Vidi kôd stranice Petar II. Petrović Njegoš

<!--'''Petar II. Petrović Njegoš'''-->{{Monarh
| ime                  = Petar II. Petrović Njegoš <br> Петар II Петровић Његош
| slika                = [[Datoteka:Petar II Petrovic-Njegos.jpg|235px]]
| opis                 = 
| titula               = [[Crnogorci|Crnogorski]] [[vladika]]
| vladavina            = [[31. listopada]] [[1830.]] – [[10. listopada]] [[1851.]]
| krunidba             = 
| prethodnik           = [[Sveti Petar Cetinjski|Petar I. Petrović Njegoš]]
| nasljednik           = [[Danilo I. Petrović Njegoš]]
| regent               =
| titula1              =
| vladavina1           = 
| krunidba1            = 
| prethodnik1          = 
| nasljednik1          =
| regent1              =
| titula2              =
| vladavina2           = 
| krunidba2            = 
| prethodnik2          = 
| nasljednik2          =
| regent2              =
| titula3              =
| vladavina3           = 
| krunidba3            = 
| prethodnik3          = 
| nasljednik3          =
| regent3              =
| nasljeđe             = 
| supruga              = 
| supruge              = 
| suprug               = 
| supruzi              = 
| djeca                = 
| puno ime             = 
| posthumno ime        = 
| dinastija            = [[Petrović Njegoš (crnogorska dinastija)|Petrović Njegoš]]
| vladarska himna      =
| otac                 = Tomo Markov Petrović
| majka                = Ivana Proroković
| datum rođenja        = [[1. studenoga]] [[1813.]]
| mjesto rođenja       = [[Njeguši (Cetinje, Crna Gora)|Njeguši]]
]], [[Crna Gora]]
| datum smrti          = [[10. listopada]] [[1851.]]
| mjesto smrti         = [[Cetinje]], [[Crna Gora]]
| datum pokopa         = 
| mjesto pokopa        = Njegošev mauzolej, [[Lovćen]], [[Crna Gora]]
| potpis               =
| zanimanje            = [[državni poglavar]], [[vladika]], [[književnik]]
| vjera                = [[Pravoslavlje|pravoslavlje]]
}}
'''Petar II. Petrović Njegoš''' ([[crnogorski jezik|na crnogor. ćiril.]] '''''Петар II Петровић Његош''''') (po rođenju '''Rade Tomov Petrović''') ([[Njeguši (Cetinje, Crna Gora)|Njeguši]], [[1. studenoga]] [[1813.]] —  [[Cetinje]], [[10. listopada]] [[1851.]]), bio je [[Crnogorci|crnogorski]] [[državni poglavar]], [[vladika]], te jedan od najvećih crnogorskih književnika i filozofa.

== Životopis ==
=== Mladost ===
[[Slika:Rodna kuća Njegoša.jpg|thumb|200px|lijevo|Rodna kuća Petra II. Petrovića Njegoša u [[Njeguši|Njegušima]]]]
[[Slika:Njegoševa rodna kuća1.jpg|thumb|200px|lijevo|Ploča na rodnoj kući Petra II. Petrovića Njegoša u [[Njeguši|Njegušima]]]]
Po  mnogim istraživačima koji su se bavili Petrovićima, a po sjećanjima najstarijih Petrovića kao i samog crnogorskog vladike Petra II. Petrovića Njegoša, oni vode podrijetlo iz središnje [[Bosna|Bosne]], iz okolice [[Travnik|Travnika]] (ili [[Zenica|Zenice]]). Iz središnje Bosne su otišli 1463. godine padom Bosne pod osmansku vlast. Jedno vrijeme su se zadržali na nevesinjskoj visoravni, a uskoro su se i odatle povukli prema [[Crna Gora|Crnoj Gori]].<ref>Krstajić P. Stojan Cerović, NIO "Univerzitetska riječ", Nikšić</ref><ref name="Virovo">Petar Petrović Njegoš, Pisma I., Prosveta IP Srbije, Beograd, 1951.</ref> Također, zabilježeno je, da je predak Petrovića, Herak Heraković, [[1441.]] godine bio nastanjen u Drobnjaku. Još [[1399.]] godine u Drobnjaku se spominje i Herakov djed, Đurađ Bogutović. Samo ime plemena ili kraja ne podrazumijeva da su i kasniji pripadnici određenog plemena ili kraja oduvijek živjeli na tom teritoriju, pogotovo što se zna da su mnogi od tih krajeva, prije turskog osvajanja, u srednjem vijeku bili samo povremeno naseljeni katuni. Dva su velika vala naseljavanja u Crnu Goru nakon turskih osvajanja, iz Bosne i sa sjevera današnje Makedonije.<ref name="Milisava Kosa">Erdeljanović J, Stara Crna Gora, Slobo Ljuve, Beograd, 1978.</ref>

Njegoš se rodio, na [[Njeguši|Njegušima]], kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike [[Petar I. Petrović Njegoš|Petra I.]] i Ivane Proroković. 

