslobodio Buhine kuće i [[bitka za Zavrtaljku|Zavrtaljku]] i vratio pod kontrolu prometnicu Vitez - Busovača.<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" />

== Kronologija rata ==
[[Datoteka:Begining of Bosniak-Croat war.png|mini|desno|240 px|Stanje na bojišnicama prije početka Bošnjačko-hrvatskog sukoba]]
[[Datoteka:Bosniak-Croat_war.png|mini|desno|240 px|Tijek Bošnjačko-hrvatskog sukoba]]
[[Datoteka:End of Bosniak-Croat war.png|mini|desno|240 px|Stanje na bojišnicama nakon završetka Bošnjačko-hrvatskog sukoba]]
[[Datoteka:Osloba%C4%91anje_sredi%C5%A1nje_Bosne_i_sjeverne_Hercegovine.png|mini|right|240px|Bošnjačko-hrvatski sukob, Planovi za oslobađanje središnje Bosne i sjeverne Hercegovine čiji je početak realizacije doveo do uspostavljanja [[Federacija Bosne i Hercegovine|hrvatsko-bošnjačke federacije]] i konfederacije s [[Republika Hrvatska|RH]] ]]
{| class="wikitable"
| Nadnevak
|Događaj
|-
|[[2. siječnja]] [[1993.]]
|Predložen [[Vance-Owenov plan]].
|-
|siječanj 1993.
|Napad ARBiH na [[Uskoplje]] i okolna sela [[Bistrica]], podjela grada i masakri nad civilima, postignuto lokalno primirje pod UNPROForom.
|-
|[[17. siječnja]] [[1993.]]
|Preuzimanje civilne vlasti u [[Bugojno|Bugojnu]] i povlačenje Muslimana s linija prema Srbima.
|-
|siječanj 1993.
|Zauzimanje [[Kaćuni|Kaćuna]] (selo na istoku općine Busovača) i napadi ARBiH na [[Busovača|Busovaču]]. Masakri nad civilima.
|-
|[[25. siječnja]] [[1993.]]
|Napadi na [[Gomionica|Gomionicu]] (selo na sjeveru Kiseljaka) i [[Kiseljak]], ARBiH osvajanje sela na krajnjem sjeveru općine.
|-
|[[31. siječnja]] [[1993.]]
|Prekid vatre, kod [[Kaćuni|Kaćuna]] su hrvatski prostori presječeni na 2 enklave.
|-
|travanj 1993.
|Sukobi oko [[Jablanica|Jablanice]], logori ARBiH za Hrvate Jablanice i [[Konjic]]a, etničko čišćenje Hrvata. HVO osvaja Soviće (selo na SZ općine).
|-
|travanj 1993.
|[[Travnik|Travnički]] HVO napušta vojarne iz grada, no prisutan je još u nekim selima. Logori i etničko čišćenje Hrvata.
|-
|prva polovica travnja 1993.
|Otmica zapovjednika [[Zenica|zeničkog]] HVO-a, ubojstvo generalovih tjelohranitelja.
|-
|sredina travnja 1993.
|Sukobi u [[Novi Travnik|Novom Travniku]]. Otmice Hrvata, napadi ARBiH na [[Vitez]] i [[Busovača|Busovaču]]. Podrška UNPROFORa napadima ARBiH u Vitezu.
|-
|sredina travnja 1993.
|Masakr Hrvata u Željeznom polju na jugu [[Žepče|Žepča]].
|-
|[[16. travnja]] [[1993.]]
|Masakri u [[Ahmići]]ma kod [[Vitez]]a i [[Trusina|Trusini]] kod [[Konjic]]a.
|-
|17.-18. travnja 1993.
|Etničko čišćenje, pljačkanje, ubijanje i zbjeg Hrvata [[Zenica|Zenice]]. Masakr Hrvata u Šušnju. Predaja lokalnog HVO-a radi pokušaja minimizacije žrtava.
|-
|[[16. travnja]] [[1993.]]
|Etničko čišćenje, pljačkanje, i ubijanje Hrvata [[Busovača|Busovače]]. Masakr Hrvata u Putišu. Obrana Busovače.
|-
|18.-21. travnja 1993.
|Napadi na [[Kiseljak]]. HVO gubi položaje na Zavrtaljci, ali preuzima većinu muslimanskih enklava u općini.
|-
|[[24. travnja]] [[1993.]]
|Masakr Hrvata u [[Pokolj u Miletićima 24. travnja 1993.|Miletićima]] na istoku [[Travnik]]a.
|-
|[[6. svibnja]] [[1993.]]
|Zarobljavanje vojnika HVO-a u [[Mostar]]u nakon povratka s linije prema Srbima.
|-
|[[9. svibnja]] [[1993.]]
|Početak sukoba u Mostaru.
|-
|[[10. svibnja]] [[1993.]]
|HVO osvaja komandu ARBiH u Vranici u zapadnom [[Mostar]]u.
|-
|[[8. lipnja]][[1993.]]
|Smjena na vrhu aBiH, umjesto [[Sefer Halilović|Sefera Halilovića]] dolazi [[Rasim Delić]] koji naređuje prestanak ofenzivnih djelovanja.
|-
|[[8. lipnja]][[1993.]]
|ABiH osvaja [[Kakanj]] i hrvatska sela oko njega. Egzodus Hrvata prema Varešu.
|-
|[[8. lipnja]][[1993.]]
|Masakr Hrvata u selu [[Pokolj u Maljinama|Malinama]] i Čuklama na istoku [[Travnik|travničke općine]].
|-
|[[9. lipnja]][[1993.]]
|ARBiH osvaja hr. sela na sjeverozapadu [[Novi Travnik|novotravničke]]<nowiki/>općine i bojne crte prema Srbima. HVO osigurava/odbranjuje komunikaciju i spoj na jugu [[Travnik|travničke]] (u [[Nova Bila|Novoj Biloj]], istoku [[Novi Travnik|novotravničke]] općine s [[Vitez]]om. Sukobi traju do kraja mjeseca.
