Vidi kôd stranice Ženevska deklaracija (1918.)

<!--'''Ženevska deklaracija (1918.)'''-->'''Ženevska deklaracija''' je sporazum sklopljen zadnjeg dana [[ženeva|Ženevske]] konferencije, koja je trajala od 6. do 9. studenog 1918. između predsjednika srpske vlade [[Nikola Pašić|Nikole Pašića]] i predsjednika [[Narodno vijeće SHS|Narodnoga vijeća SHS]] [[Anton Korošec|Antona Korošeca]], uz sudjelovanje predstavnika [[Jugoslavenski odbor|Jugoslavenskog odbora]] [[Ante Trumbić]]a i srpske oporbe. Deklaracijom je bilo predviđeno da Država SHS i Kraljevina Srbija ostanu zasebni teritoriji sa zakonodavnim i upravnim funkcijama u autonomninm poslovima sve do osnivanja zajedničke vlade nove države. Njome je priznata ravnopravnost [[država SHS|Države Slovenaca, Hrvata i Srba]] s [[kraljevina Srbija|Kraljevinom Srbijom]] pri [[južnoslavenska ideja|ujedinjenju]] južnoslavenskih naroda u zajedničku državu, o unutarnjem uređenju koje će odlučiti Ustavotvorna skupština, izabrana na demokratskim načelima. Utvrđeno je osnivanje zajedničke vlade, koju će činiti po tri člana iz srpske vlade i Narodnoga vijeća SHS-a, u djelokrug koje će ući vanjska politika, vojska i mornarica, dok će o unutarnjim poslovima i dalje odlučivati vlade Kraljevine Srbije i Države SHS. Time je trebala biti uspostavljena ravnopravnost obaju dijelova nove države - što nije odgovaralo hegemonističkoj politici srpske vlade, te je [[Nikola Pašić]] čim se vratio u Beograd opozvao svoj potpis. Tako Ženevska deklaracija nikada nije stupila na snagu, a rad na stvaranju zajedničke države prenio se na dogovor srpske vlade i Narodnoga vijeća Države SHS<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67688 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Ženevska deklaracija]</ref> , čiji su predstavnici u pregovorima bili pritisnuti činjenicom da su talijanske trupe okupirale ne samo Istru, nego i veliki dio Dalmacije; te uvelike izmanipulirani od [[Svetozar Pribičević|Svetozara Pribičevića]], koji je svoje korake kao vodećeg hrvatskog dužnosnika u potpunosti koordinirao s obavještajnim strukturama Srbije.

== Povijest ==

Rješavanje [[južnoslavenska ideja|jugoslavenskog pitanja]] osnivanjem [[Država SHS|Države SHS]] stavilo je velesile [[Antanta|Antante]] i [[Kraljevina Srbija|Srbiju]] pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja [[Velika Srbija|Velike Srbije]] našla se nova država, dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. 4 prema 8 milijuna. Četverogodišnja aktivnost [[Jugoslavenski odbor|Jugoslavenskog odbora]] saveznicima je otkrila da se radi o veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri. U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do nekoga kompromisa. Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u [[Ženeva|Ženevi]] i potpisale dokument poznat pod imenom [[ženevska deklaracija (1918.)|Ženevska deklaracija]] u kojemu, između ostalog, stoji:<ref name="Dušan56">Dušan Bilandžić, ''Hrvatska moderna povijest'', Zagreb, 1999., str. 56.</ref> 

{{Quote box|width=100%|align=center|quote=... Predstavnici vlade Kraljevine Srbije i... predstavnici Narodnog vijeća u Zagrebu, predstavnici Jugoslavenskog odbora u Londonu... sretni su što mogu jednodušno, svečano i pred cijelim svijetom konstatirati svoje ujedinjavanje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca...|source=Ženevska deklaracija}} 