Kršteno mu je ime '''Rafael''', ali se zvao '''Radivoj''', a najčešće su ga zvali '''Rade''', pa je u  narodu ostalo '''vladika Rade'''.<ref name="Virovo">Petar Petrović Njegoš, Pisma I., Prosveta IP Srbije, Beograd, 1951.</ref> Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom — Petar i prezimenom — Petrović: '''vladika Petar Petrović'''. U narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije rabio ono II. (Drugi) uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I. (Prvi) uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali. Ne zna se točno zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra, koji je ponekad uz svoje prezime dodavao '''Njegoš''', a ne Njeguš.

Djetinjstvo je proveo u Njegušima, a onda ga je vladika Petar I. uzeo k sebi [[1825.]] godine da ga [[škola|školuje]] i pripremi za nasljednika. Tradicija je, međutim, bila da vladar Crne Gore bude [[vladika]]. Školu je pohađao u Cetinjskom [[samostan]]u i u [[Boka Kotorska|Boki kotorskoj]] kod Josipa Tropovića, a poslije je za [[učitelj]]a imao Simu Milutinovića "Sarajliju".

=== Nasljednik ===
[[Datoteka:Petar II Petrovic-2.JPG|thumb|''[[Crnogorska pravoslavna Crkva|Petar II. Petrović Njegoš kao vladika sa bijelom kamilavkom – poglavar autokefalne crkve'']]]]
Posljednje godine života vladike Petra I. obilježene su njegovim sve lošijim zdravljem i stalnom nemogućnošću sebi naći nasljednika. Zvanje crnogorskoga vladike je tradicionalno bilo u posjedu obitelji Petrović, i ono je prelazilo sa strica na nećaka, pošto se od vladike zahtijevalo da bude neženja.{{sfn|Jelavich|1983|p=249}} Petrov prvi izbor je bio Mitar Petrović, sin njegovog najstarijeg brata Stjepana. Mitar je umro nakon nekoliko godina i Petar I. je bio primoran pronaći drugoga nasljednika. Svoju pozornost je usmjerio na Đorđija Savova Petrovića, sina svog drugoga brata. Pošto je Đorđije bio nepismen, Petar I. poslao ga je u [[Sankt Peterburg]] pohađati školu. Tamo je Đorđije shvatio da mu se više sviđa život u [[Rusko carstvo|Rusiji]] nego u Crnoj Gori. Svom stricu je [[1828.]] godine poslao pismo u kom ga je obavijestio da se želi prijaviti u rusku carsku vojsku i zatražio neka bude oslobođen nasljeđivanja. Petar I. je [[1829.]] godine obavijestio Jeremiju Gagića, ruskog vicekonzula u [[Dubrovnik|Dubrovniku]] i ruskoj vezi s Crnom Gorom da Đorđije ima njegovo dopuštenje za stupanje u rusku vojsku, čime je lišen vladičanskog trona.{{sfn|Djilas|1966|pp=32–3}}

Izbor je pao na mladog Radeta, pa ga je vladika Petar I. za svog nasljednika proglasio [[20. siječnja]] [[1827.]] godine.<ref>[http://www.ppnjegos.org/biografija.htm Petar II. Petrović Njegoš – Biografija]</ref> Kako Rade nije bio obrazovan, vladika Petar I. je želio da i Radeta pošalje u Rusiju, ali nije imao novaca za platiti školovanje, pa ga je sam učio [[talijanski]], [[ruski]], [[njemački]], [[engleski]] i [[francuski]]. Također mu je omogućio pristup njegovoj bogatoj knjižnici. Poslije mu je stric doveo za učitelja Simu Milutinovića Sarajliju. Sarajlija mu je predavao povijest, književnost i filozofiju.

Prije svoje smrti, vladika Petar I. je izdiktirao svoju posljednju želju Simi Milutinoviću Sarajliji. Vladika je imenovao Radeta za svog nasljednika i prenio na njega sve svoje duhovne i svjetovne ovlasti.{{sfn|Djilas|1966|p=80}} Vladičina posljednja želja je također proklinjala svakog ko bi žrtvovao tradicionalne crnogorske veze sa Rusijom u zamjenu za bolje odnose s [[Austrijsko carstvo|Austrijom]].{{sfn|Zlatar|2007|p=456}} Protivnici obitelji Petrović su tvrdili da je Milutinović krivotvorio taj dokument kao bi Rade postao vladika, a kao dokaz su isticali njihovo blisko prijateljstvo.