Zbjeg većine [[Travnik|sjevernotravničkih]] Hrvata preko teritorija pod kontrolom [[Vojska Republike Srpske|VRS-a]].
|-
|[[15. lipnja]] [[1993.]]
|Pokolj Hrvata na [[Busovača|Busovačkim Stajama]].
|-
|[[17. lipnja]] [[1993.]]
|Napad ARBiH na [[Kreševo]] i paljenje sela [[Pirin]] i [[Deževice|Deževica]]. ARBiH zauzima jug općine.
|-
|[[24. lipnja]] [[1993.]]
|Napad ARBiH na [[Žepče]] i [[Novi Šeher]]. Obrana Žepča (uz pomoć/najam [[Vojska Republike Srpske|VRSa]]).
|-
|[[30. lipnja]] [[1993.]]
|Pobuna/izdaja Muslimana iz HVO-a omogućuje ARBiH osvajanje najveće vojarne HVO-a u istočnom [[Mostar]]u, pad sjevernog Logora/Bijelog Polja, protjerivanje Hrvata s druge strane Neretve. ARBiH povezuje istočnu polovicu grada sa sjevernim teritorijima pod svojim nadzorom. Suradnja ARBiH s [[Vojska Republike Srpske|VRSom]].
|-
|[[3. srpnja]] [[1993.]]
|Deportacija 1500 [[Stolac (BiH)|stolačkih]] Muslimana u [[Blagaj]], mjesto pod kontrolom ARBiH:
|-
|4.-5. srpanj 1993.
|ARBiH pali i etnički čisti sjever [[Uskoplje|Uskoplja]] i jug [[Novi Travnik|Novog Travnika]]([[Bistrica|Bistricu]], [[Rostovo (Novi Travnik, BiH)|Rostovo]] i [[Sebešić]]).
|-
|[[16. srpnja]] [[1993.]]
|Pad [[Fojnica|Fojnice]], povlačenje HVO-a pred napadima ARBiH s planine Malkoč iznad grada. Evakuacija Hrvata na istok općine i prema [[Kiseljak]]u i [[Kreševo|Kreševu]].
|-
|18.-28. srpnja 1993.
|Bitka za [[Bugojno]] i njegov pad. Logori i najveći egzodus Hrvata u ratu. Zbjeg većine Hrvata preko teritorija pod kontrolom [[Vojska Republike Srpske|VRSa]].
|-
|[[28. srpnja]] [[1993.]]
|Masakr Hrvata u [[Pokolj u Doljanima 28. srpnja 1993.|Doljanima]] kod [[Jablanica|Jablanice]].
|-
|[[16. kolovoza]] [[1993.]]
|Masakr Hrvata u [[Pokolj u Kiseljaku 16. kolovoza 1993.|Kiseljaku kod Žepča]].
|-
|[[28. kolovoza]] [[1993.]]
|Proglašenje [[Herceg-Bosna|HZ HB]] republikom po [[Owen-Stoltenbergov plan|Owen-Stoltenbergovom mirovnom planu]].
|-
|[[9. rujna]] [[1993.]]
|Masakr Hrvata u [[Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.|Grabovici]] kod [[Jablanica|Jablanice]].
|-
|[[14. rujna]] [[1993.]]
|Masakr Hrvata u [[Pokolj u Uzdolu|Uzdolu]] u [[Prozor-Rama|Rami]].
|-
|[[16. rujna]] [[1993.]]
|Masakr Hrvata u [[Pokolj u Hudutskom|Hudutskom]] u [[Prozor-Rama|Rami]].
|-
|[[18. listopada]] [[1993.]]
|Masakr Hrvata u [[Kopijari]]ma kod [[Vareš]]a.
|-
|[[18. listopada]] [[1993.]]
|Ratni zločin Ivice Rajića u [[Pokolj u Stupnom Dolu|Stupnom Dolu]].
|-
|[[30. listopada]] [[1993.]]
|Pad [[Vareš]]a.
|-
|[[3. studenoga]] [[1993.]]
|Početak križnog puta [[Vareš]]kih Hrvata, zbjega u Hercegovinu preko teritorija pod kontrolom [[Vojska Republike Srpske|VRSa]].
|-
|[[12. studenoga]] [[1993.]]
|[[Bitka na Bašinom Brdu|Kontraofenziva]] HVO-a, dolazak trupa do [[Fojnica|Fojnice]], zauzimanje ulaza u grad i [[Bakovići|Bakovića]] i [[Gojevići|Gojevića]], sela na istoku općine. ARBiH ubija fratre u fojničkom samostanu nakon povratka u gradić Fojnicu.
|-
|10.-20. studeni 1993.
|[[Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu|Bijeli put]] za [[Nova Bila|Novu Bilu]] i Bosnu Srebrnu, humanitarni konvoj za Hrvate [[Lašvanska dolina|Lašvanske doline]].
|-
|[[12. prosinca]] [[1993.]]
|Masakr Hrvata u [[Pokolj u Križančevu Selu|Križančevu selu]] kod [[Vitez]]a.
|-
|[[9. siječnja]][[1994.]]
|Masakr Hrvata u [[Pokolj u Buhinim Kućama|Buhinim kućama]] kod [[Vitez]]a.
|-
|[[24. siječnja]][[1994.]]
|[[Operacija Tvigi '94]] zauzimanje Hera, strateške kote na istoku [[Prozor-Rama|Rame]] prema središnjoj Bosni.
|-
|29. siječnja - 15. veljače 1994.
|HVO vraća pozicije kod [[Vitez]]a i stavlja kotu [[Bitka za Zavrtaljku|Zavrtaljku]] kod [[Kiseljak]]a pod svoju kontrolu. Ponovno osigurana komunikacija [[Vitez]]-[[Busovača]] i stečeni preduvjeti za razbijanje okruženja srednje Bosne; [[Lašvanska dolina|Lašvanske]] i [[Lepenica (rijeka u BiH)|Lepeničke]] doline.
|-
|[[1. ožujka]] [[1994.]]
|Sklapanje [[Washingtonski sporazum|vashingtonskog sporazuma]] i stvaranje hrvatsko-muslimanske [[Federacija BiH|Federacije BiH]]. Kraj rata.
|}