[[Deklaracija]], dalje, priznaje postojanje dviju zasebnih država – Kraljevine Srbije i Države SHS:<ref name="Dušan56" /> 
{{Quote box|width=100%|align=center|quote=... Vlada Kraljevine Srbije i Narodno vijeće u Zagrebu produžit će otpravljati poslove svaki u svom unutrašnjem i teritorijalnom djelokrugu... dok Velika skupština (konstituanta)... ustavom ne propiše definitivno ustrojstvo države...|source=Ženevska deklaracija}}  

Konferencija je zaključila da se formira “zajedničko ministarstvo” za vanjsku politiku i vojne poslove i za pripreme konstituante. Ona priznaje stvorene vlade u zemljama Države SHS. Pregovori dviju državnih delegacija u Ženevi mogli su biti model za budući državni život složene države u kojoj bi se odluke donosile konsenzusom. Ženevska konferencija je, ''via facti'', priznala postoja nje dviju država i njihovo pravo na dobrovoljno udruživanje. Zato se može reći da se radilo o konfederaciji dviju država, pri čemu je [[Kraljevina Srbija|Srbija]] bila centralistička monarhija, a [[Država SHS]] federacija južnoslavenskih zemalja [[Raspad Austro-Ugarske|bivše]] [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]. Okupljanjem oko sebe upravo tih zemalja, Hrvatska je ostvarila svoj nacionalni program, ne, naravno, u [[Habsburška Monarhija|Habsburškoj Monarhiji]] već u novoj, također multinacionalnoj južnoslavenskoj državi. Dokumenti i političke rasprave o raskidu državno-pravnih veza Hrvatske s Austro-Ugarskom i stvaranju Države SHS ne spominju Jugoslaviju i ujedinjenje sa Srbijom. Ne može se dokazati da se to nije smjelo zbog aktualnog režima, jer se on već bio raspao i nije uopće reagirao na očigledne oštre napade na temelje Habsburške Monarhije. [[Svibanjska deklaracija|Već u svibnju 1917.]] u austrijskom parlamentu su slovenski, dalmatinski i istarski zastupnici slobodno govorili o stvaranju države Južnih Slavena u Monarhiji.<ref name="Dušan56" /> Svi dokumenti iz tog vremena potvrđuju da su mase bile protiv ulaska Hrvatske u [[jugoslavija|Jugoslaviju]], posebno protiv [[Karađorđevići|srpske dinastije]]. Uostalom, teško je i bilo očekivati da bi hrvatski narod koji je stoljećima živio u sređenoj srednjoeuropskoj zajednici brojnih naroda, a u četiri ratne godine bio lojalan Habsburškoj Monarhiji, odjednom mogao prihvatiti Srbiju protiv koje je [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|ratovao od 1914. do 1918.]]<ref name="Dušan57">Dušan Bilandžić, ''Hrvatska moderna povijest'', Zagreb, 1999., str. 57.</ref>  

U pregovorima hrvatskih i srpskih političara 1918. o formiranju zajedničke države sudarala su se dva gotovo nepomirljiva svijeta. [[Hrvatska politika u Prvom svjetskom ratu|Hrvatska politička elita]] oblikovala se u borbi za nacionalnu državu protiv mađarskoga i njemačkog nacionalizma, ne pristajući na manje od onoga što je kao autonomiju imala u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]]. Ona se oblikovala u procedurama dogovaranja i sporazumijevanja. Nasuprot takvoj političkoj kulturi, [[Hrvati]] su se sukobili s novim protivnicima čiji stil je bio sila, arogancija i diktat. Među srpskim političarima nije bilo republikanaca, svi su oni bili monarhisti. Opijeni trijumfalizmom koji se razvio u tri pobjedonosna rata vođena u proteklih 6 godina (1912.-1918.), [[Srbi]], skloni militarizmu, razvijali su kult jedinstvene centralističke države, a Hrvati, većinom skloni pacifizmu, željeli su konfederaciju. Srbi su se odnosili prema zemljama i narodima – Hrvatima i Slovencima – kao prema [[Drugi balkanski rat|Kosovu i Makedoniji 1912.]] Nisu im pristupali kao formiranim [[nacija]]ma i povijesnim zemljama, već su to sveli na tehničku operaciju priključenja Srbiji, čemu slijedi uspostavljanje državnog aparata kojim se centralistički upravlja iz [[Beograd]]a.<ref name="Dušan57" />  