=== Crnogorski vladika i državnik ===
[[Datoteka:Crnogorska putovnica iz 19. st..jpg|thumb|[[Crnogorske putovnice do 1921.|''Crnogorska putovnica iz prve polovice 19. st. koju je osobno potpisao Petar II. Petrović Njegoš s rubrikom o narodnosti – Crnogorac'']]]] 
Dne, [[18. listopada]] [[1830.]] godine preminuo je njegov stric, vladika Petar I., nakon čega je sedamnaestogodišnji Rade Tomov proglašen za „namjesnika mitropolita crnogorskog“. Po predanju, stric mu je na samrti rekao posljednje riječi: "''Moli se Bogu i drž' se Rusije''".<ref>Pismo Jeremiji Gagiću, 30. listopada 1830.</ref> Dva dana kasnije, Rade se zakaluđerio, uzeo ime Petar i primio episkopsku upravu nad Crnom Gorom. U to vrijeme, Crna Gora bila je savez [[pleme]]na bez značajki države, njezine granice nisu bile određene a središnja vlast skoro i nije postojala. U međunarodnim odnosima Crna Gora smatrana je osmanskim teritorijem.<ref name="biografija">[http://www.ppnjegos.org/biografija.htm Petar II Petrović Njegoš: biografija]</ref> Crnogorski vladika često je potajno obavljao i neke svjetovne vladarske dužnosti u susjednim plemenima, dok je u [[Boka Kotorska|Boki Kotorskoj]] i oko [[Skadar|Skadra]] bio samo vladika.<ref name="biografija"/> Uz vladiku kao duhovnog vladara, pod utjecajem [[Rusija|Rusije]], postojao je i svjetovni vladar [[guvernadur]] ([[guverner]]), pod utjecajem zapada. Neka crnogorska plemena priznavala su vladičinu, ali i mletačku, austrijsku ili osmansku vlast. Njegoš je nastojao centralizirati državnu vlast. On je bio u sukobu s guvernadurom [[Vukolaj Radonjić|Vukolajem Radonjićem]], koji je pokušavao ograničiti svjetovnu vlast obitelji Petrović. Guvernadur je nakon smrti Petra I. osporio njegovom sinovcu Radu pravo na nasljednu vlast na crnogorskom tronu. Pod optužbom da je činio prijestupe i prkosio vladiki, donesena je odluka da se guvernaduru [[Vukolaj Radonjić|Vukolaju Radonjiću]] oduzme zvanje i crnogorski pečat (mohur).<ref>Risto J. Dragičević: Njegoševo ukidanje guvernadurstva (str. 75.)</ref> 

Radi uspostavljanja vlasti u zemlji Njegoš je pozvao u pomoć dvojicu Crnogoraca koji su živjeli u Petrogradu – Mateju Vučićevića, crnogorskog povjerenika u Rusiji i njegovog ujaka Ivana Vukotića, dočasnika u ruskoj vojsci. Na zboru koji je Njegoš sazvao, [[21. rujna]] [[1831.]] godine donesene su odluke o uspostavljanju organa vlasti: Senata, Garde i Perjanika. Na čelo svjetovne vlasti došao je vladika Rade koji je vladao u dogovoru sa Senatom koji su činili predstavnici najutjecajnijih crnogorskih obitelji. Za prvog predsjednika Senata izabran je Ivan Vukotić, a za dopredsjednika Mateja Vučićević. Sjedište Senata bilo je na Cetinju, a Gvardije u [[Rijeka Crnojevića|Rijeci Crnojevića]]. Ovim odlukama ukinuta je dugogodišnja tradicija da Crnom Gorom upravlja vladika s guvernadurom. Njegoš u listopadu [[1831.]] godine i u veljači sljedeće godine, u dva navrata, bezuspješno pokušava osvojiti [[Podgorica|Podgoricu]] i Zetu. Protivnici su ga kritizirali kako se više bavi lovom i pjesništvom nego vladarskim poslovima i da često odlazi u Boku udvarati se damama i igrati karte.<ref name="biografija"/>

Početkom siječnja [[1832.]] godine zbog navodnih "zavjereničkih nastojanja", Senat proteruje obitelj guvernadura Radonjića, koja je više od sto dvadeset godina obavljala guvernadurske funkcije u Crnoj Gori.<ref name="biografija"/> Kazna je bila da se Vuko i njegov rodni brat Marko Radonjić stave u okove i zatvore u [[Špilja|špilji]] [[Cetinjski manastir|Cetinjskog manastira]] i da se šest kuća Radonjića, odnosno 32 člana njihove obitelji protjeraju na austrijski teritorij ([[Kotor]]).<ref>Risto J. Dragičević: Njegoševo ukidanje guvernadurstva (str. 75.)</ref> Napad je izvršen noću i Radonjićeva kuća je najprije potpaljena, pa je Pejo uspio uhvatiti bivšega guvernadura Vuka, a pokraj toga ubijeno je još 5 – 6 osoba na Lovćenu, gdje su im bili katuni. Svi ostali su se predali i pošli su u [[Kotor]], dok im je imanje razgrabljeno, a kuće zapaljene i srušene. Bivši guvernadur je sa svojim bratom doveden na [[Cetinje]] i zatvoren u jednoj samostanskoj pećini, koja će se otada zvati [[Guvernadurica]].<ref>Radovan Radonjić: “Guvernadursko-mitoropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji” (str. 493., 494., 495.), 2009.</ref> Vukolaj je pušten iz tamnice [[20. travnja]] [[1832.]] godine pod pratnjom gvardije odveden je u [[Kotor]], gdje je ubrzo umro [[30. svibnja]] [[1832.]] godine uslijed posljedica tamnovanja. Ukidanje i protjerivanje guvernadura je izazvalo žestoku oporbu, čak i Njegoševog nekadašnjeg učitelja Sime Milutinovića Sarajlije. 