== Završetak sukoba ==
[[Datoteka:Bosnia and Herzegovina at the time of the Dayton Accords.jpg|mini|300px|Planirana kantonizacija BiH prema [[Washingtonski sporazum|Washingtonu]].]]
U veljači [[1994.]] godine, ratni sukobi su gotovo utihnuli. Javljaju se tek pojedinačni i manji incidenti. Teških ratnih zločina i genocida nema. Političko-diplomatski pregovori sve su jači i značajniji.<ref name="hic.hr-kronologija" />

[[Hrvati Bosne i Hercegovine|Bosanskohercegovački Hrvati]] i [[Bošnjaci]] su u [[Washington]]u, [[1. ožujka]] [[1994.]] godine, potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju [[Federacija Bosne i Hercegovine|Federacije Bosne i Hercegovine]] koja će omogućiti konfederaciju s [[Republika Hrvatska|Republikom Hrvatskom]]. Taj sporazum potpisali su dr. [[Mate Granić]], dr. [[Haris Silajdžić]] i [[Krešimir Zubak]]. 
Oni su se suglasili da će biti osnovan Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja [[Federacija BiH|Federacije]] i Konfederacije. Odbor je započeo s radom [[4. ožujka]] [[1994.]] godine u [[Beč]]u i nastojao je do [[15. ožujka]] [[1994.]] godine donijeti: 