[[File:Dissolution of Austria-Hungary.png|thumb|300px|Granice država nastalih raspadom Austro-Ugarske u prikazane su crvenom bojom. Negdašnje zemlje Austro-Ugarske prikazane su različitim bojama.]]
Jednom riječju, radilo se ne samo o sudaru dviju državno-pravnih koncepcija već i o dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, dvije vjere i dva različita pisma. Slovenska nacionalna svijest također je bila formirana u XIX. stoljeću i uglavnom je bila slična hrvatskoj ideologiji i političkoj kulturi. Razlika je bila u tome što [[Slovenci]] nisu imali svoju kraljevinu niti državno-pravni legitimet kao Hrvati pa su se oslonili na Hrvatsku preko koje bi realizirali svoje nacionalne ideje. Kao formirana nacija također nisu mogli prihvatiti [[unitarizam]] i centralizam kao trajno stanje. Štoviše, Slovenci su tijekom 1917. i 1918. odigrali inicijalnu ulogu u formiranju [[Narodno vijeće SHS|Narodnoga vijeća]] i [[Država SHS#Proglašenje|stvaranju Države SHS]]. Sljedeća je bitna razlika bila i u tome što su i Hrvati i Slovenci s oduševljenjem prihvatili duh novoga doba – demokraciju i pravo naroda na samoopredjeljenje – koji su deklarirale [[SAD]] i [[Lenjin]]ova [[SSSR|Rusija]]. Srpska elita koja se rađala u okolnostima oslobodilačkih ratova, ekspanzije i osvajanja, nije se osvrtala na ideje svijeta koji se rađao na porazima imperijalističkih vele sila, a kamoli ih uvažavala.<ref name="Dušan57" /> 

Nepremostive ideološke, političke i ostale razlike između vodećih političkih i vojnih aktera Srbije i južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske imale su svoj dublji korijen i u razlikama među nacijama. Srbijansko [[seljaštvo]] u zanosu stvaranja nove dvostruko veće države slijedilo je svoju vladajuću klasu; u Hrvatskoj pak, ono je bilo ošamućeno u času raspada višestoljetnoga sustava, [[zeleni kadar|zadojeno rušilačkim nabojima]] protiv državne vlasti i protiv “otuđene gospode”, protiv militarizma i feudalnih ostataka – nošeno spontanom željom ne samo razaranja staroga režima već i protiv nametanja novoga režima.<ref name="Dušan57" /> Tako goleme razlike između Srbije i ostalih južnoslavenskih zemalja nisu se mogle “premostiti” osim silom. Uostalom, u javnom su se životu čuli samo glasovi društvene elite – političara, književnika, svećenika, intelektualaca, birokrata; seljaci su jedva znali za postojanje Srbije. Sve se to odvijalo pod vrlo nepovoljnim međunarodnim okolnostima koje su ih prisiljavale da prihvate stvaranje [[Jugoslavija|Jugoslavije]].<ref name="Dušan58">Dušan Bilandžić, ''Hrvatska moderna povijest'', Zagreb, 1999., str. 58.</ref>

== Izvori ==
{{izvori}} 

== Poveznice ==
*[https://web.archive.org/web/20080227044930/http://www.crohis.com/izvori/ujed.pdf Tekstovi: Ženevska deklaracija 9. studenog 1918. (str. 3. i 4.), Zapisnik sa Ženevske konferencije 6.-9. studenog 1918. (str. 4. i 5.)] 

{{Hrvatska u Prvom svjetskom ratu}}

[[Kategorija:Hrvatska povijest (1790. – 1918.)]]
[[Kategorija:Nastanak Jugoslavije]]
[[Kategorija:Jugoslavenski odbor]]