Godine [[1833.]] putovao je u [[Petrograd]], gdje biva zavladičen. Iste godine je zaveden [[porez]], koji se je počeo naplaćivat sljedeće godine. U tom razdoblju, na Cetinje donosi nekoliko stotina knjiga za potrebe Crkve i škole. Tijekom tog putovanja Njegoš nabavlja [[tiskara|tiskaru]] koja je na Cetinje dovezena početkom siječnja [[1834.]] godine.<ref name="biografija"/> Godine 1834. objavljuje na Cetinju prvu zbirku pjesama ''Pustinjak cetinski'', tiskanu u svojoj tiskari. Iste godine objavljuje drugu zbirku ''Lijek jarosti turske''. 

Godine [[1838.]] Hercegovačko [[Grahovo]] odmetnulo se od osmanske vlasti i prišlo Crnoj Gori. U srpnju [[1838.]] godine dolazi do sukoba između Austrijanaca i Crnogoraca nakon čega je [[25. kolovoza]] [[Austrija]] sklopila mir s Crnom Gorom i time neizravno priznala njezinu neovisnost. Oko dva mjeseca nakon toga, Njegoš je zaključio mir i s bosanskim vezirom i hercegovačkim pašom, čime su i osmanske vlasti po prvi put neizravno priznale neovisnost Crne Gore. Iste godine, u blizini starog samostana na Cetinju, podignut je novi luksuzan dvorac s dvadeset pet odjela, s visokim zidom i kulama, kasnije nazvan [[Biljarda]]. U jednom njegovom dijelu bile su prostorije za Senat, u drugom je stanovao vladika, a u prizemlju su stanovali perjanici. 

Godine [[1839.]] i [[1840.]] izbile su dvije bune protiv Njegoša zbog naplaćivanja poreza.<ref name="biografija"/> Godine [[1840.]] po Njegoševom nalogu Novica Cerović s nekoliko drobnjačkih glavara ubio je Smail-agu Čengića, [[23. rujna]]. Ubojstvo Smail-age učvrstilo je pripojenje drobnjačkog plemena Crnoj Gori, kao prvog [[Hercegovina|hercegovačkog]] plemena koje u ušlo u njezin sastav. 

=== Smrt ===
[[Datoteka:Lovcen-024-p1010064.jpg|thumb|Mauzolej Petra II. Petrovića Njegoša na Lovćenu]]
Krajem [[1850.]] godine Njegoš odlazi u Beč i Italiju radi liječenja. Početkom [[1851.]] godine boravio je u [[Napulj]]u i [[Rim]]u, teško bolestan. Bolovao je od [[tuberkuloza|tuberkuloze]], od koje je preminuo [[19. listopada|19. listopada]] [[1851.]] godine, na [[Cetinje|Cetinju]]. Planirani pokop na Lovćenu je odložen pa je Njegoš [[21. listopada]] privremeno pokopan u samostanu Cetinje.

Njegoševa tiskara je prestala postojati [[1852.]] godine kada su njezina slova prelivena u zrna za puške.<ref name="biografija"/> Knjaz Danilo je izvršio oporuku, i prenio stričeve ostatke  u kapelicu na [[Lovćen]] [[1855.]] godine. Kad su [[Austrijanci]] u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]] osvojili [[Crna Gora|Crnu Goru]], spustili su Njegoševe kosti na [[Cetinje]] 12. kolovoza [[1916.]] godine, a kapelu na Lovćenu oštetili topovskom vatrom. Dne 23. rujna [[1925.]] godine, kralj [[Aleksandar Karađorđević]] je izvršio svečani prijenos Njegoševih posmrtnih ostataka u novu kapelu, koja je podignuta umjesto stare kapele. Mauzolej na Lovćenu je, na mjestu te kapele, sagrađen početkom [[1970-ih|70-ih]] godina [[20. stoljeće|20. stoljeća]], gdje sada počivaju posmrtni ostaci ovog književnika i državnika.

== Nasljedstvo ==
Njegoševe osobne stvari su propadale i gubile se nepovratno. Tome su doprinosile promjene [[vlast]]i, [[rat]]ovi, urbanističko širenje Cetinja, a ponajviše nemar i neshvaćanje njihovog značaja. Njegoš je, međutim, čuvao svaki [[papir]]ić i svaku sitnicu. Netragom su nestali njegova [[odjeća]], [[oružje]], [[pero|pera]], diviti i čibuci. Knjige s njegovim primjedbama na marginama godinama su se vukle po cetinjskim [[škola]]ma i nestajale. Od sveg [[namještaj]]a, od [[slika]] iz njegovih [[soba]], od osobnih stvari, preživjela je jedna fotelja. Preživjelo je više njegovih [[portret]]a, i to izvan Crne Gore. Njegov [[biljar]] izgorio je u [[hotel]]u na [[Durmitor]]u, kad su [[partizani]] [[1942.]] godine spalili [[Žabljak]]. Kule i ogradni [[zid]]ovi Biljarde su porušeni, a ona prepravljena. [[Brijest (pravna povijest)|Brijest]] kraj [[Biljarda|Biljarde]] je posječen kako bi se napravilo mjesto [[spomenik]]u [[atentat|ubijenom]] jugoslavenskom [[kralj]]u [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandru I. Karađorđeviću]]. Njegoševe [[top]]ove odvukli su [[austro-ugarska|austrijski]] [[okupacija|okupatori]] u svoje ljevaonice. Nestali su i njegovi rukopisi, čak i najvažniji: ''Luča mikrokozma'' i ''Lažni car Šćepan Mali''.