*1. Ustav [[Federacija Bosne i Hercegovine|Federacije Bosne i Hercegovine]]; 
*2. Prethodni sporazum o Konfederaciji između [[Republika Hrvatska|Republike Hrvatske]] i predložene [[Federacija BiH|Federacije BiH]]; 
*3. Sporazum o vojnom rasporedu na području predložene [[Federacija BiH|Federacije BiH]]; 
*4. Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i [[Federacija BiH|Federacije BiH]], uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnog ustroja kako je to naznačeno u Okvirnom sporazumu, kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima.<ref name="hic.hr-kronologija" />

Predsjednik [[Republika Hrvatska|Republike Hrvatske]] dr. [[Franjo Tuđman]] i predsjednik [[Predsjedništvo Bosne i Hercegovine|Predsjedništva Bosne i Hercegovine]] [[Alija Izetbegović]] potpisali su u [[Washington]]u, [[18. ožujka]] [[1994.]] godine Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između [[Republika Hrvatska|Republike Hrvatske]] i buduće [[Federacija BiH|bošnjačko-hrvatske federacije]] u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]]. Premijer [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] [[Haris Silajdžić]] i predsjednik Predsjedničkog vijeća [[Hrvatska Republika Herceg-Bosna|Hrvatske Republike Herceg-Bosne]] [[Krešimir Zubak]] potpisali su u [[Washington]]u tekst Nacrta ustava federacije [[Hrvat]]a i [[Bošnjak]]a u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]].<ref name="Herceg-Bosna.org-kronologija" /> [[Washingtonski sporazum|Washingtonskim sporazumom]], dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, a hrvatski i bošnjački teritoriji u Bosni i Hercegovini su ujedinjeni u [[Federacija Bosne i Hercegovine|Federaciju Bosne i Hercegovine]], koja je podijeljena na županije. [[Županije Federacije Bosne i Hercegovine|Županijski sustav]] je predstavljao svojevrsnu obranu kako bi se spriječila dominacija jednog naroda nad drugim.<ref>Usip.org [http://www.usip.org/files/file/resources/collections/peace_agreements/washagree_03011994.pdf Washingtonski sporazum]</ref>

Dana [[30. ožujka]] [[1994.]] godine, Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja [[Federacija Bosne i Hercegovine]] na teritoriju s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Skupština je prihvatila i zajednički amandman zastupnika Hrvata i Bošnjaka, kojim se iz predloženog Ustava briše odrednica da je granični postotak za ulazak stranaka u parlament [[Federacija BiH|Federacije BiH]] 5 % i to zakonom koji će donijeti Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine.<ref name="hic.hr-kronologija" />

== Posljedice sukoba ==

[[File:SBŽ.png|mini|desno|260px|Etničko stanje u županiji Središnja Bosna 1991. i 2013.]]

Posljedica [[Rat u Bosni i Hercegovini|rata u Bosni i Hercegovini]] je i potpuno izokrenuta i poremećena demografska struktura njenih sela, gradova i općina. Demografska slika [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] potpuno je izmijenjena. Ljudi su bježali ili su progonjeni sa svojih ognjišta pred nasiljem, strahom od ratnih zločina i osobito smišljenim etničkim čišćenjem. Na njihova mjesta naseljavali su se izbjeglice i prognanici iz drugih sredina. 
Iz te politike etničkih čišćenja proizlazi onemogućavanje povratka izbjeglica i prognanika. Nastoje se sačuvati etnički očišćeni prostori. Tako u [[Bugojno]] do nedavno istjerani [[Hrvati]] nisu mogli priviriti, a u egzodus je otišlo njih 16 tisuća, ali ni u [[Kiseljak]] [[Bošnjaci]].<ref name="Pogovor" /> Za vrijeme krvavog sukoba, s područja pod kontrolom [[HVO]]-a protjerano je oko 50 000 Bošnjaka, a s područja pod kontrolom [[Armija RBiH|Armije RBiH]] oko 150 000 Hrvata.<ref name="hic.hr-hrmsukobi" /> Prema istraživanju o hrvatskim žrtvama u sukobu s [[Bošnjaci]]ma, koje je završeno u srpnju [[1997.]] godine, poginulo je 1.606. Hrvata, od toga broja: 518 vojnika [[HVO]]-a i 1.088 civila, no ovaj broj nije konačan.<ref name="istraživanje" /> ''vidi'': [http://www.svjetlorijeci.ba/pdf/posebnibrojevi/ubijeni_nestali_hrvati_BIH_082008.pdf Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991. - 1995.]

Nakaradnom politikom etničkog čišćenja najviše su pretrpjeli [[Hrvati]]. Njih su planirali ograničiti na samo 17 % teritorija [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]. BiH Hrvati trebali su nekome drugome ostaviti svoje katedrale, crkve, samostane, groblja, dvije bogoslovije, dva sjemeništa, grobove predaka iz vremena hrvatskih kraljeva, kneževa i banova, svoje spomenike kulture koje baštine od vremena doseljenja Hrvata.

U [[tuzla]]nskoj općini, prema zemljišnim knjigama, [[Hrvati]] su vlasnici 55 % zemljišta, a u [[Travnik|travničkoj]] općini čak 70 %. Tako sve to govori da je međunarodna politika dozvoljavanja etničkog čišćenja za Hrvate politika nasilja. Njene posljedice su porazne za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Od [[Hrvat]]a u ratnom sukobu [[HVO]]-a i [[Armija RBiH|Armije RBiH]] očišćene su općine [[Vareš]], [[Kakanj]], [[Maglaj]], [[Zavidovići]], [[Bugojno]], [[Zenica]], [[Travnik]], [[Konjic]], [[Jablanica]].<ref name="Pogovor">Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): [http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/pogovor.htm Pogovor]</ref> Hrvati su uspjeli opstati samo na područjima koja je obranio HVO.

Danas, nekoliko godina nakon završetka [[Rat u Bosni i Hercegovini|rata]], [[Bosna i Hercegovina]] je zemlja u kojoj se još osjete posljedice rata. Infrastruktura unutar države kao i industrijske grane su i prije rata bile loše razvijene. Kao direktan rezultat rata između [[1992.]] i [[1995.]] godine niska industrijska proizvodnja unutar zemlje je opala za oko 80%. Ratna događanja su također dovela do uništavanje loše infrastrukture u zemlji. Sve ovo je dovelo do velikog porasta nezaposlenosti i opada životnog standarda stanovništva. U prvim godinama ([[1996.]] – [[1998.]]) poslije potpisivanja [[Daytonski sporazum|Daytonskog mirovnog sporazuma]] zabilježen je visok postotni rast industrijske proizvodnje. Međutim pokazalo se da ovu visoku stopu rasta industijske proizvodnje nije bilo moguće zadržati. [[BDP]] Bosne i Hercegovine se danas počinje približavati [[BDP]]-u zemlje u [[1991.]] godini. Brojni krajevi Bosne i Hercegovine uopće se nisu oporavili od ratnih događanja, puste su i neobrađene livade i oranice, nema stoke na pašnjacima, puste su tvorničke dvorane, prazni su kućni budžeti jer gotovo polovica stanovništva ne radi.<ref name="Pogovor" />
[[Datoteka:Rezultati_sukoba u BiH-situacija 1993.png|mini|center|300px|Prostorni rezultati hrvatsko-bošnjačkog sukoba i srpsko-bošnjačkog sukoba 1993. godine.<br>
{{legenda|#ff3c61|HVO|border=rub}}
{{legenda|#ffff00|HVO osvojio od ARBiH|border=rub}}
{{legenda|#80ffff|VRS|border=rub}}
{{legenda|#00baff|VRS osvojila od ARBiH u prvoj polovici 1993.|border=rub}}
{{legenda|#a87d57|ARBIH|border=rub}}
{{legenda|#000000|ARBiH osvojila od HVO|border=rub}}
{{legenda|#ffa8a8|HVO - HZ Soli - bez oružanog sukoba. HVO se sam raspustio, teritorij preuzela ARBiH|border=rub}}
{{legenda|#ff00ff|HVO Bihać - bez oružanog sukoba. Skupa s ARBiH.|border=rub}}
{{legenda|#fcc700|HVO Sarajevo - HZ Vrhbosna - bez oružanog sukoba. ARBiH prisilno ukinula HVO.|border=rub}}
]]<br />

=== Krivična gonjenja ===
[[Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije]] osudio je devet [[Hrvatska Republika Herceg-Bosna|hercegbosanskih činovnika]] za zločine u središnjoj Bosni. Zlatko Aleksovski, zapovjednik zatvora u Kaoniku osuđen je na 7 godina.<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.icty.org/en/sid/7885|title=Aleksovski case: The Appeals Chamber increases his Sentence to seven years imprisonment|date=24 March 2000|work=ICTY}}</ref> U slučaju ''Kupreškić et al.'', MKSJ je osudio [[Drago Josipović|Dragu Josipovića]] i [[Vladimir Šantić|Vladimira Šantića]] na 12 i 18 godina zatvora zbog sudjelovanja u pokolju u Ahmićima. Četiri pripadnika HVO-a oslobođena su svih optužbi: [[Zoran Kupreškić]], [[Mirjan Kupreškić]], [[Vlatko Kupreškić]] and [[Dragan Papić]].<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.icty.org/en/sid/7944|title=Appeals Judgement rendered in the ''Kupreskic & others'' case|date=23 October 2001|work=ICTY}}</ref>