== Crnogorska pravoslavna Crkva ==
[[Datoteka:Njegoševo pismo iz 1832.g..jpg|minijatura|''[[Petar II. Petrović Njegoš|Njegoš o Crnogorskoj pravoslavnoj Crkvi, pismo iz 1832.  godine]]'']]
Oko Njegoša postoje brojni prijepori, o tome je li bio na čelu neovisne i [[autokefalna crkva|autokefalne]] Crnogorske pravoslavne Crkve (CPC) ili je bio na čelu srpske [[mitropolija|mitropolije]] u Crnoj Gori. [[Povijest]] ukazuje na to da je Njegoš bio samostalni vladika u autohtononoj, neovisnoj i autokefalnoj [[Crnogorska pravoslavna Crkva|Crnogorskoj pravoslavnoj Crkvi]], na koju nije mogla imati nikakav utjecaj srpska crkva. I dok [[Srpska pravoslavna Crkva]] (SPC) i danas tvrdi da je vladika Petar II. Petrović Njegoš bio njezin [[episkop]] u Crnoj Gori, povijest nam ukazuje da u tom razdoblju nije bilo većeg kontakta između hijerarhije crnogorske i srpske Crkve.

Njegoš najkasnije 1832. godine u svome pismu [[Josif Rajačić|Josifu Rajačiću]], budućem patrijarhu srpskome, pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori naziva narodnim i državnim prefiksom – Crnogorska. Njegoš mu se zahvaljuje radi želja za, kako kaže, “blagostojanije Crnogorske pravoslavne crkve”. Ipak taj naziv za Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC) susreće se i prije, kod stranaca koji su u kontaktu s Crnogorcima. O statusu CPC, tj. mitropolijske katedre, prvojerarha cetinjskih od [[1766.]] godine, njegov preteča i stric, Petar I. Petrović Njegoš rekao je [[1811.]] godine da je '''"autokefalan, ili duhovno nezavisni vladika"'''.<ref name="Jov">[https://hamdocamo.wordpress.com/2016/06/22/jovanovic-njegos-je-nasu-crkvu-imenovao-crnogorska-a-jezik-crnogorski/ Jovanović: Njegoš je našu Crkvu imenovao crnogorska, a jezik – crnogorski]</ref>

Njegoš je prvi arhipastir crnogorski koji je episkopsko posvećenje dobio u [[Ruska pravoslavna crkva|Ruskoj pravoslavnoj crkvi]]. Niti jedan crnogorski arhijerej poslije njega, do [[1918.]] gidine i ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve, neće biti posvećen kod Srba: Nikanora Ivanovića (1858.), Ilariona Roganovića (1863.), Mitrofana Bana (1885.), Kirila Mitrovića (1909.) posvetili su [[Rusi]]; Visarion Ljubiša je [[1878.]] godine zavladičen na Cetinju u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a Gavrilo Dožić [[1911.]] godine u [[Carigradska patrijaršija|Carigradskoj patrijaršiji]].<ref name="Jov"/> 

Njegoš je objavio crnogorskog narodnog Svetitelja – Petra Cetinjskoga. Kao poglavar autokefalne Crnogorske pravoslavne Crkve, nadzirao je pisanje tropara i kondaka –  liturgijskih himni koje proslavljaju svetopetrovski kult. Radi spasenja duša svojih i svih pravoslavnih, Crnogorci se tim njegoševskim troparom i kondakom obraćaju se Sv. Petru, kao "Crnogorskoj zvijezdi presvijetloj", "Crnogorskoj pohvali" i poštuju ga kao "Crnogorske zemlje svjetilnika presvjetla" a te su liturgijske himne, nakon Njegoše smrti – krivotvorene. Njegoš je svetitelja Petra Cetinjskog [[1838.]] godine unio crvenim slovima u kalendar Crnogorske pravoslavne Crkve.<ref name="Jov"/>

=== Odnosi CPC i SPC ===

Službeni odnosi između crnogorske i srpske jerarhije za Njegoševa arhipastirstva jedva da su do [[1833.]] godine postojali. Sve do smrti Njegoša, o kontaktima srpske i crnogorske jerarhije ne postoji niti jedan arhivski dokument. Prve kontakte, te liturgijsku zajednicu, Njegoš je imao s Grcima – Antimom i Ananijem, jerarsima Carigradske patrijaršije, a najviše sa Ruskom pravoslavnom crkvom.<ref name="Jov"/>
[[Datoteka:Cetinje monastery.jpg|thumb|[[Cetinjski manastir]], sjedište crnogorskog vladike]] 
Prvi kontakt s jerarhijom srpskom Njegoš imao je u listopadu [[1832.]] godine s Rajačićem, tadašnjim episkopom dalmatinskim Karlovačke mitropolije. U to vrijeme, Njegoš, kao arhimandrit, mogao je obavljati sva molitvoslovlja, obrede, bogosluženja i sv. Tajne Krštenja, Miropomazanja, Evharistije, Pokojanja, Braka, dok za sv. Tajne Svećenstva i Jeleosvećenja, po pravilima crkvenim, nije bio vlastan. Drugim riječima, nije mogao posvećivati kandidate za đakone, ni za prezvitere. U tome smislu, on se Rajačiću obratio za kanonsku uslugu posvećenja jednoga crnogorskog svećenika.

Drugi kontakt, to je razmjena pisama s mitropolitom beogradskim Melentijem Pavlovićem povodom bijega episkopa užičkoga Nikifora u Crnu Goru krajem 1832. godine. Povod je bio sukob tog episkopa s knezom Srbije. [[Miloš Obrenović]] piše da je ''"vladika [Nikifor] čovek bolestan u pameti, sgranuo se, pak, pobegao, niti sam ga ja tamo [u Crnu Goru] slao, niti imao za delo kakvo slati"''. Njegoš piše Melentiju da razumije njegovo ''"nezadovoljstvije zbog odlaska gdina Nikifora"'' i da ''"pritom ni mi nijesmo mu se [Nikiforu] nimalo obradovali, znajući da nam ovđe on ne može biti ni od kakve polze, nako od štete i dosade"''. 

Treći kontakt s jerarhijom srpskom, imao je Njegoš krajem lipnja [[1833.]] godine u [[Beč|Beču]], gdje se, pokraj niza drugih osobnosti, u dva navrata susreo s mitropolitom [[Stefan Stratimirović|Stefanom Stratimirovićem]], poglavarom Karlovačke mitropolije. Njegoš je u Beču tada bio na proputovanju, jer je žurio ka [[Petrograd|Petrogradu]], radi vladičanskoga posvećenja.

Četvrti i posljednji kontakt, imao je Njegoš krajem 1833. godine pri povratku sa zavladičenja u Rusiji. Rajačić je, od austrijskih vlasti tražio i dobio ''"zgodne naredbe o postupanju"'', te izdao nalog sveštenstvu u Boki kotorskoj da se ''"apsolutno ne dopusta služba u crkvi crnogorskomu vladaru pod zapelu najstrože odgovornosti"'' i da ''"stoga ni zvonima, ni puškama ne smete ga [Njegoša] pozdraviti, niti mu ma bud koju počast, koja pripada arhijereju, ukazati"''.<ref name="Jov"/>

Što se Pećke patrijaršije tiče, nju Njegoš nigdje ne spominje, osim u svome djelu ''Lažni car Šćepan Mali'', kroz lik Vasilija Brkića, koji, za razliku od arhipastira crnogorskih koji se bore s [[Osmanlije|Osmanlijama]] s križom i sabljom u rukama, kukavički priznaje kako mu i sam spomen Osmanlija ledi krv u žilama.<ref name="Jov"/> 

== Književno stvaralaštvo ==
{{glavni|Gorski vijenac}}
[[Datoteka:Gorski Vijenac.jpg|mini|lijevo|''[[Gorski vijenac]]'']]
Njegoš se nije redovito školovao, niti je pohađao više škole. Kod [[Boka kotorska|bokeljskih]] [[svećenik]]a učio se samo osnovnoj [[pismenost]]i. Na Njegoša je utjecao i [[Lukijan Mušicki]], koji je [[1830-ih]] imao [[glas]] velikog [[pjesnik]]a. [[Antička Grčka|Klasičnu grčku]] [[poezija|poeziju]] čitao je na [[Ruski jezik|ruskom]] a jedan dio ''[[Ilijada|Ilijade]]'' preveo je s [[Ruski jezik|ruskog]] na [[crnogorski jezik]] u narodnom desetercu. 

Njegoš je bio pod utjecajem [[Antička Grčka|antičkog klasicizma]], posredno i više formalno, skoro isključivo u [[rječnik]]u. Ukoliko je više pjevao i jačao svoju osobnost, utoliko se sve više oslobađao tog utjecaja. 

Prva njegova [[knjiga]] ''Pustinjak cetinjski'' (prvotno nazvana ''„Glas kamenštaka“''), napisana je [[1833.]], a tiskana [[1834.]] godine na [[Cetinje|Cetinju]]. Njegovo najbolje djelo, ''Gorski vijenac'', uzvišenom dikcijom i oblikom podsjeća na grčku [[Tragedija|tragediju]]; pa ipak, djelo je u potpunosti samostalno i kao neposredan proizvod narodnog [[duh]]a i [[jezik]]a. Pokraj ruskog, Njegoš je poznavao i [[Francuski jezik|francuski]] i [[Talijanski jezik|talijanski]] jezik, i na tim jezicima čitao najveće pjesnike i mislitelje.