Zapovjednik Armije RBiH [[Sefer Halilović]] bio je terećen s kršenjem običaja i zakona ratovanja, ali je oslobođen optužbi.{{sfn|Halilovic judgement|2013}} General [[Mehmed Alagić]] bio je optužen, ali je umro 2003.<ref name="UN1">{{Citation|first=Carla|last=Del Ponte|title=The Prosecutor of the Tribunal Against Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagic, Amir Kubura : Amended Indictment|date=2002-01-11|url=https://www.un.org/icty/indictment/english/had-ai020111e.htm|accessdate=2008-11-30|archiveurl=https://web.archive.org/web/20051113224441/http://www.un.org/icty/indictment/english/had-ai020111e.htm|archivedate=2005-11-13}}</ref>

[[Tihomir Blaškić]], zapovjednik HVO-a u Središnjoj Bosni osuđen je na 9 godina zbog nečovječnog postupanja prema zatvorenicima.<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.icty.org/en/sid/8384|title=Appeals Chamber Judgement in the case the Prosecutor v. Tihomir Blaskic|date=29 July 2004|work=ICTY}}</ref> [[Dario Kordić]], član predsjedništva [[Hrvatska Republika Herceg-Bosna|Hrvatske Republike Herceg-Bosne]], osuđen je na 25 godina zatvora, a zapovjednik HVO-a u [[Vitez (BiH)|Vitezu]] [[Mario Čerkez]] osuđen je na šest godina.<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.icty.org/en/sid/8318|title=Appeals Chamber Judgement in the Case the Prosecutor v. Dario Kordic and Mario Cerkez|date=17 December 2004|work=ICTY}}</ref>

[[Ivica Rajić]], zapovjednik HVO-a u Kiseljaku priznao je svoju krivicu i osuđen je na 12 godina zatvora.<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.icty.org/en/sid/8750|title=Ivica Rajic Sentenced to 12 Years' Imprisonment|date=8 May 2006|work=ICTY}}</ref> [[Miroslav Bralo]] također je priznao svoju krivicu i osuđen je na 20 godina zbog zločina u Lašvanskoj dolini.<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.icty.org/en/sid/8887|title=Appeals Chamber dismisses Miroslav Bralo's appeal affirms sentence of 20 years' imprisonment|date=2 April 2007|work=ICTY}}</ref>

[[Mladen Naletilić]], osnivač [[ATJ Širokobriješka Kažnjenička bojna HVO|Kažnjeničke bojne HVO-a]], osuđen je na 20, a njegov podređenik [[Vinko Martinović]] na 18 godina zatvora. Oba su terećena za etničko čišćenje civila s Mostarskoga područja.<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.icty.org/en/sid/8754|title=Appeals Chamber Confirms Sentences Against Mladen Naletilic and Vinko Martinovic|date=3 May 2006|work=ICTY}}</ref>

Dana 29. studenog 2017. MKSJ osudio je [[Jadranko Prlić|Jadranka Prlića]] na 25 godina, [[Bruno Stojić|Brunu Stojića]], [[Slobodan Praljak|Slobodana Praljka]] i [[Milivoj Petković|Milivoja Petkovića]] na 20, [[Valentin Ćorić|Valentina Ćorića]] na 16, a [[Berislav Pušić|Berislava Pušića]] na 10 godina zatvora. Među djelima za koje su osuđeni ubrajaju se zločini protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja, te teška kršenja Ženevskih konvencija.<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.icty.org/en/press/the-icty-renders-its-final-judgement-in-the-prli%C4%87-et-al-appeal-case|title=The ICTY renders its final judgement in the Prlić et al. appeal case|date=29 November 2017|work=ICTY}}</ref> Sveukupno u [[Slučaj Prlić i drugi|slučaju Prlić i drugi]],<ref>{{Citiranje časopisa|title=Prlić et al. (IT-04-74) {{!}} Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju|url=https://www.icty.org/bcs/case/prlic|accessdate=2020-06-26}}</ref> jednoglasnom odlukom sudaca, izrečeno je 111 godina zatvorske kazne za šest visokih činovnika Herceg-Bosne<ref>{{Citiranje časopisa|title=111 godina zatvora za čelnike Herceg Bosne / Izvještaj Sense Tribunal - DOCUMENTA|url=https://www.documenta.hr/hr/111-godina-zatvora-za-%C4%8Delnike-herceg-bosne-izvje%C5%A1taj-sense-tribunal.html|accessdate=2020-06-28}}</ref> u kojoj su osuđeni za [[udruženi zločinački poduhvat|udruženi zločinački pothvat]] radi etničkog čišćenja dijelova BiH.<ref>{{Citiranje časopisa|title=Posljednja haška presuda - 111 godina za Hrvate iz BiH|url=https://vijesti.hrt.hr/417843/haski-sud-potvrdio-prvostupanjske-kazne-u-postupku-prlic-i-ostali|accessdate=2020-06-26}}</ref>  