Njegoš je počeo pisati još kao [[Djeca|dječak]]. To su bile kratke, neznatne pjesme, sasvim u duhu [[narod]]ne pjesme, često ispjevane uz [[gusle]]. Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pjesama unio pet za koje tvrdi da su Njegoševe. Godine [[1834.]] objavio je dvije zbirke pjesama, gdje ima i nekoliko pjesama u kojima se već vidi [[Genij|genijalni]] pjesnik. 

Među pjesmama u kojima prevladava dubok i smjela [[misao]]na [[lirika]] naročito se ističu: "Crnogorac k svemogućem Bogu", "Vijerni sin noći pjeva pohvalu mislima" i "Oda Suncu". Ostale pjesme pjevaju o crnogorskom [[Junak|junaštvu]] i ispjevane su sasvim u duhu narodne pjesme. 

Njegoš je, u vrijeme neprekidnih [[boj]]eva s Osmanlijama, zaneseno volio [[narod]]ne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Osim pjesama u spomenutim zbirkama, [[Tiskara|tiskao]] je i dva kraća spjeva u istom duhu i razmjeru: ''Kula Đurišića'' i ''Čardak Aleksića''. Godine [[1854.]] objavljena je ''Slobodijada'', [[ep]]ski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i [[Francuzi|Francuzima]]. 

Po suvremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pjesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. 
Njegoš je počeo skromno, oponašajući narodno pjesništvo ili učenu i objektivnu suvremenu liriku, kakvu je prije njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sljedbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže [[moral]]ne i [[filozofija|filozofske probleme]], sve dublje i potpunije uobličavao svoje [[Umjetnost|umjetničko]] izražavanje i posljednjih sedam godina [[život]]a stvorio svoja tri glavna djela: ''Luča mikrokozma'' (1845.), ''[[Gorski vijenac]]'' (1847.), i ''Lažni car Šćepan Mali'' (1851.). Njegoš je radio i na prikupljanju narodnih pjesama i izdao ih u zbirci ''Ogledalo srpsko'' (1846.).<ref>[http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/umjetnost/ppnjegos-ogledalo1_c.html Ogledalo srpsko]</ref> 

Njegova djela prevođena su na više jezika, uključujući i [[japanski jezik]] (''Gorski vijenac'', ''Luča mikrokozma''). ''Gorski vijenac'' na [[francuski jezik]] prepjevala je Biljana Janevska, u desetercu.<ref>[http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:441018-Deseterac-Kosovskog-ciklusa-na-francuskom Desetrac Kosovskog ciklusa na francuskom (''Večernje novosti'', 26. lipnja 2013.)]</ref><ref>[http://www.politika.rs/rubrike/Srbija/Deseterci-i-na-francuskom.sr.html Deseterci na francuskom (''Večernje novosti'', 19. ožujka 2015.)]</ref> Godine [[1927.]] Njegošev ''Gorski vijenac'' Dušan Bogosavljević preveo je s [[Crnogorski jezik|crnogorskoga]] na [[srpski jezik]].<ref>[http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2004-11-04&clanak=15508 Dan – "Gorski vijenac" prevođen na srpski, 4. studenog 2004., pristupljeno 1. listopada 2010.<!-- Žarko L. Đurović:  --> (na crnogorskom]</ref> To je učinjeno, kako kaže Žarko Đurović, da bi [[Srbi]] mogli lakše razumijeti Njegoševo djelo, jer je Njegošev ''"original za njih bio nerazumljiv"''.

=== Kosovski mit ===

Njegoš u Gorskom vijencu i drugim djelima na osnovu elemenata [[Kosovski mit|kosovske legende]] formulira razrađeni sustav.<ref name="Greenawalt">(eng.) [http://www.yorku.ca/soi/Vol_3/_PDF/Greenawalt.pdf Alexander Greenawalt, Kosovo Myths: Karadžić, Njegoš and the Transformation of Serb Memory]</ref> Po Njegoševom obrascu, srpski srednjovjekovni čelnici počinili su smrtni grijeh razdora i nelojalnosti. Bog ih je kaznio preko poraza na Kosovu, nakon čega su Srbi pali pod osmansku vlast, što predstavlja nacionalnu usporednicu biblijskoj priči o padu, po kojoj je ljudski pad kazna za [[Prvobitni grijeh|prvobitni]] [[Adam]]ov grijeh neposlušnosti Bogu.<ref name="Greenawalt"/> Da bi se Srbi iskupili pred [[Bog]]om, moraju biti jedinstveni. Glavna prijetnja srpskom jedinstvu nije osvajačka osmanska vojska, nego otrov u samom srpskom narodu, t.zv. "poturice", odnosno domaći [[muslimani]], koji su prihvatili neprijateljsku vjeru.<ref name="Greenawalt"/> Njegoš stvara kult [[Miloš Obilić|Obilića]], [[Sveti rat|svetog ratnika]] koji daje život u borbi za vjeru.<ref name="Nikolić">[http://www.knjizara.com/index.php?gde=@http%3A//www.knjizara.com/pls/sasa/knjizara.s_to%3Fcttid%3D12%26cpib%3D7968%26za%3D@ Dragan Nikolić, Mitski poremećaj svijesti]</ref> Kao što se čovječanstvo može spasiti slijedeći [[Isus]]a, tako i Srbi mogu slijedeći [[Miloš Obilić|Obilića]].<ref name="Greenawalt"/> U Njegoševom sustavu glavni neprijatelji više nisu Osmanlije, nego domaći muslimani, koji postaju ljudska žrtva kojom se iskupljuje iskonski grijeh nacionalnog nejedinstva.<ref name="Greenawalt"/> Smatra se da je Njegoš, pravoslavni [[episkop]] i vladar, poticao kult Obilića kao „''žertve blagorodne''“ vođen svojim državničkim razmišljanjem.<ref name="Kilibarda">(cg.) [http://www.montenegrina.net/pages/pages1/knjizevnost/usmena_knjizevnost_crne_gore_novak_kilibarda.html Novak Kilibarda, Usmene književnost Crne Gore]</ref>