Zapovjednik 3. korpusa ARBiH [[Enver Hadžihasanović]] i zapovjednik 7. muslimanske brigade [[Amir Kubura]] osuđeni su jer nisu spriječili zločine počinjene u središnjoj Bosni. Hadžihasanović je osuđen na tri i po godine, a Kubura na dvije godina zatvora.<ref>{{Citiranje novina|url=http://www.icty.org/en/sid/9921|title=Hadžihasanović & Kubura Appeals Only Partially Granted|date=22 April 2008|work=ICTY}}</ref>

== Unutarnje poveznice ==

{{col-begin}}
{{col-2}}
* [[Rat u Bosni i Hercegovini]]
* [[Hrvatska Republika Herceg-Bosna]]
* [[Armija Republike Bosne i Hercegovine]]
* [[Washingtonski sporazum]]
{{col-2}}
* [[Federacija Bosne i Hercegovine]]
* [[Bošnjaci]]
* [[Bosanskohercegovački Hrvati u Ratu u Bosni i Hercegovini]]
* [[Blagdani i spomendani Hrvata Bosne i Hercegovine]]
{{col-end}}

== Vanjske poveznice ==
*[http://www.hercegbosna.org/povijest/kronologija-hrvatsko-muslimanskog-sukoba/kronologija-hrvatsko-muslimanskog-sukoba-91.html HercegBosna.org] Kronologija bošnjačko-hrvatskog sukoba
*[http://www.hercegbosna.org/dokumenti_upload/20100414/herceg_bosna201004141059510.pdf HercegBosna.org: "Križni put Hrvata srednje Bosne"] knjiga Ante Čakića
*[http://www.hercegbosna.org/kolumne/politika/kraj-listopada-1992-pad-jajca-2281.html HercegBosna.org] Kraj listopada 1992. - Pad Jajca
*[http://www.hercegbosna.org/kolumne/politika/sijecanj-1993-pocetak-agresije-abih-na-hrvate-sredisnje-bosne-2857.html HercegBosna.org] Siječanj 1993. - početak agresije ABiH na Hrvate Središnje Bosne
*[http://www.hercegbosna.org/kolumne/domovinski-rat/u-busovaci-je-u-sijecnju-1993-porazen-plan-abih-o-protjerivanju-hrvata-iz-sredisnje-bosne-2958.html HercegBosna.org] U Busovači je u siječnju 1993. poražen plan ABiH o protjerivanju Hrvata iz središnje Bosne
*[http://www.hercegbosna.org/kolumne/domovinski-rat/napad-abih-a-na-podrucje-kiseljaka-u-sijecnju-1993-3114.html HercegBosna.org] Napad ABiH-a na područje Kiseljaka u siječnju 1993.
*[http://www.hercegbosna.org/kolumne/politika/4-kolovoz-1993-%E2%80%93-dan-kada-je-zaustavljen-zlocinacki-pohod-abih-skopljanskom-dolinom-1-1679.html HercegBosna.org] 4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (1)
*[http://www.hercegbosna.org/kolumne/politika/4-kolovoz-1993-%E2%80%93-dan-kada-je-zaustavljen-zlocinacki-pohod-abih-skopljanskom-dolinom-2-1711.html HercegBosna.org] 4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (2)
*[http://www.hercegbosna.org/kolumne/politika/4-kolovoz-1993-%E2%80%93-dan-kada-je-zaustavljen-zlocinacki-pohod-abih-skopljanskom-dolinom-3-1780.html HercegBosna.org] 4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (3)
*[http://www.hercegbosna.org/kolumne/domovinski-rat/buhine-kuce-posljednji-pokusaj-abih-da-porazi-hrvate-sredisnje-bosne-4905.html HercegBosna.org] Buhine kuće - posljednji pokušaj ABiH da porazi Hrvate središnje Bosne
*[https://web.archive.org/web/20080311063625/http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/muslimani/index.htm HIC.hr: "Zločin s pečatom"] knjiga Ivice Mlivončića 
*[https://web.archive.org/web/20150715004023/http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/index.htm HIC.hr: Ratni zločini u BiH] Ratni zločini muslimanskih snaga nad Hrvatima Bosne i Hercegovine
*[http://slobodanpraljak.com/BiH_RATNI_DOKUMENTI.html Slobodan Praljak.com] Ratni dokumenti