== Njegoš nudi pomoć Hrvatima i Srbima ==
Njegoš je [[1848.]] godine bio u vezi s [[Hrvatska|hrvatskim]] [[Ban|banom]] [[Josip Jelačić|Josipom Jelačićem]] i nudio mu je vojnu pomoć od 2.000 Crnogoraca. 

Također je istim povodom dopisivao se s [[guverner]]om [[Dalmacija|Dalmacije]] [[Johann von Turszky|Johannom von Turszkym]] koji je u [[Pismo|pismu]] Njegošu od [[2. studenoga]] [[1848.]] godine napisao (''napomena - citati u izvorniku''):

:::'''''"...u smotreniju pošiljanja Crnogoraca po kojemu sovjetovatelno bi bilo ovu ekspediciju ne preduzimati ili je posle otložiti, jerbo bi to, može biti, gospodina [[Josip Jelačić|Bana]] ne u malu nepriliku..."'''''<ref name="Johanu-fon-Turskom"> [http://www.montenegro.org.au/njegosevo_pismo.html Pismo Njegoša dalmatinskom guverneru Johanu fon Turskom] </ref>

U pismu od [[17. studenoga]] [[1848.]] godine Njegoš guverneru von Turszkom odgovara:

:::'''''"Istina je da su Crnogorci spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi. Videći ja da moja sobraća Srbi i Hrvati pokazuju se najavno da pravcem idu naklonjeni k narodnosti i k poredku, i mene je ista misao oduševljavala koja i Crnogorce, ako ustanak Srbah i Hrvatah ne bi bila slijepa neka podstreka, koja bi na obšte naše poruganije pred svijetom služila"'''''.<ref name="Guverneru-Dalmacije"> [http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/dokumenti/pismo_njegosa_hrvatima.htm  Njegoševo pismo guverneru Dalmacije 1848.g.]</ref>

== Izvori ==
{{izvori|3}}

== Vanjske poveznice ==
{{WProjekti
|commons        = 
|commonshr      = 
|commons2       = 
|commonshr2     = 
|commonscat     = Petar II Petrović-Njegoš
|commonscathr   = Petar II. Petrović-Njegoš
|commonscat2    = 
|commonscathr2  = 
|wikiatlas      = 
|wikiatlashr    = 
|wikivrste      = 
|wikivrstehr    = 
|wikizvor       = 
|wikizvor_autor = 
|wječnik        = 
|wikiknjige     = 
|wikicitat      = Petar II. Petrović Njegoš
|stariwi        = 
}}
* [http://portalanalitika.me/drustvo/tema/102022--bajka-o-lovenskom-tajnovidcu-i-istine-o-radu-tomovu.html "Bajka o “Lovćenskom tajnovidcu” i istine o Radu Tomovu" (Nepoznati detalji iz Njegoševog života)]
{{Redoslijed|
|prethodnik = [[Sveti Petar Cetinjski|Petar I. Petrović Njegoš (1781. – 1784.)]]
|gl_članak_funkcija = [[Popis crnogorskih vladara|crnogorski vladika]]
|nasljednik= [[Danilo I. Petrović Njegoš|Danilo I. Petrović Njegoš (1851. – 1860.)]]
}}

{{GLAVNIRASPORED:Njegoš, Petar II. Petrović}}
[[Kategorija:Životopisi, Crna Gora]]
[[Kategorija:Crna Gora pod vlašću Petrovića (1696. – 1918.)]]
[[Kategorija:Crnogorska pravoslavna Crkva]]
[[Kategorija:Crnogorski jezik]]
[[Kategorija:Crnogorski književnici]]
[[Kategorija:Crnogorski vladari]]
[[Kategorija:Petrović Njegoš]]
[[Kategorija:Masoni]] <!-- izvor: http://www.lodge.rs/en/known_masons/ -->
[[Kategorija:Sto najznamenitijih Srba po SANU]]<!--Crnogorac je, no SANu ga je uvrtsila na popis-->