*[https://web.archive.org/web/20180510221213/http://www.slobodanpraljak.com/materijali/PUBLIKACIJE%20O%20RATU/ZLOCINI_KOJE_SU_POCINILI_NEKI_PRIPADNICI_ABiH_NAD_HRVATIMA_U_BiH_1991_1995/slides/Slajd1.html Slobodan Praljak.com: Publikacije o ratu] Zločini koje su počinili neki pripadnici ABiH nad Hrvatima u BiH 1991.-1995.
*[https://web.archive.org/web/20171213224622/http://slobodanpraljak.com/materijali/PUBLIKACIJE%20O%20RATU/SRUSENI%20I%20DEVASTIRANI%20KATOLICKI%20OBJEKTI%20OD%20NEKIH%20POSTROJBI%20ABiH%201991.-1995/SRUSENI_I_DEVASTIRANI_KATOLICKI_OBJEKTI_OD_NEKIH_POSTROJBI_ABiH_1991.-1995.pdf Slobodan Praljak.com: Publikacije o ratu] Srušeni i devastirani katolički objekti od nekih postrojbi ABiH 1991.-1995.
*[http://www.pbase.com/zidar/rat&page=all Pbase.com: Foto dokumentacija rat u srednjoj Bosni], James Mason
*[http://www.scribd.com/doc/94089729/Tihomir-%C4%8Culjak-Rat Scribd.com: "Rat"] knjiga Tihomira Čuljka
*[http://www.scribd.com/doc/51032567/Bo%C5%A1nja%C4%8Dko-hrvatski-sukob-u-srednjoj-Bosni-1993-94-final Scribd.com: Diplomski rad] Filipa Bliznaca: Bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni
*[http://www.scribd.com/doc/47080023/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-1-dio Scribd.com Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni] knjiga Charlesa Shradera, 1. dio, 1 - 73. str. (od 273.)
*[http://www.scribd.com/doc/47080167/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-2-dio Scribd.com Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni] knjiga Charlesa Shradera, 2. dio, 74. - 160. str. (od 273.)
*[http://www.svjetlorijeci.ba/pdf/posebnibrojevi/ubijeni_nestali_hrvati_BIH_082008.pdf Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991. - 1995.] imena ubijenih i nestalih Hrvata Bosne i Hercegovine (IDC)
*[https://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/hbsukob.html HercegBosna.org - Kronologija hrvatsko-muslimanskog sukoba]
*[https://hercegbosna.org/forum/rat-bih-hrvatskoj/hrvatsko-muslimanski-politicki-i-vojni-odnosi-u-bih-1991-1994-t4293.html Hrvatsko-muslimanski politicki i vojni odnosi u BiH 1991. – 1994.] diplomski rad

== Izvori ==
{{Izvori|2}}

=== Literatura ===

* {{Citiranje knjige|title=Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage|first=Helen|last=Walasek|url=https://books.google.com/books?id=9Fm4BwAAQBAJ&printsec=frontcover|publisher=Ashgate Publishing|location=Dorchester|isbn=9781409437048|year=2015|ref=harv}}

* {{Citiranje knjige|title=The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia|first=Michael Anthony|last=Sells|url=https://books.google.com/books?id=FAdxZ6F2uEAC&printsec=frontcover|publisher=University of California Press|location=Berkeley|isbn=978-0-520-92209-9|author-link=Michael Sells|year=1998|ref=harv}}
* {{Citiranje knjige|title=Religion and the Creation of Race and Ethnicity: An Introduction|first=Michael A.|last=Sells|url=https://books.google.com/books?id=ze30q1hm8uUC&printsec=frontcover|pages=211–234|publisher=New York University Press|location=New York|isbn=9780814767009|contribution=Sacral Ruins in Bosnia-Gerzegovina: Mapping Ethnoreligious Nationalism|editor-last=Prentiss|editor-first=Craig R.|year=2003|ref=harv}}

<br />{{Borbena djelovanja u Hrvatsko - bošnjačkom sukobu}}
{{Bošnjačko-hrvatski sukob}}
{{Hrvatski informativni centar}}

[[Kategorija:Rat u Bosni i Hercegovini]]
[[Kategorija:Bošnjačko-hrvatski sukob| ]]
[[Kategorija:Zaštićene stranice za neprijavljene suradnike]]